iz gornje ladice komode
izvukao sam par plavih gaćica
pokazao ih njoj i upitao:
“je li ovo tvoje?”
pogledala ih je ovlaš i uzvratila:
“ne, te pripadaju nekom gaboru.”
da bi tu otišla i ja je više nisam vidio.
kod kuće je nema.
obigravam neprestano oko njenog doma
i ostavljam cedulje na vratima,
ali kad se vratim nađem ih na istom mjestu.
skidam zato malteški križ s retrovizora
i vežem ga za kvaku njenih ulaznih vrata
vezicom za cipele.
ostavljam i knjigu pjesama.
ali kad se ponovo vratim sve je još uvijek
netaknuto i na istome mjestu.
lutam ulicama u nadi da ću negdje ugledati
onu njenu tamnocrvenu kadicu
s istrošenim akumulatorom
i vratima poput slomljenih krila
tužno obješenim.
vozim se ulicama
na rubu suza
postiđen zbog vlastite sentimentalnosti
i moguće ljubavi
izgubljeni starac koji vozi kroz kišu
pitajući se kamo li je sva ona sreća
najednom isparila.