Bosna zemlja Božije milosti – Pred ponoćna Galerija


Đardin u plavom

 

 

Mjesečina imaglice Make Love no War                 Krvava nevera

 

Uzbinabonost Modre rijeke i đardina

 

 

Violetna nevera                                                             Nevinost i krv

 

Svjetlije i tamnije

 

  

Vali i suton                                                             Proljetni djelić neba

 

Đardin i cvijetno nebo

 

Modra rijeka Đardin i Nebo

 

 

 

 

 

 

 

Žak Prever – Tamničareva pjesma

 

 

Kuda lepi tamničaru
Sa tim ključem poprskanim krvlju
Idem da oslobodim onu koju volim
Ako još ima vremena
A nju sam zatvorio
I nežno i svirepo
Na najskrovitijem mestu svojih želja
Na najdubljem mestu svojih nemira
U laži budućnosti
U gluposti zaklinjanja
Hoću da je oslobodim
Jer hoću da je slobodna
Po cenu i da me zaboravi
Po cenu i da ode
Pa čak i da se vrati
I da me još voli
Ili da zavoli drugog
A ako joj se taj dopadne
Pa ona ode
I ja ostanem sam
Sačuvaću samo
Sačuvaću večno
Na svojim dlanovima
Do poslednjeg daha
Blagost njenih grudi izvajanih ljubavlju

Bleki – Nisan ti mogao doći

Ah , to proljeće

Srećo moja

tugo moja

klecaš pomalo

za prošlošću

prelomljenom u zraku nestajanja

nemoj

odi ponosno

nisan ti mogao doći

metalni farovi me presjekli

bez poljubca osta

kao neubrana nevjesta

ne izgovorih

poslijednje Zbogom

u ranom jutarnjem svjetlu me nestade

zlo

ne tuguj dušo moja

dolazi ah to proljeće

a ja ti sanak snim

srešćemo se ponovo

sa mirisom juga u grudima

**

Naš prijatelj Ivica Matić večeras slavi Uskrs

 

 

 

 

  Život je lijep

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Naš prijatelj Ivica Matić večeras slavi Uskrs

 

Veselo i toplo je u njegovom  domu.

Uvijek je bilo.

I večeras će .

Blagdan je.

Ktomu će dom  biti pun dobrih djevojčica i ljudi.

Dobrica  je  naš Ivica.

Velika.

I samo se sa takvim bićima druži.

 

Možda će nas se sjetiti i nazdraviti nam za prošle dane.

I buduće.

Sretan je Ivica čovjek.

 

A nije   dobro krenuo njegov život.

 

Bio je dijete kada mu je umro otac.

Nije ga previše zapamtio  jer je radio  u tujini.

Morala je otići  i njegova majka , kad je ostala samohrana.

Trbuhom za kruhom.

 

A Ivica?

Ne pitajte.

Ipak reći ćemo, iako ga boli , on to ne pominje.

 

Osta dijete kod rodbine, daleko od rodnog grada.

Nisu ni neka rodbina bili.

Stranci ,komšije.

Rodbina je rodbina, a siroče je siroče.

Dijete je , odjednom,  samo .

Oca nema. Zna da se neće vratiti.

Majku ima, ali je daleko.

 

Još ne zna dijete da se ona nikad neće vratiti.

Navratiće  jednom ,  ajd’ recimo dvaputa godišnje.

O , da.

Dobro se ona brine o njemu.

Sve on ima.

I igračaka više nego drugi.

I đeparac za dva-tri dječaka.

I novu vestu , pantalone i cipele.

Čak i sat.

Marvil ili darvil?

Obadva.

 

Jedan za jutanju  , drugi za onu laku noć suzu.

Ne , ne plače on.

Nikada.

Samo suze same kanu. Čiste i čestite kao kap rose.

Nisu baš poslušne te dječije suze.

 

Zar ne , Ivice ?

Mnogo bole.

I slane su.

 

A milovanje po kosi?

A poljubac za laku noć?

A dobro jutro sine, da li si lijepo sanjao?

Toga nema.

Insan se na sve navikne.

Dijete malo teže.

I ne zaboravlja.

 

Lažemo!

Bude toga .

Dvije sedmice ljetnog ferja.

