Bosna zemlja Božije milosti – Pred ponoćna Galerija

 

 

 

 

 

Slava Gospodu                                                                       Sunčano gorje

 

 

  

Moćna šuma                                                                         Noćna čarolija Modre rijeke

 

 

Cvijeće  u plavoj milosti                                                    Zagubljena čednost

 

  

Tragovima minulih proljeća                                                 Kovitlac nadanja

 

 

Plavetni beskraj                                                          Zatišje i bura

 

  

Miris plavetnog cvijeća                                                                Jezerska rapsodija

 

 

Mjesečeve zrake i more                                                  Violetni preludij

 

  

Cvijetna maglica                                                             Sjaj mjeseče

 

 

 

Santa Maria della salute – Laza Kostić

Oprosti, majko sveta, oprosti,
što naših gora požalih bor,
na kom se, ustuk svakoj zlosti,
blaženoj tebi podiže dvor;
prezri, nebesnice, vrelo milosti,
što ti zemaljski sagreši stvor:
Kajan ti ljubim prečiste skute,
Santa Maria della Salute.

Zar nije lepse nosit’ lepotu,
svodova tvojih postati stub,
nego grejući svetsku lepotu
u pep'o spalit’ srce i lub;
tonut’ o brodu, trunut’ u plotu,
djavolu jelu a vragu dub?
Zar nije lepše vekovat’ u te,
Santa Maria della Salute?

Oprosti, majko, mnogo sam strad'o,
mnoge sam grehe pokaj'o ja;
sve što je srce snivalo mlado,
sve je to jave slomio ma’,
za čim sam čezn'o, čemu se nad'o,
sve je to davno pep'o i pra’,
na ugod živu pakosti žute,
Santa Maria della Salute.

Trovala me je podmuklo, gnjilo,
al’ ipak neću nikoga klet’;
štagod je muke na meni bilo,
da nikog za to ne krivi svet:
Jer, što je duši lomilo krilo,
te joj u jeku dusilo let,
sve je to s ove glave sa lude,
Santa Maria della Salute!

Tad moja vila preda me granu,
lepše je ovaj ne vide vid;
iz crnog mraka divna mi svanu,
k'o pesma slavlja u zorin svit,
svaku mi mahom zaleči ranu,
al’ težoj rani nastade brid:
Šta ću od milja, od muke ljute,
Santa Maria della Salute?

Ona me glednu. U dušu svesnu
nikad jos takav ne sinu gled;
tim bi, što iz tog pogleda kresnu,
svih vasiona stopila led,
sve mi to nudi za čim god čeznu’,
jade pa slade, čemer pa med,
svu svoju dušu, sve svoje žude,
-svu večnost za te, divni trenute!-
Santa Maria della Salute.

Zar meni jadnom sva ta divota?
Zar meni blago toliko sve?
Zar meni starom, na dnu života,
ta zlatna voćka sto sad tek zre?
Oh, slatka voćko, tantalskog roda,
što nisi meni sazrela pre?
Oprosti meni grešne zalute,
Santa Maria della Salute.

Dve u meni pobiše sile,
mozak i srce, pamet i slast.
Dugo su bojak strahovit bile,
k'o besni oluj i stari hrast:
Napokon sile sustaše mile,
vijugav mozak održa vlast,
razlog i zapon pameti hude,
Santa Maria della Salute.

Pamet me stegnu, ja srce stisnu’,
utekoh mudro od sreće, lud,
utekoh od nje – a ona svisnu.
Pomrča sunce, večita stud,
gasnuše zvezde, raj u plač briznu,
smak sveta nasta i strašni sud. –
O, svetski slome, o strašni sude,
Santa Maria della Salute!

U srcu slomljen, zbunjen u glavi,
spomen je njezim sveti mi hram.
Tad mi se ona od onud javi,
k'o da se Bog mi pojavi sam:
U duši bola led mi se kravi,
kroz nju sad vidim, od nje sve znam,
zašto se mudrački mozgovi mute,
Santa Maria della Salute.

Dodje mi u snu. Ne kad je zove
silnih mi želja navreli roj,
ona mi dodje kad njojzi gove,
tajne su sile sluškinje njoj.
Navek su sa njom pojave nove,
zemnih milina nebeski kroj.
Tako mi do nje prostire pute,
Santa Maria della Salute.

