Srce drhti i pjeva pičim, pičim, pićiču i na Bjelave veselo stičiću.
I stigoh.
Ali nije bilo veselo.
**
Taksi polako klizi do ulice iznenadnih poljubaca, do kučice male i trošne.
Na vratima plavim i ispranim Frka u rubin anteriji. Sa kapidžika se čini malo većom i krupnijom. Anterija se raspucava i nudi. Priđem i saginjem se da je poljubim , ali ona okreće glavu i poljubac na obraz pada.
Žena se se smješi kroz suze . To nju Dobri za majku zamjenio. Drago joj i uvodi osjedjelog zbunjenika u kuću.
A tamo, odar boli i tuge.
Na odru ; svilenom od bjeline ; nježnom od ljepote ,urešenom đulama svih boja, prekrasno dijete u anteriji bijeloj , onoj istoj sinoćnjoj , plavičastim safirima optočenoj , sanja. Strast svoju, neutoljenu, vedrinu svoju, nepatvorenu, žeđ za životom, nevinost neugaslu sa sobom, na nebo nosi.
Buket djevičanskih ljubičica joj u ruci i jedna slika. Znam je, lica anterijska i nevina sa nje glede. Igrom slučaja ja pored nje i zagrlio je, lagano kosu joj ljubim.
Sada joj lice mirno i spokojno ; kao da je odahnula i smiješi se.
Piano!
I u smrti – ljubav i muzika sve je.
To dijete moje ,naša ,mala Velika Frka je usnula.
Kraljica vrišteće boli , čini se sni.
O Frko, Frkice otvori oči, mladoženja tvoj , Princ Mali je došao.
Čuti dijete, ne progovara. Neumorna od čekanja mene neuviđavnog, umorila se, pa spije .
Oko nje nema nikoga , samo kćer joj, tuga i ja.
Kapi kiše po penđerima liju i pjesmu nose:
-Ti si nam bila u svemu naj, naj, naj; u sve'mu naj.
Priđem meleki i poljubacem joj, kao nekad , orosim onaj dio između kose i čela i samo jedna jedina suze kanu na usne njene.
Znam sada bi se smijala i ne bi dala da joj tu suzu brišem,već nestašno čekala da se sama u usne upije.
Kćer kaže :
-Ma'ma bi htjela i poljubac nježni što sve znači.
Sve zna . Majka ispričala. I šta se zbilo i što se nije zbilo ; a trebalo je da se zbude. Glupava mladost ili dušmani neki, ili jednostavno sudba, na put nekoj sreći uvijek nesavladive prepreke nose.
Zastidi me ova mlada žena, načisto.
Kćer mi kafu, žestoke cigar plave kutije , za koju su francuzi ukrali Frke ples, bez filtera i kurvoazije, čitav bocun i dvije kristalne čaše na sto iznijela.
Kaže, ma'mo mame joj rekla šta volim, a i trebaće mi. Dignem obrvu na ono ma'mo mame. Ona se nestašno smješka, kao nekad Frka.
Na tacni srebrenoj pismo. Kaže za vas je. Osvrćem se i gledam, nema nikoga doli nas troje.
Ide ona sada nazvati brata i ka'sti mu da je majka umrla. Brat joj u tuđini radi. Nije bio doma već pet godina.
Majka joj znala da ću , po običaju , odocniti kad treba odocniti i sve pripremila za to kašnjenje. Poželjela jednom glavnu ulogu po svom scenariju odigrati. U tom scenariju sa njom se oproštam na njen način.
Još jednom joj život scenario po njenoj zamisli poklonio; skoro. Onu veče bjeline i oproštaj poljubaca i hiljadu pahulja bijelih.
Ode Frkina kćer u drugu odaju.
Ista ljepota . Mila i blaga.Vrckava i vesela. Ni tuga to ne može ukrasti. Diskretna. Nadam se da je bolju sreću u životu no ma'mo mame pokupila.
Primičem sto odru blještavom i čitabe što sam za nju pripremio iz đepova vadim. Uzimam njenu desnu ruku u moju lijevu , đozluke na nos tandarim i čitam joj:
Predah pravim, cigar palim. Dim polako uvlačim i otpuhujem. ;mnijem , dim joj nikad smetao nije, a i pušila je u ona naša vremena. Poslije nije. Za cigar treba kafa, piće i društvo. Pića i kafe imala, društva nije. Šta će joj onda cigar go golcat , da je truje. I piće bacila. Samo joj kafa ostala. Okretala je, iz navike u nju gledala. A mene nema pa nema. Znala je da tako mora biti. Ne treba joj fildžan za to.
Kurvoazije sipam i cokćem.