Ponekad za Božić.

Za uskrs  ,  već ne.

Dođe novčana uputnica.

 

A uputnicu još nisu naučili da pomiluje i poljubac da.

Da zagrli, nemoćna je.

Da je priglliš srcu.

Ne ide.

Srce se nikad ne navikne na novac.

Ima i mnogo lijepih i iskrenih želja i pozdrava.

 

Bude na kraju i ono:

Budi dobar.

 

Dijete slegne ramenima i pomisli:

Neuk svijet.

Šta mi drugo preostaje!

Jedino je Mili Bog stalno sa mnom i dobroti i milosti  me uči .

Onako nježno.

Roditeljski.

 

Odrasli znaju samo savjete davati.

Budi poslušan.

 

A svako dijete se rodi takvo.

Sa Božjom milošću i ljubavlju.

Odrasli ih stegama kvare.

Ivicu nije imao ko da kvari.

Nažalost.

 

Ne sjeća se dobro dodira , milovanja i poljubaca u djetinjim danima.

Kasnije je odrastao , pa nije bilo zgodno.

Snova se sjeća.

Svih.

Svi su vezani za majku , dodire, milovanja i poljubce.

Ti snovi najviše bole.

I ostaju urezani zauvijek , jer su neispunjueni.

I tamo u tujini je sestru dobio.

Nikad upoznao do kraja . Onako bratski , po naški.

Da je povuče za kiku ili je malo gurne.

Ali i zagrli od srca , djetinje.

 

Rekli smo naš Ivica je sretnik.

Sve je u parovima.

Usud uvijek plete mreže. Ali on samo izvršava ono što mu Nebo kaže.

 

Poslaše ga u naš Grad čednosti.

Drugi i veći su bili bliži mjestu odrastanja.

Dobro je ispalo za Ivicu.

 

Poslaše ga u Sarajevo da uči i postane čovjek.

A Ivica  je postao  čovjek i prije nego što se ustoličio kao podstanar u našem gradu.

Grad i ljudi su mu u početku bili malo strani.

Barem neobični. Nekako su se složili.

Kasnije se navikao.

Usamljena djeca  se lako naviknu na sve.

Grad i Ivica su uticali jedan na drgugoga.

Podjelili su suđenu im dobrotu i plemenitost.

 

Usamljeno dijete je postajalo ljudina.

Nedostajali  su mu oni nedosanjani valeri i nježnosti

A onda je jedna grlica sletila u njegov zagrljaj.

Ne znamo,  ko kome nije dao mira i ko koga nije ni za tren puštao.

 

Šalimo se.

 

Za sve treba dvoje.

Ljubav im bila suđena.

I to je bilo to i ništa više.

Jedina i prava ljubav za čitav život.

Imaju dvoje djece. Dvije prekrasne grlice.

 

I tast mu Eso Mrak ima dvije djevojčice.

Jednu je Ivici od srca darovao.

Eso nije Ivici bio samo tast.

Bio mu je najbolji prijatelj, kao drugi otac.

 

Prošle  godine malo poslije Uskrsa ode nam Eso Mrak.

Iznenada. Skoro nečujno.

Malo ga zaboljelo , pa usnio.

Tako odlaze Dobri.

A mogao se još malo družiti sa Ivicom i porodicom.

I sa nama. Bilo je nekih dogovora, ali…

 

Ivica i porodica su   tužni.

Ovaj Uskrs neće biti isti bez Ese.

Ali mjesta za tugu u Ivičinom domu nema.

Gospod uvijek raduje dobre ljude.

 

Obradovao je  Ivičinu porodicu za djevojčicu i  dječaka .

Unučad. Nora i Vedran.

Dva prekrasna Cvijeta.

Rastu mašala.

Vidi se biće oni i lijepi i dobri.

Kao i svi u Ivičinom okruženju.

 

Čestiti i Blagoslovljen Uskrs  Ivice ,

tebi i porodici.

 

Nećemo ti mnogo toga zaželjeti.

Samo zdravlje i sreće.

Ljubav i snove si sam sebi  uz Božiju  Milost ispunio.

Ne treba ti ništa više.

 

Dopisano

Ivice,

Znamo , zasigurno znamo,

biće sa vama , vaš  i naš , Eso Mraković.

