Canis Mahalis Vulgaris pozantiji kao Sarajevski Avlijaner je križanac mužjaka i ženke koji u sebi imaju gene nebrojeno mnogo najplemenitijih pasmina pasa, plus vuka i vrlo moguće (figurativno) konja. To se uveliko odrazilo na njegov plemeniti, miroljubivi karakter , ali i psihofizičke osobine.
Svaštojed koji se hrani biranom hranom , naročitim jelima iz restorana , dječije užine i bogate domaće kuhinje. Količinski jede kao svaki ratnik , najmanje vuk ili konj.Znači dnevno pojede kao dvije-tri prosječne pobjegulje na socijalnoj pomoći. Ali iz nekog razloga je solidno uhranjen i vrlo je ugodnog izgleda,za razliku grebatorskih tipova , hijena i lešinara, koji se uvijek ujedinjuju u žurkatu na akrepite.
Avlijanerovi nervi imaju nerve , a ovi svoje nerve sa nervnim produžecima, tako da je neustrašiv ratnik premazan svim mastima , ali tih , miran i povučen ko neki umjetnik ili barem slikar. Ako ga zli ljudi , šintori i ostala ljudska bagra ne ubiju ( a uglavnom ne uspiju) dok je štenac ,ne moš mu dlake odbiti. Briljantnog uma i konjskih bijelih bubrega vrlo je umiljat i skroman , jer zna da bahatost , kokodakanje, vehto eksponiranje i isporazno bubanje u prsa ubijaju ljudskost. Preživi sve bune i bunice. O ratovima ni habera . Sviko da zlo razgrće i sahranjuje.
Preležavši sve bolesti u djetinjstvu , uz dječiju i žensku ljubav postaje vjeran i nezamjenjiv pratilac i čuvar doma , časti , žena i djece. Voli žene i djecu , no nema nikakvo povjerenje u većinu pripadnika “muškog” roda . Iskustvo mu govori da mu žele zlo granatama, petardama, šupljim topovskim udarima, kamenjem i halabukom. Sve sama pogan, bombaši , prepisivači, ublehe, pederi , šintori , silovatelji , ubice…
Ispod Starog mosta, Vrela Bosne, na Bembaši ili Darivi, Canis Mahalis Vulgaris sa sličnim Mahalis jaranus Sarajlikus pijucka meku šljivu maksuziju, poneki lozu, kurvoazije il’ klipaču, uz mezetluke koje obično Emina , Koštana il’ Fazila spremaju. A bome ni Sofki ni Jeli leli Jeleni il’ Mariji Magdaleni mane nema
Ničega, osim Boga Milostivog , se ne boji i uvijek ležerno i ponosno ide sredinom džade, da ga što'ne satare. Saburu sviklom nigdje mu se ne žuri.
Rahatluka nigdje kraju nema.