Bajka o petnaest dana proljeća – IV dio

 

 

Dan treći

 

Mnogo toga si mi govorila.Mnogo toga sam ti govorio.

Mnogo toga nisi željela da mi govoriš.Boljelo te.

Molim se da si svoje bolove prebrodila ili zaboravila.kako ti je poslije bilo nikad nisam saznao.

Isključila si me iz svog života.Jedno klik i nema te.A opet znam te,moja te duša poznaje i vjerujem da su to učinili oni loši ljudi ove priče.

Molim se da si svoje bolove prebrodila ili zaboravila.

Mnogo toga nisam htio da ti govorim. Boljelo me. Svoje bolove sam samo duboko zepretao u maglama malog mozga. Mislio sam da će mi veliki biti dostatan za tebe.Nešto mi nisi dala da ti govorim.Nešto se izgubilo u raskoraku između poljubaca i milovanja..

A možda nismo ni imali vremena.Odakle ti vrijeme frajeru jedan.Djeci ne treba mnogo govoriti.Djecu ne treba plašiti.

Djecu ne trabaju stariti.

Niti im bilo šta braniti.

Djecu samo treba pustiti da se igraju i jure.

A mi!

Samo smo se igrali i ljubili i jurili i opet igrali i ljubili i jurili.

Jer život je samo igra i zabava,rekao je mudrac znani.

Igrali.I jurili.I ljubili.Za loptom.Za nebom i suncem.Jedno za drugim.Za mjesecem i zvijezdamaZa morem.I opetJedno sa drugim.Igrali.I jurili.I ljubili.Sa pjeskom.Sasvim sami. Oko nas kao da nije bilo nikoga.Nije nas bilo briga.Ta bili smo djeca.Skoro pa djeca cvijeća.

Ni pjevati nismo imali vremena.Ne stidim  priznati da to još uvijek nisam naučio.

Ljeta naših proljeća bio sam zauzet.Sijedeće godine mi se nije pjevalo.Kasnije mi

se nije dalo ili nisam imao vremena.Jednostavno mi se nije pjevalo,jer  jedno

vrijeme sam bio sleđen.

Možda nisam htio pjevati samo zato što nisu mogla biti dva pjevača u našem

Gradu čednosti.To sve više nije ni važno.Ni pjevača više nema.prvi od Indexa je

prvi otišao na ugodno i tiho mjesto.Koga će očekivati to samo on zna?!

I kad sam govorio,ponekad se činilo da nisi htjela slušat sve moje riječi.

Rekoh ljubim te.

Igrala si se mazno,mačkasto,nježno,ljubila me.Vjerovao sam ti,ljubiti je nevino,

dječije.

Zatim šaptah volim te.

Smijala si se zarazno,objesno,razuzdano,Vjerovao sam ti,voljeti je sve.

Pomislih želim te.

Ljutila si se ozbiljno,srdito,iskreno.Vjerovao sam ti,željeti je sebično.

Plašeći se snio sam ,moja si.

Okrenula si glavu,oporo,prkosno,ponosnoVjerovao sam ti,svojatati znači gubiti.

„Djecu samo treba pustiti da se igraju i jure van domašaja ljudi. na obalama

pustim…“ zastaješ,tješila si me.

“Obalama vrelim.Pod sunce,mjesecom,zvijezdama,nebom.“

nastavljam,posramljen ja.

Nisam te plašio Makom ,Modrom rijekom,kamenim cvjetovima,stečcima i Bosnom.

Srećom, oni će  doći poslije.Samoće i traganje za korijenima,ljubavlju i bolom će ih donijeti

u Bosnu Zemlju Božije milosti i Sarajevo Grad čednosti

Bio je svijet vijekovima,tisuć ljeta star i težak i kamen.Stećci i naša mladost,to bi

bio turoban spoj.

 

Pričao sam ti o  Indexima,ne mnogo,jer voljela si njihovu muziku.Ti koja si

bila muzika.

Još gledam -osmijeh balada. Još pamtim pokret – arlekin commedia dell'art.

Još sanjam – milovanje bolero.Još ćutim – poljubac fuga u C-duru.Još osjećam –

pogled  rapsodija.

U vremenu prije sjećanja,sjećam se da si pomalo pjevušila kada nisi znala da

sam pored tebe. Posmatrao sam te iz daleka,ne želeći te ometati.Nisam te htio

uplašiti.Ti se nisi okretala iako da gledam te si vrlo dobro znala.U gledanju nisi

htjela me ometati.Nisi me htjela postidjeti.

Još uvijek mi u ušima bruje tvoji milozvučni tonovi,a tihe riječi ne čuh,ne

prepoznah.Dok muzika,predivni tonovi si lila,siguran sam o našoj ljubavi si

snila.Žao mi što siromašniji ostah za te tvoje riječi.Neke si mi nadopunila kada

bi se zaboravila i skoro na uho mi pjevušila.

Naznaka moje kasnije sudbine.

Sada čujem tek toliko da mogu razumjeti šta govore samo oni koje volim.Na

pokrete njihovih usana sam navikao i slogove prepoznajem. Glasovi drugih

se ne broje i ne interesuju me previše,uklopiše se u masu onih koji rekli su

laži same i loše riječi,manje više.

Godine 197o. Indexi nam darovaše Da sam je netko i Svijet u kojem živim.

Hvala im,jasno su se sjetili prošlih dana proljeća i ljeta.Nije više bilo ni nas

ni djece cvijeća.

Te godine  ubiše Đenis i Hendriksaa,u nastavku poslije te godine ubiše i

Morisona ; poslijednje aktere autentičnih himni i  muzike djece cvijeća.

Da ubiše ih ,da prekinu,da unište  i svaki trag ,svaku misao i pomen u

pjevanja što odiše istinom i ljubavlju.

Morison i Hendrix postadoše tako dvije naivne budale koje u poslijednjim

godinama života padoše na način koji su im zvijeri osmislile i nametnule.

Egzekucije su bile neminovne,čovjek je žilav stvor,može podnijeti mnogo

toga,ali ubitstvo,smrt ne može.

Đenis pak nije imala izbora.Još od djetinjstva,kao ti ili ja mila moja je bila

sama i upućena na sebe..Nije mogla živjeti bez muzike.Ne nalazeći ljubav

osim u pjesmama  uvijek je ostajala sama.Samoća kao usud.Kako to poznato

zvuči.Bez zaštite bijaše isuviše lak plijen zlu.

Ima onih noći ludih,kada sve podsjeća na minule dane,kada samoća i čežnja

procvaju sjećanjima,muzikom i ljubavlju.A opojni miris djevičanskih ljubičica

unosi u srce,dušu i misli najvoljenija bića.

A onda se sjetim tragičnih života i smrti njenih prethodnica Besi Smit  i Bili Holidej

i tvoga glasa,i pomislim:

Koja to više nikad neće  pjevati  moje pjesme

O mila moja,

i sama znaš

kako si  pjevala.

cvijeću i nama

tek tako

pjesme lako sanjala.

tako darovita

tako bogata

srcem i glasom

života

popločanog samoćom

nadom i tugom

 

u muzici

postojalo ništa

nježnoj nije

pratilji stvaranja

Božanskog

sada i prije

nebesa svjetova

zvjezda

svega onoga

savršenog

punog dobrote

Uzvišenoga

što nisi

iz duše onako

jasno i jako

iskreno

umiljato plačno

a tako lako

otpjevati mogla

a da to nije

sama muzika ta

kao da si ti

upravo nalik

sebi samoj.

kao da si ti

dijete rođeno

u Gradu čednosti.

 

A kako smo se samo voljeli

A kako smo se samo željeli

A kako smo se samo ljubili

O kako smo  orno frkisali

O kako smo ljubav snivali

O kakva smo djeca bili

O kakve smo anterije dosnili

J'er sve su nam branili

 

Puna života

iskrene ljubavi

dašak nježnosti

davala si

nama zaljubljenim

tebi i meni

pa hajde sad

ako možeš tebe

djeto to nemoj voljeti.

 

/In memoriam Đugum Frka/

Stihovi neki koji kao da se samo na nas odnose i ponose ,mnogu tugu donose,

i pjesme o  sretnim i žutim ljetnim vremenima našim i njinim.

Ti,negdje između neba i tužne duše moje pjesmu i pjesme moju više ti ne pjevaš.

Pet godina poslije osjetih kako mi vjetar tako lagano,tako tiho kao povjetarac

neki šalje nježne i tužne  riječi.

Milo moje…

Jedva prepoznah Bisernu tugu kojom najavljuje tvoj dolazak u strani svijet,

a crvenokosa Lisica pjeva O jednoj mladosti.

Našoj mladosti,jedino moje proljeće,

Da li su nas tada definizivno ubili mila moja?

Bajka – 15 dana proljeća – III Dio

 

Dan drugi

 

Na moj prvi rođendan poslije tebe,na dan mog punoljetstva,one slijedeće godine 1969.

dobio sam dva poklona.

 

Ti si poslala stihove upućene nama.

 

Ljubav se dogodi tek tako

Sama od sebe savim lako

Mili moj samo ti tuguj i tuguj

Obrći se hodaj vrišti ne miruj.

 

Na  plač za tobom nikog ne tjeraj

Bio dovoljan poljubac jedan znaj

Da ću te voleti zauvek to znam

Na osmijeh tvoj-srce obećavam.

 

Znaš li kako bol svoj zadržavam

Zatvorim oči i tebe pogledavam

Ali ne mogu da se utješim ja

Prejaka čežnja nada nebom sja.

 

Mali princ u tebi  da odraste ne dozvoli

Ako treba slamčicom mlatni ga po glavi

Da djete ne odraste i samo mene da voli

Podmiti – moli sve učini nama u slavi.

