Oh! želim da plačem! plačem ispod iva! Dalek ljudskom smehu, dalek pesmi ptica! Da plačem … zbog koga? svih čija kob, siva, kao cvet na vetru, krenu do grobnica? …
Ne: zbog sebe. Jer ja smrt sam, moja zlatna, moje ledno srce svijeno je plaštem! Ja .. što sanjam plavet, s dve stope sred blata, sve izgubih, jadnice .. Oh! želim da plačem!
Hajde da plivamo do mjeseca, da se vinemo uz plimu, da prodremo do noći koju grad skriva svojim snom Ljubavi, zaplivajmo večeras, jer nas je red da plačemo u kolima kraj okeana na nasoj stazi mjesečevog zraka.
Hajde da plivamo do mjeseca, da se vinemo uz plimu, da se predamo svjetovima koji nas čekaju i zapljuskuju. Nema više sumnji ni vremena za premišljanje, mi smo već kročili u rijeku mjesečevog zraka.
Hajde da plivamo do mjeseca, da se vinemo uz plimu, pružaš mi ruku, ali ja ne mogu da te vodim; Lako je voljeti dok tako kliziš toneš u vlažne šume na našoj stazi mjesečevog zraka.
Sva sjećanja počinju tangom
dodirom tijelo uz tijelo
do dubina puti
koja bježi zaboravu
dodira ruku
želja u pogledu
desna u lijevoj
i čežnja u okretu
srca trepere uspomene
njih dvoje u inat svih
i svega
bježe od sivila
koje neumitnošću prekriva dan
u kojem se rađa noć
stvorena za ljubav
vođena dodirima zvuka
uzbibanih tjelesa
orošenih mirisima miline