Sa otvaranja galerije Bosna zemlja Božije milosti prigodom Nove 2023. godine

Anđelima i ljudima dobre volje Sretnu i blagoslovljenu 2023.  i sve potonje godine 

**

Neobjavljeni detalji

oliti

Crtice o jednom životu

 

Radostan , sretan ali i tužan…

 

Hoćete život jedan  u čet'ri crtice ?

 

Merel’ nako ukratko , foto i slikično, uglavnom?

 

Crtica I.

Dolazak Jr Seniora i  Jr/Jr I

 

 

Jr/Jr II (  Mahalaš jednom , mahalaš  i šeret uvijek ) :

Varijanta A. (za javnost)

Joj,  dedinih Ljepotana, boli glava.  

 

Varijanta B. ( kućna )

Joj , levata , Deda mili ,  boli glava .  

 

Crtica II

They are zabezeknuti!

 

Šta ste se zagledali? Ja samo malo grickam.

 

Ništa ,ništa. Joj, lijepih slika, ljudi mili…

 

Blenuli tetka , blenuli. Ih , malo grickaš? Aferim tetka! Jel meni šta ostalo?   – evidentno zabrinuto.

 

Crtica III

Slikarev slatki zdravstveni konzilij

 

I ja ću, kada odrastem,  ako Bog da, imati   hejbet ‘vakih slatkih konzilija k'o Deda.

 

Ah, nekada!

 

Baš je ovi Deda smi'šan.

 

Crtica IV

 

 

Belajli jazuk Tahta!? 

Ovu ću crticu , pijetetom ,  da oćutim.

D'bro.Dobro.

Nema mjesta ljutnji , ljepoto mila.

 

Zemaljsko vrijeme neumitno teče.

Jr Senior je dobio Juniora 3.

Tetka je dobila Juniora 1.

Mašallah!

 

Galerija Bosna zemlja Božije milosti uskoro ulazi u sedmu godinu postanja .

Nježne grlice još uvijek lepršaju njome.

Slikar je neumoran , škraba , moluje , voli djetinjim srcem …

Grad čednosti se oporavlja.

Modra rijeka blista.

Prelijepi život  se polako zaokružuje i sa Bosnom zemljom Božije milosti gre dalje ka svjetlosti.

 

Savjet? (Oprostite , nije obvezatan.)

 

Molite se Bogu Jedinom,

vjerujte srcu svome nevjernom

i daće vam se.

 

 

Epilog?

Nije mu vrijeme!

( Valjda ! Ali tko da zna ?)

 

Hvala ti Gospode ,

oprosti nam grijehe naše

i molim Te čuvaj nas od zla.

 









 

Tajna smrti je da smrti nema

 


*

Eto, ima svakakvih ljudi, luđaka, akademika, naučnika, prevaranata…

Najviše je ipak, mislimo , hablečina.

 

Znate onu o bubrezima?

Ne znate!

Ko vam kriv.

Mi smo fin kulturan svijet, nećemo vam prodavati priče o bubrezima.

A ima ih i bijelih.

 

Svi oni debelo kidišu na naš mozak.

Sa tim bijelim.

Ko vele ; slična boje neće se primjetiti.

 

Filuju nas svim i svačim.

Eto oni nama otkrivaju toplu vodu:

Smrti nema.

Jesu nas plaho obradovali.

Namah smo roštilj nabacili i turili bijele bubrege na žar.

Joj ,jeste mahniti. Ne naše. Već ovčije, teleće, a bome poneko ima i volovske.

 

Kod nas dijete čim se dofati sise skonta da smrti nema.

Đe će ba biti smrti pored te ljepote što ti u ustima život daje.

I dite se počne  češkati. Ajd’ pogodite kuda.

 

Poslije dolaze i one druge, finte, pardon ljepote.

Đe ćeš ba umrijeti pored tih silnijeh ljepota za održavanje život.

Mi se ne smijemo počeškati. Sad već znate kuda.

Moramo otrpiti koji minut.

Joj rahatluka i radosti naše.

Sve je fino što se fino… Hajd reciti i vi je'nu.

Ne moramo se mi vazdan uvaljivati.

Hoće neko pomisliti samo nam one stvari u glavi. A jesu.

Povazdan i obnoć. Ne mrda nam iz blentare.

 

Nećemo reći šalu na stranu, jer one stvari nisu za na stranu, ni za šalu , nego drito u sridu,

ali moramo vidjeti šta nam sada  poručuju.

 

Nauka se zabavila. Pa ovo pa ono, normalno ili nenormalno.

Izmislili i njaku riječ paranormalno.

 

Mi u prvi mah mislili neko nešto para, treba mu za novo pletivo.

U prugi mah pomislili evo para, što za nas jope’ nije normalno.

Onda nam objasne to je nešto tik pored normalnog.

Mi se ne havizamo , kažemo pa to je nenormalno. Ma nije to, nego pored normalnog.

Lakne nam. Dobro je , neka njima to more, a nama nek ostave ono u sridu.

Valja ova, pajdo.

 

A mi kao mali  uzeli Veliki Kitab. Nije baš da ponekad  nije bilo milom.

Ono jes šipka, tanka ko prst, a savitljiva kao žena uz šipku, radila ,

dok nauk  nismo prifaćali kako triba.