 

Dok sam čitao tvoju pjesmu Indexi su isti dan snimali Plimu.

Tom pjesmom su se definitivno vezali za moj život,lancima i okovima koji ništa pa ni smrt neće moći prekinuti.Njihove pkesme i moja ljubav živjeće vjećno.

 

Bilo bi nepošteno reći,bilo je to u čast mojih snova.Jednostavno poklopilo se.

 

O tvom rođendanu, sam dobio još jedan,sad već očekivani dar.

 

Videla sam naše nebo pahuljasto,

ono samo naše sunce vragolasto,

one samo naše  stidljivi mjesece,

one samo naše lelujave zvijezdice.

 

Sanjam samo naše more opjevano

onaj naše pjesak  leglo uzburkano

onog samo našeg  ljeta raj plodovi

na  našoj jedinoj plaži Ljubavi.

 

Još vidim tebe,moj mili i jedini

tebe i mene zagledani zagrljeni

dva srca,dvije duše,usana poj

dviju ruku,lijeve i desne spoj.

 

Sa ovom pjesmom jednostavno se nije ništa poklopilo.

 

Početkom ljeta prestala su da stižu tvoja pisma.Nenadano! Tajac usred pjesme.

Pisama nema.Tišina usred sna.Meni od tebe,tebi od mene.

 

Vremena su prolaze.Laka i teška,a lijepa.I uvijek kao da svoj hod zaustavljaju

na nekom od onih petnaest dana proljeća.

 

Poslije su to Indexa,godinu za godinom pretočili u mnoge pjesme: posvećene

samo onom našem ljetu.Vrijeme neko prođe a oni se vrate nama.

 

(Budi kao more.Obala pusta obala vrela.Brod.More i More.Ostrvo…)

 

Sada se sve čini nevjerovatnim i čudnim,suviše slučajnim i nenamjernim,ali sve

njihove pjesme kao da su bile posvećene nama.Sve baš sve:one tužne ljubavne,

pjesme sanjanja i prelijepe.pjesme nadanja i strepnje.I one žestoke,pjesme

ljutnje,pjesma bunta i prkosa,uzavrele pjesme dodira i čula,preklinjanje ne

i proklinjanja.

 

Da ne bi bilo sumnje i neke druge slutnje Indexi su,barem dio njih,u pjesmama

tražili nju il’ one svejedno je.Usudu se tužili,usud prihvatali i ponosni kakvi su

bili za ljubav nisu nikad molili.Tvoj Mali Princ im je vremenom sve više nalik

bivao.Poslušao tebe i nikad odrastao nije.

 

Nismo molili one što su nestajale bez pozdrava.Kamo,kako i šta se sa u njima

zbivalo i zbiva kao da nas nije interesovalo?

 

Ne,nismo bili mačo muškarci ni hladni tipovi bez osjećaja.Naprotiv osjećaji su

vrili,kiptjeli,mi ih stišavali i pravili se bezbrižni.A srca ste nam čerečili,a srca u led

ledili.Sreća Indexi i ja imali smo duše,one su nas spašavale pa smo preživjeli.Bogami mi Miloga po neki i nije.Izgrizla srca i dušu ta prva ljubav,pa tiho presvisnuli.Ljekari dobri

neke druge dijagnoze dali ljudskosti radi.

 

Mnogo tajni život krije.Bili smo samo mladi zaljubjeni momci,skoro dječarci

koji ne shvataju šta se dešava,vjerovatno ko suha grančica prebijenog  srca.Jedno

nečujno kvrc bez svjedoka i srce skoro da nije srce.

 

Ipak svakog novoga stađuna život je ponovo počinjao da se rađa.Svakog novog stađuna,bonaca ili bura  pjesma Negdje na kraju u zatišju nas jačala.

 

Mnogo,mnogo kasnije život se morao nastaviti,nekom od nas i nije.Nastavi se mnogo

kasno,u suton života.

 

Čini mi se da si te dane proljeća provela u bunilu;srećna.Ja jesam.Bio sam i previše srećan;a to nikad nije diobro.Vrijeme poslije petnaest dana proljeća je bilo ljubomorno jer se moralo ubrzati, pa nam se osvetilo.

 

Pričala si mi o Malom Princu.Nisi ni znala da u stvarnosti postoji.Imala si sreću d si

ga našla.Iako je imao tamniju kosu,ti si ga prepoznala i u trenu ljubav poklonila.Nisi

ga htjela izgubiti.U srcu si ga zaključala ,a ključ u nježnu dušu stavila da ga do smrti ne izgubiš.

 

Poslije ću se vrlo često pitati šta bi sa ključem i Malim Princem u tvoju predivnu dušu i milo srcezaključanim.

 

Da li je neki trezor majstor iz duše ključ oteo,srce otključao i Malog Princa domu njegovom

u Dvor male planete otpravio?

 

Pričao sam ti o blagosti i milosti,ljubavi i nježnosti.O oprostu nisam mogao,nije bilo potrebnu.

 

Oprost će doći mnogo mnogo kasnije.Ne i dockan.Sve to i još više sam ti, kasnije,

u pismima i mislima sročio.Ništa od toga ti nisam poslao.Bez obzira na sve ni jednu

misao,ni jednu riječ,ni jednu nit nisam izgubio ni pogubio.

 

Eh,ti dani kada sve je bilo ljubav.Šala i smjeh!Milost i nježnost.Možda i previše toga,blagorodnog. Sasvim neizostavni  pred slijed onoga što se nije snilo.Predskazanje onoga što se zbilo i nadali se Jutro će promjeniti sve.

 

Nije.Kad nešto krene po zlu ne može se zaustaviti,

 

Mornari bi rekli.Ak ti Gospe!

 

Mornare je nebo učilo da budu iskreni i strpljivi,i da se nadaju.

 

A ispod našeg neba ti si se tako vedro  smijala i skoro da mi nisi vjerovala.Volio

sam čuti ono tvoje skoro pa mangupsko:

 

Idi,bre pa se leči !

Nije ti ovo san.

Opa,ti to ozbiljno!

Koji ti je naopaki dan?

 

Ili nešto malo ozbiljnije  upitnim pogledom,onako s kosa izvijene obrve i malim crticama na čelu:

 

Hm.Hm.

Neštom si mi znan.

Vidi, vidi.Siv,tmuran dan.

Ti imaš neki plan.

 

Ili nekako strogo,bez riječi, trepereći  kažiprstom,okretala glavu  prema moru,

potom  prema suncu,ponekad stišćući pest.

 

A četiri puta vidjeh ka nebu okrenutih pet.

 

Dobro se sjećam,prvi put kad pitao sam te o majci.

 

Drugi put kada ti oca spomenuh.

 

Treći put kad ugledasmo tetu što majku ti mjenja.

 

Četvrti kad te kao maloumnik upitah: „Da li me voliš?“

 

Tada bih vidio i suze u tvojim očima.

 

 

Ipak danas ćutim i slutim te suze i one neke jedva primjetne sjete,možda boli.

Sjene tuge što prolijeću u tisućinkama sekunde preko anđeoskog lica.Toliko

brzo prolijeću da su u mozgu onog koji gleda ne može roditi pitanje:

 

„Zašto  te suze ?

Ta sjeta!

Zašto ta tuga?“

 

Tada sam vjerovao da je to zbog priče o Malom Princu.A nekako,tog ljeta su

se misli sporije kretale.

 

Glupko – razdragano bi govorila.Princu Malom ponovila bi da smo isti.

 

Bunio sam se,rekla bi:

 

“Ne boj se ja ću prilagodit bajku nama.Prefarbat ću mu kosu u smeđe.Moj

Mali princ će biti moreplovac.Kapa i odjeća će biti mornarske, majica

plavo-bijela, pantalone teget.Opasača nema,šta će ti opasač frajeru jedan,

(ha,ha,ha).On podjeća na stegu i steže li steže.Ai pamtalone ću ti skrojit po

mjeri.

 

Dobro,već kad se buniš, staviću ti moju maramu bijelu i cvijetnu, uspomenu da

imaš.Zadjeni je za pojas .Ruža tvoja crvena da se ljuti i ljubomorna biva.I još,

insistiram;pokloniću ti jedan od mojih velova bijelih,da staviš ga na vrat,prekriješ

dušu da je slučajno ne upraljaš.

 

Planeta će biti nešto malo nešto veća i malo šira,dovoljna da stane dvoje

ili troje, jer ću tvoja princeza biti i bijelo plavu uniformu i kapu maržoretkinje

nositi.

 

Na drugoj strani planete,onoj koja se nikad ne vidi docrtat ću tačno

tisuću ljubičica il’ više ako stane, i jedan ležaj od duge za naše skrivene,

beskonačne ljubavi dane.

 

Za tu stranu naše aplamete ću imati drugu uniformu i kapu maržoretkinje

ljubičastu boje. Da se izgubim u polju da bi me ti pogledom ili rukama  u igri

lovice teže našao.Nacrtat ću i po jedan suncobran na obe strane,da nas neko

sa visina ne bi vidio i prstom prijetio.Znaš,želim da budemo mnogo i još više

nestašni.To nije za tuđe oči.Da sam vična istkala bi i jedam ležaj od  radosti i

snova.“

 

„I to bi bilo sve“ – ko’ razočaran ja.

 

„Ne znam,ako je malo već ćemo nešto smisliti“-sasvim si ozbiljna i zamišljena,

kao da nove rasporede na našoj planeti sanjaš i crtaš..

 

U čekanju i snovima ležaji duge ponekad postaju ležaji samoće i tuge.Tada

se pitam:

 

-Ako je moja ljubav stanje svjesnog uma,šta su onda snovi o tebi,mila

moja.

 

Uprkos svim iskustvima prošlosti,htjenjima  i željama  mladosti,te davne,još

uvijek magične i mistične godine i potonjih dana  nadolazećog poluvijeka samoće,

nažalost zamalo postadoh postadoh lopov i  ubica i još štošta.

