Danas mi ništa ne ide od ruke
pero moje se sakrilo
ispod crnog jastuka
plače
njegovi drugovi su tužni
njih nema ko da drži
u meni bol
dušu na raspeće
u ovo proljeće
praznog hoda
muha bez glave
bez suza kam kamena
svake sekunde reže
mnogo su blaženih
grlica mojih
nestali
Oče moj
Sergeju Averincevu
Kad na istoku dubinu noćni plam počne da zahvaća,
zemlja počinje da svijetli se i vraća
pretek darivanog, nježnog svjetla, nepotrebnog odskora.
To što svem odgovara, tom nema odgovora.
I ko da odgovori ti iz suznih dolja –
prosto su veličje duše? Veličje polja
koje niti pred napadom, niti pred plugom
ne pomišlja da sebe brani: jedno, pa drugo,
svi oni, neki beru, gaze, a neki zarivaju
lemeš u grudi, ko snoviđenje za snoviđenjem nestaju
negdje u dalj, u okean, gdje svi, ko ptice, sliče. I može
zemlja i bez gledanja da vidi, kaže: – Prosti mu, Bože ! –
za svakim.
Tako, pamtim, u Pećini sluškinja svijeće
svakome ko do monaha silazi, u šaku meće
kao djetetu malom koje dolazi do strašnog mjesta,
gdje slava Božja je, i teško tome kom žiće nije nevjesta,
gdje čuješ kako nebo diše i zašto ono diše,
– Bog te spasio – veli za tim ko je ne čuje više…
Možda umrijeti – to je pasti napokon na koljena?
I ja što biću zemlja, u zemlju gledam zapanjena.
Čistota čišća od prve čistote! iz kraja ogorčenja
ja pitam o uzroku zaštite i oproštenja,
i pitam: zar je moguće da, luda, uvrede želiš
tisućljećima da gutaš, nagrade da dijeliš?
Zašto su oni tebi mili, ili čim su ti ugodili?
Zato što ja jesam – odvraća –
Zato što svi smo bili.
Prolazi bez tebe prva zima
svaka tvoja sitnica sudbinu ima
zbijeni ljudi, k'o grozdovi
kroz maglu vuku se k'o vozovi
tisina negdje kuje zavjeru
i eto te ni otkud
Taman kad tugu ispratim
u novi zagrljaj tek se uselim
da zavolim, to se ne usudim
to je uzalud
Ref.
K'o pamuk ruke tvoje njezne
jos pamtim kad mi dodjes nedeljom
na meni ostavice ceznje
i tvoji dodiri sa posvetom
K'o pamuk ruke tvoje njezne
jos pamtim kad mi dodjes nedeljom
prolaze noci, idu dani
ali ni jedan vise sa tobom
Snove k'o camce usidrim
da ne sanjam te, da se ne mucim
al’ uvijek nadje me k'o osveta
ta tvoja posveta
Taman kad tugu ispratim
u novi zagrljaj tek se uselim
da zavolim, to se ne usudim
to je uzalud
Ref.
Prolazi, bez tebe prva zima
Pišem ti dok sav šator spava
I letnji dan mre oko mene
Ko buket što se rasprskava
U nebu punom plave sjene
Zaslkepljujuća jedna salva
Još ne procvjeta a već vene
pb
recimo istinu zborim
nisam licemjer
monoteist sam
da li imam dušu
recimo ne znam
da li žene sa dva
tri lica
imaju dušu
recimo ne znam
samo znam da znam
da volim i dušom sanjam
tango
kraljicu
i Valkiru
iako znam
mrtvacima je druga