Volim nevinost kiše
kapljice rose
kap po kap
svaka kap jedan život
nova radost
mnogo ljubavi
još više nestajanja
u meni jesen je
a dolazi zima
osjećam je
kamin ne radi
čini se decenijama
i snovi mrznu
prelijepom životu
što sutonu gre
dolazi zima
hladna i neprebolna
zavejaće pute
ljubavima starim
Nije meni žao tango ostaviti
već je meni žao Sarajevo ne gledati
Nije meni žao snove ostaviti
već je meni žao Modrom rijekom ne ploviti
Nije meni žao dunjaluk ostaviti
već je meni žao ko će dušom Bosnu sniti
Nije meni žao mrijeti
već je meni žao tebe jube ostaviti
Gospode
umoran je ratnik tvoj
a opet
Konje moje mahalske
eh da mi je
još koji put uzjahati
Bosnom mojom projahati
Gospode
umoran je ratnik tvoj
a opet
drugovi moji po meraku
eh da mi je
još koji put zapjevati
vino piju nano age Sarajlije
Gospode
umoran je ratnik tvoj
a opet
ljube moje đardinske
eh da mi je
ljubav do smrti voditi
do zvijezda do maglica do besvjesti
Bože mili Milosni
eh da mi je
da mi prostiš ašik damar moj
eh da mi je
da mi prostiš suze neisplakane moje
Gospode
umoran je ratnik tvoj
Majčina duša
Suze majke duboke ko uzbirkano more
Majčina brižnost
Majčina tuga
Majčine suze
Majčina svjetlost
Majčina radost
Majčina ljubav
Majka
Prođoše godine
sretnik a siroče
još uvijek tuguje
majku svoju
usnulu
nerazumom njegovim
ima vremena
a nema
nikad nema vremena
nikad dovoljno izrečenih riječi
nježnosti i ljubavi
dodira
a jednog dana tuga navre
rečemo biva iznenada
i doziva sretne dane djetinjstva
samo četiri riječi
volim te majko mila
kucaju na penđer
kućerka starog
u mahali pustoj
majka ne otvora vrata
predugo čekala
pa se umorila
pusti sanak usnila
siroče željnog njenih riječi
nježnih milovanja
tužnog ostavila
eh mati mati
da ti je samo znati
koliko je ljubavi i časti
utkano u me od tvoje blagosti
oprosti mi na tuzi
proći će znam
hvala ti
jer i sada
želiš radost
na licu mom
tako si me učila
mrijeti se mora
da bi se drugi rodili
radosti Božije darivali
Prošlost se ne vraća
greške se plaćaju
ljubav niko ne krpi
ni za šaku zlatnika
sjećam je se svakog osvita
progoni me slika njena
krhka je ko čaša od kristala
kad nestane jantara i žada
pokisao stojim
ispod trešnjinog stabla
kiša pere tragove suza
dok muzika tanga srcem pleše
u tragovima nestalim
vrijeme je izbrisalo behare
Usud je ubrao sve moje trešnje
i onu najdražu sa sobom odveo
Priznade onomad
htjela je da mi kaže
da me nebo sprži
jer prevarih je srcem njenim
da me grom ubije
jer prevarih je dušom njenom
da me zemlja proguta
jer prevarih je tijelom njenim
nije mogla
srce joj na moj pomen bije
duša joj na moj pogled blista
tijelo joj na moj dodir drhti
i reče mi
volim te mili moj
kao što se život voli
kao rana dobrote
kao rana ljepote
kao rana ljubavna
pa hajd ti sada
vjeruj ženi
kada voli
i o ljubavi sniva
Danas mi ništa ne ide od ruke
pero moje se sakrilo
ispod crnog jastuka
tuguje
njegovi drugari su tužni
njih nema ko da drži
u meni bol
duša plače okačena
na raspeću
u ovom snenom proljeću
praznog hoda
muha bez glave
bez suza kam kamena
svake sekunde reže