I prvo što naučimo je da nema smrti.

Kako će bolan biti smrti kada ima raj i pakao?

Dženet i džehenem.

Istovremeno i milina i da se naježiš.

Pa vi vidite šta vam je raditi.

 

 


												

Mujo i kraljica Marija Terezija / Iz Arhiva

Mujo i kraljica Marija Terezija

Anegdota dana / malo bajata al’ dobra

Neko pomenu Mariju Tereziju a mi zaintrigirani pročeprkasmo po ličnoj sehari,danas se to zove vikipedija,ili vicoteka,i isčeprkasmo nešto o njoj i Muji.

Mujo zaglavio u Beču,dekintiran.Bila neka teška vremena;ne možeš groš zaradit.Tek,nekako Mujo sazna da neka kraljica Terezija prima u službu,među svoje  gardiste naočite ,mlade i kršne ljudi radi ličnog obezbjeđenja i zadovoljstva.Mujo onako mlad,kršan i naočit sazna da je plata što se nudi dobra ,što jes-jes.

 Mora tu  postojat tu neka caka razmišlja Mujo,ali šta će,mora se prijaviti ili umrijeti od gladi u stranjskoj zemlji.I ubrzo on sazna šta je to ono nešto.Izvedu Muju pred Mariju Tereziju i ona ni jedan ni dva,onako kraljičinski odrešito:

„Mladiću platu treba zaradit tandaranjem,dvadeset pet puta na noć.Ako ne bude tako ide glava.“

Bila ta ona Marija Terezija  je bila na glasu da je nezasita i da je dobar provod u krevetu voljela.Mujo nikad nije saznao da li je to ona Habzburgovica ili neka druga,ili je pak neka grofica nju glumila dok je kraljica državničke poslove obavljala.

Gleda Mujo i ibreti se ; žena obzkla safir haljinu aman anterija. U njoj izgleda mrakuša, mada je u stvari mislio: nije ova žena ni tako loša;u dobrim je godinama,da nije strankinja čovjek bi reko,kršna je.

„Nema frke mala moja,može to,rodio Mujo janje svoje!

Kraljica ko kraljica hladna ko led, ali u sebi misli : Sredićemo mi drznika koji se tako mazno dami natakarenu na baldahin tako po bosanski umiljava.

Kako se veče spuštalo to oni odmah krenuše na posao.Kad Terezija vidje Mujini golotinju zakoluta očima i samo izusti:ohoho.I ništa više. Kako poslije reče,Mujin jedini zadatak je bio da piše recke koji je to tandar i da takar glasno izgovara.

Mujo počine da radi i broji;Jedan…dva,tri… Tandara Mujo, kraljica ili ciči,ili vrišti ili pjevuši

Četiri,pet,kad Mujo izgovori deset izbi ponoćni sat.Tereza crvena,zajapurena,vesela i sretna.

Nastaviše oni i pred samu zoru Mujo oglašava dvadeset četiri.

„Nije Mujo nego dvadeset tri!“-oglasi se Terezija.Ili je škrta bila ili joj se omeračilo; mrebiti hoće da uštedi penzi ili se samo sveti za ono mala moja. Ona aman kraljica , a on njoj mala moja ,ko da sam neka vojvotkinja.

„Jok,bona,evo lijepo vidi dvadeset četiri crtice.Ni manji,ni više.“

„Nemoj ti meni bona.Briši jednu crtu ili ode glava.“

Pozva stražu,uđe straža,vidi Mujo ode glava ali ne bi da popusti,čast da ukalja to nikako,pa se nešto premišlja.

Reče on kraljici:

„Hajde da mi lijepo zaboravimo da li je  to bilo dvadeset tri ili četiri puta.Može čovjek pogriješiti.Da bi sve bilo fer i korektno i da nikom ništa ne zafali idemo se mi tandarat ispočetka,ab ovo(upismenio se Mujo) .A straža neka ovaj put broji i svjedoči.

Dopade se kraljici Mujino poštenje i nije imala srca da odbije ovaj takarli prijedlog , cika i vriska : joj,mamo mamice se nastavi dva tri dana.  Nisu se ni racke pisale. Nije bilo vremena , a i najbolji računar ne bi te tandar crte mogu gigabajtima podolmiti.

Kraljica sve nešto pjevuši;tako ti je mala moja kad ljubi Bosančeros.Više ni njoj ni maloj nije smetalo ono mala moja.Muji ostade glava na ramenima i kraljica zadovoljna.Proboravio Mujo nekolike godine  u Beču spašavat čast kod kraljice.Znao se prevarit pa spašavat obraz kod neke druge koja nije kraljica.

Zanese se čovjek,lako je pogriješit i obogatit se.

Možda se nešto i začelo,ko to zna.U tom slučaju;  možda je ona pogan Gavrilo Princip ubi0 rođaka svog jarana Avde Sumbula.Mujo mu pra-pra-pradjed bio.

Belaj živi,ništa čovjek ne m're uhavizat,osim da je ljiljan uvijek ljiljan,i da je za dobrog grba dušu dao. 

