U mjesecinu me sakrila
vecer, utrnuvši svijece.
Svu noc sam zamišljena snila
u modroj šumi kroz drvece.
Bila sam zrno rumena grozda
u zubima sred poljubaca
lisica utekla iz gvozda
djecak, što prackom poklike baca;
i ujed pjesme nasred cela
šarena macka u košari igre.
Šta nisam bila, šta nisam smjela,
zrcalo ribe u zjenici vidre
Redaju se slike
setaju Miskinovom
djevojke k'o vile
davno proslo vrijeme
sve ste moje bile
Vracaju se dani
mirisu tresnje
kada sidjem niz Kovace
pitat’ cu te jednom
sta ti ove pjesme znace
Ref. 2x
Za koga nocas
cuvas dukat oko vrata
i da l’ jos ime moje
tvoga srca vrata otvara
Za koga nocas
cuvas dukat oko vrata
i da l’ jos ime moje
tvoja vrata otvara
Zbogom bivse noci
dernek u parku
ti kraj mene, i gitara
ne znam da l’ cu moci
biti onaj isti, a ti ona stara
Ref.
Ref.
Cekat’ ces me ti
da ti dodjem ja
cekat’ ces me ti
In Memoriam
Umro je moj drug Dubravako Terzić .
Susreli smo se septembra 1965. u I-6 razredu II Gimnazije Ognjen Prica u Sarajevu. Četiri godine smo dijelili istu školu, razred , iste profesore istu smjenu. Svaki školski dan.
Nije bio nadobudan kao neki od nas. Bio je tihi veseli , visoki uvijek nasmijani , pjegavi dječak zlatasto crvene boje kose. Drugarstvo,suptilni humor i dobrota su ga pratile čitav potonji Život.
Akademski slikar velike duše , a tako običan čovjek.
Dobar, skoro savršen otac i muž , veliki prijatelj supruzi Marini, a izuzetan drug kćerci Dubravki.
Sa ponosom kažem bio je moj drug. Mogao je , a nije , izbjeći u rodni Split tokom agresije na BiH i njegovo Sarajevo.
Slikao je i prenosio je svoje znanje i umjeće djeci i ljubiteljima umjetnosti.
Počivao u miru dobri čovječe.
O Dubravku nađoh samo krtaki zapis:
Agi Art
Likovni stvaraoci u Bosni i Hercegovini
1894 – 2000
TERZIC DUBRAVKO
Rodjen u Splitu 1950 godine.Zavrsio Akademiju likovnih umjetnosti u Beogradu na istoj akademiji i magistrirao 1984.
I kao dodatak , par redaka dalje:
POSLJEDNJI POZDRAV
našem dragom Dudi
Jako ćeš nam nedostajati. Puno te volimo.
Tvoje Dubravka i Marina
17.03.2021.
opraštam rađanju svom
plakati ne mogu ni bojama
kada ona odlazi ostavljajući mi mirise
svoga cvijeća prekrasnog
a držah ga u đardinu
obljubljenog ljubavlju i snima
jer sjećanja se roje
čudesne svijetove boje
tako nekako
sneno i lako
ja Svjetlost sanjam
ljubav moju
od jasmina nježnih
i nestašnih vala plavih
satkanu
u sleđenom srcu mome
Nestašni val
Danas je četvrtak 30. Decembar/Prosinac, dan 2022. godine.
Sve se potrefilo kao i prošlih godina .
Dan još uvijek ima dvadeset četiri sata. Hem je do kraja godine ostao jedan cigli dan , računajući od ponoći. A i 364.dan je. Kao prošle godine u kojoj je tris'eti bio također 364-og dana. Dan gore dole , nećemo se čuti. Evo pet poštenih.
Mogli bi slagati da je Nedelja kao prošle godine, ali nećemo. Nismo levati , prokužićete nas. Danas je ipak treči dan iza ponedeljka.
A ako niste znali , dajemo vam obavijest sutra je petak , neradni dan ( manje više). I interesantna stvar, sutra se dočekuje – slavi Nova godina.
Ovo već postaje siptomatično.
Svakog 31. Decembra se dočekuje Nova godina.
A jopet nismo sigurni da je baš junferli.
Jer sva birvaktile dešavanja ostaju ista. Ništa nismo izmjenili. Da imamo moći većinu bi izbrisali i ubacivali milost i ljubav. I đardine okićene cvijećom.
Sve bi se šarenilo od milosti, ljubavi, đardina i cvijeća. Tek poneki lepršavi prozraćni anđeoski oblačić dekora radi.
Ali ko bi nam onda vjerovao. Nije baš sve med i mlijeko.
Ali,događa se to što se događa, a dogodilo se to što se dogodilo.
Dalje šta će biti ne m'remo vam kasti.
Prvo , nismo plaćeni.
Ko je vidio da gatare đabe rade?
Drugo ,zabranjeno nam . Neka vis a major.
Šta sve neće skontat da dohakaju poštenim gatarama ,da naivnom narodu ne muzu pare.
Ipak otkrićemo vam šta će se ipak desiti.
Ono što je suđeno.
Valja ova?
Što bi poete rekle:
-Muzli ne muzli , narod odi gatarama. I obavezno ograiše.
U prevodu:
-A narod ko mulci. Muzu ga svi , ne samo gatare : i vlast i hođe , i hilmije,i ostala sveštena , polusveštena i nesveštena lica , akteri tronacionalističke pljačkaške bagre…
Ko je tu
Niko
To smao moje srce kuca
A ono kuca veoma jako
Zbog tebe
Ipak napolju
Mala bronzana ruka na drvenim vratima
Ne pokreće se
I ne miče se
Ne miče se ni vrhom malog prsta
Zgledan u nebo
pomislih
ruže moje nemaju trnje
Mada ponekad pokušaju ogrebati
ha ha ha
nebi se zvale ruže da to ne čine
Pogledam ka zvjezdama
shvatih
brani me ljubav naša
