Ukrajinska narodna pjesma – Kozak odlazi / Song – LyricsPrevod na Bosanski jezik

Kozak odlazi

Djevojka plače

Kuda ideš Kozače

 

Kozače sokolu

uzmi mene sa sobom

Na Ukrajinu daleku

 

Kozače sokolu

uzmi mene sa sobom

Na Ukrajinu daleku

 

Djevojko mila

Šta ćeš raditi

na Ukrajini dalekoj

 

Budem šila tkala

Zeleno žito žela

Na Ukrajini dalekoj

 

Budem šila tkala

Zeleno žito žela

Na Ukrajini dalekoj

 

Djevojko mila

Šta ćeš jesti

Na Ukrajini dalekoj

 

Krušac sa vodom

Da bi srce bilo sa tobom

Na Ukrajini dalekoj

 

Krušac sa vodom

Da bi srce bilo sa tobom

Na Ukrajini dalekoj

 

Djevojko mila

Gdje ćeš spavati

Na Ukrajini dalekoj

 

U stepi pod vrbom

da bih srce bila s tobom

Na Ukrajini dalekoj

 

 

U stepi pod vrbom

da bih srce bila s tobom

Na Ukrajini dalekoj

 

 

Kozak odlazi

Djevojka plače

Kuda ideš Kozače

 

Kozače sokolu

uzmi mene sa sobom

Na Ukrajinu daleku

 

Kozače sokolu

uzmi mene sa sobom

Na Ukrajinu daleku

 

 

 






												

Zinaida Hipius – UTJEHA

 

Moj prijatelju, sumnje me ne dave,
Blizinu smrti ja osjetih davno.
U grobu, tamo, gdje će da me stave
Znam da je vlažno, zagušljivo, tavno.

Al ne u zemlji – sa tobom ću biti,
U dahu vjetra, u blistanju zraka,
Kao val blijed morem ću se liti,
Biću u nebu ko sjena oblaka.

I tuđa će mi biti zemna sladost,
Pa čak i tuga, nekad srcu mila,
Ko što su nebu tuđi sreća, radost…
Al ne bih svoju spoznaju žalila,

Mir očekujem… Duša je sustala,
Zove me sebi priroda ko mati…
Kakva lakoća – téža žića spala,
O utješno je, mili, umirati.










												

Zumreta Midžić – Morska pjena / Song – Lyrics

 Čarolija đulbašče  Djevojka purpurnih snova Stručak nade

 

Nestala je i posljednja zvijezda

Kišu nose vjetrovi južni,

Kao ptica napuštena gnijezda

Bez ljubavi moj živote tužni.

 

Refren

Srce mi je kao morska pjena

Duša mi je tobom zanesena,

Ljubav mi je i od neba veća

Ti si zlato moja prava sreća.

 

Ti si moje svjetlo u daljini

Sijaće mi vječno ta ljepota,

I bez tvoga lika u blizini

Voljeću te do kraja života.


												

Pred ponoćna Galerija Bosna zemlja Božije milosti

Autor

Hajro Šabanadžović

 

Plavetni val                                                                            Torzo i velovi

 

 

Iskričavost                                                                  Vjernost

 

 

Travke i poljsko cvijeće                                               Iluzija u snu

 

 

Čarobni ružičnjak                                                      Jesenji mjehurići

 

 

Cvijeća ili zviježđa                                                         Duša nježne dobrote

 

 

Noć Orki                                                                  Svileno  ljeto

 

 

Violet                                                                                   Snoviđenje

 

  

Zaljubljenost                                                                     Svjetlost u violetnoj noći

Bleki – Maleni moji …

 

Djevojčica stavlja plavu ružu ljubavi

u njegovu kosu

reče

mili moj

ovo je za nevinost srca tvoga

 

dječak joj poklanja velove snova

oprost traži

mila moja

samo sam ovo mogao ubrati

 

crvene ruže se postidjele

prekorno pogledale djevičanske ljubičice

znaju da njihovu čednost nije htio da dira

zato su

samo za njih isplele zavjese suza

 

od nježnog plavetnila oceana ljubavi

za neke buduće dane

maleni moji

kam’ sada plače vaše sjećanje














												

Cesaria Evoria – Besame Mucho / Song – Lyrics – Prevod

 

Bésame mucho

 

Bésame, bésame mucho

Como si fuera esta noche

La última vez

 