Venerin brijeg, capin i meze

 

Zove neki dan  ,  bijaše to prije nekih šest godina ,  nazvo rahmetli Deba. Nešto mu se ona sofra iz đardina ili dardina prisnila. Ne zna ti  ib više one stranske riječi naukovati, zna samo da je bašča sa ljuljaškom neka , kad je on od Mojsija milju nekom nabrajalicom zaradio. E taki mu akšamluci fale.

Taze meze sa sofre, brizle zabiberene i bjeli bubrezi umočeni najviše. Ostalo se može nadomjestiti. Namah ga opauči žena.

Ona njegova ni sjedalicom da mrdne , kaže došo vakat kad i ona mora počet vezova se igrati. On se ko merhum obradovao. Pošo se on skidat, a ona njemu šta to radiš bleso jedna, vidiš da je zima, prehladićeš ga. Ja i onako samo na igle i svilene konce mislim, taj tvoj sitni vez, singer štep mašine, mi naum ne pada.

Ti što si po meni vezo, vezo si. Jes da si dvije tri recke u minusu, kad mi prigusti nadoknadit ćeš, iako si sa roštiljem plaho ograisao, hoćeš se ti fićfirića igrati.

Daj , napišite barem nešto o jednoj jedinoj sofri, mezetu i akšamluku da me želja mine. Natandarite riječi iz onog našeg pojmovnika da ljudi znaju šta je šta.

Za tri minuta eto i Herco :

– Srce mi puca, samo što me ne hekne, daj jednu želju pred ahiret, ono o akšamlucima ispričaj.

Javi se Branka Vojvodić , kaže Oma ne vidi nazvati, i ne samo to, ništa ne vidi, ne mre ništa opaučit bez njene pomoći , ali upravo valja niz probavni i u probavni drugu tepsiju furdenjače. Pliva u loju. Sve pita pominje li se to neka sofra.

Lenji samo jecaj kroz slušalicu :

– Brizle.

Jedino se Mojsije ne javlja se, sigurno se stidi i glavom u doksat heknjiva.

Osjećam da se su đardini i đul bašte malo usne otvorili i da se raznježeno smješe;eeej jaro , jarane moj , bijahu to vremena.

Pristavimo onu našu veseliju; nećemo vam reći koju. Pogađajte, o medenim usnama nekim je riječ. A za kraj jednu dvije tužnije, meraklijske.

Najljubaznije molimo papke, krakane i šupke da se isključe iz ove načrtanije. Imaju svoju , nek u nju blenu. Spala knjiga na pašaluk. Sve nihovo je sušta suprotnost našemu, odnosno ovoj ljubavi i ljepoti.

 Mi ćemo kratko i po običaju okolo kere na mala vrata.

Kad Deba progovori onda znaš da je najmasnije i najdeblje progovorio. Zbog toga ćemo jedan njegov čuveni doktorat djelomično citirati:

Riječ capin nisu ljudi izmislili, nebo ga je poslalo. Capin je višeslojna i višeznačna riječ. Koliko je u toj riječi metafore, ironije i stilskih figura, koliko sadržine to se ne može objasniti tek tako. O tome ću barem još jednu disertaciju napisati.

Capin može ko metal tvrd biti; kad je od metala; a da je od metala jest, ponekad. Taj je geolozima dobar, a oni se samo kamenjem bave. Nije im ovdje mjesto ionako ih život nešto briše, zato što  sa capinom  rade daleko od ženskog insana.

Nekad je tupa strana obložena glatkom gumom i čini se tako mehka gumenasta , a nije, više je po svojstvu nekom grbu nalik. Taj je capin malo metalan, malo gumenast, može mnogo čemu podlužiti.

Nekad je tupasti dio capina obložen drvetom i poludrvenast, polu metalan . Taj capin odmah baci, spoj metala i drveta začas se polomi. Metal i drvo loša kombinacija. Previše kruto, bolno i lomljivo.

Mnogi planinari svje capine od drveta prave. Zato drveni capin može ko drvo tvrd biti jer je od drveta. Nisu svi planinari vješte drvodelje. Tada capini liče na topuzine ili tojage.

A ni metalni ne valja i treba ga baciti; ako zapadne kiša može insanuna munja ili grom strefiti. Dakle ako si planinar ti onaj gumeni ili tojagu prihvati i ka planinama i planinarkama hodi. I nema belaja. Samo frka,cika i vriska.

Najbolji je oni capin što ima osobine i drveta i ebonita ili tvrde gume. Čvrst ko drvo , baršunast i sjajan ko obenot, bogdicu savitlji, haman ko tvrda guma. Taj se traži joj , mamo mamice.

Jel capin planinski čekić, jeste. I sam,ga Mojsije malo prije reče vazda na planinu nosi. Jel hoda po planinama? Ide i uzduž i poprijeko, i u brdo i nizbrdo, i u ravan i u sridu, a moš’ ga zadjenut i zabost i za uho, za pojas, ispod pojasa, na haljinu, ispod haljine, čak i za leđa, ako ne paziš i nečija usta o njeg’ zakači il’ ubacit.

Kad stigneš na kotu, ako se prije toga nisi ulogovo, možeš sasvim slobodno njime kotirati ili logirat. Pa kad se kući vraćaš, opet isto. Minimum dvadeset četri puta po danu vikenda. Ako je ženska prije puritanka bila, eto ti belaja koji nije belaj, mora se i više.