Mora .

Ljudina je to.

I uvijek je znao gdje mu je mjesto.

Kome pripada.

Uz  Aišu , svoje djevojčice  i Porodicu.

I sve vas voli.

Ako osjetite lagano ježenje , mirisan dah ,

znajte da je  to od miline i dobrote kojom vas Eso grli i voli .

 

 

Margita Magi Stefanović – Memento vivere

 

Iduće godine na ovaj dan ćeš imati 60 godina.

Lijepe godine.

Neuki će nam zamjeriti što ti nastavljamo slaviti rođendane.

A nama  je bitnije da si sa nama, jer…

Nisam te zaboravio, mila.

Ne mogu ja to.

Još uvek , te ne mogu pustiti.

I malo sam ljut na tebe,

tek toliko da stišam tugu.

Bila si malo neobazriva.

Mislila si da ljubav može sve.

Eh , nekad je mogla,

kad su anđeli hodili dunjalukom.

Ali više ne.
Sada je previše tuge

smrti

bolesti

i sve se dešava jako brzo.

Nećemo reći mogla si.

Da si mogla ne bih ovo pisao.

Neću  reći ni žao mi.

Znam da si našla smiraj.

Takav ti usud.

A za čim žaliti.

Živela si kako si voljela, ili morala.

Prebrzo!

Dok si mogla.

Bila si hrabra i ponosna.

Pokušala si,

kušala ,

sve što si mogla.

Ali , bila si sama.

Sve tvoje ljubavi su otišle pre tebe.

Osim mene.

Kasno su te našli jer tako si htela.

Znala si ,

tvoje vreme da odeš došlo je.

A moje da držim jednu kapljicu

da ne slazi iz oka,

jer ako klizne postaće Ocean

a listovi moga kalendara tužni.

****

Poklonio sam ti jednu bajku.

Znam čitala si je.

Ali meni je lakše kada je ponovo čitam ,

jer me manje boli,

odlazak tvoj ili rastanak naš,

sada već sasvom svejedno je.

 

****

Grlice umiru pjevajući

janis 1        magi  Usamljena duša

 

Sleđene iluzije Ledeni svijet Bespomoćnost Rastanak

 

Rekvijum za djevojčice koje su umirale pjevajući i svirajući.

 

  Grlice umiru pjevajući

Rekvijum je za djevojčice, koje su umirale pjevajući i svirajući.

Neke osobe ostave duboke tragove u nama i kad ih nismo  sreli. Nesusretanje ne znači obavezno i nepoznavanje ili manje tuge zbog rastanka.

Pomislili smo da je ovaj dan kao stvoren za  za rekvijum i alelujah.

Blagi je dan. Jedna od grlica je tog dana rođena.  Sretni smo,ali i tužni.

Sretni jer su sjećanja u toplino doma ugodna. Tužni jer neke koji bi trebali biti sa nama nisu tu.

Ni vrijeme nam ne ide na ruku.Nema snijega, sve je nekako sivo i elegično i miriše na najtužniji sevdah.

Ni ezani nisu što su nekad bili, ahtungovski zvučnici grme sa minareta.

Plavi sefardski tonovi se sve rjeđe prelivaju Gradom čednosti.

Praznici se slave iza zatvorenih vrata u praznim domovima.

Mladost je odlepršala u potrazi za “boljim” snovima .

Bosnu nam režu , kroje , hoće da je dokrajče.

Kolone izbjeglica sa orijenta , iz Svete zemlje, se vuku ka Evropi. Napuštajući jedan svijet , zbog nemani. Preplašeni ljudi kroče u nepoznato, u neki njima strani svijet.

Tuga je to ogromna, nemamo riječi, još uvijek ne možemo spoznati  razmjere izbjeglištva.

Taj neki dert , ta tuga što nebo nam u dušu unosi, nas vodi u svijet pjesme i tužni život Dženis Džoplin i Margite Magi Stefanović.

Slušamo ih i slušamo ,svih ovih godina kada nisu sa nama.

Četrdeset osam jedne i šesnaest godina druge , i nikad nam se nisu učinila drugačijom. Samo su  nježnije  i snenije postajale.

