U plamenu, zapaljena jesen, gori katkada moje srce, čisto i samo. Vjetar ga budi, dodirne mu središte i onda ga objesi za svjetlost koja se smije ni za koga: kakva rasuta ljepota!
Tražim neke ruke, neku prisutnost, neko tijelo, ono što zidove razbija i rađa opijene oblike, dodir, glas, okretaj, neko krilo samo, nebeske plodove gole svjetlosti. Tražim po sebi, unutra, kosti, netaknute violine, usne koje sanjaju usne, ruke koje sanjaju ptice…
I nešto neznano što kaže »nikada«, a pada s neba, od tebe, moj Bože i moj protivniče.
Ne budi tužna mila u noći bez zvijezda slušam svaku tvoju riječ u muzici snova
čujem te međ ljubičicama usnulu dušom nosim sa kišom u očima
a žao mi lijepa kao kapljuica rose naslonjena na tragove duše čedna kao lahorac u osvit zore a se snenost miluje tvojim tijelom iskričavim put slika i sjenke sto damarima mojim biju tvoje kristalno srce maze dok samodostatnost pati
a jaka si kao jantar i žad ne dozvoli nikako ne dozvoli besadržajnoj fikciji da uzmu danak nevinosti tvoje
Vesna Parun (Zlarin, 10. travnja 1922. − Stubičke Toplice, 25. listopada 2010.), jugoslovenska , bosanska i hrvatska poetesa i prevoditeljica.
Šta reći o Ženi , Poetesi čiji život protekao kao san.
Dobro , moramo priznati bilo je samoće , tuge i boli u tom snu.
Kao djevojčica lutala je od staratelja do staratelje, od rodbine do stranaca.
Rano je stasala i već sa četrnaest godina , veoma inteligentna i nadarena djevojčica se počela skrbiti sama o sebi. No , uvijek je bila , i ostala hrabra djevojčice koja se znala izboriti za komad kruha, čašu vina i stih.
Čitav život u borbi za egzistencijalni osnov zamara svakog , ali ne i našu Heroinu.
Živjela je kao nomad , uživala u životu kao strasna i razigrana ciganka i nikad se nije stidjela svojih ljubavi i djela.
O ljudi mili . što se ta Žena nesebično . iskreno, a tako strastveno i ženstveno davala!
Uvijek u traganju za snovima , nježnošću , ljubavlju i nadom da su svi ljudi braća , nije se obazirala na livade trnja koje je bosa morala obhoditi.
I mnogo je voljela i …
A opet , izgleda da su se muškarci , uglavnom, biti kukavice , plašili s snage njenih osjećanja , snova i ljubavi.
Dvije najveće ljubavi su je i izdale. Mnijemo gubitnici koji se nisu mogli izboriti sa žestinom nepatvorene , iskrene i nesebične ljubavi.
Pa?
Pa , ona je pjensikinja , ona je znalac riječi i emocija i sve svoje pute , ma kako oni teški i mramorni bili , znala je pretočiti u iskričave maglice ljubavi i nade.
Živeći život jedini kao da su dva života , u sehari svoga nježnog poetskog srca sakupila je toliko ljubavi i uspomena , da je mogla istkati prelijepih stihova za još jedan život.
Kako to obično biva , Velike Dame umiru usamljene i skoro zaboravljene.
Nešto malo smo prolistali antologije pjesništva ,i u svome specifičnom osjećaju za riječ i stih, Vesninom nauku sličnom, komparirali smo i osim Marine Cvetajeve , Emili Dikinson i Ane Ahmatove ne nađosmo joj ravne među pjesnikinjama, a bome ni među muškarcima , osim rijetkih poslenika poetske riječi. Svojom osobitošću , vizijom , nadahnućem , nježnošću i iskrenošću zauvijek se svrstala uz bok Pou, Jesenjinu, Preveru, Maku i drugih , pomalo već zaboravljenih velikana svjetske poezije.
Voljela je Sarajevo ali i on svoju najmiliju poetesu., onom nevinom djetinjom ljubavlju kojom se dva čedna i milostiva bića bezuvjetno vole.