Deba mili! – zove Mika tiho, ne znamo odakle. Načula ona o čemu se priča,konta Deba.

Šta je,šta se dereš ? – dere se Deba, hem ga u disertaciji prekida, hem mu autoritet ruši

-Može li Lenji zabiberiti,

-Može, kakvo je to pitanje ,pusti me , jašta će nego zabiberiti, bona,idi pospremite to.

Misli Deba na na mezu i oblizuje se, a i kako do jedne riječi nije došo, ništa skonto nije. I bolje da nije i nikad skontat neće.

-Jesi siguran sto posto za tu besjedu o capinu.

-Dvjesto postim ja i dvaput ako treba.

-Zatim; jel’ capin čekić, jeste. Ima li dva kraja, ima. Jedan oštri i jedan tupi. Jel’ tupan tupom stranom ekser zakucava, jest, zakucava. Kolko će bolan u životu zakucavati to niko živi izbrojiti ne može. U Bosni se to sigurno ne može.

Jel’ oštrom stranom čeprkaš i odvaljuješ, jes čeprkaš i odvaljuješ. A koliko ćeš za života odvaljivati ako si pametan ti mi reci.

Neki  drugi neće ćeprekat il’ nemaju capina, ili ko crvić ili im gusle i prange strah utjerale pa se ne smije živi čuti, ni pogled ispraviti. Žao mi je ljudi, što smo ih na početku priče izbrisali. Ne može se priča tako lako njima oteti. Oni profulili bosanski grb pri rođenju.

Neće im ga otac katil ove lijepe mile Bosne. Majke ne smiju pisnut; samo uzdišu joj mamo mamice. Čujem počele im i seje isto pjevušiti. I eto ti njih čitav život ko puhovi i dole i u glavi.

Jel capin veći od bosanskog grba, skoro da jest. Nije da nije bitno, bolan našta je nešto nalik. Nije važno ni šta je pisac htio rjeti. Bitno šta on podrazumjeva ,  kakav je njemu ćeif i nevolja i šta, gdje i kako se na šta on ukazuje i prislanja, istura i prsi.

Vi se k'o pametni pravite, riječima baratate, pa slušajte i rješite i ovu enigmu:

Capin pet slova ima. Dva plus dva parna i jedno neparno. Ono neparno izbaci, ova dva para šatro složi i šta ti ostane?

Ostane ti bolan ona hevina: haremski cvijet, ako ćemo pravo i lotos haremski, đula đulbašte, bagrem razigrani, jorgovan blaženi, boliglava vatrena, kadifica svilenkasta, ljubićica mirisna, karanfil rumeni.

Ostade ti bolan cvijetni đardin prekrasni i sneni. I kako taj đardin ne sanjati i u snove i na javi dozivati i dosanjati.

Ostade ti jaro onaj sedefasti brežuljćić, lugasti bregić, vlažna dolinica, jogunasta dulbašta, izvor sevdaha, nježna balada, ples bolero, muzika harmonike; svaka čast Mojsije lave; opjevana i raspjevana, rodnica i nevoljnica, stidnica i opajdara, skrušenica i vragolanka, ali uvijek jedna jedina, neponovljiva,uvijek anamo ona ljubav naša.

Može ona nekad biti i kaharli i tuknuta, može i jad, čemer i bol nostiti, može se svakako ona zvati, al bez nje ti života ne m're biti. Ni u pravo ni u krivo ni u sridu. Kako bi bolan bez nje žena jecala i majku dozivala:

joj mamo,mamice,

a njen bleso cvilio i brundao uh,uh i uh.

Joj, samo kad pomislim na nju ja poludim, hoće mozak da mi pukne, duša da uzleti. Od silnog bola i želje neka milina, punoća me obuzme i hoću da se raspuknem i raznesem u toj milini. Vas butum da se urušim u toj ljubavnici slatkoj milosnoj.

Slušaj ovo i dobro pazi ove riječi o ukusima nje blažene:

Slatka krofnica (dofati se Deba klope nije bilo druge), drhtava ko đigerica, sočni bubrežič, nalik na rumeno srce iz srca, k'o pihtijasto pače, meka ko pohovan mozak, reš brizle (moro Deba malo zamezetiti, ogladnio), ko zvrk bureka, ko sogan dolma, japrak, sarma ili fil paprika, neki pikanto papričice umak, ko baklavica, ružica, mljac kadaif sa grožđicama i sjeckanim orasima, tufahija (Debinim mozgom bajramska i akšamlijska sofra se kotrlja) , krem pita i šampita. Uh ako brojim dalje pregladniću i neću od Mojsija lovu skrajnut. A sevap bi bilo čifu po džepu klepit, to ga najviše boli. Kad sve razdvojiš i nešto u drobove, nešto na grudi nešto u skute složiš i posložiš; ostane bi bolan sevdah duše, srce treperavo, mozak raspomamljeni, bubreg razigrani, brizle uzdrhtale, jetra krvava, bijeli bubrezi hrskavi…

(Nabraja i ponavlja ponešto Deba ne možeš ga zaustaviti, pjesnik u njemu proradio ali i debelo ogladnio, očito je; valjda crijeva bubnjaju…)

-Stani bilmezu opogani ljepotu i ogadi nam mezu.