U nas je sve k'o u muža i žene,
samo što nije briga i rad,
sve su miline, al’ nezezene,
strast nam se blaži u rajski hlad;
starija ona sad je od mene,
tamo ću biti dosta joj mlad,
gde svih vremena razlike ćute,
Santa Maria della Salute.

A naša deca pesme su moje,
tih sastanaka večiti trag;
to se ne piše, to se ne poje,
samo što dušom probije zrak.
To razumemo samo nas dvoje,
to je i raju prinovak drag,
to tek u zanosu proroci slute,
Santa Maria della Salute.

A kad mi dodje da prsne glava
o mog života hridovit kraj,
najlepsi san mi postaće java,
moj ropac njeno: “Evo me, naj!”
Iz ništavila u slavu slava,
iz beznjenice u raj, u raj!
U raj, u raj, u njezin zagrljaj!
Sve će se želje tu da probude,
dusine žice sve da progude,
zadivićemo svetske kolute,
zvezdama ćemo pomerit’ pute,
suncima zasut’ seljanske stude,
da u sve kute zore zarude,
da od miline dusi polude,
Santa Maria della Salute.

Indexi : Ugasila je plamen /Song – Lyrics

džuna       Prolom       Podvojena ličnost

Ugasila je plamen

Indexi

Pogledom ugasila je plamen dviju svijeća
Desilo se obratno
Nestala je tama
Riječi neke govorila je tiho
Nije mogao razumjeti je nitko
A stvari oko nas počele su igrati i pjevati

Molio sam nju, vrati me u svijet
Gdje vrelim plamom vatra gori
Gdje ljudi danom svakim bar
Za dan taj jesu stariji

I nebo ako je gore
Tada zemlja dolje mora biti

Molio sam nju za svijet
U kome topla srca kucaju

Pogledom ugasila je plamen dviju svijeća
Desilo se obratno
Nestala je tama
Riječi neke govorila je tiho
Nije mogao razumjeti je nitko
A stvari oko nas počele su igrati i pjevati

Molio sam nju, vrati me u svijet
Gdje vrelim plamom vatra gori

I nebo ako je gore
Tada zemlja dolje mora biti

I nebo ako je gore
Tada zemlja mora biti dolje

I nebo ako je gore
Tada zemlja mora biti dolje

Dama pod velom je Džuna Jevgenija Juvaševna Davitašvili.Moćna žena,naturalizovana ruskinja porijeklom iz Irana.Pomalo nesrećna,siroče.Kada je imala jedanaest godina umro joj je otac,godinu dana kasnije majka.

Džuna  je upoznala Indexe kada su oni drugi put bili na turneji po Rusiji.Indexi su bili (blago rečeno)  fascinirani ovom magičnom ženom.

Pjesma Fadila Redžića  Ugasila je plamen je (1972) je  izlepršala kao  nizovi prekrasnih nježnih velova i sjećanja na to predivno stvorenje.

Nažalost dama nas je napustila 1o.juna ove godina.

 

 

Amila Glamočak i Davorin Popović – Moj Grad / Song – Lyrics

 

 

 

Bosna grad čednosti Modra rijeka 1

 

MOJ GRAD

 

SANJAO SAM MOJ GRAD

KAO BROD VELIK I STAR

JA SAM MORNAR, DUŠO

E, DA NAS IMA VIŠE BAR

 

MI PLUTAMO BEZ CILJA I SNA

NEMA KOPNA NA VIDIKU

NEGDJE IZMEĐU VRHA I DNA

SVAKO NOSI STARU SLIKU

 

VJETAR JE PODERAO JEDRA

KAPETANA NEMA VIŠE

NI LJUBAVI U JUTRA VEDRA

SRCE STARI OD VJETRA I KIŠE

 

MANJE NAS JE SVAKI DAN

AJKULE KRUŽE I ČEKAJU PLIJEN

JA ZNAM DA OVO NIJE SAN

AL’ JA SAM MORNAR TVRDOGLAV I LIJEN

 

ZATO LAŽEM GODINE

JOŠ UVIJEK SAM ŽIV

OSTAĆU SAM NA BRODU

I SAM ĆU BITI KRIV

 

A JA LAŽEM GODINE

JOŠ UVIJEK SAM MLAD

JA SAM MORNAR, DUŠO

MOJ BROD JE MOJ GRAD

 

A TI LAŽEŠ  GODINE

JOŠ UVIJEK SU ŽIV

OSTAĆEŠ SAM NA BRODU

I SAM ĆEŠ BITI KRIV

 

 

 

 

Dani kao leptiri i orke

 

 

Čudno,  zamislimo se mi ,   dani su kao leptiri .