Znala je reći da u Grad čednosti dolazi slomljena i skrhana , da svoje rane zaliječi , da se odmori i napije čaršijske vode, ljubavi sa vrela Modre rijeke , da udahne malo vazduha zemlje Božije milosti , skupi snage i dovoljno ljubavi da bi mogla da se vrati u turobni svijet , da ga obasja nadom i ljepotom svoje djetinje duše .
Međutim ljudska zloba i ljubomora , se proširila i među hrvatskim književnicima. Iako je bolovala je od tifusa, tumora štitnjače i angine pectoris , unatoč velikom značaju za hrvatsku književnost , najboljoj hrvatskoj pjensikinji Društvo književnika je odbilo donijeti rješenje o stambenom zbrinjavanju i bacilo je , maltene na ulicu..
Jad i bijeda hrvatskih poslenika riječi zarad njene slobodoumnosti ju je dotukla.
Malena Velika , prelijepa djevojčice , nadamo se da si našla mir i ljubav koji su ti na ovom dunjaluku izmicali.
Uživaj , zaslužila si .
**
Vesna Parun – Zagrljaj
Što šapću tvoje oči brzim pticama s dalekih obala? Nevidljiva u djetelini na tvojim usnama treperi večer zvjezdana.
Pitaš me zašto rukom pokazujem na zapad. Ja drhtim prozirna u ljepoti sumraka i samo jasnim odronom koraka na nizbrdici prikrivam tjeskobu golog cvijeta.
Ti me tješiš osmjehom što blješteći baca tamnozelenu sjenku na ostavljeno jezero.
Večer je crvenozlatna i tako bliska javi. Ptice prelijeću nad nama zamišljeno. Dan se blagim žalima produljuje u nepoznato.
Nothing I must do Nowhere I should be No one in my life To answer to but me
No more candlelight No more purple skies No one to be near As my heart slowly dies
If I could hold you one more time like in the days when you where mine I'd look at you ’till I was blind So you would stay
I'd say a prayer each time you'd smile Cradle the moments like a child I'd stop the world if only I Could hold you one more time
(hmmmmmm)
I've memorized your face I know your touch by heart Still lost in your embrace I'd dream of where you are
[music break]
(hmmm)
If I could hold you one more time Like in the days when you were mine I'd look at you ’till I was blind So you would stay
I'd say a prayer each time you'd smile Cradle the moments like a child I'd stop the world if only I Could hold you one more time
One more time
“Još jednom”
Ništa što moram učiniti Nigdje gdje bih trebala biti Nitko u mom životu Da mi odgovori
Nema više svjetlosti svijeća Nema više purpurnog neba Nikoga u blizini Dok moje srce polako umire
Kad bih te mogla još jednom stisnuti kao u danima kada si bio moj Ja bih gledala u tebe dok ne oslijepim Samo da ostaneš
Izgovorila bih molitvu svaki put kada se nasmiješiš Ljuljajući trenutke poput djeteta Zaustavila bih svijet da budem jedina Kada bih te mogla stisnuti još jednom
(Hmmmmmm)
Urezala sam tvoje lice Osjećam tvoj dodir u srcu Još uvijek se gubim u tvom zagrljaju Sanjam mjesta gdje si ti
(Hm)
Kad bih te mogla još jednom stisnuti kao u danima kada si bio moj Ja bih gledala u tebe dok ne oslijepim Samo da ostaneš
Izgovorila bih molitvu svaki put kada se nasmiješiš Ljuljajući trenutke poput djeteta Zaustavila bih svijet da budem jedina Kada bih te mogla stisnuti još jednom
Ustajem,kasno je poslijepodne,brzo će ga akšam smijeniti.
To je ono,naše vrijeme , kad ludovanje kreće i ne može da se zaustavi. Zna to ona;z nam to ja. Mislim vrijeme je da pođem.
Kaže sjedni, još jednu zapali. ‘Ajd’,poslušam je. Sada će ona , samo nešto da završi. Nešto se zamisli, otvori onu , ovih novih dana haber kutiju i pristavi nam Keminu:
Hiljadu pahulja bijelih.
Muzika teče, mozak ubija. Sjećanja naviru ko duga poslije kiše, samo se prelijevaju u pahulje duginih boja. Ni cigar nisam završio, ona se vraća.
Pogledam je.