Konzilij se ko fol ljuti,svi zacrvenili ko alava turšija pred zrenje i poglede sakrivaju. Nakvasali ko grb pred đardinsko vrhnovanje i sve im draga i bliska ta licenciae poetika , smisao i suština njihovog života.

Okolo njih grlice lepršaju, miris žutih dunja se širi , na ramena im slijeću i miluju i spiju i snivaju.

Grlica jedna što tren prije je na trn srce svoje nabola da bi pjesmu dragom poslala, poslijednjim treptajima lagano i bolno pjesmu klizi:

– Mito bekrijo ili Jutros mi je ruža procvjetam.

Može bilo koja  uspomena iz srcu .


												

Pijačarska fukara Milorad Dodik

Iz Arhiva

BY ADMIN31. OKTOBRA 2019.HUMORPRIPOVIJESTI

 Dragan Bursać / Odlazi Milorade, pa da počnemo

ispočetka!

 Mefisto

Pijačarska fukara                                                                                       Mefisto

(“Mefisto (Mephistophiles) je demon ili Vrag iz njemačke pučke mitologije. U književnosti se prvi put pojavljuje krajem 16. stoljeća u drami Christophera Marlowa Doktor Faust, u kojoj stari doktor Faust prodaje dušu Mefistu za dar bogastva i mladosti. Kontraefekat: stabizam, hadumost, fukrastost, neljudskost i vječni pržun.”)****

Pa hoćeš li ti po cijenu svog referenduma tovariti bijedu u kamione da “pada za Republiku Srpsku”? Hoćeš li ih nahvatat?

Pa hoćeš li ti po cijenu svog referenduma tovariti bijedu u kamione da “pada za Republiku Srpsku”? Hoćeš li ih nahvatat?

Znam ja da je tebi do naroda kao do lanjskog snijega i znam da su ti stavovi i mišljenje rastezljiviji od jeftine žvake, ali stvarno? Hoćeš li slati ljude u rat?

Piše: Dragan Bursać za BUKA

Sinoć reče predsjedniče kako svi trebamo krenuti ispočetka. Lijepo si to rekao predsjedniče Dodik i slažem se sa tobom. Samo ovaj put bez tebe. Bez svih vas. Ne bi bilo loše.

Nego, prijetiš referendumom, ucjenjuješ, prizivaš aveti rata. A, to se ne prašta. Znaš zašto? Ne znam jesi li gledao seriju “Dva i po muškarca” u kojoj mlađi brat Alan, kaže starijem Čarliju-“Ne znam kako, ali kad god ti jebeš, ja najebem”. E, tako ti je i sa narodom Milorade. Kad god ti izvodiš predizborne i ostale vratolomije, narod najebe.

A, to se više ne prašta.

I mogao bih ti oprostiti što si krao, unakazio ovu zemlju, napravio od nje jedan veliki grnutovni socijalni slučaj. I to što se svake godine iseli iz ove vukojebine 80 hiljada ljudi, i to ti mogu oprostiti. To što su oko tebe u sistemu nesposobni poltroni, sposoni tajkuni, umobolni ideolozi skribomani… Oprošteno. Ta, nisi ti ni prvi niti posljednji sa takvom preporučenom svitom.

Ali to što zazivaš rat, ne bi li ostao na vlasti i slobodi, to se ne oprašta. Nije ljudski predsjedniče Dodik igrati igricu u kojoj bijeda daje sinove, a gazde volove. Napisa neki dan idealista dobri kako svako onaj ko zaziva rat, rat mu u kući bio i djecu svoju na ratište slao. Na žalost narodnu, ta igrica se ne igra tako.

Kompletno ratno rukovodstvo Republike Srpske nije svoju djecu gubilo po čukama Bosne i Hercegovine. Namjesto toga, podgojeno u poratnom vremenu, kupovalo im je stanove od Milana do Londona, od Moskve do Njujorka. Najbolje ti to znaš. Ili ne znaš?! A, da, u vrijeme rata si se banjao i bavio trgovinom visokoakciznom robom, pa isti ni osjetio nisi.

Nisi poput unakažene generacije iz sedamdeset i neke osjetio slankast ukus krvi, bajat Ikar, trulu zemlju, lagano peckanje prije spoznaje da si ranjen… Nisi imao poratne napade panike uzrokovane PTSP-ijem. Nisi se budio istraumiran u bunilu. Jebi ga, razumijem, traume nisi imao. Valjda zato i nisi postao narkoman i alkoholičar. Valjda  jer ne znaš kako je spavati u rovu sa lešom najboljeg prijatelja. Ali, eto, znaš djetetu svom dati nekoliko miliona marakakredita, e da se ne bi narkomanisalo.

I lijepo je to.

Kažu imaš petoro unučadi. Neka su živa i zdrava. Ali Milorade ima ovdje u ovom entitetu još milion ljudi sve sa ženama, muževima, djecom i unučadima.

A, neoprostivo je da oni naplaćuju tvoje političke grijehe. Jer, ko će se i za šta boriti u zlohudom ratu koji nam huči ponad glava? Šaka obespravljenog jada protiv sve sile međunarodne zajdenice, pravde i osvete željnih ljudi u Federaciji? Pa izginuće u par dana zarad tvog dupeta hiljade ljudi u blic- krig apokalipsi.