Čašu odlažem i Frku gledam.
Ne javlja se, ćuti. Zeru ublijedila, kao insan koji nešto sprema, a tuga ga mori.
Joj,Frko Frkice,gdje si sad?
Gledam to djetešce , u anteriju bijelu svoju ljepotu obukla. Misli se kovitlaju u dane kada su anterije bile sve .
Anterija je haljina nad haljinama, kao meleka među djevojkama. Anterije su mogle biti svečane, kućne i djevojačke. Ova svečane treba raskošnoću i bogatstvom da zadive posmatrača.
Kućne i djevojačke su bile namjenjene oku pojedinačnih posmatrača. Nikad u isto vrijeme te haljine nisu mogle nagledavati dva para muških očiju. Nikako , jer bi to bio otvoreni grijeh i ulaznica za pržun.
Kućna anterija, eh. Ta je u samom raju skrojena. Žene su najviše voljele anterije boje rubina ili plavog safira, zavisno od blagosti i bjelokosnosti lica i tijela. Djevojke su voljele antertije brilijantne bjeline i svjetlucavosti.
Anterije su bile bogato i raskošno izvezene đuvezlijom, srebrenom i zlatnom svilom. Druge boje su se uglavnom izbjegavale, ali ukoliko je nekom detalju radi kontrasta i raskoši bila potrebna svila neke druge boje, ona se vezla.
Zamislite sada boju rubina, safira ili brilijanta, zatim ružičastu, srebrenu, zlatnu, modru i zelenu svilu i vješte ruke vezilja,bile one žene ili djevojke. Koji li je to spoj ljepote, mladosti, ljubavi , strasti i vještine.
Anterije su se uvijek vezle u društvu ; da bi se mogla razmijeniti iskustva i novi vezovi i novi uzorci svila za vezenje. U društvu se ljepše veze,veseli i raduje.
Nekad se vezlo šutke, nekad se šalilo i tračalo. Nekad bi se sve zabibalo i prolomio bi se ženski glas: čist, kristalno jasan, veseo, vrckav, čeznutljiv i nježan. Nekad blag i umilan, nekad opor i ogorčnen, nježan i tužan. Ponekad čulan i strastven, najčešće veseo i razuzdan. Ali uvijek, baš uvijek, pri svakom vezenju se morala više puta , od srca, otpjevati ona:
„Joj,mamo mamice,crven fesić u dragana moga joj,mamo mamice…“
Rjeđe ona
„Moj dilbere,kud se šećeš, haj, štio i mene ne povedeš…“
Kako i bi?!
Često pominjemo anterije i nevinost. Većina ljudi misle da znaju šta je to i kako to izgleda.Vjerovatno neki , rijetki sretnici znaju.
Mnogi samo kažu ; anterije su starinske svečane halje i njih su izrađivali terzije.
Mere biti.
Da su starinske nisu. One su neuništive i za sva vremena i prilike krojene.
Kad se dvije ljepotice : žena i anterija sastanu; ništa ljepše i svežije se u dunjalučkim rabotama ne može vidjeti. I nikad neće zastarjeti.
Vi mislite da ćemo sada razvezat priču o grlicama, đardinu i cvijeću i tako to. Hoćemo, ali kasnije. Polako, po redu.
Ma jok boni. Ne ide to tako.
Priča ide prvo o anterijama. Kako ćeš pričati o anamo onoj ljepotici, kad joj se još nije anterija izvezla ni natandarila. Pa onda , kad se obuče, mora se malo pronosati, pa mazno prošetati.
Ovdje ćemo stati,vi nas radoznalci zamalo na tanak led navukli. Hoćete sve nešto preko reda, bezbeli. Mora sve potaman.
Terzije su pravile anterije za bogati svijet, dokone žene i lijenguza ženska čeljada. Te terzijske navlakuše na tijelo nisu imale ni duše ni ljepote. Ponekad bi im se posrećilo, pa bi nešto nalik našim anterijama napravili. Urijetko.
Krcate im anterije zlatne svile, i krute ko da su od pravog zlata pravljene. Đez’ ba ti vidio da išta valja ako samo zlatnu svilu takariš i štancaš? Ima zlaćani sjaj da uguši pravu ljepotu.
Malo skrenuli, ali ćemo se brzo vrnut na pravu riječ.
Mi gledali i pregledali, čak i baterije poneka blentovija upotrebljavala, i još uvijek nismo sigurni da smo dobro vidjeli i šta smo to vidjeli. Ako ne znamo protumačiti i skontati, znamo opisati. Bar tako mislimo.
To što smo vidjeli ćemo vam ispričati. Tako je najlakše i tu zabune nema.