 

 

U proljeće jednog ljeta

neke davno ovog svijeta

Hiljadudevetstotinašezdeset neke

Upoznah jedno dijete.

 

Dijete

Milo

sneno

u ljubavi procvjetalo.

 

U proljeće jednog ljeta

neke davne ovog svijeta

Hiljadudevetstotina šezdeset i neke

Postadoh lopov koji krade.

 

Tijelo

Misli

Ljubav

i još štošta

Djevojčici

Miloj

dragoj.

 

U proljeće jednog ljeta

neke davne ovog svijeta

Hiljadudevetstotinašezdeset i neke

To je meni malo bilo

Te postadoh ja ubica.

 

Zadavih

te objesih

i ubijah

mnogo

često.

 

U proljeće neko davno

Ubijah kažem

Čak hiljadudevestotina

šezdesetosam

I još preko nekoliko puta

U svom srcu ljubav svoju.

 

Al’ se ona nije dala

Već je jačom postajala

Radost rose njenog  bića

Meni sretnom poklanjala.

 

Pjesmom odaslano

Tuga – sjeta!

Sjeta – tuga!

Oči suza bjelilo.

 

Ne boj se ljubavi moja

Ne strahuj mila

Koračaj polako ljubavi

Koračaj hrabro mila moja.

 

Bilo je to zbog Malog Princa?

Ili zbog svoga malenog brata i sebe?

Ne okreći se jedina moja

Sve će to ljubičice mirisom prekriti..

 

Naznake sjete  u očima uplašene djevojčice.Djevojčice srne što traži odbačenu majku-ženu ili  odbjeglu ženu-majku.Majka što vratit se neće,izgubila je ili su joj uskratili pravo da bude majka.

 

Nikad mi nisi htjela,smjela,mogla ili stigla ispričati tužnu priču o odlasku majke.Ja sam nekako sam od sebe svu krivicu prebacio na tvog oca i zlu tetu.

 

Naznake tuge u uzdahu krhkog bića.Bića kome polako mladost lomi spoznaja da gubi i oca.A nekako je osjećala da  će vremenom ć izgubiti i brata.

 

Kako da se onda, ljudi moji, priča o Pou,Preveru il’ Jesenjinu?A tek Marini Cvjetajevoj!

 

 

Iz sata u sat – Potočari / Čedomir Jovanović u Potočarima: Srebrenica me boli

( Radiosarajevo.ba )

Čedomir Jovanović, političar iz Srbije, ne krije da je veliki prijatelj Bosne i Hercegovine. Jedan je od rijetkih političara iz susjedne zemlje koji se ne libi reći da je u julu 1995. u Srebrenici počinjen genocid.

I danas je u Potočarima. Došao je, jer, kako je kazao, osjetio je duboku ljudsku potrebu da bude tu, da oda počast ubijenima.

Prošao je prvo hodnikom smrti u Fabrici akumulatora u Potočarima, a prethodno je poručio da svi koji su počinili genocid i zločine moraju odgovarati.

Dodao je kako je Srebrenica i 21 godinu kasnije veoma bolno mjesto.

“Srebrenica i dalje traži svoj mir. No, ne može ga naći sama, jer nije stvorila sama nemir. Dok se ne osudi zločinačka politika, zločinci, dok se ne napravi razlika između normalnog i pristojnog svijeta , mi nećemo imati normalan život.

Nije dovoljno reći da se u Srebrenici desio genocid, ali je to prvi korak. Moramo da naučimo da ponovo živimo zajedno. Ne postoji potreba u politici, ali postoji potreba među ljudima.  Nije lako reći u srpskoj skupštini da se desio genocid, ali jeste, to se desilo. To je jedna velika sramota i odraz kukavičluka, to je izraz nemoći”, kazao je danas Jovanović u Potočarima.

U Potočarima će danas biti ukopano 127 žrtava srebreničkog genocida. Među njima je 12 maloljetnika, a najmlađi je imao 14 godina u trenutku smrti.

Iza sata u sat – Srebrenica 11.7. 1995. – 11.7.2016.

 

Vječni smiraj pronašlo je 127 žrtava srebreničkog genocida

( Fena /Radiosarajevo.ba )

Nakon klanjanja podne i ikindije namaza na Musali, dženazu za 127 žrtava srebreničkog genocida predvodio je reisul-ulema Husein efendija Kavazović.

Nakon dženaze namaza pristupilo se iznošenju tabuta od Musale do mezarja gdje su se čitala imena 127 žrtava genocida u Srebrenici – jednog od najstrašnijih masovnih zločina nakon Drugog svjetskog rata.

Potom su tabuti sa žrtvama spušteni u kabure na svoj vječni počinak, a nad kaburima je proučena dova za smiraj njihovih duša.

Danas je u Memorijalnom centru Potočari ukopano 127 žrtava od kojih je najmlađa žrtva imala 14 godina, a najstarija 77. 

Još uvijek se traga za 1.325 žrtava.

Danas su sahranjeni:

  1. Hariz (Adem) Ademović (1971.)
  2. Ramiz (Huso) Ademović (1974.)
  3. Mujka (Mujo) Ademović (1953.)
  4. Mustafa (Mujo) Ademović (1960.)
  5. Enez (Salko) Ahmetović (1943.)
  6. Fahrudin (Ćazim) Alibašić (1977.)
  7. Mujaga (Hajrudin) Alić (1978.)
  8. Sajto (Himzo) Alić (1962.)
  9. Nezir (Ibrahim) Alić (1941.)
  10. Sejdalija (Ibrahim) Alić (1966.)
  11. Muhidin (Mustafa) Alić (1971.)
  12. Vahdet (Ševko) Alić (1974.)
  13. Alija (Vehbija) Ališević (1937.)
  14. Vehbija (Šerif) Aljkanović (1949.)
  15. Ismet (Halil) Avdić (1977.)
  16. Safet (Halil) Avdić (1974.)
  17. Suljo (Ohran) Bećirović (1965.)
  18. Ekrem (Nurif) Beganović (1962.)
  19. Mehmed (Muharem) Begović (1959.)
  20. Mujo (Mehmed) Budić (1958.)
  21. Elvir (Osman) Bumbulović (1973.)
  22. Nermin (Osman) Bumbulović (1978.)
  23. Omer (Alija) Burić (1938.)
  24. Nijaz (Omer) Burić (1978.)
  25. Emir (Rašid) Čivić (1976.)
  26. Šemso (Osman) Ćatić (1954.)
  27. Nijaz (Mešan) Dautović (1967.)
  28. Bekto (Bego) Dervišević (1965.)
  29. Jusuf (Šerif) Dudić (1932.)
  30. Ibrahim (Meho) Durić (1958.)
  31. Jusuf (Nurija) Džanić (1947.)
  32. Aljo (Hamdija) Đogaz (1970.)
  33. Hajrulah (Alija) Đozić (1942.)
  34. Alija (Hajrulah) Đozić (1973.)
  35. Avdo (Ibrahim) Fejzić (1955.)
  36. Salim (Ohran) Fejzić (1971.)
  37. Redžo (Muhamed) Gušter (1959.)
  38. Mustafa (Hajro) Hadžović (1918.)
  39. Zoran (Alaga) Halilović (1961.)
  40. Mujo (Husejn) Halilović (1929.)
  41. Asim (Idriz) Halilović (1941.)
  42. Mustafa (Mujo) Hamidović (1965.)
  43. Adil (Fadil) Hamzabegović (1961.)
  44. Kadrija (Salčin) Hasanović (1962.)
  45. Enez (Šaban) Hasanović (1975.)
  46. Šaban (Nezir) Hodžić (1977.)
  47. Šahin (Šahmo) Hodžić (1939.)
  48. Sakib (Muradif) Hožbo (1960.)
  49. Ibrahim (Mehmed) Hrnjić (1965.)
  50. Sabrija (Ibrahim) Hrustić (1965.)
  51. Hasan (Mehmed) Hrustić (1933.)
  52. Ibrahim (Salkan) Hrustić (1942.)
  53. Nedžad (Nurko) Hrvačić (1967.)
  54. Izam (Ibiš) Ibišević (1976.)
  55. Idriz (Nurif) Ibrahimović (1945.)
  56. Ilijaz (Zuhdija) Ikanović (1961.)
  57. Šaban (Ahmet) Jahić (1943.)
  58. Hasib (Juso) Jahić (1956.)
  59. Idriz (Šemso) Jahić (1954.)
  60. Munib (Alija) Jusić (1941.)
  61. Hamdija (Juso) Jusić (1975.)
  62. Sulejman (Jusuf) Jusufović (1948.)
  63. Ramo (Aljo) Kabilović (1962.)
  64. Aljo (Omer) Kabilović (1934.)
  65. Husein (Medo) Kadrić (1935.)
  66. Fikret (Suljo) Kadrić (1952.)
  67. Esad (Džemal) Kamenica (1978.)
  68. Bekir (Atif) Kandžetović (1958.)
  69. Ibrahim (Atif) Kandžetović (1966.)
  70. Sabit (Mahmut) Krdžić (1964.)
  71. Hasan (Bajro) Kuduzović (1935.)
  72. Šefik (Himzo) Ljeskovica (1970.)
  73. Fadil (Abdulah) Malkić (1935.)
  74. Ibrahim (Abdulah) Malkić (1942.)
  75. Kiram (Meho) Mehić (1968.)
  76. Meho (Smajl) Mehić (1949.)
  77. Fahrudin (Ahmet) Mehmedović (1977.)
  78. Smajil (Ćamil) Mehmedović (1955.)
  79. Avdurahman (Avdo) Memić (1953.)
  80. Halil (Avdurahman) Memić (1979.)
  81. Avdija (Emin) Memić (1980.)
  82. Hasan (Meho) Memić (1921.)
  83. Meho (Ibran) Mešanović (1942.)
  84. Ćazim (Redžo) Muhić (1960.)
  85. Sabrija (Asim) Mujanović (1957.)
  86. Bajro (Tale) Mujičić (1966.)
  87. Juso (Husein) Muminović (1943.)
  88. Senad (Nurija) Musić (1969.)
  89. Senaid (Osman) Musić (1976.)
  90. Jusuf (Sado) Mustafić (1963.)
  91. Mirsad (Sado) Mustafić (1976.)
  92. Safet (Salih) Mustafić (1944.)
  93. Huso (Mujo) Muškić (1930.)
  94. Avdulah (Avdo) Omerović (1946.)
  95. Salim (Husein) Omerović (1973.)
  96. Samir (Husein) Omerović (1976.)
  97. Salih (Mujo) Omerović (1939.)
  98. Sabrija (Šahin) Omerović (1965.)
  99. Ćazim (Idriz) Orić (1932.)
  100. Osman (Mujo) Osmanović (1928.)
  101. Faruk (Šahman) Osmanović (1973.)
  102. Sadat (Suljo) Pitarević (1977.)
  103. Mirzet (Abdulah) Pudilović (1979.)
  104. Ramiz (Juso) Ramić (1951.)
  105. Šemsudin (Ramo) Ramić (1968.)
  106. Esed (Alija) Salihović (1935.)
  107. Mevludin (Esed) Salihović (1963.)
  108. Sejdalija (Esed) Salihović (1962.)
  109. Rahman (Huso) Salihović (1958.)
  110. Almir (Nazif) Salihović (1978.)
  111. Mevlid (Mehmed) Salkić (1978.)
  112. Sejdalija (Mehmed) Salkić (1972.)
  113. Amir (Ramo) Salkić (1969.)
  114. Osmo (Osman) Selimović (1935.)
  115. Midhat (Ramo) Selimović (1967.)
  116. Hasib (Ibro) Sinanović (1920.)
  117. Mujo (Mehan) Smajlović (1947.)
  118. Bekto (Omer) Smajlović (1946.)
  119. Kadrija (Munib) Suljić (1961.)
  120. Mirsad (Mustafa) Suljić (1969.)
  121. Adil (Hamid) Šabić (1969.)
  122. Ibrahim (Osman) Tabaković (1952.)
  123. Sead (Hemed) Tihić (1972.)
  124. Mujo (Huska) Udovčić (1938.)
  125. Amil (Atif) Uzunović (1943.)
  126. Adem (Ismet) Zuhrić (1958.)
  127. Fikret (Husein) Zukić (1962.)