Bésame, bésame mucho

Que tengo miedo a tenerte

Y perderte otra vez

 

Bésame, bésame mucho

Como si fuera esta noche

La última vez

 

Bésame, bésame mucho

Que tengo miedo a tenerte

Y perderte otra vez

 

Quiero tenerte muy cerca

Mirarme en tus ojos

Verte junto a mi

Piensa que tal vez mañana

Yo ya estaré lejos

Muy lejos de ti

 

Bésame, bésame mucho

Como si fuera esta noche

La última vez

 

Bésame, bésame mucho

Que tengo miedo a tenerte

Y perderte otra vez

 

Quiero tenerte muy cerca

Mirarme en tus ojos

Verte junto a mi

Piensa que tal vez mañana

Yo ya estaré lejos

Muy lejos de ti

 

Bésame, bésame mucho

Como si fuera esta noche

La última vez

 

Bésame, bésame mucho

Que tengo miedo a tenerte

Y perderte otra vez

 

Ljubi me jako

 

Ljubi me, ljubi me jako

Kao da će  ova noc biti

Poslednji put

 

Ljubi me, ljubi me jako

Jer ja se plasim da te imam

i poslije ponovo gubim

 

Ljubi me, ljubi me jako

Kao da će ova noc biti

Poslednji put

 

Ljubi me, ljubi me jako

Jer ja se plasim da te imam

i poslije  ponovo gubim

 

Zelim da te imam mnogo blizu

Da se ogledam u tvojim ocima

Da te gledam blizu sebe

Pomisli da mozda sutra

Ja cu biti daleko

Mnogo daleko od tebe

 

Ljubi me, ljubi me jako

Kaoda će ova noc biti

Poslednji put

 

Ljubi me, ljubi me puno

Jer ja se plasim da te imam

i posle ponovo gubim

 

Zelim da te imam tako blizu

Da se ogledam u tvojim ocima

Da te gledam blizu sebe

Pomisli da ću mozda

Sutra ja  biti daleko

Veoma daleko od tebe

 

Ljubi me, ljubi me jako

Kao kao da će ova noc biti

Poslednji put

 

Ljubi me, ljubi me jako

Jer ja se plasim da te imam

i posle ponovo gubim

 














												

Basna o Sulejmanu i Azrailu




“Zaista , samo Allah zna Čas.

On spušta kišu i zna šta je u maternicama,

a nijedan čovjek ne zna u kojoj će zemlji umrijeti.

Zaista Bog zna sveznajući je. “

(Kur'an  Poglavlje 31. Lukman Ajet 34.

Lukman je čovjek kome je data mudrost i koji ne daru zahvaljuje Bogu dž.š.)

Azrail  veoma snažan, jak i moćan anđeo smrti. Ali pravedan, najpravedniji od svih anđela.On je zadužen za uznos duše u času umiranja.Kod njega nema po babi i po stričevima već po knjizi i nebeskom nauku .O njemu se malo zna, a i insana ga  strah  pominjati.Tako i nama grah razbacan;moramo obazrivi biti i samo istinu zboriti.

Često  je bio gost na Suljinom dvoru. Odakle Sulji dvori i jaranstvo sa melekom na visokom položaju, pitaće se pučanstvo.E taj vam je  Suljo bio Sulejman.Sve si im reko; petlja se Deba. Polako šutkamo ga mi.

Nije to bilo koji Sulejman.To je preteča svih Sulja. A mnogi ga drukčije vabe.Jedni ga zovu Solomon,neki ga krste Salanon.Jopet ima  na  Kosovu Arnauta koji se krste i koji ga sovu Suljamon ili Saljamun.

E taj vam je čova bio sila. Sve poznate i nepoznte sile  u Obećanoj zemlji je spengo.Sve odreda bez imalo nepotizma ili iznimke: insane, divove , džine, ptice i životinje, vjetrove, kiše.Samo je snijeg nogiro. Kaže nek ide na  sjver i zapad “ kolijevkama civilizacije“, pa nek tamo smutnje pravi. Na orijentu nema šta raditi.

Sve koje je potčinio bespogovorno i oni mu , ko najveći blečci , vazali  i sluge mu postali. Dirinčili   i dan i noć  za dobrobit Suljine obećane zemlje. I na zemlji i na moru i pod zemljom,u njegovim tajnim rudnicima.