Janis nas svakom novom poslušanom pjesmom i muzikom uvodi u neka nestvarna sanjanja bola, suza, traganja, ljubavi i radosti. Uvijek je bila naš vodič u te predivne svjetove, što ih samo čarobna muzika može pružiti.

Mi smo nju i njene nebeske darove od srca prihvatali. Napustila nas je prerano ta lijepa, nježna grlica mala.

Jednom, umorna legla je da spije i zaspala i zaboravila da se probudi. Zaspala i odlepršala u neki ljepši svijet.

Otišlja je  jer je pomislila da je darovala sve što je imala pokloniti.

Jedna druga grlica,Magi su je zvali,manje poznate ali ne i manje tragična, joj se decenijama kasnije pridružila.

U svojoj samoći i jadu vakta su nas naglo napustile.

Pominjanje naših grlica predivnog muzičkog talenta  nam pozove u sjećanje jednu knjigu iz Đenisinih,  već dalekih vremena.

Knjiga se zvala : Ptice umiru pjevajući.

Mi ćemo od knjige posuditi okvir, rečenicu dvije da bi ispričali svoju priču o našim  grlicama i svim grlicama koje sličnu sudbinu dijele.

Prema jednoj aboridžanskoj  legendi u australijkim prostranstvima postoji prelijepa, nježna, malena ptica čija ženka zapoje samo jednom u svom kratkom životu.

Ona ima perje duginih boja i izgled  grlice. Oko vrata joj nizovi od tri prstena. Jedan je safir plavi, drugi je rubin crveni , a treći iskričavi, brilijant prozračni.

Glas koji pusti  je nešto najljepše što se može čuti  na ovom dunjaluku.

Nagovještaj krajnjih sahata  maloj ženkici udahne nagon za pjesmom.

Prelijepo stvorenjce se uznemiri, usplahiri i svo zadrhti. Tada napušta svoje gnijezdo i leti i leti, i drhti i drhti, i jeca i jeca; ali još uvijek ne pjeva. Ona traži drvo sa najviše trnja , sve dok je  ne pozove onaj koji će joj pomoći da dostojno završi  život.

Pronašavši drvo smrti , krhkost se uvlači  među njegove isprepletene bodljikave grane, provlači se  i traga za najvisočijim i najsnažnijim krvnikom. Provlačeći se  biva sva izbodena i izranjavana , ona ne obraća pažnju , već se nazadrživo provlači jer ide u susret ka poslijednjem ljubavniku.

Kada dođe do samrtnog  dragana;ona ga nježno kljucne ko ljubavnica snena i polako se namješta na njegov oštri vrh. Iako je spremna za poslijednji čin ptičica još ne pjeva, kao da oklijeva. Međutim to je samo privid jer ona zna svoj usud.

U predjelu grudi gdje ustreptalo srce bezumno kuca i ludi; polagano i usporeno; sasvim polako i još usporenije; počinje da se nabada na oštrinu najvišeg trna. Tak kad osjeti prvu bol, kada prva kap krvi padne na hudo trnje ona počinje da pjeva.

Drugo trnje , poprskano krvlju, kao opečeno; se povlači i pravi prostor malenoj jer ona ga treba. Želi  u bušna pluća što više vazduha da usisava, za što više boli koja joj pomaže da pusti pjesmu ka nebesima.

Nastavlja da upija trn u svoje tijelo i ljubavnik njen joj dolazi do srca.

Sad je sve lakše i bolnije i njemu i njoj.

Njemu je bolno jer ljepšu i krhkiju ljubavnicu nije i više nikad neće imati. Lakše što ga ništa ne sprečava da se skroz zarije u maleno srce. Ipak to je njegov posao, posao krvnika, a i kasno je za predomisliti se.

Njoj je lakše jer je pri kraju puta i sada će moći osloboditi puni sjaj i ljepotu poja . Bolnije, jer će to trajati tako nježeno kratko da se nebo neće moći nauživati te ljepote.

Dok probija srce trnjem glas se pjačava , postaje i bolniji i nježniji ; ona se jače i još jače nabada  i nabada, trlja i trlja srce malo na veliki trn. Krvnik se ne  povlači i on je u ekstazi, već se predusretljivo predaje i srce do kraja probada.