Procvjetaju u jednom danu i nestaju kao neubrani pupoljci.

Ipak , pupoljci se pretvaraju u prekrasne ruže,

a dani u uvale nesrećne blećke putima , kojima povratka nema.

Oni dani koje se jave slijedeće godine pod istim datumom nisu ni blizanci pokleklih ,

ali istim imenom slove.

Što bi poete rekli:

Dani su su pahuljasti ko leptiri, a ubitačni ko orke.

U prevodu:

Iako su orkama ljudi bljutavi , dani nisu izbirljivi.

Josipa Lisac – Niz polje idu babo / Omer beže / Song – Lyrics

     

 

Nepogoda   josipa 1

 

Niz polje idu babo

Niz polje idu, babo, sejmeni
sejmenske pjesme, babo, pjevaju
sejmenske pjesme, babo, pjevaju

Sejmenske pjesme, babo, pjevaju
i moga sina Marka tjeraju
i moga sina Marka tjeraju

Prokleti da su, babo, sejmeni
sto moga sina Marka tjeraju
sejmenske pjesme, babo, pjevaju

 

Omer beže

Omere beze, na kuli sjedjase

Omere beze, na kuli sjedjase

cuj Omere, dilbere, aj zeljo moja

aman, na kuli sjedjase

 

Vjerna ljubo, zenit’ cu se s drugom

cuj Omere, dilbere, aj sreco moja

aman, zenit’ cu se s drugom

 

Zene se ago, i meni je drago

cuj Omere, dilbere, aj sreco moja

aman, i ja se udajem

 

Grbovnik Bosanske vlastele – Laži i podmetanja / Iz Arhiva


Laži i podmetanja – Grbovnik Bosanske vlastele

 

” Naletjesmo” na  stranica:

Grbovi vlastele Bosne i Hercegovine.

Oni nama trinaesti nesretan dan.

Pomislimo, to je nešto što se trebalo pojaviti na mrežama još prije njihovih nastanaka, prije nego što smo se mi, naši djedovi,pradjedovi i Bosanski kraljevi rodili. Neka, nikad nije kasno.

Kad ono , ne veliko razočarenje nego bezočnost što se ne može podnijeti. Samo što smo počeli gledati i čitati shvatamo da se to Bosni opet beskrupulozno podmeće i podvaljuje. Više i ne kriju laži. Nije bitno ko je uradio stranicu, ni kojim motivom, mi autore i motive prepoznajemo.

Bitno je ono što grbovi govore.
Časnost nikad ne laže.

Ako je neko kojim slučajem dobronamjeran htio biti, taj je silno pogriješio, medvjeđu uslugu Bosni napravio.

Ako nešto radite –nemojte biti naivni, uradite to čestito, pošteno i objektivno. I dobro, četiri puta provjerite i peti put ako treba. Dobro provjerite i pazite jer Bosni se još od Kulina bana i Kosova podmeće i laži se šire. Provjerite ili se bar ogradite od pravovaljanosti onoga što predstavljate.

Nemojte nasjedati , zvijer je neumorna, nikada ne spava. Još uvijek u ušima odzvanja krvava jeka tama-tam gusala, prangi i lomača.

Ako ste zlonamjerni kao što jeste mi vam ne vjerujemo, mi vas znamo i prtjimoi vas  i vaše laži, podvale istinom uništavamo. Tako i sada.

” Grbovnik bosanske vlastele ” se čuva u Fojnici u Franjevačkom samostanu od “pamtivjeka” , naime od zauzeća Bosanskog kraljevstvu Ovo je potvrdio svjedok fra Grga Ilić (?),  biskup i apostolski vikar u Kraljevoj sutjesci 8.jula 1800.god. U svejdočanstvu pisanom prelijepim latinskim rukopisom i ovjereno biskupskim pečatom nema ništa sporno. Sve je jasno i čisto kao dan, tako izgleda.!?

Zamka se krije u tekstu iznad koji je nasilan, glupav i nevješto ubačen, da bi to jednostavno smiješno bilo da nije k'mično. Uvodni dio iz “1340 god.” sam o sebi svjedoči: ordinarni falsifikat i ogromna laž.

Niko nikad nije naučno datirao godine nastajanja pisanija i utvrdio kojim redom su nastajale. Prošlost Fojničkog manastira je toliko burna i kataklizmična.