To mu malo bilo pa je i konkretno potčinio milju ( 1 000)  ljepotica svoga carstva za žene.Šta će čovjek imao puno posla, pa nije imao vremena ženske ganjat, pa koja mu se svidi on je oženi.I tako hiljadu puta.Što je mnogo mnogo je, čak i za Sulju.

Ne znamo kojim je redom odlučivao,ali otprilike svaku je zapalo jedna noć svake tri godine.Što je malo malo je. I Sulju je morala ponekad boljeti glava od naopakih državničkih poslova. A moro je pisati i umovati propovjednika. Đe ćeš ba išta raditi i umovati pored tisuću ljepotica. A garant ih je bilo i više , samo niko nije smio beknut. Takve su vam Sulje. Zavadi potčini pa takari.

Mi ne bi. Samo bi akšamlučili i još štošta.Moglo se priuštiti i plesačica i pjevačica i sva sila ćemana za dobre muzike.

A i među njegovim žena bilo i onijeh koji nisu na njegovoj vjeri bile , nego se klanjale nekim idolima ili zlatnom teletu. Džaba im velelijepni hram natandario. Kasnije ga neki ljubomorni čifuti obijedili da nije slijedio čistu Ibrahimovu vjeru. Šta vam ljubomora radi, može od insana i  lažova i licemjera napraviti.

Dakle Azrail samo što nije visio u  Szljinom svetom hramu. Znao u Sulje uvijek posla za njega ima.Puno je tu bilo umiranja i po vaktu i po nevaktu.

Njega se Suljo ništa nije bojo. Znao propovjednik svoje znanje. Kad dođe vakat on se neće pitati.To je čudno Azrailu bilo pa ga pita kako se ne boji i ne razmišlja o času imiranja.

Suljo mu bez razmišljanja izdeklamova jednu poslovicu:

„Na putu je pravde život

Nema smrti na njenoj stazi.“

(Slomonove poslovice 12.28)

Vidje Azrail da se  nije uputno  kačit sa Suljom i prođe ga se.

Njemu Sulejman bio drag i iz drugogo razloga.Zaturiće se  vremenom njegovi rudnici , pa će ih svijet tražiti. Naročito oni koji se u to doba  još nisu od toljage i kamene sjekire  odmakli. Oni sa zapada i sjevera Evrope i koji će sebe , pošljen ,  prozvati „kolijevkom civilizacije“,

Imao Azrail znanje , sa neba mu dato.Znao uvijek šta će se kad desiti. Kakav bi on rabotnik bio kad ne bi stvari unaprijed zano. Pogotovu stvari vezane za smrt.

Šta mislite kako se smrt zatekne na licu mjesta kad neko treba mrijeti ( riknuti, krepati,crknuti , odavriječiti ,..ili jednostavno zaboravi disati) ?  Zna znanje.

Tako mu poručeno da će oni , homo primogeniusi, sa kamenom sjekirom i toljagama, krv zemaljsku na pravdi svekolikoj  neštedice prosipati i u okeane suza i boli nevinih utapati. Tada  će Smrt morati angažovati milione pomoćnika da bi se mogo ubijeni i poklani svijet prenijeti na ahiret.Malo će mu se olakšati posao.

„Kolijevka civilizacije“ još uvijek traga za Suljinim rudnicima.Načelno od 1075 godine ;zvanično od 1096. godine krenuše u potrtagu za blagom , kamuflirajući potragu  čuvenim krstaškim ratovima.Ne prestaju traganje do dana današnjega iako iza sebe ostaviše preko milion krstaških ratova.

Pet vijekova vodili ratove na orijentu i tragali za rudnicima.Homo primogenius oliti „kolijevka civilizacije“ počeše tražiti  Solomonove rudnike  po svim kontinentima jer nisu imali vjerodostojnih mapa,a i nepismeni bili.Sve što su insana vidjeli to su istrijebili , a njihove kulture u sjemenu  zatirali.

A onda prije vijek ili dva taj homo primogenis , taj krstaški krvolok dođe pameti. I skonto da rudnici moraju biti u ili oko obećane zemlje.Ako je imo leteće džinove i leteće ćilime; nije Suljo imo tovarne ili bilo kakve avione. Zato se zverinje  lomata oko islamskih zemalja koje otkriše neke rudnike tečnog zlata ; kažu bogatije od Suljinih rudnika.

Kad je vidio kakve strahote „civilizacija“ zapada čini Azrail dao neopozivu ostavku.

