O, tužne, tužne behu sjene
na duši mi zbog jedne žene.
Utjehu ipak nisma steko,
mada mi srce pobježe daleko,
mada mi je duša piuna nemira
pobjegla od nje glavom bez obzira.
Utjehu ipak nisam steko
mad ami je srce pobjeglo daleko.
A moje srce što ga nežnost guši:
Je l’ mogućno – veli ojađenoj duši,
je l’ mogućno – šapuće joj dalje –
da nas , gor , u izgnanstvo šalje?
A duša srcu na to odgovara:
Ne znam čemu ta zamka stara,
prisustvo strasno,progonstvo preko
iako smo pobjegli daleko.