ko mengela se steže
oko dana smrtnijeh
mnogo su blaženih
grlica mojijeh
zli ljudi nestali
ja bih samo
da ih dotaknem
Oče moj
oprosti meni neutješnom
Nekad vrlo davno
rekoše mi blentovija
opičen ko teslina struje
šutjeh šta ću
nema mi druge
bijah mlad
tanak sa godinama
uvijek zaljubljen bjeh
u te žene magične
Prije nekog vremena
rekoše mi blentovija
nikad pameti ne dođe
prešutjeh šta ću
nema mi druge
moji kalendari
sa mnogo listova
navsegda su zaljubljeni
u te žene čarobne
Meki ralasi jutra nadolaze
nježno dodiruju obale svijesti
otvarajući sedefaste hridine sna
po ko zna koji put treba ustati
ostavljajući za sobom dveri
noćnih puteva kroz ljubav
koloplet mirisnih snova koji nestaju
u bespuću šarenih iskrica svjetlosti
koje bolne probijaju kroz proreze jave
poput hiljada blještavih maglica
najavljujući ponovno rađanje života
u očima crnim očima lažnim
Mjesec se sakrio
iza oblaka plovio
pokunjen i tužan
u tišini plovio
a ja zvjezdica
sam znatiželjno iskrila
provirivala
vidjela sam da mu je ona tiho na uho pjevala
bolno svu svoju ljubav mu je ispjevala
svu svoju čežnju u pjesmu umotala
sve sam vidjela ja zvjezdica mala
te večeri kraj žubora šadrvana
ispod sestrica ispod maglica
na očigled mjeseca
i cvjetnog đardina
u ulici skršenih srdaca
što se prije njih ašikovac zvala
Mjesec se sakrio
iza oblaka plovio
pokunjen i tužan
u tišini plovio
a ja zvjezdica sam znatiželjno iskrila
provirivala
vidjela kad je suze sakrivala
vidjela kad je on zaspao
a ona se pravila da spava
sve sam vidjela ja zvjezdica mala
i za nju plakala jer ona nije mogla
jer ona je bila ja
a ja sam bila ona.
Mjesec se sakrio iza oblaka plovio
pokunjen i tužan
u tišini plovio
a ja zvjezdica
sam znatiželjno iskrila
provirivala
vidjela kad je on snove prigrlio
a ona se pravila da spava
pa se polako izvukla
napravila srce
od šala ribizli i rozaklija
malo kičasto
ali iskreno dječije
sve sam vidjela
ja zvjezdica mala
uzela je njegov upaljač
kurvoazije nasula
jednu njegovu ciganku zapalila
popušila ispila
ružicu na peškunu poderala
viljuškom
ustala
upaljač u ruku sakrila
ukrala
Mjesec se sakrio
iza oblaka plovio
pokunjen i tužan
u tišini plovio
a ja zvjezdica
sam znatiželjno iskrila
provirivala
vidjela ruku srcu njegovom je prinjela
srce je zadrhtalo kao površina jezera
kad ga lahorac napadne
sve sam vidjela
ja zvjezdica mala
poljubac mu je lagani dala
nježno
djetinje
da ga ne probudi
moralo se ići
iskrasti
da on ne zna
za njih nade nema
osim snova
Mjesec se sakrio
iza oblaka plovio
pokunjen i tužan
u tišini plovio
a ja zvjezdica
sam znatiželjno iskrila
provirivala
vidjela da mu je poljubac lagani
na obrazspustila
i tiho se ka kapiji iskrala
pobjegla
i još vidim
jasno pamtim
izlazi a druga djevočica pred nju banu
ona zastane u njoj straha nema
za njega mjesta nema
svu joj dušu bol uzela
ugleda plavetnog anđela
ništa ne govori
ona je zagrli
pita iako zna
Šta sada malena moja
kamo bježiš
kamo kaniš stići
Bilo kamo
Slomili su me
oni koji me vole
Ne želim uprljatii njegovu ljubav
danas u podne me udaju