BAJKA SREBRENIČKA

 

BAJKA SREBRENIČKA

MAJKA I SESTRA ZEMLJE SREBRENE

( Poetski zapis )

 

 

****

 

„ Čitaj počinjući Imenom

svog Gospodara koji je sve stvorio. “*

Oh, moj Gospodaru

Svaki Tvoj dan je stvoren za rađanje.

Svaki Tvoj dan je savršen za življenje.

Svaki Tvoj dan je divan za umiranje.

Svaki Tvoj dan je prelijep za pjevanje.

O Tebi Bože Jedini.

O zemlji Tvoje Milosti.

O Tvome Gradu čednosti.

O Modroj rijeci bisernoj

O Gradu srebrenom Tvojem

O nama

O ljubavi

O oprostu

J o j samo treba da krene

ova blagorodna bajka

Oh , my Lord

Oh , my Lord

****

 

Poglavlje I

 

****

U ovom – od svih ratova

najhrišćanskijem

Majko Srerbrenička

Sestro Sreberna

Bosna

zemlja Božije milosti

klana je

četrdeset mjeseci

dan za danom

bez prstanka

Zemlja ista

imena ista

četrdeset godina poslije

istorija se ponavlja

protagonisti ko’ drugi ali nisu

samo dvije generacije

i šest vijekova mlađi su.

U zemlji srebrom optočenoj

U Zemlji Božje Milosti

Na brdovitom balkanu

deset i pol hiljada

djece-žena-ljudi

zvjerski je mučeno

pa onda ubijeno

u

jednom jedinom

najkrvavijem

od svih dana

monstruma danu

O Majčice draga

Majko Srebrenička

vodili su sela u potocima

sve odreda

žene – muškarce – djecu

Oj, Sejice mila

Sestro Srebrena

vodili su sela u žicama

žene-muškarce – djecu

ne ostaviše nikoga

Bijaše – nas deset i po hiljada

pod suncem

sleđenim

dođoše neki od srbalja –

ostavština homo primogeniusa

kanibalisa

oni’ sa vjekovnim ludilom

oni sa šest vjekova

tam – tam'a gusala

i kukavičluka

sa kosovskih ravnica

što dozivaju duhove mrtvih

dođoše srpske zvijeri

neljudi

Oj, Majčice draga

Majko Srebrenička

Sunce sleđeno –

kuda sa svojim hiljadama

Oj , Sejice mila

Sestro Srebrena

Sunce sleđeno

kuda sa svjim iljadama

Ostade – nas devet i po hiljada po putevima

krvavim

u žice vezanih

dođoše neki od srbalja–

ostavština homo primogenisa

kanibalisa

oni’ sa vjekovnim ludilom

oni’ sa šest vijekova

tam-ta'a gusala

i bijede

dođoše srpske zvijeri

neljudi

Oj ,Majčice draga
Majko Srebrenička

Putevi krvavi

Kuda sa svojim hiljadama

Oj ,Sejice mila

Sestro Srebrena

livade krvave

kuda sa svojim iljadama

0stade – nas 0sam i po hiljada

po gorama

zelenim

dođoše neki od srbalja

ostavština homo primogenius

kanibalisa

oni’ sa vjekovnim ludilom

oni’ sa šest vijekova

tam-tam'a gusala

i jada

dođoše srbi sa kandžama

neljudi

Oj, Majčice draga

Majko srebrenička

Gore zelene

kuda sa svojim hiljadama?

Oj , Sejice mila

Sestro Srebrena

Gore zelene

kuda sa svojim iljadama

Ostade – nas sedam i po hiljada

po poljima

Zlaćanim

dođoše neki od srbalja-

ostavština homo primogenius

kanibalisa

oni'sa vjekovnim ludilom

oni’ sa šest vijekova

tam-tam'a gusala

i čemera

dođoše srbi sa rogovima

neljudi

Oj, Majkčice draga

Majko Srebrenička

Polja zlaćana

kuda sa svojim hiljadama

Oj Sejice mila
Sestro srebrena

Polja zlaćana

kuda sa svojim hiljadama

Ostade – nas šest i po hiljada

na tratinama

Rosnim

dođoše neki od srbalja-

0stavština homo primogenius kanibalis

oni’ sa vjekovnim ludilom

oni’ sa šest vijekova

tam-tam'a gusala

i čemera

dođoše srbi sa kamama

neljudi

Oj, Majčice draga Majko Srebrenička

Tratine rosne krvave–

kuda sa svojim hiljadama

Oj Sejice mila

Sejo Srebrena

Tratine rosne krvave

kuda sa svojim iljadama

ostade – nas pet i po i hiljada

po njivama

Plodnim krvlju uzoranim

dođoše neki od srbalja-

ostavština homo primogeniusa

kanibalisa

oni’ sa sa vjekovnim ludilom

oni’ sa šest vijekova

tam-tam'a gusala

i ropstva

dođoše srbi sa sjekirama drvosječkim

neljudi

Oj,Majko draga

Majko Srebrenička

Polja plodna krvlju uzorana

kuda sa svojim hiljadama

Oj, Sejo mila

Sestro srebrena

Polja plodna krvlju uzorana

kuda sa svojim hiljadama

ostade – nas četiri i po hiljade

pod nebom

Plavim žalosnim

dođoše neki od srbalja-

ostavština homo primogeniusa

kanibalisa

oni'sa vjekovnim ludilom

oni sa šest vjekova

tam-tam'a gusala

i vukoderina

dođoše srbi sa žicama bodljikavim

neljudi

Oj, Majčice draga

Majko Srebrenička

Nebo plavo žalosno

kuda sa svojim hiljadama

Oj, Sejice mila

Sestro srebrena

Nebo plavo žalosno

kuda sa svojim hiljadama

Ostade – nas tri i pol hiljade

Kraj potoka

Bistra krvava

dođoše neki od srbalja

ostavština homo primogeniusa

kanibalisa

oni’ sa vjekovnim ludilom

oni’ sa šest vijekova

tam-tam'a gusala

i sluganstva

dođoše srbi sa žicom bodljikavom

neljudi

Oj, Majčice draga

Majko srebrenička

Potoci bistri krvavi

Kuda sa svojim hiljadama

Oj , Sejico mila

Sestro srebrena

Nebo bistro krvavo

kuda sa svojim hiljadama

0stade – nas dvije i pol hiljade

na polju ljiljana

Bijelih krvlju orošenih

dođoše neki od srbalja

ostavština homo primogenius

kanibalis

oni’ sa vjekovnim ludilom

oni'sa šest vijekova

tam-tam'a gusala

i mržnje

dođoše srbi sa tri prsta u ime krsta

neljudi

Oj, Majčice draga

Majko srebrenička

ljiljani bijeli krvlju orošeni

kuda će te sa svojim hiljadama

Oj , Sejo mila

Sestro srebrenička

ljiljani bijeli krvlju orošeni

kuda će te sa svojim hiljadama

ostade nas još hiljadu i petsto

žena i djece

kraj izvora

krvlju okupanim

dođoše neki od srbalja-

ostavština homo primogenius

kanibalisa

oni’ sa vjekovnim ludilom

oni'sa šest vijekova

tam-tam'a gusala

i mržnje

dođoše srbi sa testerama čeličnim

neljudi

Oj , majčice draga

Majko srebrenička

o izvori krvlju okupani

kuda ćete sa svojom hiljadama

Oj Sejice mila

Sestro srebrena

o izvori krvlju okupani

kuda ćete sa svojom hiljadama

Ostade petsto djece – Majčice draga !