Ne treba biti grafolog i da se ta nosporna činjenica potvrdi. Polupismeni, više nepismeni rukopis nekog popa Stanislava Rubčića, čiji se redovi klate ko nedoklano svinjče i pijano vrludaju ,htio bi da izgleda kao srednjevjekovna crkvena bosančica i “svjedoči”:

“Na slavu Stipana Nemanjića cara Srbljena i Bošnjaka 1340 godine.”

To sasvim odudara od onoga što se očekuje od “carevog svjedoka.”

Istorija Fojničkog manastira i crkve nam govori:

-u ” velikom progonima ” 1521-1524. g. i samostan i crkva su porušeni, obnovljeni su 1594-1598.g.

-u velikom požaru 1664 g. nestali su crkva i manastir nova crkva je sagrađena 1669 god.

To znači da popova poslanica nije mogla naći put do Fojnice prije 1669.god. Tada je i tvrdanja papskog legata “od pamtivjeka naime od zauzeća Bosanskog kraljevstva” samo bezočna laž i podvaljotina.

Dva odvojena dijela teksta su po svojim finesama, pismenosti i estetici, pa i samom značenju toliko udaljeni jedan od drugog kao civilizcija od pračovjeka.

Međutim pijani pop je dao istoričarima vrijedan podatak kad kaže da je Stipan oliti Stipe Car bošnjaka. Izravno potvrđuje da u Bosni žive samo Bošnjaci, hrvate i ne pominje.

Porezni registar iz 1624.g. nam potvrđuje da je u Bosni tada živjelo :

-150.000 katolika

– 75.000 pravoslovaca

-450.000 muslimana

Za Turke i historiju svi su oni samo Bošnjaci. (Novokomponovanim post – dejtonskim bošnjacima slijedi zaslužni tekst. )

U popovom tekstu se ” potkralo ” nekoliko grubih historijskih laži. Jedina ličnost koja odogovara Stipanu i laži je Stefan IV Dušan Njemanjić ili Dušan silni (1308.-1355.god.)

On je bio kralj Raške i car Srbije,Bugara, Grka i Arbanasa. Carem je proglašen 16.04.1346.god.

Iz njegove inaugurativne titulacije progovara istina : Stipan IV Dušan Nemanjić nikad nije bio car Bosne.

Godina ukazanje carske titule potvrđuje da Stipan 1340. godine uopšte nije bio car.

To istovremeno znači da nije imao nikakve veze sa bosanskom vlastelom i njenim grbovima.

Isto tako historija bilježi da u to vrijeme u Bosni nije bilo srba i hrvata.

Stefan IV Dušan Njemanjić ili Dušan silni (1308.-1355.god.)

On je bio kralj Raške i car Srbije,Bugara, Grka i Arbanasa. Carem je proglašen 16.04.1346.god.

Iz njegove inaugurativne titulacije progovara istina : Stipan IV Dušan Nemanjić nikad nije bio car Bosne.

Godina ukazanje carske titule potvrđuje da Stipan 1340. godine uopšte nije bio car.

 

Ono što je interesantno je podijeljenost mišljenja o nastanku grbovnika.

Vremena su razna: 1340.g. “svjedok silnoga”, petanesti, šesnaesti, sadamnaesti vijek i konačno 1800. godina.
Mi smo dokazali što smo htjeli dokazati. Kad poželimo biće toga još, koliko želite,samo recite.

Uopšte nije bitno kada je Fojnički gebovnik nastao. Iz više razloga ćemo se prikloniti godinifra Grge vikara, ali ne i njegovom tumačenju i namjeri. Biskup je to. Radi što mu Vatikan i inkvizicija naredi, a oni su vodili bezbrojne krstaške ratove protiv Bosne i još nisu prestali.

To govori i mjesto izdavanja potvrde: Kraljeva sutjeska. Možda je ona odabrana da se na neki način obezbjedi ” Bosanska kraljevska ” autentičnost.

Ako ste neupućeni Kraljeva sutjeska je tik do Bobovca – Curia bani (banski dvorovi) i dvori Bosanskih kraljeva: Stjepan Ostoja, Tvrtko II Kotromanić, i Stjepan Tomaš Kotromanić. Napraviti papski ferman u Kraljevoj sutjesci je isto što napraviti ga u Vatikanu. To je bio dokumenat koji je imao vrijednost papskog edikta jer ga je izdao i potvrdio papski legat fra Ivo vikar. Mislio nam ga Ivo viknuti. Neće moći ni ove noći ni ubuduće.