Sa čim ćeš braniti ljude i sa čim im garantuješ mir? Istim riječima kao i Karadžić 91’? Sa tvojih 200 pretorijanaca? E, to ti ne opraštam.

Vidiš, imao sam i ja jednig Milorada u porodici. Otac mi bio. Poginuo je ponad Bihaća. Njega i ostale odrpance su kao šintori pse potrpali u kamione i odveli na klanje. Tek tako. Da bi ti i slični tebi rekli kako su dali svoje živote za Republiku Srpsku. A, vidiš nisu!

Samo su bili obični ljudi koji su izginuli. I to je neoprostivo.

Pa hoćeš li ti po cijenu svog referenduma tovariti bijedu u kamione da “pada za Republiku Srpsku”? Hoćeš li ih nahvatat? Znam ja da je tebi do naroda kao do lanjskog snijega i znam da su ti stavovi i mišljenje rastezljiviji od jeftine žvake, ali stvarno? Hoćeš li slati ljude u rat?

Nestaće ti Republike Srpske! Jebo nju! Kao što treba nestati zajedno sa Federacijom, blentavim kantonima i ostalim administrativnim vampirima.

Praštam.

No, ne praštam suzu majčinu i dječiju, kap krvi očeve, mrtvo tijelo, invalida, patrljak noge ili ruke, mentalno oboljelog čovjeka, hipertrofiranu i drogiranu naciju… Ne praštam sve ono do čega će dovesti tvoje čačkanje mečke zarad ostanka na vlasti.

Kaže Selimović da su alkohol, kocka i vlast najveći poroci. Opet, veli da se sa prva dva i nekako možeš skinuti, ali sa trećeg jok.

A, ja opet vjerujem, nekako patetično i naivno, imaš unučad, djecu, zdravu familiju… Igraj se sa njima! Živi. Vrijeme ti je za penziju. Kažeš da možeš još politički potegnuti i vjerujem ti. Ali nemoj, ko boga te molim.

Tvoju prošlost, sadašnjost i nekako mogu svariti, ali budućnost kako si je ti naumio, vala-NE MOGU!

I krenimo sad svi ispočetka. Evo i neki novi klinci kreću u školu. ‘Ajmo, jebemu mater, stvarno ispočetka. Ali bez tebe, bez Bakira, bez Čovića, bez vaših satelita.

Suviše ste opasni po bezbijednost djece u saobraćaju, koji se životom zove. Poput pijanog vozača ispred škole, sa tom razlikom što opasnost aplicirate masovno.

Ne moramo čekati rat za restart. Ljudi smo. ‘Ajte vi fino u penziju, dok penzija nije došla po vas.

A, za narod ne brini, Milorade. Sve će ti oprostiti, samo idi u penziju, na selo, u vilu, bilo gdje.

Odlazi Mile, sve ti je oprošteno!

(Preuzeto sa Radio Sarajevo.ba)

Fata i Mujo – Pripovijest u četiri čina / Čin četvrti

Čin četvrti

Prođe  pet godina i koji mjesec. U varoši ništa novo. Jedino se Meleka zadjevojčila i Fatma skoro oporavila. Ono skoro je daleko od zdravog. Ni jedna ni druga neće za Bega da čuju. Beg se na majčino imanje povukao kada je ova dušu ispustila . I on brzo za majkom mandrkno. Kažu noćima mu dušu čupali.

Begovica se malo usplahirila kad  ču da se Mujo iz vojne vraća. Od Fate poneki, ni dobar ni loš glas; podnošljiv. Muju  i ne pominje.

On se iz vojne sa Kozacima , napokon vratio. Neustrašiv bio, život mu ništa nije značio ,  pa se i smrt od njega odmaknula. Činova se hejbet dograbio i aglukom se zakitio. Majci na vrata kuca, ona ga ljubi, sin jedinac se doma  živ vrnuo. Osjedila ona skroz na skroz , jedan kroz jedan što bi raja rekla , ali ništa to spram radosti što je jedinac  ljubi.

Sa njim dječaćić od pet godina , isti on. Mujo ništa ne objašnjava nego djete za jednu ruku, dugom rukom jatagan pridržava, dvije kubure ga opasnim delijom  čine. Brkove kozačke zapustio, pogled mu se usurio. Da čovjeka , od tujina strah  spopane.

Pravac begova kuća. Kapidžik zatvoren , on zapovjedno kuca. Na dobro se lako naviknuti. Nekom dobro, nekom zlo.

Meleka otvara vrata, vrišti od radosti, Muji se ovrat vješa, nema bitno što se zadjevojčila. To je Mujo , njene ,  neprežaljene Fate dragi došo.  Izlazi i begovica Fatma ,  čula glasanje radosti .  Malo ublijedila, iz kuće ne izlazi, ali nije blijedilo od toga. Ovo je ono  blijedilo kad insana bude , pa ga ne bude, jer se prežaljena avet na vidjelu sreće.

