Noć te uništava da bih te tražio
kao luđak, u tami, u snu, u smrti.
Moje srce izgara kao osamljena ptica.
Tvoja me odsutnost ruši, život se otvorio.
Kakva samoća i mrak, kakav suh mjesec na nebu,
kakvi daleki putnici po nepoznatim tjelesima
pitaju za tvoju krv, za poljupce, za kucanje tvoga srca,
za tvoju neočekivanu odsutnost u noći koja raste.
Moje ruke te ne stežu i moje oči te ne poznaju.
Moje su riječi uspravne tražeći te utaman.
Spokojna noć u meni, horizontalna i duga,
pružena kao rijeka sa samotnim obalama.
Ali idem da te tražim, otimam te i čupam
iz tame, iz sna, prikrivam te za svoje sjećanje.
Tišina gradi svoju neobjašnjivu istinu.
Svijet se zatvorio. Sa mnom ostaješ.