Pet stotina nevine djece – Sejica mila!

Na mirisnim đulama – Majčice voljena!

Na djevičanskim ljubičicama – Sestrice voljena!

Dođoše neki od srbalja-

Ostavština homo primageniusa

kanibalisa

oni’ sa vjekovnim ludilom

oni'sa šest vijekova

tam-tam'a gusala

i zlobe

dođoše oni’ – neljudi

zakrvavljeni srbi od serbalja

dođoše zvijeri sa lomačama

dođoše sa kamama

i

poklaše djecu nevinu

djecu blaženu čistog srca

Aj,Majčice mila

Majko Srebrenička

Aj , Sejice mila

Sestro Srebrena

Đule mirisne

Ljubičice djevičanske

Kuda sa svojim dječicom nevinom?

Kuda sa djecom blaženom čistog srca?

Svo to vrijeme sunce bolno kretalo

Zatim se pojavio rasplakani mjesec

Zatim su zvijezdice izbezumljene plutale

Zatim se mjesec sakrio

Zatim je Dince jaukalo

Zatim su se zvijezde izbezumljene vrištale

a oni neljudi

zakrvavljeni srbi od serbalja

zvijeri sa lomačama

monstrumi sa kamama

zakrvavljeni srbi od serbalja

dođoše zvijeri sa lomačama

dođoše sa kamama

u ime krsta sa tri prsta

su klali klali klali

klali klali, klali

bez prestanka

Oj , Majčice draga

Majko Srebrenička

O Sejice mila

Sestro srebrena

svijet pretvoren u noć

nebo dolina suza

oblaci zid plača

vaseljana oaza boli

Pod suncem sleđenim

Na putevima krvavim

Po gorama zelenim

Po poljima zlaćanim

Na tratinama rosnim

Na oranicama plodnim

Pod nebom plavim

Kraj potoka bistrih

Na poljima

Ljiljana bijelih

Đulala mirisnih

djevićanskih ljubičica

neutješnih

ne osta više niko

– Majčice draga

sve ih nestadoše

– Sejijce mila

Zverinje ih pokla

Ko bijesni vukovi

– krv

usred ljudskog zbijega

– im popi

Ništa ne osta

– Majčice draga

Niko ne osta

–Sejice mila

Samo praznina

Bol – tišina

Muk – tuga

I prokletstvo

Veliko – najveće

Božije – vječno

Za vjeke vjekova

****

 

****

Poglavlje II

****8

I mene Maksumčeta

Majčice draga

i mene Malog princa

Sejica mila

međ tisućama

kamama sasječenim

macolom zatučenih

testerom metalnom prepolovljenih

sjekirom drvosječnom pogubljenih

među tisućama bagerima zatrpanim

mene ko janje

ko kurbana

nedozrela preklaše

preklaše zvijerinje

Majčice

preklaše trinaest i po nedužnih godina mojih

Sejice

preklali a nedoklali

u žurbi živog zakopali

u grob zajednički

u jamu tavnu – u planini

nestali

od deset i pol hiljada

blaženih čista srca

srbalji što poklaše

dio nas baciše

Hiljadudvijestotinečetrdesetri

odrasla muškarca

i

tristotinadevedesetdevet

što žena što nejake djece

jetima – majčice draga

od dva mjeseca do moje dobi

u sumrak –Sejice mila

u jame pobacali

bagerom zatrpali

bagerom zatrpali – tenkovima poravnali

da nam traga ne ostane

u zlaćani sumrak

sa lišćem zelenim

lišćem kravavim

sa travom zelenom

travom krvavom

sa zemljom crnom

zemljom krvavom

u duboku jamu

jamu krvavu

krečom posuli

krečom krvlju zagašenim

bagerom zatrpali

pored neputa

ispod nemosta

gdje prolazi malo vode

gdje protiče mnogo krvi

bagerom krvavim

uz gusle

pijane horda zla – srpske

orgije pravila

umoran sam ti Majko

godinama hodim i lutam

sa rukom na preklanom vratu

ni šala nema da ga vežem

ruku jednu na njemu držim

drugom jetima nekog uvijek tješim

prolazim pored mrtvih

žicama bodljikavim vezanih

prolazim pored mrtvih

bajonetom preklanih

prolazim pored mrtvih

u rukama što nose glave

drvosječkom sjekirom odrubljenim

više ne obaziremo jedni na druge

svako se o svom nestanku zabavio
> susprežem se dati kažem Majko

e imadoh ni četranaest godina

kad me preklaše

sve sam znao

a ništa počeo

tek neki stih

o ljubavi

O

Milosti Božijoj

i dobroti

i srcu zaljubljenom

dječačke snove nedosanjane

pjesme neispjevane

pjesnik – poeta – Majčice draga

to sam htio biti

sanjar – snivač – nikad neću postati Sejice mila

**** 9

Aj Mačice mila

O Majko srebrena

Kako da ti kažem – Majko

Mimoilazim se sa duhovima mrtvih

Što obilaze Srebreni Grad

livade rosne njegove

Kako da ti kažem – Majčice

Babu nam Ibrahima u žice vezaše

u žice bodljikave – Sejice

žicom bodljikavom on Mamo draga oči iskopa

oči iskopa Sejo moja oči svoje iskopa

Da ne vidi kako mene ko jagnje

Ko kurbana na panj položoše

i preklaše trinaest i po nevinih godina mojih

prekla srpska zverinjad

trinaest i po ih vijekova zlo pratilo

preklaše nedoklaše

živog me u jamu baciše

kako mi se krik iz preklanog grla oteo

kad babi Ibrahimu – Majko

zverinje glavu podsječe

sjekirom – Majčice

Joooj ,Sejice

teškom drvosječkom sjekirom

II Dio kako da ti kažem majkom

aa babinu glavu nogom

niz strminu šutnu – srpsko zverinje

dokotrlja se mila glava do mene

njegovog preklanog mezimčeta

a iz očnih šupljina

krvavih šupljina bez očiju

žicom iskopanih

zasja svjetlost,čuh riječi

sa usana jož živih

ništa se ne boj Isa – sine

Bog je jedan

nema Boga osim Alaha

****

****

Poglavlje  III

 

****
Žedan sam ti – Majčice

Klečim na izvorima,a ne mogu piti

Grlo mi preklali

ko kurbanu– Sestrice preklali

Znam Majčice

U h kam si se pretvorila

U h kam kameni

Majko mila – Srebrena

Znam mila

U h led si se pretvorila

U h led ledeni

Sestrice mila – Srebrena

Boli me – Majčice

Mnogo me boli – Sesstrice

Trinaest i po godina mojih

Samo trinaest godina imah

I ljubav jednu neizljubljenu

Čuješ li Majko kako vjetar jauče

Čuješ li Sejo kako nebo urliče

Umoran sam ti Majčice

Umoran od lutanja Sestruce

Sna – smiraja ja nemam

Poljima lutam – Majko

Šumama lutam – Sejo

Oj Majčice

Majko Srebrenička

Majko skamenjena

Oj Sestrice

Sejo Srebrena

Sejo sleđena

u krajičak neba krvava

zelen-zemlja crvena

osušeni tragovi suza poljima neobranih kukuruza hode Aj Srebrenice – Vaj Srebrenice

Vaj i ti ptico ševo – nesretnice

Ljudskom roku –kraj ti slutiš

Zašto sada pusta šutiš

Oj ,majčice

Majko Srebrena

skamenjena

Oj sestrice

Sejo Srebrena

sleđena

dvadeset jednu godina hodim

hodim kroz tišinu

nikoga i ničega nema

samo sjene male

izgubljene

i tišina

ukleta tišina
sjene poput mene

iskasapljene

okrvavljene

tužne lutaju

mira nemaju

lutaju

neka bez nogu

neka bez glava

neka bez ruku

neka sa crijevima i – i iznutricoma

u rukama

neka sa srcem u rukama

neka sa mozgom razlivenim

najtužnije su one bez očiju

to tijela tragaju za dušom

to duše tragaju za tijelom

kada se tijela i duša napokon nađu

sjene se smire

i nestaju put svjetlosti

Ne ne i dječije sjene

oništa ne znaju

nema ko da ih vodi

njihove sjene su još tužnije

skoro

od onih najtužnijih bez očiju

djeca mala hode

hode i plaču

traže roditelje svoje

ne znaju da su mrtva

ponekad se skupe

I hoće da se igraju

I samo što počnu

sjete se roditelja

I počnu da vrište

I vrište I vrište

I vrište

Il’ vide krv

Na grudima

Na rukama

Na stomacima

Na nogama

U grudima

U mozgu

U grlu

I nastavljaju da vrište

I vrište I vrište

I vrište

pomoć traže

aha dobiće je

jes kako ne

od koga

svi poklani

****

 

