Poslije genocidnog rata u Bosni naziv škole je promijenjen. Ničim izazvani, osim onim svojim kvazi bilmeskim h su heroja i mnoge druge poslali u duboku ilegalu. Novo ime nisu dali zbog toga što je Ćazim Musa Ćatić bio Mojsijev imenjak ili zbog toga što je Mojsijeva majka rođena u Ćatićima sa prezimenom Ćatić. Jednostavno, Musino ime je minderpuzama. za uho bilo ugodnjie, a imao je i ime više. Gladnima nikad dosta. Pjano sa napisanih desetak pjesama je treba postati sinonim proslavljene škole. Aha , kako ne!
Naš prijatelj se na frtalju životnog vijeka počeo viđati , pa zabavljati sa jevrejkom Zlatom, sekretaricom na njegovoj likovnoj akademiji. Vidi se da je Mojsije rastegao svoje školovanje. ko udbini hafizi teraviju. Svi iz njegove okoline takođe. Nedostajalo im je vremena, pa su govorili:
-Odakle ti vrijeme,frajeru?
Sotim Zlata nije imala veze. Ono k'o fol. Njena majka i njegov otac postupiše ispravno, kao dušmani. Htjeli su ih rastaviti, samo zato što on nije radio i što je ona bila sedam godina starija.
-Kako će raditi frajeri, školu nije završio. Skoro pa transprente u Avdinu , Čekaluši i Bogdanovu ne postavismo.Ništa nije pomoglo.
Zaposlit će se nekoliko godine kasnije, ali i tada im braniše. Sad je previše pio, a ona je još uvijek bila sedam godina starija. No. ljubav je odlijevala i trajala sedam godina. Niko nije saznao zbog čega su se njih dvoje prestali viđati. Jednostavno i uviđavno mahalski konzilijum je presudio :
-Dvoje se našlo pa se onda nije našlo.
-Sve sretne ljubavi imaju rok trajanja od sedam godina. Poslije je to silovanje …
Ustvrdio je godinama poslije Mojsije i nikad nije rekao čega ili koga. Za njega dugo, dugo vremena nije bilo daira i pljeskanja po sjedalici.
Naš prijatelj je imao harmoniku. Pa je opet imao harmoniku, i opet , i opet.Onda mu je dosadilo imati i kupovati harmonike, i prestao ih je imati ili kupovati.
Drugovi su ga voljeli i nisu ga voljeli vidjeti bez harmonike. Bez nje je bio je k'o sakat i grbav. A voljeli su gledati kako ih baca, pa su mu ih počeli kupovati. Naš drug je imao svojih drugova harmoniku. Pa je ponovo imao drugova harmoniku, i opet, i opet.
I bacao ih jednu za drugom.Njegovi drugovi mu nisu mogli nakupovati harmonika kolikoo ih je on mogao heknuti.
Bilo je to puno harmonika, ne previše. Jedna,maksimum dvije godišnje. Onih odbačenih, jer kako on jednom reče, on ih nije bacao, bile su preteške; on ih je odbacivao. Sve je stvar u praksi i trzaju. I talentu – dodao bi na kraju Mojsije.
Još je više ,nebrojeno više bilo onih propijenih harmonika. Fabrike harmonika nisu mogle proizvesti dovoljno propijenih harmonika. Kafane su trljale ruke zbog propijenih harmonika.
Mojsije je bio ljut na oca koji je bio moler i od njegove sedme godine, ga je vrlo ozbiljno i strogo počeo učiti zanatu. Otac je imao i motor Javu i ljubavnicu. Da bi mogao voziti motor Mojsije je pokrivao oca i skrivao oči od majke koja je sve znala. Usud Bosanske majke.
Prvu harmoniku mu je kupio otac. Tada je imao devet godina. Dat je u muzičku školu, ali mu note nisu išle ili jednostavno nije htio učiti iz bunta. Otac ga je dao u „školu za harmonikaše“; a da ga nije pitao. Bilo je to početkom šezdesetih. Poslije godinu dana je napustio muzičku školu. Note skoro da nije savladao .Otac ga je prekoravao i govorio – uzalud bačene pare, za magarca, iako je škola bila besplatna.
Mojsije se zatvorio u svoju sobu sedamdeset i dva dana, iako nije imao nikakvih rana. Naizgled.
Pred kraj travnja , jednog svježeg sunčanog poslijepodneva izašao u dvorište kuće ,u kojem je njegov otac akšamlučio.
