Dan treći
Mnogo toga si mi govorila.Mnogo toga sam ti govorio.
Mnogo toga nisi željela da mi govoriš.Boljelo te.
Molim se da si svoje bolove prebrodila ili zaboravila.kako ti je poslije bilo nikad nisam saznao.
Isključila si me iz svog života.Jedno klik i nema te.A opet znam te,moja te duša poznaje i vjerujem da su to učinili oni loši ljudi ove priče.
Molim se da si svoje bolove prebrodila ili zaboravila.
Mnogo toga nisam htio da ti govorim. Boljelo me. Svoje bolove sam samo duboko zepretao u maglama malog mozga. Mislio sam da će mi veliki biti dostatan za tebe.Nešto mi nisi dala da ti govorim.Nešto se izgubilo u raskoraku između poljubaca i milovanja..
A možda nismo ni imali vremena.Odakle ti vrijeme frajeru jedan.Djeci ne treba mnogo govoriti.Djecu ne treba plašiti.
Djecu ne trabaju stariti.
Niti im bilo šta braniti.
Djecu samo treba pustiti da se igraju i jure.
A mi!
Samo smo se igrali i ljubili i jurili i opet igrali i ljubili i jurili.
Jer život je samo igra i zabava,rekao je mudrac znani.
Igrali.I jurili.I ljubili.Za loptom.Za nebom i suncem.Jedno za drugim.Za mjesecem i zvijezdamaZa morem.I opetJedno sa drugim.Igrali.I jurili.I ljubili.Sa pjeskom.Sasvim sami. Oko nas kao da nije bilo nikoga.Nije nas bilo briga.Ta bili smo djeca.Skoro pa djeca cvijeća.
Ni pjevati nismo imali vremena.Ne stidim priznati da to još uvijek nisam naučio.
Ljeta naših proljeća bio sam zauzet.Sijedeće godine mi se nije pjevalo.Kasnije mi
se nije dalo ili nisam imao vremena.Jednostavno mi se nije pjevalo,jer jedno
vrijeme sam bio sleđen.
Možda nisam htio pjevati samo zato što nisu mogla biti dva pjevača u našem
Gradu čednosti.To sve više nije ni važno.Ni pjevača više nema.prvi od Indexa je
prvi otišao na ugodno i tiho mjesto.Koga će očekivati to samo on zna?!
I kad sam govorio,ponekad se činilo da nisi htjela slušat sve moje riječi.
Rekoh ljubim te.
Igrala si se mazno,mačkasto,nježno,ljubila me.Vjerovao sam ti,ljubiti je nevino,
dječije.
Zatim šaptah volim te.
Smijala si se zarazno,objesno,razuzdano,Vjerovao sam ti,voljeti je sve.
Pomislih želim te.
Ljutila si se ozbiljno,srdito,iskreno.Vjerovao sam ti,željeti je sebično.
Plašeći se snio sam ,moja si.
Okrenula si glavu,oporo,prkosno,ponosnoVjerovao sam ti,svojatati znači gubiti.
„Djecu samo treba pustiti da se igraju i jure van domašaja ljudi. na obalama
pustim…“ zastaješ,tješila si me.
“Obalama vrelim.Pod sunce,mjesecom,zvijezdama,nebom.“
nastavljam,posramljen ja.
Nisam te plašio Makom ,Modrom rijekom,kamenim cvjetovima,stečcima i Bosnom.
Srećom, oni će doći poslije.Samoće i traganje za korijenima,ljubavlju i bolom će ih donijeti
u Bosnu Zemlju Božije milosti i Sarajevo Grad čednosti
Bio je svijet vijekovima,tisuć ljeta star i težak i kamen.Stećci i naša mladost,to bi
bio turoban spoj.
Pričao sam ti o Indexima,ne mnogo,jer voljela si njihovu muziku.Ti koja si
bila muzika.
Još gledam -osmijeh balada. Još pamtim pokret – arlekin commedia dell'art.
Još sanjam – milovanje bolero.Još ćutim – poljubac fuga u C-duru.Još osjećam –
pogled rapsodija.
U vremenu prije sjećanja,sjećam se da si pomalo pjevušila kada nisi znala da
sam pored tebe. Posmatrao sam te iz daleka,ne želeći te ometati.Nisam te htio
uplašiti.Ti se nisi okretala iako da gledam te si vrlo dobro znala.U gledanju nisi
htjela me ometati.Nisi me htjela postidjeti.