Toliko krvi,zvjerstava i klanja nije ni on mogao podnijeti.On koji se za eona rada svoga čestitog svega i svačega nagledao.

Molim  lijepo, izmisli'a um „civilizovanog“ čovjeka oružje koja može na mah svu zemlju, nebesko čedo, uništiti. I počeli je isprobavati. Za tri dana , u dva navrata ubiš  milione ljudi.Vidjevši da su se natakarili izmisliše one vatrene bombe,što ih napalm zovu.Njima mogu za tren pogubiti podnošljivih desetak hiljada insana.A ono , ko fol žao im ako im  koji hajvan strada. hrišćanska samilost.

Zato osnivaju ekološka i humanitarna društva da se brinu samo o hajvanima.Za njih osim kju klux klanovaca i arijevaca drugi ljudi ne postoje.

Oni u hajvane ubrajaju “urođenike” bilo da se krstu, selsagonu , polumjesecu ili kipovima mole. Ko im kriv kada nemaju svoje atome,fisije i napalme.I nisu prvi  patentirali izum “kolijevka civiklizacije ” ili barem ” gospodar grada i svijeta”.

Sada je Azrail samo počasni član odjela za uzimanja duša.

Neće da se petlja sa “kolijevkom civilizacije i njihovim pater familijas urbis et orbis.Kaže mnogo mu na zvijer i Sodomu i Gomoru tuknu.Zato na svakom koraku parfimerije niču i svjetskim biznisom vladaju.

Vi mislite mi skratili onu kojom kraticu  što papa progovara krstaškom svijetu i cjelokupnoj nagizdanoj  i upafermisanoj sviti okićenoj narodskim zlatom ,draguljima i kadifom:

Et benedictio Dei omnipotentis, Patris et Filii et Spiritus Sancti descendat super vos et maneat semper

(“I neka blagoslov Svemogućeg Boga, Oca, Sina, i Duha Svetoga siđe na vas i ostane s vama zauvijek”).

Ma jok ,mi vam proturili onu  mudroliju kojom se papa svako jutro obraća i moli  svodu sikstinske kaopele;onoj  pederčini Mikelanđelu, pa tek onda misli na svoje ubogo i zatucano  pučanstvo.

Nikad ne konta na druga pučanstva.Oni su bezvrijedni  urođenici koje valja istrijebiti  gdje god krstaš stigne.Može mu se jer:

Onu pater familijas smo ublažili od  one: Papa je gospodar grada i svijeta.

To govori svaki papa kad dolazi na zvjerinji tron.

E sad bi se vi  trebali zapitati  kakva je ovo Basna kad nema životinja  i kakva je njena pouka.

Evo ovako vam stvari stoje:

Jesu li homosi ili  zapadni homo primogenijusi veće zvijeri od hajvana?

Jesu i to na kub!

Kolju li ti krstaši ko rapomamnljeni hajvanski čopori – horde zla?

Kolju i to na četvrtu!

Znači sve sama životinja i zvjerinji okot.

Jesmo li pomilali hajvane ,džine i tepihe?

Jesmo!

Jel Azrail insan?

Nije,on je melek ili kako ga poetike radi zovu : Anđeo smrti.

Eto vam sijaset likova ove naše “basne”.

A naravoučenije ?

Hejbet ih ima.

Mi ćemo jednu a vi tragajte za ostalim:

“Boj se danajaca kad vam darove nose i na krst se pozivaju.”

 

Hvaljen Isus i Marija sveta,

evo vama  takarli kitaba  iz Basne sročene u Bosni zemlji Božije milosti .

Oni jašu Mojsije harmonike baca / Šesta epizoda ( Drugi dio)

Frka pogledava u Dobrog , on joj se osmehuje stišće joj ruku , ona više nije nesigurna jer zna da se njemu njen glas sviđa. Ona još ne ustaje , glas treperavo, neodlučno a tako bolno počinje i objavljuje:

“Ponoć već je prošla

Vreme je  da se spije ”

Glas je tih jedva čujan, to je šapat, molitva nebu  koja moli : zaustavite vrijeme. Glas je sanjiv, pun čežnje , ali se još uvijek  ne da naslutiti jasnost kristala.

Dobri zna da je stvarno ponoć i da će proći, njihov dan je izdahnuo; povratka nema. Tuga je to. On je prihvata, nije mu uopšte strana.