Ljepota bila , ljepota ostala. Koja sjeda je spotakla, ali ista Đul Fatma jedinica u majke. Pola Bosne se za njom u njenim djevojačkim danima okretalo, druga polovina uzdisala. Sada bi cijeli dunjaluk udovicu da ženi.  Ona ni mukajet.  Jednoć je jednom srce i tijelo dala, i naj'grabusila.  Dosta joj tuge za čitav život. Jedino joj kćer Fata ravna i u ljepoti i u sreći i u kijametu bila.

Muji zasuziše oči , on na koljeno kleknu, u ruku je ljubi i kaže:

-Sretan ti unuk neno. Evo ti Fatin i moj sin  ,da ga paziš i voliš, ja ne mogu, mene velike muke pripale .

Sjedoše kraj šadrvana, čijom je vodom Fatma svoju anterijsku raspomamljenost prskala i hladila. Zna to Mujo, ona mu pričala o tom jadu. On krivac za to bio, sa ponosom se od srca smijao,  i ponovo je palio i gasio.

Ponude mu dadoše , kahvu i rakiju ne odbi.

Sjeća se i priča …

Poslije Fatiminog usuda , zbog Fatime i Fatme malo više akšamluku i rakiji sviko.   Misli pomoći će, bol, snove i ljubav da ubije. Ne pomaže ništa, sve to njega i dalje čereči i  ubija. Namah se unovačio u askere .

Dugogodišnja vojna sa Kozacima se dobro završila. On aga postao , a Vezir ga zbog hrabrosti plaho zagotivio i pripazio. Mogao je da bira gdje će agluk , imanje odabrati. On izabrao Efes ; čuo da se jedan agluk tamo prodaje.

Zna Fatma, zna i Meleka zašto se Efes bira. Meleka mu rekla za Fatine hareme i hamame. Neće ni jedan nego taj. Vezir svoje obećanje izvršio. Pokraj  begovice  Fate dvora, Mujo svoj čardak napravio.

Kad je Mujo došao u Efes,  Fata malo poboljevala. Glavna sandžak – begovica i dvostruka udovica postala. Pričala mu to, kada je obhodio. Obradovala se jako, neizmjerno. Nema suza ,  sve ih za pet i po godina isplakala.

Ni on ih skoro nema, On je svoje ubijajući din dušmane prolijevao. Žao mu insana; ne zna ih, ništa mu nisu učinili. Ni on njima, ali kidišu jedni na druge i sjeku se  , ko bijesne zvijeri gladne krvi . Ili oni njega, ili on njih, nema treće.

On uvijek imao sreće. Ubija on i plače. Malo za insanom, a najviše za Fatom, tek ponekad za Fatmom.

Jedino mu u srcu radost zaiskri,  kada na Meleku misli. Biće prelijepa djevojka , taj mali curetak, ta harambašica mila . Krvlju bol za Fatom pokušavao da umine.

Ima tu i krivnje zbog Fatme  , majke njene. Sve nešto misli da Fatu ne prevari sa majkom joj , ne bi se ništa  desilo. Svu krivicu na sebe privaljuje. Bol ne uminu ,  većme se veća javila. Čito; sveti kitab brani i u nečist meće , sastaviti majku i ženu na dunjaluku u poganluku.

Njen Mujo nju potražio , kapidžike i pendžere svoje kraj njenog dvora pristavio. Srce hoće Fatimi da iskoči. Sve ga pita da li je još voli, da mu nije koja srce ukrala. Zna ona da nije, ali se prvi da mu ne vjeruje. Pa  ga čika i miluje. Mazno ga štipka , provjerava je li san , melek ili njen Mujo.

Uleće troje djece, dva sina i kćerkica. Pet,četiri i tri   godine, jedno drugom do uha. Kad Mujo vidje ono najveće , srce mu zatreperi. Takvog on sebe u Bosni ogledao , kad je tih godina bio. Sjeća se, k'o da je juče ¸ Modrom rijekom gazio.

Upitno gleda u Fatu , ona potvdno klima glavom. Neće pred djecom da priča. Djeca joj po bosanski pričaju, dvoje mlađih nešto i turkiš čavrljaju, ali stariji neće da čuje. Gleda u Muju i drsko i znatiželjno. Drsko jer je stranac,a sa majkom mu veselo egleniše. Znatiželjno jer mu poznat i pomalo blizak taj lik.

Poslije ,  kada je dojilja mlađu djecu odvela na spavanje, Fatima uze petogodišnjaka za ruke, posjede ga u krilo i reče mu :

-Mili, evo  ti babo  napokon došo, poljubi ga u ruku maleni  , siročiću moj!

To joj dijete jedina radost svih ovih godina bila. Pričala mu ona o njegovom ocu, majci Fatmi , svojoj sestri Meleki. Pogan, očuha i svoga oca nikad mu pomenula nije. Teškom mukom je prihvatila ovo drugo dvoje, i još ne zna da li ih  voli ili sažaljeva.

Dijete se ustručava;Mujo ga nježno za ruku prima i cjelov u kosu pa na obraza stavlja. Jedna suza kanu na djetinje lice. Zacrveni se kao krv i polako na djetetove usne siđe. Dijetetu neugodno , kuša, suzu , slana je i slatka. Smiri mu srce i prihvati nježnost  ove strane ruke,  kao da je nešto njegovo. Ubrzo ode i on na spavanje.

Danima se Fata i Mujo viđali i ponovo upoznavali.  Niđe im se žurilo nije.

