***
Svršiše se sva moja skitanja
I ne treba ići više,
Bijela sa sebe skidam tkanja –
U putu se iznosiše.
I nada mnom tišina beskrajna
Utješnim se likom svila,
Procvaloga osmijeha tajna
Tren budući ozarila…
Tražih Vječno putem, svako polje
Mene dahom pjanilo je.
Tako mnogo sve usputno voljeh,
Talisman iz ruke moje
Doveo me stazama kroz šume
Do te zemlje: molitvama
Za me duše tad nečije su me,
Nježne, čiste, srele namah.
I traženje sada izlišno je,
Samo čekam, čeznem za tim:
Negdje tkaju odijelo moje
Da mi ga obuku zatim.
Ozarenje sveto i bezglasno
Zblaži strah i jad u meni,
I ja ležim i nagom i jasnom
Na rukama Mu pruženim.