Poglavlje IV
****

Licemjerne demokrate

arijevski zapad za otpad zreo

fašistička neman Vatikana

bludnice sa sedam brežuljaka

ubijaju porobljavaju

i rekoše

embargo siroćiću

golorukoj žrtvi

još samo treba vezati ruke pomisli neko

onak’ hrišćanski

i sasvim očekivano

vezaše

i još rekoše

kakva zaštićena zona

kolji redom

na upiri prstom na nas

poslušani su

poslušnici predvodnicima novog

koljačkog svjetskog poretka

učiniše to

na način

i na priliku

mentora njihovi slugani

ti srbačji

ti kroatji

i četrdeset mjeseci kolju

****
Sreberenom gradu u pohode

dođoše neki od srbalja –

ostavština homo primogeniusa

kanibalisa

oni’ sa vjekovnim ludilom

oni sa šest vjekova

tam – tam'a gusala

i kukavičluka

sa kosovskih ravnica

što dozivaju duhove mrtvih

dođoše srpske zvijeri

neljudi

siročiće kolju

na očigled

očiglednog svijeta

Tuku i kolju

Siluju Tuku Kolju

Ubijaju Siluju Tuku Kolju

Žive spaljivaju

Neštedimice Bez milosti

sve odreda

u djecu malu djecu

nježnu nevinu maksumčad

sjekli na komade

porili trbuhe

bez razlike

i trudnicama Majčice

i djevojčicama Sestrice

silom trudne glave nestajali

mutni prljavi

ti

ružni krvavi

zli

tri prsta

đavolja klica

u ime krsta

ubica

Modro zelenu

Okamenjenu

Pospanost nevinu

Oskrnavljenu

Od nebesa poklonjenu

Tišinom opkoljenu

U proljeće

Početkom ljeta

Kao staricu neku

Il’ Modru rijeku

Zavijale

U krvave odore crne

I posnu

I kad duša od bola trne

Rosnu

U vječnost slala

Bosnu

A se ona nije dala

Zemlje Božje Milosti

A se ona zvala

ubijala

ta

zla

Okamenjenu

Oskrnavljenu

na raspeće

U proljeće

Početkom ljeta

stavljala

u crno zavijala

Bosnu

Snenu

A se ona nije dala

Zemlja Božje Milosti

A se ona zvala

mutna prljava

ružna krvava

tri prsta

Modro zelenu

Pospanost nevinu

Od neba poklonjenu

Tišinom opkoljenu

Kao staricu neku

> Il Modru rijeku

U krvave odore crnu

a duša od boli trne

U vječnost slala

Zemlja Božje Milosti

A’ se ona zvala

Srok mi htio kliknuti

Stih mi htio blistati

Rime su me h+htjele paziti

Pjesma me je htjela maziti

Avaj! Avaj! – Uzaman. Jao! Jao! – Nedoklan.

Majčice

ali sin ponosan

i brat radostan

sestrice

Progovori mater

progovori Majčica

saluti ljepot sina svoga

Znam

sine najmlađi moj

ni tugu nositi

više ne mogu

ni suze proliti

do molitve Bogu

iz sred grudi

sa dna mozga

iz cijele rodnice

ko kliješta kovačka

čupa mi dušu

šestero braće tvoje

hude zlosrćne

i bol tvoja

ljubimca moga

ko drobilica kamenoloma lome mi život

braće šesterice tvoje

hude zlosrećne

I mladost tvoja

zapjenjeno i bjesomučno

gladna raja

vjekovni robovi

prokleti pogani

đavoljeg sjemena zvijeri

gmižu iz brloga svojih

bijesni neprijajatelji

Božji

Hitler Atila Irod

Brtlomejska noć

male mace

naspram ovih

ovih…

ovih…

Oh Bože Milostivi !

reci mi

kako da in nazovem

naziv za takve ne postoji

tek treba smisliti

samo se zna

da su nasljednici

potomci pavla paklenog

zvanog savle

ti srbi

o da ti srbalji

ali i kroatji

ti europljani

stara ofucana evropska bludnica

zemlja rakomornih presjednika

upmokrenih nih generala

ti amerikanci sijači atoma

svi ti koji se u Isusa zaklinju

dok Isus umire

svaki put

kad neko Bogu milo biće umire

njihovom slavom umire

Zemlja i kamen

Zapisuju. Pamte.

Oblak i nebo.

Plaču. Plamte.

Sunce i zvjezde – svjedoci

Vaseljana u razbijenoj – boci.

****

****

Poglavlje V

****

U kam si se pretvorila

U kam kameni Majčice

Majko mila srebrenička

Boli me – Majko

Tuga tvoja

Mnogo me bole – Majko

Suze tvoje

Možeš li me prepoznati Majko draga

možeš li prepoznati glas moj

možeš li prepiozanti sjenu moju

možeš li prepozanti čedo svoje

koji od sedam rana tvojih

koji od sedam ponosa tvojih

te pohodi Majko jedina

Majčice od bola okamenjena

Majko srebrenička

U led si se pretvorila

U led ledeni Sejo

Sestro mila srebrenička

Raznesi svoju bol

Rasij je stazama zemlje

Rasij je putevima zvijezda

Ne stidi se Majko

Ne stidi se Sejo

Ppustite glasove umilne

zapjevajte pjesmu

neka je i pjesma tuge

bolne prebolne

budite ponosne

čemer izbacite iz duše svoje

zapjevajte

ko’ ilahije što ste znale

polako – nježno

I nek vrište damari zemlje

nek plaču damari nebeski

nek vrište damari vaseljanski

nek ćute bol

ljudi dobri i anđeli

u pjesmi koju pjevate

Gospodaru svom

pjesmu tuge i radosti

O babi – braći – meni

o dvadeset jednoj godini

Tuge – Nade – Boli

Tišine

čekanja dugom

zatreperi srce majčino

zatreperi srce sestrino

začuše se glasovi

od bola slomljeni

u početku lagani

suzama prekidani

potom čisti krhki

Tako nježni umilni

O Gospode moj

Na jug kad ptice odlete

najave miris jesena

kestenje u domu našem

Mati stara

peć na drva će zapaliti

Seja mila

uspomene najmilijim

Sanjati

O Gospode moj

Kad snjegova zapadne bjelina

ispod trešnjiina stabla sestrina

ljuljačka se njiše duginim bojama

što praviše je jaka ruka očeva

toplom ljubavlju braće ljuljanashaban

mati i sestra zaplakat će gorkoshaban

najdražih već dugo nema više

one nemaju kud i kome da hode

O Gospode moj

dad visibabe ožive potok

mati i sestra

stat će na izgubljenih tok

požćeljet će da su ocean

u njemu da utope tuge svoju

o osam nam milih

naj’ jabuka zlaćanih

O Gospode moj

kad mirisi lipa

dvadeseti prvi put

najave sunce bez nada

mati i sestra

stajat će na vjetru srebreničkom

grleći u šumi snova

najmilijih zametene tragove

plamenovima ljubavi neugasle

kad svoju pjesmu ispjevate

ne želim više da plačete

ne želim da više plačeš Majčice draga

ne želim više da plačeš Sestrice mila

sve ste suze isplakale svoje

vadeset jedna godina samoće

ljeto za ljeto ih broje

ne tuguj više Majko

e tuguj više Sestro

0tiđite na neko od mjesta

gdje nas nestadoše

Oči vadiše

Preklaše

Ubiše

Nestadoše

zazidajte kamen studenac

pomolite se

Živom koji sve vidi

Bogu Sveopćem Dobročinitelju Milostivom

On će vas vidjeti

On će vas utješiti

I voda će poteći

Voda bistra

Voda ledena

Voda lekovita

Voda nade

Voda istinita

Voda Srebrena

tada se Majčice draga

tada se Sestrice mila

umijte

sedžu učinite

pomolite

Živom Koji sve vidi

„Alah je jedan

On je Onaj kome sve sve obraća

Nije rodio niti je rođen

Njemu nije niko ravan.“

Tada sjedi Majčice i počini

Sestru za ruku nježnu primi

ja ću vam tada doći

i istinu

i bol

Srebreničku ispričati

polušaj moje riječi Majčice zapisuj moju priču Sestrice

ako je ja ne kažem

niko je neći reći

J’ er u riječima mojim

O’ tkrićete bol svoju

O’ tkrivajući bol svoju

O’ tkrivate bol rođene zemlje

O’ tkrivajući bol Zamlje Božije Milosti

O’ tkrićete zapretenu bol svijeta

J’ er diljem svijeta sve se ponavlja

****

KRAJ

 

 

BAJKA SREBRENIČKA

BAJKA SREBRENIČKA

 

MAJKA SREBRENIČKA I SESTRA SREBRENA

 

V Dio

 