Još uvijek mi u ušima bruje tvoji milozvučni tonovi,a tihe riječi ne čuh,ne
prepoznah.Dok muzika,predivni tonovi si lila,siguran sam o našoj ljubavi si
snila.Žao mi što siromašniji ostah za te tvoje riječi.Neke si mi nadopunila kada
bi se zaboravila i skoro na uho mi pjevušila.
Naznaka moje kasnije sudbine.
Sada čujem tek toliko da mogu razumjeti šta govore samo oni koje volim.Na
pokrete njihovih usana sam navikao i slogove prepoznajem. Glasovi drugih
se ne broje i ne interesuju me previše,uklopiše se u masu onih koji rekli su
laži same i loše riječi,manje više.
Godine 197o. Indexi nam darovaše Da sam je netko i Svijet u kojem živim.
Hvala im,jasno su se sjetili prošlih dana proljeća i ljeta.Nije više bilo ni nas
ni djece cvijeća.
Te godine ubiše Đenis i Hendriksaa,u nastavku poslije te godine ubiše i
Morisona ; poslijednje aktere autentičnih himni i muzike djece cvijeća.
Da ubiše ih ,da prekinu,da unište i svaki trag ,svaku misao i pomen u
pjevanja što odiše istinom i ljubavlju.
Morison i Hendrix postadoše tako dvije naivne budale koje u poslijednjim
godinama života padoše na način koji su im zvijeri osmislile i nametnule.
Egzekucije su bile neminovne,čovjek je žilav stvor,može podnijeti mnogo
toga,ali ubitstvo,smrt ne može.
Đenis pak nije imala izbora.Još od djetinjstva,kao ti ili ja mila moja je bila
sama i upućena na sebe..Nije mogla živjeti bez muzike.Ne nalazeći ljubav
osim u pjesmama uvijek je ostajala sama.Samoća kao usud.Kako to poznato
zvuči.Bez zaštite bijaše isuviše lak plijen zlu.
Ima onih noći ludih,kada sve podsjeća na minule dane,kada samoća i čežnja
procvaju sjećanjima,muzikom i ljubavlju.A opojni miris djevičanskih ljubičica
unosi u srce,dušu i misli najvoljenija bića.
A onda se sjetim tragičnih života i smrti njenih prethodnica Besi Smit i Bili Holidej
i tvoga glasa,i pomislim:
Koja to više nikad neće pjevati moje pjesme
O mila moja,
i sama znaš
kako si pjevala.
cvijeću i nama
tek tako
pjesme lako sanjala.
tako darovita
tako bogata
srcem i glasom
života
popločanog samoćom
nadom i tugom
u muzici
postojalo ništa
nježnoj nije
pratilji stvaranja
Božanskog
sada i prije
nebesa svjetova
zvjezda
svega onoga
savršenog
punog dobrote
Uzvišenoga
što nisi
iz duše onako
jasno i jako
iskreno
umiljato plačno
a tako lako
otpjevati mogla
a da to nije
sama muzika ta
kao da si ti
upravo nalik
sebi samoj.
kao da si ti
dijete rođeno
u Gradu čednosti.
A kako smo se samo voljeli
A kako smo se samo željeli
A kako smo se samo ljubili
O kako smo orno frkisali
O kako smo ljubav snivali
O kakva smo djeca bili
O kakve smo anterije dosnili
J'er sve su nam branili
Puna života
iskrene ljubavi
dašak nježnosti
davala si
nama zaljubljenim
tebi i meni
pa hajde sad
ako možeš tebe
djeto to nemoj voljeti.
/In memoriam Đugum Frka/
Stihovi neki koji kao da se samo na nas odnose i ponose ,mnogu tugu donose,
i pjesme o sretnim i žutim ljetnim vremenima našim i njinim.
Ti,negdje između neba i tužne duše moje pjesmu i pjesme moju više ti ne pjevaš.
Pet godina poslije osjetih kako mi vjetar tako lagano,tako tiho kao povjetarac
neki šalje nježne i tužne riječi.
Milo moje…
Jedva prepoznah Bisernu tugu kojom najavljuje tvoj dolazak u strani svijet,
a crvenokosa Lisica pjeva O jednoj mladosti.
Našoj mladosti,jedino moje proljeće,
Da li su nas tada definizivno ubili mila moja?
