Autor
Hajro Šabanadžović
Bijelo i …
Bijelo Čarolija u bijelom
Zeleno Žuto
Plavo Crveno
Ljubičasto Crno
Ples boja na bijeloj pozadini Žena u bijelom
Ima dobrih ljudi
ništa ne išću
a godina nakupe
Ima dobrih ljudi
nakupe godina
a ljubav bezuslovno darivaju
Ima dobrih ljudi
u srcu sve Male Princeze nose
a odrastu
Ima dobrih ljudi
ne znamo gdje su
a još uvijek ljubav bezuslovno darivaju
Ima dobrih ljudi
odrastu ktomu kamo su
a srca Malim Princezama prinose
Ima dobrih ljudi
skrivaju se
a neuki pitaju zašto
Ima dobrih ljudi
skrivaju Malog Princa
a to ih boli
Ima dobrih ljudi
srcima nude dom
a Grlice skršenih su krila
Ima dobrih ljudi
a neuki ubijaju
Male princeze i Princa Malog
Poezija je ono što se sanja,
ono što se zamišlja,
ono što se želi,
i ono što se često dogodi.
Poezija, to je stvarnije
i korisnije ime života.
Kad jednom udahneš valcer
prati te čitav život
ako si pametan
mogu ga zvati bolero
a je Ja konj posmatrač
čaroliji što um ludi
tango je bliskiji
ali maksumče je samo pratilac
ljepoti što lebdi
lambada priliči mladosti
koja se još uvijek traži
i gubi u njenoj strasti
Valcer se i na grobu svira
a ga oporučiš
njoj pokloniš klavir
da se zabrine
kako ga do rupe donijeti
svirati poslednji tango
Mali princ se smješka
muziku i ružu nosi sa sobom
ostavljajući ljubav kao zalog
Toliko nježnosti od nepoznatih muškaraca
bez nekog posebnog razloga
jednom mi se u Parizu konobar obratio
nemoj zaboraviti cigarete, draga!
Tražeći gramofonske ploče u Londonu
na nekoj sam tržnici zalutala
lokalni trgovac je, uzdišući, rekao
što mogu, ljubavi, kad im je cijena porasla!
A u New Yorku, u zračnoj luci,
pokazujući mi izlazna vrata,
postariji crnac stalno je ponavljao
samo me slijedi, bez panike, mala!
Toliko nježnosti od nepoznatih muškaraca
što sam im to, kvragu, učinila?
ostani samo na nebu, Mjeseče
mirno spavaj, biseru, na dnu oceana.
Kada ljepotu, ljupkost i vrlinu
vašu mi oko ili mis’o gleda,
slična se gospo, vama naći ne da.
Osjetim tad da čudesno se vinu
u letu ljubav što sveđ samnom stoji:
želju mi nosi sobom, pa se boji
slijedit je u visinu
ufanje moje, jerbo mu se čini
prestrm i predug put ka toj visini.
Mila moja
Dobrota dobrote moje
sama reče
krhka ruža
ljubičasta a plava
bjelinom tvojom sja
nadu nosi
nije neznana milina
Modre rijeke
kao oceana vali
kap po kap
srcem ludim teče
zagrljaji moji
Tišina i sni
tvojoj nevinoj duši
nemire nose
Malena prođe i ova godina
lijepa nježna snovita
kao i one prije
nismo se razdvajali ni jedan dan
pa ne pitaš kako sam
znaš da još uvijek sam jak
u meni ništa novo
samo zdravo tkivo
uglavnom snjegovi zapadali veliki
ponekad mi malo ledeno
kad proljeće ljubicama zamiriše
kad ljeto avgustom osvane
kad jesen sedamdeset i neke vrisne
otkad ne ponoćku ne idem
sanjam hiljadu pahulja bijelih
odavno bješe
nemam koga obgrliti
shvatićeš
moja tišina plače
prolazi Badnje veće
ne mogu reći kao da je juče bilo
jer nije bilo juče
ne mogu reći vrijeme je proletjelo
nije proletjelo
ne mogu reći vrijeme briše sve
vrijeme ne može izbrisati ništa
večeras
ne mogu reći da sam dobro
ne mogu
nikako ne mogu reći da sam dobro
ali plešem
večeras slavim ljubav
tvoju i moju
ruku u moje srce možeš staviti
da još uvijek mislin
da kraj mene sniješ
shvatićeš
moja tišina plače
prolazi Badnje veče
Bile su to jako duge decenije
i paran broj godina
i mi smo par
Bilo je to trideset dvije godine
koje nikome ne bih htio poželjeti
zašto bih nemam razloga
Bilo je to trideset dvije godine
prelijepih sanja i uspomena
poklon Neba
Bilo je to trideset dvije godine
jubavi koje su se navezle
azurnim nitima
na prethodnih trinaest
bilo je to trideset dvije godine
nevine dobrote
pa šta ako je i samoće
shvatićeš
moja tišina plače
prolazi Badnje veče
ako ti večeras ne mogu slagati da sam dobro
ne zamjeri
poželim
ali ne mogu ti slagati
nikad te nisam lagao
jer nisam nikako nisam dobro
ali plešem
večeras slavim ljubav
tvoju i moju
ruku u moje srce možeš staviti
da još uvijek mislin
da kraj mene spiješ
shvatićeš
moja tišina plače
već Božić je