****

U kam si se pretvorila

U kam kameni Majčice

Majko mila srebrenička

Boli me – Majko

Tuga tvoja

Mnogo me bole – Majko

Suze tvoje

Možeš li me prepoznati Majko draga

možeš li prepoznati glas moj

možeš li prepiozanti sjenu moju

možeš li prepozanti čedo svoje

koji od sedam rana tvojih

koji od sedam ponosa tvojih

te pohodi Majko jedina

Majčice od bola okamenjena

Majko srebrenička

U led si se pretvorila

U led ledeni Sejo

Sestro mila srebrenička

Raznesi svoju bol

Rasij je stazama zemlje

Rasij je putevima zvijezda

Ne stidi se Majko

Ne stidi se Sejo

Ppustite glasove umilne

zapjevajte pjesmu

neka je i pjesma tuge

bolne prebolne

budite ponosne

čemer izbacite iz duše svoje

zapjevajte

ko’ ilahije što ste znale

polako – nježno

I nek vrište damari zemlje

nek plaču damari nebeski

nek vrište damari vaseljanski

nek ćute bol

ljudi dobri i anđeli

u pjesmi koju pjevate

Gospodaru svom

pjesmu tuge i radosti

O babi – braći – meni

o dvadeset jednoj godini

Tuge – Nade – Boli

Tišine

čekanja dugom

zatreperi srce majčino

zatreperi srce sestrino

začuše se glasovi

od bola slomljeni

u početku lagani

suzama prekidani

potom čisti krhki

Tako nježni umilni

O Gospode moj

Na jug kad ptice odlete

najave miris jesena

kestenje u domu našem

Mati stara

peć na drva će zapaliti

Seja mila

uspomene najmilijim

Sanjati

O Gospode moj

Kad snjegova zapadne bjelina

ispod trešnjiina stabla sestrina

ljuljačka se njiše duginim bojama

što praviše je jaka ruka očeva

toplom ljubavlju braće ljuljanashaban

mati i sestra zaplakat će gorkoshaban

najdražih već dugo nema više

one nemaju kud i kome da hode

O Gospode moj

dad visibabe ožive potok

mati i sestra

stat će na izgubljenih tok

požćeljet će da su ocean

u njemu da utope tuge svoju

o osam nam milih

naj’ jabuka zlaćanih

O Gospode moj

kad mirisi lipa

dvadeseti prvi put

najave sunce bez nada

mati i sestra

stajat će na vjetru srebreničkom

grleći u šumi snova

najmilijih zametene tragove

plamenovima ljubavi neugasle

kad svoju pjesmu ispjevate

ne želim više da plačete

ne želim da više plačeš Majčice draga

ne želim više da plačeš Sestrice mila

sve ste suze isplakale svoje

vadeset jedna godina samoće

ljeto za ljeto ih broje

ne tuguj više Majko

e tuguj više Sestro

0tiđite na neko od mjesta

gdje nas nestadoše

Oči vadiše

Preklaše

Ubiše

Nestadoše

zazidajte kamen studenac

pomolite se

Živom koji sve vidi

Bogu Sveopćem Dobročinitelju Milostivom

On će vas vidjeti

On će vas utješiti

I voda će poteći

Voda bistra

Voda ledena

Voda lekovita

Voda nade

Voda istinita

Voda Srebrena

tada se Majčice draga

tada se Sestrice mila

umijte

sedžu učinite

pomolite

Živom Koji sve vidi

„Alah je jedan

On je Onaj kome sve sve obraća

Nije rodio niti je rođen

Njemu nije niko ravan.“

Tada sjedi Majčice i počini

Sestru za ruku nježnu primi

ja ću vam tada doći

i istinu

i bol

Srebreničku ispričati

polušaj moje riječi Majčice zapisuj moju priču Sestrice

ako je ja ne kažem

niko je neći reći

J’ er u riječima mojim

O’ tkrićete bol svoju

O’ tkrivajući bol svoju

O’ tkrivate bol rođene zemlje

O’ tkrivajući bol Zamlje Božije Milosti

O’ tkrićete zapretenu bol svijeta

J’ er diljem svijeta sve se ponavlja

****

KRAJ

Bajka Srebrenička – Uvod

BAJKA SREBRENIČKA

MAJKA I SESTRA ZEMLJE SREBRENE

Obilježava se dvadeset prva godina od genocida u Srebrenici i genocidnog rata u Bosni.

Mora se obilježiti , iako svake godine nekoliko majkei svisne i presvisne.

Nek ne dočekaju da pomiluju ljubljene kosti.

Samo sjednu , usniju najmilije , osjete lahki dodir povjetarca , pomisle : Ovo je dodir duše sina moga.

I ne probude se.

Kad majke umiru , dvadest godina bola sa sobom na ahiret prte.

Nebo im jedina nada da će

tamo sresti voljene.

****

O Srebreničkom genocidu je mnogo toga rečeno.

Ne i dovoljno.

O Srebrenici su pisali i znani i neznani, i poželjni i nepoželjni, i dobronamjerni i nedobronamjerni, relevantni i nerelevantni. Većina njih se pokušalo utrpati i utrpava u srebreničku tragediju radi ličnog profita, lične promidžbe ili želje za nametanjem svojih stavova i svojih „istina“. Vjerovatno i minuta pozora javnosti, biti na slikama , u prvom redu.

Prava istina o obimu i strahotama stradanja Srebreničana u Srebreničkom holakustu iz ugla žrtvi vrlo rijetko dopira do javnosti.

Ako i dospije, vrlo brzo se sklonjaju iz žiže interesovanja, u nastojnaju da se istina ućutka i prepusti zaboravu.

Neće moći ni ove noći ni ovog,a Bogami Milostivog ni slijedećih vjekova.

****

Sada se prepuštamo bolu i

Bajci Srebreničkoj,

i uzvišenim Majci Srebreničkoj i Sestri Srebrenoj.

Bajku kazuje jedno dijete , jedan Mali princ , koji osječa svoj i bol bol drugih :

Pričajući o nama ubijenim Srebrničanima ja pričamo tebi Majko srebrenička i tebi Sejo srebrena,

Ja, Isa nestalo Maksumče.

P.S.

Bajka je obimna pa smo prisiljeni podijeliti je na više dijelova, radi pozornijeg praćenja.

Oni jašu , Mojsije harmoniku baca – Epizoda XI – Nastavci

Uvod u nastavke

Kad evo ti Semiza ,gura kolica i kaže mu:

Evo ,jedna sasvim obična papiloma lingva i dobro mi ga pripazi.CK i Branko M. mi dali izričit nalog da ga skrbim.

-Ali ti si na abdoimalnoj,šta imaš sa papilomom.

-Ništa,ali znaš kakve su ove hablečine iz CK,pogotovi njihovi glupaci iz SKOJ-a.Oni ti pojma ni o čemu nemaju,a zemlju vode.Naravno u propast.Sve sami goli papak i vukojebinaš.

Neće ovoj lijepoj zemlji na dobro izaći.Nego ni jedne nikom i ima da ovog   paziš ko malo vode na dlanu.I da znaš da je i Luca već zvala i pita da li je Baška Baša ordiniran.

-Ko je sad Bašak Baša?

-Uzmi uputnicu sve će ti se prosvijetliti.

Skoro bijesno se otrese Semiz i na vrata mrmljajuči:

.Ja ,hajvana, majko moja.Nakotilo ih se ko maćića poslije vijanja po veljači.Ne more ih svijet više tegarit.Ne sluti na dobro.

Smjestiše petu papilomu,odjednom tišina i mir.

Uh,- odahnu dotur -očas će kraj smjene , ne bi valjalo da šesta zakuca na vrata.

Ne prođe  ni minut minuta,  a četiri drota nose  Debu i pravo kod onog dotura koji je odahnuo.

Deba  se u rukama drotova  presamitio i drži za usta,iz njih krv na sve strane, ko da ima menstruaciju,treći dan.

Doktor sliježe ramenima,nikoga u prijemnoj čekaonici nema.Primi glavnog drota,onog sa tri pruge  za ruke,u lift ,pa na peti sprat.

Papiloma lingve.

Konzilij na okupu.Ko bi reko.Začudo svi leže u istoj sobi.

Mojsije pita Debu šta mu je bilo,on nešto frljfa,Mojsije ga ništa ne razumije.

Herco pita Debu šta mu je bilo,ovaj nešto frljfa,Herco ga ne razumije.

Lenji šareti Debi šta mu je bilo,ovaj nešto frljfa ,Lenji klima glavom,ali ga ništa ne razumije.

Dobri ništa ne pita.Deba mu zahvalan do kragne.Bole ga usta i sve u njima gor. Isto ko da je  po kile pečene mlade janjeti, tek skinute sa ražnja pretvorio u jedan zalogaj.Htejdne da se oblizne,ali ga toliko zaboli da se počeo previjati.Morali ga prvo odvesti Semizu,jer se ustanovilo da je fenomen i da je imao dva crvuljka.Za dva tri dana ga vratiše na maksilofacijalnu.

Oma nije došao,htio je ali nikako nije mogao naći zdravstvenu.Dok je izvadio novu konzilij izašao,samo Deba osto još mesec dana.Kad su ga drotovi pendrekali,grizo se za jezik da ne vrišti , pa ga vaskolikog podero.

Dvije stvari tada nisu razjašnjene.Zašto je Dobri zalego na maksilofacijali

i kako je Deba završio sa njima?Mnogo kasnije se to u nečijim dnevnicima pronašlo.

Dnevnici su tuđa intima i njima uovoj priči nema mjesta.

Dosadilo Mojsiju oni stalno u zatvor ,i vazdan  neke belaje tegare, koji im prolaze  kao neke van take fore.

Jednog dana ide ti on Titovom sa Zlatom prema akademiji,ona kasni na posao,on na predvanje.Njemu u glavi Hercine,Lenjivca i Dobrine fore i zatvori.

Komšije kažu za sve bila kriva sevdalinka Joj,Crven Fesić mamo.Znaju to oni dobro;vas cijelu noć nisu mogli spavat od Zlate. Ona svako malo zaleleće:Joj,mamo mamice. A Mojsije samo malo glasnije ukće,ko puh;uh ,uh. Mislili da je zub ili stomak boli,pa je on lijekom nudi.Zato ti slušaoci  uvujek kasnili na posao.

Na uglu Kulovićeve, u žurbi prešli ulicu van pješačkog.Drot ih zaustavio. Traži ličnu i pare za nesaobraćajni prelaz preko ulice. Prekršaj je to. Mojsije ni jedan ni dva i fljas drota u čelenku. Zajeban štos imo. Boli glava.

Drot se složi ko Lenji, kad se gangrenira. Namah , na mjesto obeznanenja. Nema ti u Mojsija zajebancije, kao što je nije bilo ni kod onog biblijskog. Ako je neko njegove visine, niži ili zeru viši, ni jedan ni dva nego fljas u čelenku. Ako je viši ili kršniji nogom u bijele bubrege,pa fljas u čelenku.Rezultati isti, KO u drugoj sekundi. Nema brojanja do osam, samo se hitna pod hitno mora  zvati.

Spengaše Mojsiju dok si reko ašlama. Narod kaže dok si reko britva ili keks,ali mi nećemo. Prvo keks asocira na seks. A drugo Mojsije mrzio britvu više od pjesme jesen dođe,jabuke i kruške zriju. Mirisala mu na krkane i papke.