“Srce joj je budno

Davnu želju krije ”

Frka je sada ljubav i glas koji se pretvara u nju samu:  krhku, bojažljivu djevojčicu , koja je i žena i dijete, preplašena srna , i hoće svome draganu da se svidi , jer njeno srce ne spi. Frka je poput davne želje koja se krije , ali koja evo, sada na koljenima kleči, dok bijelina anterije otkriva da to nije djete , već bolna žena,koja samo što ne vrišti.

Dobri je zatečen, on se ježi , vazduh traži i ne nalzi. U grlu ga grebe , ništa ne čini; san da ne otjera. Magla mu  oči polako nadvladava, on je tjera,  ne želi ni sen krajolika ili glasa da propusti.

“Ej, kraj penđera stojim

Čekam da ti vrata otvorim.”

Sada je ona goruća  čežnja koja mira nema . Ona i šeće,  i strpljivo stoji ali trepti da svom draganu vrata otvori. Glas je pola oktave vrisnuo jer ona otvarajući vrata,  želi da otvori sve ono što Mito u njoj izaziva , a ne dolazi da ubere. Vrisak je bol vatre kojom tijelo plamti i gori. Klečeći , krasotica Dobrom koljena zagrlila, mirisnu kosu i glavu  u skute naslonila. Odmara, zatvara oči i časak sanja. Čeka je ono najteže u ovoj pjesmi. Možda i u ovoj noći?

Dobrog hvataju srsi od ovog vriska , jer  zna da za njega je on kriv. I nije kriv. Tako se to desi ; nesklad djelića sekunde i malog atoma i nekoga boli. Čitav život. To njega ne opravdava . On – on je Mali princ koji hoće da se svidi i ljubav da. Njemu je ljubav ukradena, oteta . Ostalo je bogatstvo ljubavi i sna,  čije djelove može i mora podijeliti. Ali ova ponosita djevojčica hoće sve. A to bi je spržilo.

Dobri pribrao misli i čini mu se da jasnije vidi, ustaje i podiže je. Ne želi da ona kleči. Ako iko treba da kleči i oproštaj da moli to je on. Zagrli je  i ovaj put u usne ljubi. Ona se pribija uz njega i srce bolno otvara:

“Zašto, dušo ne dođeš

Da me kući povedeš

Da ti svoje srce predam

Da ti staru majku gledam

Dobri, Dobri bekrijo. ”

Njih dvoje su već zagrljeni, ništa više ne postoji ; samo njih dvoje i glas. Jer to više nije pjesma. To su Frka i njen glas. To je obostrana bol  ljubavi ,  zapletena u blagosti noći  , pred nebeskim svjedocima. To je smiraj pred još veću bol;  kojoj će jedini izlaz biti sanjanje ove noći.

Ovo ona pjeva  u dahu, jer se boji ako zastane , njen ponos je neće dozvoliti da nastavi. Slomiće se. To je zvonki glas,  koji svoju kristalnost koristi da nježno  moli , da  po nju  dragi dođe , da mu srce preda i da  se njegovo srce  napokon slomi i otvori za njene snove .

Glas  odzvanja i hoće da se nesebično da , ali i da joj se dragi u potpunosti preda. Frka je ova put  refren skratila na jedno pjevanje. Bilo joj bolno i besmisleno moliti za nešto što zna , da se neće zbiti. A skoro da se zbilo.

Dobri  osjeća tu izvjesnost što vrišti u glasu i izvire iz njenih suznih  očiju , što ih ne skida sa njegovog lica. Dobrota mila kao da želi da  upije i tetovira taj vrisak u iz svoga uma u njegove snove. On vidi tu bol kojom  lavica odlučuje ubiti svoje čedo.

On zna da je to jalova pomisao. Ne može se ubiti ono što rodiš, što samo od sebe poteče. Čovjek se može nadati  da je pogriješio i da će neka druga ljubav doći. Tu uvijek griješi. To zna i ovo milo dijete i zato je ta bol i tuga. Gubitak nečega što se samo tren imalo ili nije?

“Obećo si Dobri

Da  ćeš jedne noći

Kad se varoš smiri

Ti po mene doći

Ej, cvijeće tvoje bijelo

Već je čekajući uvelo.”