Sjeo je, zasvirao i zapjevao Baladu o dva brata Morića. Ne bez razloga; otac je volio tu legendu o Morićima jer je rođen na Vratniku odmah do Kovača. Bili su mu rod, tako je tvrdio. Vjerovali smo mu. Međutim mrzio ih je ko Bajro mater , škrgutao zubima i govorio hajduci.
Kada je završio, naklonio se ocu i otišao nazad u svoju sobu i zalupio vratima. Otac je objesio labrnju do poda. Mojsije mu je više nikad nije svirao. I ne samo to. Sutradan je otišao na vrh Jekovca i bacio ćemane. Nikad više nije zasvirao pred ocem. I nekim slučajem to je bila Mojsijeva prva bačena harmonika. da bi se ” iskupio ” otac mu je kupio drugu. Ma trebala mu kućna izvlakuša za ljubeznicu.
Slijedeće je godine u školi održano takmičenje : Mlade nade / talenti./
Prvu nagradu Teslin radio osvojio je, vjerovatno, sasvim zasluženo, Davorin Popović pjevajući O’ Kerol bez muzičke pratnje. Paucima je trebalo još jedno pojačalo.
Drugo mjesto je osvojio Mojsije sa potpurijem sevdah valcera koji će kasnije osnov njegove verzije Pjesma nad pjesmama. Nagrada je bila komplet pet knjiga Sutjeska. Nije je smio pokazati ocu, bila je komunističko „ sranje“. Sakrio je duboko u šupi, ispod ćumura; ostalo su uradili mali miševi. Ne oni 1989. godine. Sevdah i valceri ,oportuna muzika ,baš i nisu neka dobra preporuka žiriju.Sve samo komunisti.
Treću nagradu je dobila četrnaestogodišnja Lidija, popršna djevojčica u pupanju, za recitaciju Krvave bajke. Ona je dobila knjigu pjesama Krvava bajka. Njeno treće mjesto je oneraspoložilo njenog oca, tada poručnika u kaputu. On je naredio da juriša na Sutjesku, odnosno drugu nagradu. Kemici su se sviđale njene interpretacije i popršnost. I još svašta nešto. No, nije vrijeme za olajavanje.
Naš drug je napamet znao sve od Propovjednika Sulje i bio upoznat sa tematikom ostalih staroslavnih knjiga. Uglazbio je Pjesmu nad pjesmama, ali je samo četiri puta pjevao. Prvi put je izveo u Drvenoj džamiji ,čiji je mutevelija i hodža, bio hafiz Cico; jako dobar akšamlija. Začudo, nije bila prihvaćena. Cico je zaspao, ha je pjesma počela i tišina nakon pjesme ga je probudila. Misleći da je to neka Ilahija il’ Kasida ,Cico je zapljesakao.Đemat je moro’ za njim.Prvi javni aplauz.
Mojsije je vrlo brzo je počeo zaboravljati tekst, a tekstove nije volio improvizirati. Kad je prvi put spoznao ženu shvatio je da mu prelijepe riječi i pouke pjesme uglavnom neće trebati. Počinjala su doba – ja tarzan ti džejn – retorike. Instrumentalu je svirao više od par puta godišnje do kraja muzičke karijere, avgust 92.god.; Dobrinja.
Nismo ga mogli zvati Propovjednik iz dva razloga. Đe'š ba.reči:
“Ej’, Propovjedniče haj'mo na jednu ili ej’ propovjedniče ‘aj’ mo na cugu.“
Nekako je primjernije bilo reći Dedo, rođen sa djedovskom bradom Djeda iz Mila i Hiže, a bio je i najstariji od nas. A i govor mu bio taki, djedovski . Svi smo bili rođeni u četiri uzastopne godine. Starijim smo pobjegli, mlađe ignorisali.
Mojsije je bio slikar, dobro je govorio Francuski, volio je Pariz i rođen je kao sedmanče. Uvjek je govorio da će iduće godine otići u Pariz. Uvijek je imao i ispriku zašto nije otišao. Nekad je bila nova ljubav, nekad je to bila samo nova djevojka, nekad je imao fuš, a nekad mu posao nije dozvoljavao. Najčešće mu se nije išlo. Gdje ćeš bolan Bosnu, Sarajevo , tu ljpotu ostaviti. Inače na godišnje odmore nije išao, osim u Zlatinoj eri.