Odleža on petnaest dana u bajboku. Pokvari  planirani petnaestodnevni odlazak na more sa Zlatom. Ona jadnica svaki dan u centralni mu dolazila i ponude nosila. Te godine nisu na more otišli. Završila se sezona dok je Mojsije svježu havu ponovo počeo disati.

Poslije se Mojsije u poverenju izjadao Dobrom. Grizla ga savjest. Deba po običaju spavo, Lenji dobijao vještačko disanje, Herco se ganjo sa Lelom Jelom Jelenom po šiltetima i jastucima. Jal se šilteto, jal se jastučio, jal dušečio ne mre se prokužiti.

Neuki bi reko sve mu je to  isto.  I pogriješio bi.

Deba bi mu reko nije, konju jedan tovarski.Hajde probaj takariti na šiletetu, pa onda na jastuku il dušeku . Štaš   skontati? Skontat češ da se na šiltetu šilteta, na jastuku jastuči , a na dušeku dušeči. A to nikako nije isto. Jer ako se prvo šiltetaš, pa udariš jastučiti, sve vičeš jesam blesan ko me navali na ovaj belaj, mogo sam dušečit. A ako se prvo jastučiš pa promjeniš na šiltetanje, i na kraju ti zapane dušečenje , lakne ti duši i sve vičeš ; joj rahatluka  mamo,mamice. A onoj tvojoj takarneki sasvim svejedno.Njoj je samo do joj,mamo mamice.

Oma tugovao za Kosarom  .  Preminula prelijepa djevojčica a ni procjetala nije , jadna li joj majka. Nesretnica ,mila grlica naša. Galopirajuće je u petnaes dana pokosila.

Mojsije nije   imo love da plati kaznu na licu mjesta,   niti love za ljetovanje planirano haman godinu dana. Sve spisko u onu drvenu džamiju  ,dva mjeseca kada je bila disko.

Tako ti on duma o tome i priča Dobrom.

Godinama kasnije Deba ga izdo. Sjedi se ,muzika leprša. ostale takarli džidže na broju . Mosije navalio na Dimitrije sine Mitre i Vranjaku. Bilo se u fazonu vranjanskom. Onom fazonu , kada se Dobri opiči i hoće da vrati barem jednu iskricu srebrenog srca , vezenog rozaklijom, ribizlama i ljubičicama , kada su u  jednoj cigloj  noći skršena dva nevina srca.

Tada bi hudi insan  čopio neku pjevaljku iz kafanu,najčešće kod Mehe ili Zize, Nekadu je jamio u Domu milicije,kineskom restoranu, jal Bristolu il Evropi . Nikad sa čaršije. Tamo pjevaljke lovile turiste , ublehe i levate.

Nije morala pjevaljka super dobro da izgleda, dovoljno je bilo da je  van taka.  No taki izgled nije bilo upisnica za mažnjavanje. Morala je  samo dobro da pjeva barem Mito bekrijo, Da zaneš mori mome ubavo, jesnje lišće vać opalo je , Bolujem  ja boluješ ti …. To je bila izuzetna rijetkost koja se dešavala na priliku par puta godišnje.

Da je zlatna bila , Dobri je ne bi  dodirno. Bar nije pred rajom.Uvijek im garantovo da ih neće niko prstom taći, ako one neće.One su manje više htjele ,jer bi  se veče  Frke krasotice ,pretvorilo u veče uspomena, ljubavi, tuge i boli. Pjevaljke to itekako razumiju i osjećaju.

Tada se savim jednostavno i sasvim prirodno budi želja  da te neko nježno  ljubi i miluje. A ni pjevaljke nikad nisu upirale prstom u Dobrog. Bilo je tu zahvalnosti i neke tihe tuge. I vake i nake. Mnogim je mentor za dalje uzlete bio , ali i povratak sebi samoj.

Debu stari pritisno da ide u armiju. Tri godine ga izvlačili drugari. Mojsije ni jednom da zasvira onu voćnu. Kaže gdje si ti vidio da se kruške i jabuke miješaju. Ljut Deba na Mojsiju. Gdje ćeš ba ići u armiju, a drug ti, može se reći, najbolji neće želju ispuniti. Ljut toliko da je samo čeku dobru priliku da mu ga zavuče.

Prilika nikako da se ukaže. Ili se zapjeva , a nekad se  prejede ili se prepije, a  najčešće neka ili više njih  zajauka, pa se nema vremena za belaj. Tako vrijeme prolazilo, on taman skonta fol kako da ga provali a Mojsije hekne ramunjik niz ledinu i nema harmonike , baš kad je Deba htio da zucne.

Prosvijetli mu se; Mojsije prorok pa sve vidi. Uradiće on to nenadano kad se Mojsije zadevera. Jedne večeri probudi se on bunovan ,u nekoj bašti,muzika treperi i on dreknu.

-Jebalo te Mojsije pašče. Ti nisi imo kinte pa tres drota i u bajbok.Svu lovu za Zlatu i morje  .spisko u drvenoj đamiji kad je pretvorismo u disko. Nisi htio da se stidiš pred njom,  što nemaš love.

Svi zanijemili. Samo dvoje od njih pojma o tom imalo. Mojsije nadrko obrvu na Dobrog , ovaj samo sliježe ramenima. Mojsije shvati da ga Deba čuo kad se kajo. To mu namjera bila. Svima znano bilo da se Deba znao uhinjiti i nalik vaojeru pokazati. Samo nije znao da će konjina voliko čekat. Kad ti žensko čuje da se neko za nju žrtvovao , zahvalna je  i spremna na žrtvu  ko slatka krofnica. A ovoliko se žrtvovat ko Mojsije, to je barem za zdjelu medenih krofnica.

Zlata pita; jel tako, on ni jedne , zacrvenio se ko bulka na mjesečini , sageo glavu , samo što je ne pokrije rukama, ko jungferli curetak kad se pomene crveni fesić. Diže se Zlata za ruku ga jami i pravac odaje. Ne prođe predugo , taman onoliko koliko njoj treba, a Zlata cvrkuće: Joj ,mamo mamice.

Poslije maksilofacijalne više ni jednu nije tebalo zvati. Ni pjevačice, ni sestre, ni polusestre, ni dalje  i bliže sestre, čak ni najudaljenije, ni bilo koju žensku. Tada se Lenji malo razvrijednio i sa Debom naplačivao ulaz. Nije to bilo ništa strašno. Morali su , inače bi bankrotirali i od sevdaha ništa. Toliki promet  i nestašica vremena bili   da se lova nije mogla nadolmitiTo se nije smjelo dopustiti.Flaša žestokog po izboru za ženu koja ulazi.I ništa više.

To se malo po malo pročulo da su počele dolaziti i iz drugih gradova i država. Pančevo, Beograd kraj Pančeva,Priština,Knić , i Kragujevac kod Knića , Labin , Pula , Rijeka sva Dalmacija pride Dubrovnik  , Leskovac, Priština, Mitrovica on Šćipetr. Bilo je tu Poljakinja,Čehinja,Njemica, Francuskinja, Italijanki, Norvežanke… Zalutaše i dvije Japanke,Francuskinje se opetovale i navadile ko i Mojce…

A šta je bilo na facijali?

To  je već duga i druga priča.

 

 

Iz sata u sat – Holandski veterani tuže državu zbog Srebrenice

 

Rezultat slika za Srebrenica 

Srebrenica – Dva fotosa na čast i slavu  Vatikana, Zapada, UN  i Holandskog bataljona

 

Holandski veterani tuže državu zbog Srebrenice-

 

Reč je o 12 holandskih veterana koji su bili deo UN-ovih mirovnih snaga i zadatak im je bio da štitite enklavu od napredovanja, kako se navodi, pripadnika Vojske Republike Srpske koje je rezultiralo teškim zločinima

Bivši holandski UN-ovi mirovnjaci tuže svoju državu zbog štete koja im je, kako smatraju, nanešena razmeštajem u Srebrenici pre više od 20 godina.

Advokati holandskih veterana su za holandsku novinsku agenciju ANP rekli da su oni tamo poslati “nemoguću misiju”.

Reč je o 12 holandskih veterana koji su bili deo UN-ovih mirovnih snaga i zadatak im je bio da štitite enklavu od napredovanja, kako se navodi, pripadnika Vojske Republike Srpske koje je rezultiralo teškim zločinima.

Tvrde takođe da holandski mirovnjaci nisu dovoljno obeštećeni za “psihološku i financijsku štetu koja im je nanesena”, prenela je Hina.

(Izvor : Telegraf.rs / Tanjug)

 

****

Komantar

 

Morbidan je i vrlo truo  taj monstruozni  Zapad.

Zato nas nikad novim , čudovišnijim zamislima ne može iznenaditi.

Četiri su godine u debelom hladu uživali tih dvanaest bijednika ( ne znamo kako  drugačije da ih nazovemo) , zajedno sa svojim kompanjonima iz bataljona i primali veliku nadoknadu sa grbače    jednog   “naroda koji je trebao nestati” po naumu Vatikana i zapada, a u sprezi sa henocidnim tvorevinama,  sa istoka Srbije , sa zapada Hrvatske.

I kada je balkanski kasapin , i kada su  nemani , čudovišta, manijaci i zle horde srbalja od grmalja i SANU akademije pobila 12 00o Bižijih miljenika, ti bjednici , te kukavice i izrodi nisu prstom mrdnuli da spriječe masakr i genocid  nevinih i golorukih ljudi.

Morbidni zapadni um može svašta zaboraviti jer u njemu ljudskosti nema još od Rima starog.

Ali zaboraviti ono juče što se desilo , ono kad su neljudi i zombiji bili to Holandezima i njihovom bataljonu ,Nebo nikad neće oprostiti i vrlo topli, vreli ima doček sprema.