danas dan lambadom osunčan
ja malo veseo
zelenilom u srcu opsjednut
malo tužan
pokušavam da dodirnem
zelenu travu doma mladosti moje
bojim opeći ću se
neka Ina
koja se drugačije zove
sa zlatom u kosi
i usnama nalik trešnji
ima svega u izobilju
a želim da joj đardin cvjeta
miriše na dom srca mog
krhkog neprebolnog
Udar odreza zid i scenom
Otvorenom sva kuća zjaje
Na ulicu gdje, pod sirenom
Što ravno urla, tišina je.
Presta. No otrag stube, eno,
Ko hrpa cigle leže. A ti –
Tebi je strogo zabranjeno
U prošlo, gore, da se vratiš.
Pogledaj, ona otvorena
Soba, gore sa trećeg boja,
Ko u Pompeji sva rumena,
Više ne smije više biti moja.
Sjaj kroz slomljena okna. Stoji
Još na polici Šekspir jedan.
Na zidu visi portret koji
Iz svijeta te bilog gleda.
Ko nekad, neću ukročim
Ovdje, sag zgužvan da popravim
I na kalendar bacim oči,
S datumom što se zaustavi.
Dolje, pod ciglom, sred tog smeća:
Staklo, cimenat, prah se vije,
Kvadratna cipelica dječja –
Zaboravili anđeli je.
Zapivala tica mala na zelenoj grani
Neka piva sirotica, niko jon ne brani
A da znadeš koj’ te jubi kano rosa cviće
I bez tebe srce moje sritno biti neće
Ako po glavi stanovnika
padaju četiri dobra vidika
onda i ti iz svoga stana
nazireš dio Mediterana.
Ako po glavi stanovnika
dolazi pola jelovnika,
i ako se sve to pažljivo dijeli,
onda su jučer i gladni jeli.
Ako je takva prosječna plaća
onda se tebi milion vraća
i ako je moral prosječni pao
znači i ti si svoj prilog dao.
Ako po svakoj glavi troše
znači ni tebi nije loše,
i sve u svemu (a tko ti što može)
tvoje se brige dijele i množe.
Ako toliki žive bez muke,
prosječno imaš skrštene ruke,
i kada prosjek toliko krade
spadaš u one koji ne rade.
Ti nemaš kola, on ima dvoja,
jedna su onda prosječno tvoja,
pusti nek zato još više ima
poslije po glavi i tako dopadne svima.
Nikad ne beri krhku ružu
što bjelinom nevinosti
jasminu mirise krade
usne pruži ka latima njenim
nježno kao ka obrazu bebice
koja tanane snove sanja
ruke lagano svijaj
oko rosne čednosti
koju tebi usud nosi
ne dozvoli da vjetar zapuše
nevinost opraši
zakrili je ljubavlju svojom
nikad ne beri krhki cvijet
budi nježniji od peludnog zrnca
a ti reče uberi me