Mi smo znali da je kokuzluk najćešće bio u pitanju. On nije nikad trebao biti kokuz. Radio je više poslova u isto vrijeme i bio dobro plaćen. Kada mu je to trebalo, uvijek bi zaradio koju kintu za dan, dva. Bio je redaktor u izdavačkoj firmi, no to je došlo kasnije. Dok je bio mlađi radio je kao soboslikar, moler, restaurater Drvenih džamija, sitotiskač, i slično. Bio je vrstan u svakom poslu koji je radio.
-Ili radiš ili ne. Ili znaš znanje ili ne. Dualnost Deba moj.
Tako je nastao Deba i mit o Debi.
Nikad Deba nije bio dualan ,već vrlo prizeman i skoro bi se reklo ,nekako uskotračan. Međutim ima stvari i ima privida.
Dajkle, Mojsije je svaku paru poklanjao kafani i prijateljima. Roditeljima nije ništa davao ,jer su ga od malih nogu prestali potpomagati i gurnuli niz sokak. Kada je imao osam godina otac mu je rekao:
-Naučio sam te zanat, pa zaradi.
Zarađivao je dobru lovu od tih, malih , uskoro krivih nogu i leđa , i nije volio da ima muzičku pratnju. Mislio je da je harmonika sam sebi dovoljan istrument. Kada je on svirao, to je bila istina. Sada , kad se bolje razmisli pjesma „Negdje na kraju u zatišju“ nije prva komponovana poema na prostorima Jugoslavije. Ona je samo prva snimljena poema. Prije nje su odsvirane, ispjevane i u srcu snimljene poeme Pjesma nad pjesmama i Balada o braći Morić.
Interensantno 1988. g. nova verzija i ranžman pjesme Potraži me u predgrađu ( Meri Cetinić ) nas je uveliko podsjetio na odlomke Mojsijevih Morića.
“… Iako je u mahali vrijeme mililo , decenije se se zbrajale. Kad je poslijednji od nas trebao ući u petu deceniju došao je rat.
Strašan, nečovječan, zvjerski, genocidan rat.
Pola raje izgibe: Adil Kršo, Merhum Islamović, Senad Kaliman, Vili Ajler, Željko Šerer, Miro Časar, Mustafa Ćemalović, Mirsad Krečo… Ljudi i imena su stvarni.
Drugovi su ginuli redom kako je zapisano. Kršo,Islamović i Kaliman , najmlađi od nas su poginuli prvih mjeseci rata. Mladost, luda hrabrost i nedostatak straha i iskustva. Vili Ajler je poginuo prvog dana druge ture odolazaka na vanjsko ratištu prema Olovu , polovinom 1993.godine. Greškom, pokupio je granatu koja je bila Dobrom namjenjena. Nije poginuo sam, poginulo je još troje. Olakšavajuća okolnost….”
Svi ostali su postali toliko iskusni tako da su samo nepažnjom ili velikim baksuzlukom mogli biti ranjeni ili poginuti.
Časara i Ćemalovića pokupila je ista granata iako su bili udaljeni dvije stotine metara, a život ih je skrivao jednog od drugoga skoro dvadeset godina. Zadnji put su se vidjeli za olimpijade.
Cakan novinar Svijeta i Oslobođenja, velika lutalica i Časar radnik komiteta bili su tokom olimpijade zajedno na nekoj fešti; gost Fahreta Jahić – Jelena Živojinović. Više se nisu sreli iako su živjeli na dvije stotine metara udaljenosti. Obojica su bili pravi Bogumili. Mirinom ocu je bilo ime Bogumil. To je bila i poslijednja genocidna granata ispaljena na Sarajevo. I poslijednje ime Bogumil u Bosni.
Kreču hokejaša , klizača i učesnika Olimpijskih igara je ubila poslijednja agresorska granata ispaljena na Bjelašničkom ratištu. Taj dan on nije trebao biti na ratištu. Taj dan on nije trebao poginuti. Remarkov sindrom ga je zakačio; dosada, gubljenje individualnog identiteta i beznađe. A i zov mirisa Bosanskih planina. Kad pogledaš niz i okolo nepregledna ljepota, srebrenkasto zelenilo, dah da ti stane. Njemu stade iznenada, samo klonu, Geler direkt u srce. Mrvica k'o košpica grožda.
Dok inmemorišemo Kreču shvatamo; svima osim Vilija presudio komadić veličine košpica grožđa, jabuke il kruške; nikad metak.
Što ti je čo'ečiji život?
Sad te ima, pa te na mah nema!
Nema tu herojstva ni junaštva; ti i ne osjetiš, a nema te. Nema metak, komad granate, pa da te grune i ljudski raznesu. Ti u komadima krvav ko svaki heroj. I pjesme te junačke slave. Već piklić neki majušni , puf i ti se nasloniš na drvo ili zid , kao umoran si i nema te.