Ona još ne umire jer srce još titra i polako, sasvim polako počinje da se gasi. Svjesna da umire ona pogledava ka nebu i poslijednja joj je želja da se tići njeni na vrijeme izlegu.

Takve su majke.

Umirući bol je prejak i nepodnošljiv. Iz grla , iz bušnih pluća iz probušenog srca izvire  pjesma ljepša od bilo kjoje znane. Samo joj poj nebeskih putanja i maglica ravan.

Taj poslijednji poj malenog bića je alelujah njenom Stvoritelju.

Pojem nam poručuje ;

ni jedna bol,patnja i žrtva nije velika kada se slavi Ljubav i Milost Ja jesam Jedinog.

Nažalost niko osim neba  nikad nije čuo taj vrisak, tu bol , taj vapijući jecaj. Ljudi su oglušili od one boli i krvi koje rade.

Tako ,bez svjedoka umiru i naše grlice.Niko da čuje njihov bol i vapaj izgubljene duše. A samo malo , sasvim malo ljubavi ,ljudskosti su htjele iskamčiti.

Zato je svijet; uskraćen za te nježnosti, tuge i pjesme;  ogrubio i u zlo se uputio.

Ljepote pjesme čini da  žrtva malene  i nije prevelika , jer Stvoritelj Milosrdni sa neba je raznježeno gleda i šalje joj anđele u susret, da je povedu u njegove rajske bašte, kraj njegovih dvore.

Sve što je lijepo skupo je i bolno se plaća, ali se još ljepšim vraća.

Dženis Džoplin i Margita Stefanović Magi su bile naše malene ptičice. Naše grlica bijele , što i kad su znale da umiru pjesmu i muziku predivnu su slale i poklanjale.

Taj škripavi, promukli ječeći, unjkavi i jecajući glas  toliko kristalno čiste ljubavi i ljepote, lijepe i nježne i neuprljane još uvijek titra u našim grudima. Njen dar, njen glas  isplakan od srca, bolan i plačan je zaključan u muzičkoj sehari trajnog nebeskog testamenta.

I one neshvaćene klavijature još tragaju za svojim putanjama koje će ih odvesti do nekog srca kome je ta muzika potrebna.

 

 

 

Aprilili – Naruženi smo

 

Pjesma dana

Mi smo insani. Svaki insan sanja. I mi.

Samo,  mi smo malo blesavi. Sanjamo, još i pride. I kad smo budni i kad ljubav vodimo. Dobro, moramo priznati to je malo urijedilo, mislimo sanjanje dok ljubav vodimo.

Ne mere više  čovjek kao prije.  Dvije stvari objene raditi, kontaš. Bilo je ili , ili. Mi se odlučili, za sada; odreći sanjanja.

Snove  uvijek možemo nadoknaditi. Ono drugo , ne.  Jednom fuliš natakario si se.

Pravilan izbor. Šta vi mislite?

Naše nam kažu:

-K'o da ste nas pitali?

Baš su fine. Usta im se pozlatila.

Od radosti , mi fesiće nakrivili.

Taki smo van mi. Veseljaci i malo takarli insani. Mislimo u glavu.

Ih , kaki ste. Nemojte nas za svaku sitnicu jamiti.

Glava je glava, mada ih ima koje nemaju mozga. I nemojte nas pitati koja glava nema mozga. Glava blentavog insana.

A mi tek sada skontali da smo blentiovije. Od sanjanja i onoga nismo stigli da mislimo. Odakle ti vrijeme frajeru. I tu je bilo: ili, ili i ili. Mi se odlučili da ne mislimo.

Kontamo za ono i snove je dovoljan i mali mozak. Nikad nismo bili sigurni , da li veliki uopšte imamo. Kako ćeš znati , ako si odlučio da ne misliš?

A one kažu da imamo velike. Šta ćemo, moramo im vjerovati. One se najbolje razumiju u veličine i tako te stvari, kao što su veliki i mali. Mozak , dakako. A razumiju se i u ono veliko i malo što nema veze sa mozgom. Ili ima. Šta ga mi znamo? Mi ne mislimo.

Kako smo skontali da smo blentovije?

Lako, ali kasno. Trebo da nas život mine. Ono skoro.

Od onoga i snova, nismo obraćali pažnju na sitnice.

