Zar se stvarno neće ponoviti, nikada? Ni u noćima
ispunjenim trepetajima zvijezda, ili u čistom svjetlu
djevičanskih jutara, ili u žrtvovanim popodnevima?
Nikad, na kraju ograđenih staza
koje graniče s poljem, ili pored bilo koje
fontane obasjane mjesečinom?
Nikad, ispod zamršenog granja šume gdje,
zazivajući njegovo ime, dočekivah noći?
Niti u pećini koja uzvraća jecaje moje?
O, ne! Samo da mi ga je vidjeti ponovo, bilo gdje –
u malom djeliću neba ili u uzavrelom viru,
ispod spokojnog mjeseca ili u pobješnjelom užasu!
I, zajedno sa njim, biti sva proljeća
i sve zime, isprepleteni u jednom bolnom čvoru
oko njegovog krvlju umrljanog vrata!