Kad ih gledaš misliš spavaju. Nema krvi, nema boli, krik, samo osmjeh, snovi na licu, to Bosnu svoju djevojku , ženu , djecu svoju sanjaju . Sve su divni i srčani ljudi. Jer šehidi nikad ne umiru. Svi govore . ničeg se nisu bojali. Kako će se bojati kad znaju da je Milostivi uz njih.
Neki ubračeni i djecu , potomke , buduće mahalaše sa svojim ljubama , Gradu čednosti darivaše. Raja, prava raja; ona naša raja, Sarajevska i Bjelavska. Rođeni i čitav život živjeli po Bjelavskim mahalama. Jedino je Ajler kao devetogodišnje siroče poslije pogibije roditelja u saobraćajki , došao tetki u Sarajevo, ali se uklopio. Jes’ njegov bosanski je bio malo germanski krut, ali pitak ko izvor Modre rijeke…
A oni drugi, papci im neljudi; neki nestadoše, neki se sami sahraniše. Njima nije mjesto u Mojsijevoj priči, a ni u ovom gradu. Kao i onima koji na svoju zemlju, na braću svoju pucaše i ubijaše.
Rat se završio, više nije bilo harmonika, niko ih nije kupovao, ni bacao. Nije to bilo vrijeme za muziku, za harmoniku, ni volje za muziku i za harmoniku. Još su nam u ušima odzvanjali ezani Srebreničkih šuma. Još uvijek se nebo nije smirilo. Nisu nam trebali Morići i Morića majka, ni Anđa ni Jelka da osjetimo, bol, nepravdu i smrt.
Mi smo se osjećeli krivim.Bili smo sigurni da smo mogli pomoći i spasiti Srebrenicu. Spremili smo se da krenemo u pomoć. Nisu nam dali, dekretom zabranili i nama i Atifu i Alijagiću. Boli ta Srebrenica i krivicu svoju nosimo.
O izdajnicima koji prodaše Srebrenicu ćemo neki drugi put. Već je zapisano samo pogodno mjesto traži.
Kad je rat završen Mojsije nikad više nije uzeo harmoniku u ruku, iako se raja nastavila družiti. Sa njima su kao nerazdvojan dio društva bili i mrtvi drugovi. Življi i prisutnije nego prije.
Par godina dobro druženje se svodilo na pijančevanja, prepičavanje predratnih i ratnih doživljaja. Nije bilo ni ašik ljuba; ili ostarile ili se umorile. Poneko dijete iz7gubile.Trebalo je dobro da se napiju da bi se mogli družiti i gledati jedan drugog u oči. Kad su se teme iscrpile, pa još koji put sažvakale; postalo je to nešto kao udruženje nijemih alkoholičara.
Udruga nije dugo opostala. Jadan po jedan član je davao ispisnicu, dok udruga nije postala trio pa duo. Duo je postao malo razgovorljiviji, ali su vremenom prorijedili susrete. Sada se više ne viđaju. Nemaju potrebe. Sve je rečeno a i od rata niko nije umro. Dugo je to vremena bez smrti. Valjda se balans mrtvih usppostavljao. Negdje će otčepiti. To će biti njihova poslijednja okupljanja. Vać razmišljaju kojem od njih neće niko od drugova doći neće.
Dakle, poslije rata Mojsije je još uvijek čvrsto hodao od Vratnika do Kovača, niz Kovače do Bjelava. Na Igmanu 93. godine je bio ranjen u nogu. Trebao se oporavljat tri-četiri mjeseca.pn je smatrao da mu je dovoljan dvadesetjedan dan. Pogrbljeno je je hodao i činilo se da još uvijek s’ ramena baca harmonike. Ali nije! To je sa leđa bacao terete, ljubavi, radosti, života, tabuta i rata. Nikad ih nije uspio odbaciti.
Pokušao je ljubavlju jedne žene da se liječi. Jedno vrijeme se mislilo da će uspjeti, sasvim solidno se osjećao, ali ne i dovoljno dobro. Lijeka nije bilo, povukao se u sebe. Nije uspio – sindrom Remark. Sve manje je bio Dedo, a mi smo starili ubrzanim tempom. Svi povijeniji lelujaviji i umorniji hodili pijanim kaldrmama. Mojsije je sve više postajao Mojsije, nerazgovjetniji, strožiji i ljući.
Hoće to sa godinama.
