Nada na izvoru ljubavi
Ruža i snovi
Đardin u vrtlogu strasti
Šta je žena bez čovjeka
tužna i sama zaklinje se
nikad više
a opet prelijepoj i blistavoj
srce joj uvijek slome
A čovjek bez žene je
sleđena okamina bez nade
čak i nikad više
ne postoji u snovima
izgubljene ljepote se ne vraćaju
Šta će čovjek bez žene
sjesti na klupu na kraju grada
gledati pute što odlaze
a nikad se ne vraćaju
dok snježi i lice rosi
Šta će čovjek bez žene
plesati sa vjetrom
hvatati pahuljice
tragati za ženinim likom
u treptaju zaleđenih kristalića
Šta će čovjek bez žene
a ona nenadano usni
klekne i moli
nada se
barem još jednom snu