Meni suze niz lice. Ono skoro. Jedna izdajnička suza , u lijevom oku visi, ni tamo ni ovamo. Treći put u životu, jer Ona ulazi u bijeloj anteriji, nov novcatoj. Mislim da u onoj suzi , Frka može vidjeti svu tugu naših dana.
Vrijeme kao da se vratilo , na ono veče kad su tri golubice u anterijama bile. Jermenka , ona haramska preda mnom stoji i pogledava u me. Sretna je što me usrećila izgledom , koji mladost doziva.
Kemo tuguje :
Hiljadu pahulja bijelih večeras pada
Umiru pahulje bijele i moja nada
Da li te vjetrovi nose
Jedina moja
Na nekom oblaku mekom duginih boja
Ne zna se ko je ljepši ona ili anterija. Muzika i pahulje joj se prelijevaju kroz kosu, vlaže oči i lice, nalik su suzama. Dotiču joj nježne ruke, ona ih podiše i sve počinje da treperi i da nestvarno biva.
Ona je ; mila Frka Frkica iz Đul bašte , kada je puna nade i života bila. Njeno tijelo igra, gori i lebdi.
Slutim, ništa ispod nema. Grudi i noge djevojačke, boje ćilibara , ispod bjelila anterije nestvaran krajolik tvore. Ona je mlada što svoju poslijednju djevojačku noć oplakuje.
Budući muž , nije njen dragi , već očevog prijatelja iz Vranja sin. Dragi će tu noć usniti i ona će se iskrasti i uplakana pobjeći.
Zla sreća je stizala i prestizala na svakom koraku. Gdje god krene, gdje god se makne, njena zla sreća je sa osmjehom čeka. Ako nema nesreće, ako se primiri, neko joj ništavilo utrobu kida, priziva slijedeću nesreću.
Zato se ovaj bolero posvećuje onoj maloj Frki što na krlilima ljubavi je htjela da živi.
Šteta, mislim, trebao sam ovu ljepotu prije nekih drugih upoznati i ubrati.
Možda?
A možda i ne?
Neće duša Princa malog , ni u ovoj nebeskoj slici, isključivosti.
Ništa drugačije ne bi bilo. Samo bi jedna uloga u bajci bila dopisana i tada bajka ne bi bila bajka, već nejasni trolist srama neki.
A ovo , dijete malo, bi vjerovatno još nesretnije bilo, ako je to moguće. Mali Princ bi, u svojoj dobroti , opet odlutao.
Njoj suze ko biserna rosa na licu, meni suze u očima, valjda se to pahulje tope.
Osjetimo; i srca i duše plaču.
Smirimo se, valja izaći pred svijet. Sreća njena, ona se nikad šminkala nije. Nije joj trebalo, toliko je blistava i lijepa.
Malo se sagnem, poljubim u čelo, uvijek oniža krasotica bila i kažem:
Čuvaj se dobroto moja, milosti puna. Volim te.
Ona se raznježi, suza samo što ponovo ne pođe, klima glavom, riječi nema. Trgnu se i sa osmijehom reče:
” Ali ima da u komšiluku pukne bruka, od zavisti i jeda. Nemaju šta raditi već samo olajavati,i tuđe brige voditi.Sve tračaruše u džamije odreda idu. Ovdje i tebe i konzilij svi znaju , i kakav nas grlice glas bije. Neke tvrde da su sa vama bile. Mnogo njih. Neke nas mrze što sa nama nisu bile, još više njih. I muškinje nas mrze. Ti hadumčari će me najviše olajavati. Ljubomore i pakosti radi.”
Pušta Montena ponovo i pojačava do daske. Prati me, do ulice, vrata kučice trošne ostavlja širom otvorena. Muzika titra, bjele sjene nalik anđelima izlaze, kao da ih hiljadu pahulja bijelih na led života tjeraju i pramenova svjetlosti razbacuju…
Zavjese u susjedstvu se njišu.
Ljepota moja, me zagrlila , čvrsto i ljubavnički . Privija uz mene. Dvije siluete, besprijekorne, bijele i blještave na kapidžiku stoje. Ljepota prošlih dana i sjećanja čine ih nestvarnim urotnicima. Zalazeće sunce je na njima, dok se pahulje lome i ne tope.
