Majko! tvoj staklen pogled dušu moju muti
i režu mi zjene izlomljene bore…
Skamenjena, modra, tvoja usna ćuti,
a ja čujem tihe, nježne razgovore.
Još jednom, majko, o još samo jednom
tople prste ti u kosu mi uroni,
da osjetim, majko, u tom jutru lednom
žar ljubavi tvoje… I dok zvono zvoni,
samo jednu riječ utjehe mi kaži,
pa sklopi oko što u beskraj zuri,
osjećam da taj pogled mene traži,
dok niz svelo lice zadnja suza curi.
O, ta bi suza htjela reći mnogo:
poljubac majke što se na put sprema,
i savjet prije no se kaže ”Zbogom…”
nježnu ljubav majke koje više nema!