Category Archives: Poezija k'o fol

Gdje je radost

tu je tuga

gdje je ljubav

tu je dušman

u sebi mračnjaštvo bludnice nosi

jednog sunčanog majskog dana

nebo je tišinu spustilo

misli dunjaluk oluja se sprema

ptice nestale sa safirli neba

cvijeće prestalo da miriše

Ezani su preskočili sabah i podnevni vakat

ljudi su zabezeknuti

to se nikad u Gradu Čednosti desilo nije

Sunce ne sija

jedan ga oblak zaklonio

uporno ga korakom tužnim prati

neda oko da proviri

kaže dolje jedno dijete siluju i kolju

nije tebi gledat

poslije je kiša padala četrdeset dana i noći

ništa ne pomaže

djecu i dalje siluju i kolju

krv potocima vrije

dani su i dalje prelijepi

tuga se odselila sa dunjaluka

više ne podnosi boli

Ja joj vjerujem

žao mi što tuguje

nijedan cvijet to ne zaslužuje

život je prelijep

dobro ponekad ima boli

ko žene ta divna bića ne bi volio

lako je reći volim te

treba to zavrijediti

ako oprostiš

oprostiće ti se

Zamisli

ne postoji vrijeme

sjedim

čamac sa dva vesla

jedno su ribe izgrizle

tompus i udica

pjesma kao mamac

recimo valcer

ne tango je zgodniji

bliskiji

ali Maksumče

šta ono zna

gleda samo naprijed

ne osvrće se

iza njega

grudi tvoje

njemu zbore

pokaži mi lice

jedno od tisuću

ne obaziram se

ja imam samo jedno lice

koje tebe

plavet oceana snije

zaboravim mamac

uronim

vidim slike moje

okrvavljene od čekanja

u njima uvijek lebdiš

i ruku pružaš

a ja tonem

zamisli zaboravih

ponijeti mamac i udicu

Spavanje je luksuz…

a snovi nedostižni

Spavam i sanjam da se budim

ne smijem se probuditi da mi ne odu sni

Sanjam da spavam ne smijem usniti

da ne pogubim sne

Teško je nama sanjarima

bez Krhke ruže sniti

zar ne

Mila djevojčice koja prelijepe snove sanjaš

a odgovore još uvijek nemam

nije časno Kalendarima krhko cvijeće blatiti

u srcu mome nada zatreperi

pa zaboli do neba do zvijezda

do tebe ljubavi moja jedina

što bježiš za dobrotom svojom

i nevjernom rječju mojom

ne moraš mi reći boljele te riječi

nevjerstva moja koje neće vratiti

naše prelijepe dani kad bili smo

milosti djeca i ljubavi snene magi

igrajući se protiv svijeta i struja

na lahoru letu zavidješe nam laste

i labudovi svakog onog ljeta

kad mi dade čisto srce tvoje

o krasoto bjelokosnog tijela

na tragovima uspomena naših

u duši mi blista ljepota tvoja

kap na dlanu dalekih sjećanja

bijela tijela uronjenih u oceanu

kao vrijeme a vodili smo ljubav

a se krici spajanja u bol se lomila

i sada dani se vežu jedan po jedan

teški kao nesporazumi i bjezi moji

ali ti mi prostiš i ja se vraćam

zagrljaju mramor grudiju tvojih

blaženi sretnik milovanja tvojih