Mahala te sjene, tu bajkovitu nošnju i bjelinu anterije nije vidjela četrdeset ili pedeset godina. Neki od škiljavca iza penđera nikad. Ni strasnije poljubce žene i čovjeka, što iskustvom i neugasivim plamenom ljubavlji gore.
U predahu ona šapuće ; šteta, mogli smo dobri glumci biti.
Ja se šalim; nismo vremena za gluposti imali, trebalo je glumiti preteške uloge života.
Zatim me ponovo ljubi dugo,očajnički. Kao na rastanku dvoje ljudi svjesnih da se ovaj djelić sna, nikada više ponoviti neće. Ja se ne bunim, uzvraćam joj, za sve naše neljubljene dane i noći; i njene i moje.
Dok se rubini presijavaju u njenoj kosi, Kemin refren bruji i ja zapjevušim, možda treći put u životu:
Ti si noćes sva u bijelom
Tamo gdje se pjesma čuje
Pahuljice srca moga
Ko te ljubi i miluje.
Ona se odvaja, teško i nevoljko , sli se ipak odvaja. Suze joj u očima.
Nije dobro ,mislim ja! Neka me ledena jeza hvata.
Kažem vratiću se mila, nekog od ovih dana , da nastavimo gdje smo stali, ako treba pobjeći od sveg sad…
Uvijek ti Indexi, gdje god kreneš, šta god uradiš, pomisliš ili usniješ evo ti njih. Moraju svojim tuč muhurom sve ovjeriti. Neka ih, muzika ljubavi je to, takve više nema,niti će biti.
Ona se smješka, neizmjerna tuga sjaji joj u očima. Samo prošaputa:
-Kako ti kažeš, mili.
Miluje me ručicom malom po obrazu,dugo, nježno, a grčevito. Okrenu se i lahko, kao pahuljica odleprša. Vidim bijelu anteriju na vratima kako se i njiše i maše i poljubce djetinje šalje.
Tako je izgledao rastanak mladih ljubavnika sa početka sedamdesetih, ne zrelih osoba nekih novoga, a već bajatog milenija.
Trenutak zastane, kao da bi sa vratila i nešto rekla. Glava se zatrese i klima : ne .Ona ulazi u kućicu malu, trošnu i pritvori vrata.
Na kapidžiku zapalih cigar usporeno, duboko udahnuh i izdahnuh. Niz ulicu hodim. Povučem dim,dugo ga otpuhujem. Izvučem pljosku, što bi Mojsije reko alkoholeru, nije kurvoazije, sada pijem štok. Nema više tog slatkog vakta. Gucnem nikad viši cug,skoro da se zgrcnem, ne mogu sebi doći.
Ne od štoka.To život se ponovo zbio. Koračam niz brdo, taksi ne tražim. Niz brdo se sve kotrlja.
Nikad više nisam imao prilike da joj se zahvalim , za svu dobrotu koju mi je i koju nam je poklonila.
To evo sada iz srca i blagosti čiste duše kličem jer znam da me osjeća i čuje:
-Hvala ti velika čestita i mila ženo, djete milo , mala Velika Frko , najdivniji prijatelju i dobrota naša. Hvala ti za sve što si nam darovala. Nikad nije kasno da kažemo voljeli smo te, svi od reda. Svako od nas na svoj način, iako to nekad nismo znali pokazati.
Dani su prolazili , izgubilo se vrijeme. Raspisalo se o Jahačima, Harmonici, anterijama i Frki; i pjesmu koju pride. Ništa na haberu nisam objavio. Mislim iznenadiću je i sve napisano joj lično pokloniti. Valja i obećano ispuniti. Vidim četrdeset dana je prošlo,a meni kao tren.
Nazovem. Javi se. Jal pospana jal umorna , taji joj glas. Može kaže, sutra se o akšamu kod nje vidimo. Sat gore dole ništa ne mjenja.
Suta u pred akšam sve natenane, po tabijatu.
Žilet, voda, sapun, miris, teget plišano odijelo, leptir mašna i svjetlo plavi pojas od kadife, glanc modre cipele, kare i zejtin osmijeh na licu i pičim.
Srce drhti i pjeva pičim, pičim, pićiču i na Bjelave veselo stičiću.
