Tijelo je tvoje crna maslina
majtamnija bronca ,najdublji zvuk,
zvuk tam tama tvojih predaka ,iz njihovih starinskih kora.
Nebom tvoga tijela ore nevidljivi plug
i iz crnih brazda
munjevito izviru potopljene zore.
od djetinjstva što me progoni
od ranije
još od majčine utrobe,
od prvih začetaka ,najensvjesnijih,
Sada znam zašto ti nisam uspio ispojevati ni jednu pjesmu,
jer sama si pjesma nad pjesmama
Uplašen i strašan
stojim pod nebomtvog tijela
tvojom crnom magijom skamenjen.
Ti si moja boljka i moj lijek,
ikažeš mi: jasma tvoja noć i tvoja vječna luna,
budi spokojan tu ćeš vjekovati,
moj sna je strašniji i od najstrašnijih buna.
Luno,crna luno
tvojom magijom skamenjen
nemam riječi d ati protivriječe,
Nemam snagu da ti se suprostavi.
Luno , crna buno,
nezarasla nizliječena rano,
neosjetno padam i tonem u tvoj san
kao afričko sunce u ocean.