Vikni ga ti svojim Vatikanskim mentorima ,vi ste navikli na to.Pitajte pedere sa stropa Sikstinske kapele koji se smješe na svakog papu dok se njima moli.

Vjerujem da su grbovi tih godina sakupljeni i uvršteni u Fojnički grbovnik. Sami priznaju da nikad prije grbovnik nije nigdje pomenut. Tek od tog vremena , od jula 1800. g. se o njemu počelo govoriti i pisati.

Nije to ni čudno, jer se to dešavalo u vremenima kada je postajalo jasno da je kraj osmanlija samo pitanje vremena.

Fojnički grbovnik je samo jedan od dokumenata kojim se srbi i hrvati uvode na bosanske prostore radi legalizacije svoje morne prisutnosti u Bosni. Fra Grga apostolski vikar u grbovnik ključuje grbove ” bosanske vlastele “, i pazite sad:

Postavljamo pitanje koja je to vlastela, čija je to vlastela, otkud je ta da prostiš vlastela?

Upitani odgovor hitan vama dade: bosanske,hrvatske i srpske porodice, i to ne bi trebalo da bude nikakvog spora!?!?

Ono pazite sad vam skreće pažnju na 130 grbova navedenih po abecedi (A-Ž):

I. 70 grba su grbovi bosanske vlastele, 85% ima bogumilska obilježja (ljiljan zvijezda, polumjesec, sunce).

II. 21 grb je srpske vlastele koji nikad nisu živjeli u Bosni niti je vidjeli; osim u morama i snovima.

III. 13.grbova je hrvatske vlastele koji nikad nisu živjeli u Bosni niti je vidjeli; osim u morama i snovima.

IV. 11 oblasnih grbova /ilirski(poželjni)grbovi koji nemaju ništa zajedničko sa Bosnom,tradicijom i bosanskom vlastelom

V. 15 grbova su grbovi porodica o kojima nema podataka – o njima će se donijeti sud po identifikaciji

Tačnost podataka +/- 1 %

Dakle za 45 grbova je ustanovljeno (iz teksta koji su nudi) da nemaju ništa zajedničko sa Bosnom, vlastelom i porodicama srednjovjekovne Bosne. Ti grbovi su bezočne laži, podmetanja krojača vikipedijskih istina.

O ne pripadaju, niti su ikad preipadal Bosni.

15 grbova je neidetificirano, poučeni historijkim iskustvom njih ćemo svrstati pod ostale, iako je većina sudeći po obilježjima bogumilska odnosno Bosanska.

Rezime:

Grbovi bosanske vlastele 54 %
Podmetnuti grbovi 34 %
Ostali grbovi 12 %

Postotci govore sve.

Kada se tih 34% izbaci sa spiska Grbova vlastele Bosne i Hercegovine, a utvrdi porijeklo 12% grabova, tek onda se može hipotetički govoriti o nekim zajedničkim bosanskim konotacijama preostalih 54 % grbova. Počeni iskustvom vjerujemo da se još jednom moraju preispitati i neki iz skupine od 7o grbova.

U srednjevjekovnoj Bosni je bilo više od 7o vlastelinske porodice. Neki izvori pominju i tisuće njih. Kako je spisak pao i stao na broju 7o pitajte autore i pitajte povjesničare i istoričare.

Bosanski historičari ništa ne rade, čast vrlo rijetkim izuzetcima, na zaštiti istine i Bosne, dapače dopuštaju da je kvazi istoričari rastakaju podvalama i lažima. Historija će sve kvazi upravo radi samg značenja te rijeći pomesti, jer manijake su njhihove majke trebale abortirati pa metlom pomesti.

Do tada Fojnički grbovnik ostaje samo to, zajednička podvala i laž ” caroslovca ” i papskog legata fra Grge. Tekst koji govori o grbovima je samo proširenje i reaktiviranje bezočnih podvala i laži karađorđevskih slogana. Nas ne zavarava grb Armije BiH u pročelju.

Boj se danajaca kad ti darove nose.

Mišljenja sam da bi vikarovo prezime trbalo glasiti Vilić. Naše historijsko znanje seže samo do fra Grge Vilića, nigdje ne vidimo, možda smo negdje usput nekog krojača Ilića. Ako ga histroija zametnula nije nam žao. Zvao se on Ilić ili Vilić nije dostojan Božije riječi i Bosne. Mi nismo prezentirali ni tekst ni Grbovi bosanske vlastele tako da nismo sigurni šta je jad htio bilo čime da kaže, osim da bezočno laže.