Recimo , na riječi, ili datume.

Nama sve riječi iste. Iz jednog riječnika smo ih vadili. A dobri ljudi samo lijepe riječi rabe.

Datumi nam nisu trebali, jer smo se trudili da svaki dan bude isti. Sunčan i lijep. I vazda raspoloženi za ono u  ono.

Muško u žensko.

Joj , što ste vi pokvareni.

Mi mislili , raspoloženi za muziku.

A kako ćeš je slušati ako ne staviš ono u ono. Muško u žensko.

Uvijek smo imali jezičkih problema jer smo rođeni u mahali. Tamo insani ne govore ko ostali svijet. Tamo je ” ono ” utikač. A ” u ono ”  je utičnica. Prosto ko pasulj. Ako te neko ne razumije, ti mu kažeš stavio sam onu mušku u ono žensku stvar  i priključio gramafon .  Jedino kad prikljućiš  mušku aparaturu  u ono žensko moš čuti pjesmu.

Nažalost imali samo jednu ploču, iz nje se neka dere :

-Joj mamo mamice  crven fesić u dragana moga, joj mamo mamice.

Joj blesave ženske. Ja kakav će biti bona, nego crven. Ko je vidio da fesić bude recimo , modar ili crn.

I to se ponekad desi, pa čak i zelen ali poslije,kad čovjek ohane i zasjedne,i ako  ga je prignječio ili pricvrljio  malo prije i malo više.

Eto jesmo vam rekli da smo najrahatniji kad ne mislimo. Evo, sada ni sami sebe ne možemo anlaisati.

Čak ne znamo ni šta smo hotjeli rijeti.

No, bit je da one nama kažu:

-Mani se čoravog posla i puštanja te jedne jedine ploče. Ja ti mogu bolje i prirodnije otpjevati pjesmu i refren ponavljati koliko ti na um padne. I to usamo za tebe i na uho. Hoš tiho ili glasno , samo kaži. A mogu i vrištati da vaskoliki dunjaluk misli da me kolješ ili  tučeš.

I mi,  ko mahlukati naletimo na minu i nagarimo da slušamo kako one cvrkuću.  Namjestimo se , cigar u ruku , čokanjče u drugu  i čekamo. Ali one počnu izvoljevati.

-A jok nema pjevanja dok ne uključiš ono u ono, muško u žensko. I nama treba  poticajna energija.

I šta ćemo moramo. Nije nama mrsko. Ali , navade se grlice. Te nisu se upjevale, te jadna nota im izlećela  na falš, te zvuče ko pokvarena ploča. Visoko Ce im za oktavu niže , pa nije razilo čašu i tako dok se ne baildišemo.

Ako se  obandačiš , gotovo je,  bivaš naružen.

Vrlo hladno , svaka od njih, svakog od nas vako ruže:

-Ih ,kaki si. Ne mreš ni čestitih osam puta uključiti ono u ono i odslušati kako pojem najčuveniju opersku ariju na svijetu. Drugi put uzmi gramafon na krilo,uključi ono u ono i radi šta ti je ćeif.

Naruženi mi se pokunjimo i od tada gledamo kako da se naštelimo ida se ne baildišemo ,makar dok ne zapoje  dvadeset tri puta. To je Bosanska norma za obdan .

I ne volimo da nas iko kara. To je samo za ženske. Joj što ih mi volimo ružiti , nalet nas bilo. Ko neki neandertalci. A njima drago i samo se smiju:

Joj mamo mamice. Baš volimo da nas ove Blentovije  ruže.

 

 

 

Bleki – Tebe nema

Vreme leta

tebe nema

ne dolaziš u mahale moje

ne potražuvaš me

osjećaj

ti si tu

kraj neba moga

što polako kraj tvoga klizi

to su samo sekunde

milimatri

mimohoda

izgubljenih u rastanku

svijetlo mi

nećemo se sresti maleno moje

voljena mirisima

željena jecajima

šta možemo

darivala si mi sve

moja grlice malena

što ka nebu lepršaš

ne znaeš oceanu

koliku sreće sijala si

pjesmama svojim i glasom

ptice što umire pjevajući

snim ja konj maksumče

vječiti stoper

a ti mreš

što te nema