Ona je čestito dijete, blažena žena, neće milostinju, on hoće ljubav i snove. Ona je dašak vjetra koji još uvijek ne prihvata bol i usamljenost. Ona je lebdeća tuga koja jeca i koja shvata da vrijeme njenih ljubičice nevinosti i nevinih snova neumitno vene . Njena velika dječija   duša se očajnički bori da njen dragi, kojeg napušta bude sretan i neokaljan. Ona će se već nekako izboriti sa bolom. Bitno je da ljubav opstane.

Kako je pjesma odmicala Dobri je sve više snježio. Glas ga ledio, vrisak ga bolio, nježnost mu dušu drmala, sjeta mozak ubijala. On hoće da vrisne ja nisam bekrija, ja sam zaljubljeno dijete , ali ne može, valjda ga glas izdao.

A stvarno nije bio bekrija; njega su obijedili, njemu su to nametnuli. On je bio samo Mali usamljeni Princ koji je htio jedino da ga puste  da voli.

Ona se na njega oslonila da bi opet molbe poslala. Opet je u bunilu,

“zašto…Dobri bekrijo….

Da; ona mijenja i ime i čini se da ovo ime bolje pristaje, jer ima lik i stas, i neku dobrotu koja Miti nedostaje. Nije to, tamo neka , opsjena iz pjesme.

Sada kad je pronašla ime i identifikovala tog nedolaznika, koji neće da dođe i kući je vodi, oslobađa glas. On postaje još bolniji, pjesma ubjedljivija.

Molba se ponavlja, refren bruji.

Muzika postaje tek sjena lahorca; koji pjevačicu sili da se iz petnih žila, ali vrlo tiho pobrine da plima elegije dospije do njegovog srca. Bol se uvlači u srce njenog dragana, njenog dobrog bekrije. Ona vidi da to nije ona uvijek prisutna dječija tuga. To je nova, plemenitija tuga utkana u njenu bol, bol žene što gubi.

Zbog toga ona ovdje pjesmu naglo prekida. Muzika je zatečena i još malo titra pa se uz jauk gasi. Niko od prisutnih nije zatečen.

Krasotica svoju dušu u prekrasni đerdan nanizala, pa ga skršila i bisere blještave po đardinu prosula. Svima je mnogo toga poklonila. Više  se nije  imalo   ništa reći. Ona je svoje isplakala.

Nije joj bilo lakše. Nosiće ovo breme cijeli svoj život. Ali i sanjati sve ove noći i radosti koje su joj poklonjene . Ili koje je krala.

Vremenom će oprostite sebi? Možda? Drugima nije ništa zamjerala i oni su bili skoro djeca, osim onih koji su bili zvijeri.

Dobrog ništa neće moći oprati. Slagao je one večeri kad se slamala, kad je svoj usud proklinjala. Slagao je i opet bi. Vrijedilo je. Frka mu je svu djetinju ljubav poklonila.

I zato se ovo drugima piše, iako mu je Frka od srca oprostila. Njena velikodušna duša je dal mig da i njeno skršeno srce bude milostivo.

A, on? On se već naučio kako da ljubav sanja i voljenu u snove doziva. Njemu je lako; on svoje ljubavi na papir baci pa ih ubija, da bi ih ponovo rodio i opet ubio. Samo je poslije svakog ubijanja slijedila jača bol i jači sni.

Snovima žao Malene Princeze i Malog Princa što ne mogu da se vrate u one dane, kada bi jedno pred drugo mogli čisti i nevini stati. Oni to i sada jesu, možda, tek malo,  sasvim malo , kojom praškicom zaprljani. To malo je njima veliko i ne mogu ga oprati. Nisu to oni htjeli , to su im drugi učinili. Noć je odmakla. Još mnogo ima do sabah zore.

Frka ga još jednom očajnički ljubi, on je grli i ona mu kaže :

– Dragi vreme je da se spije.

Bleki – Maleni moji

 

Autor

Hajro Šabanadžović

 

  Ljubav i fantazija Rijeka vjernosti Noć Anđela

 

 

Djevojčica stavlja plavi cvijet

ljubavi u njegovu kosu

Kaže

mili moj

ovo je za nevinost srca tvoga

 

dječak joj poklanja velove snova

bojene dugom

Kaže

mila moja

samo sam ovo mogao ubrati

crvene ruže su se postidjele

prekorno pogledale djevičanske ljubičice

znaju da njihovu čednost nije htio da dira

 

Zato su

samo za njih isplele zavjese suza

od nježnog plavetnila ljubavi

za neke buduće dane

maleni moji kam’ sada plače vaše sjećanje