Ko protura ” tuđe ” laži krijući se iza drugih i sam je lažov. Ko dodaje laži u zločinu živi. Ko laže taj i krade, ko krade taj u zindan ili zatvor istorije i onaj pravi ide. Zar ne potomče Ohmučevića.

Ovaj tekst potvrđuje i pravilo: Laž i podvala nikad ne dolaze sami. Ponašaju se isto kao i zlo. Kotrljaju se i množe! Nama je jasno šta vi radite. Nadamo se da i drugi vide.

P.S

O tome koji su Bosanski banovi i kraljevi bili vladari Hrvatske i Srbije ili dijelova tih zemalja ćemo u nekim drugim vremenima, ako naš Gospodar dozvoli.

 

Kemal Monteno – Sarajevo ljubavi moja / Song – Lyrics


Trebević  Modra rijeka čežnja  Purpurno nebo  Sarajevo Grad čednosti

Zajedno smo rasli

grade ja i ti

isto plavo nebo poklonilo nam stih

ispod Trebevica sanjali smo sne

ko ce brze rasti,

ko ce ljepsi biti

 

Ti si bio velik

a rodio se ja

s Igmana uz osmijeh

slao si mi san

djecak koji raste zavolio te tad

ostao je ovdje vezan

za svoj grad

 

Bilo gdje da krenem

o tebi sanjam

putevi me svi tebi vode,

cekam s nekom ceznjom

na svijetla tvoja

Sarajevo ljubavi moja,

 

Pjesme svoje imas

i ja ih pjevam

zelim da ti kazem sto sanjam

radosti su moje i sreca tvoja

Sarajevo ljubavi moja.

 

Kada prodju zime

i dodje lijepi Maj

djevojke su ljepse

ljubavi im daj

 

Setaliste tamno

uzdasima zri

neke oci plave

neke rijeci njezne

 

Sad je djecak covjek

a zima pokri brijeg

park i kosa bijeli

al otici ce snijeg

 

Proljece i mladost

ispunice tad

Sarajevo moje

jedini moj grad

Logor smrti

 

 

 

Bosna je  zemlja Božije milosti

 

Sarajevo Grad čednosti

 

 

Modra rijeka sanja

 

 

Ulica prkosa

  

 44 mjeseca , ili tačnije 1425 dana u logoru smrti se dešavale monstruozne , ljudskom umu nezamislive stvari.

Logorska statistika broji:

-14.o11 ljudskih bića ubijeno

-1601 dijete razneseno

-50 000 ljudi izmasakrirano

Vi mislite radi se o nacitičkim konc  logorima najcrnjeg fašizma.

Varate se!

Ipak, možda pogađate?

To se dešavalo u Sarajevu , Gradu čednosti , najužasnijem svjetskom logoru smrti , a na očigled hriščana, Vatikana, SAD, EU i ostalog “demokratskog “svijeta

Svaki dan 10 ljudi je ginulo, jedno i 1/10 dijeteta razneseno, 35 ljudi ostavljeno bez udova i nade.

Sve se to dešavalo u New age vremenu na pragu trećeg milenijuma.

Zvijer projicirana iz grada, smještenog na sedam brežuljaka, se okomila na Bosnu zemlju Božije milosti i Sarajevo Grad čednost.

Zlo skupljenu na još jednu krstašku bojnu protiv iskonskog  Dobra.

Slabo im znanje, još tanja snaga.

Ne mo'š ti bolan Bosni i Sarajevu , ni Bogu milim ljudima opepeljiti.

Na današnji dan 5.Aprila/Travnja 1996., monstruozna kukavička neman je podvila repove i otperjala u guslarske vukoderine iz kojih je izmilila.

Milostivi svoja čeda štiti, a zlo vraća putima odakle dolazi, da tamo pokaže snagu.

Učinci su već uveliko  vidljivi , iako se slijepci prave nijemi i gluhi.

Ali to još nije kraj.

Čekajte vi , a čekamo i mi!

Milostivi su puti Gospoda Silnoga.

Dopisano

Prelijepe, proročke stihove uvodne pjesme – Sarajevo će biti , sve drugo će proći ,napisao je i uputio opkoljenom Sarajevu, veliki čovjek Đorđe Balašević.

Sarajlije nisu imale izbora. Uglazbili su ih i otpjevali.