Da su znali ono što nisu ,  ni sekunde ne bi gubili.

Ona kaže doveo je sandžakbeg u ovaj harem , što je dao da se njojzi napravi. Ona već u putu , prije Stambola , saznala da je sa Mujom bremenita. Ništa više ne bi pomoglo da bilo kome kaže.

Ako kaže sramota, svašta može biti. I osramoćenu  vrnut je doma, i kamenovati i bičevati, u roblje prodati. Šuti ona i u Smirni o vaktu rodi. Babice , dojilje i dadilje se uzvrtjele i usplahirile, nešto se računica ne slaže. Beg prekinu tračeve, reče sedmanče je i njegovo. Tačka ,nema više munđijanja. Plaho mu se ljepota Fatina dopala i on po stare dane pošandrco i zablejio se u Fatu.

Ipak  se ili od jeda ili od  slabog srca u neki se brzi  vakat  prevrnu. Obradovala se Fata, slobodna je,eto kući može hodit. Ne prisni joj se. Brat begov  sebi tu ljepotu za ženu na silu uze. Bio koju godinu mlađi od beya, i ona izrodi sa njim ovo drugo dvoje djece. I ovaj prhnu u fenjer  , ha se kćerka rodila.

Fata opet slobodna ,ali kasno. Dva tereta pride ima.Ne zna kako bi na udovicu sa stranjskom djecom u varoši gledali. To joj najmanja briga.

Šta će Mujo njen na dvoje stranjske djece rijeti? Stid je bilo. Hej , ona dva braka imala, dvaput udovica postala, troje djece porodila, a on jako momak. Ih kaki je, jedna li mu udovička majka. Svaku djevojku može dobit , prevrnut i oženit, i još koju pride.

Vrijedan i robustan je on; obdaren svim i svačim  Kod njega nema ništa labavo, več čvrsto, odrešito , pravo i  muški ; joj mamo mamice. Zato se iz Efesa nije micala, a i čula u vojni je , oko osmanlijskih se krajeva mota. Za majkom Fatmom i sestrom Melekom žalovala ko za Mujom. Tri su to rane, grdne, neprebolne , neizlječive.

Kako to boli Bože mili Milostivi. Nikog svog da čuješ, vidiš ili dotakneš; dušu, srce da ispuniš.  Tako skoro šest punih godina. Praznina se duboka stvara. Iznutra nešto rovari, truje, slama i izjeda. Boli to mili moj,ne može se insan nikako naviknuti na tu bol.

Živi čeljade, mora se. Bogu Jedinom se moli ,a  život , kao ,  ide dalje i traje.

Mujo njoj  ništa nije imao za pričati: bolovao i ratovao ,  pa opet bolovao. Vremena neka neobuzdana , stampedasta. Sjeća ih se kao kroz maglu. Više od pet godina prođe dok je nije našao.

– Bona da si ih stotinu rodila ja bi   sve prihvatio. Tvoja su , znači i moja su .

Poslije te priče sve je bilo nekako drugačije i lakše. Ona poče anterije oblačiti. Sve neke nove. Imala vremena pa vezla i vezla. I majci i sestri mnoge izvezla. Veze  a misli,  ona ih nikada neće obući; nema kome i zaradi čega.

A opet , šta zna ,možda će Mujo nekad navrnuti. Osjećaj je ne prevari.

Jedno veče sjede  u njenoj sobi. Ona je namjestila kao onu , svoju, djevojačku , sve isto u njoj  pristavila .

I demir prerezala. I stoji joj u uglu sobe. Muji  se oči zasuze , mislila je njegova Fata na njega svaki dan svih ovih godina. Odjednom mu ugodno, osjeća se kao kod kuće.  Dobro Fatine , ispravlja se on i nije mu žao. Što to bijaše vakat!

Akšam samo što nije zatamnio. Vazduhom se probija onaj čudesni ljudski glas, koji svojom umilnošću sve smiruje i tjera ljude da se okreću nebu i mole. Takvih ezana odavno nema. Ogromna šteta. Neko će to debelo zaplatiti.

Njih ta ljepota obuhvata, pomole se Bogu Milostivom. Vrijeme i život ih naučili nekim datostima i  stalnostima. Hvataju se za ruke, miluju ih i šute. Zamišljeni su, molitve su odavno završene . Muče. Ni je'ne!

Ona se trgnu, prima ga za lice ljubi i šapuće.

-Dobro mi došao,mili moj!

Njemu suze u očima.

-Dobro te našo ljubavi moja!

Šeret se u njoj poslije vijeka zindana budi , pa ga pita:

– Da li ti je otpao još koji nokat, mili moj.

Smijeh, vriska i gurkanje.

Ho,ho,ho brunda Mujo:

-Upravo mi je otp'o jedan nokat .Hoćeš ga pogledati, ljubavi moja.

Bijela hanterija neće više da se sa njima igra i druži , na nju niko ne misli, ljuti se i širi. Polako ispadaju grudi,ruke,noge. Bjelasa i tamni , igra svjetlosti i sjenki između butina i pupka. Fatima se na anteriju ljuti što je otkriva i probuđene slasti  Muji u zagrljaj baca.

Skida izdajicu i predaje se. Mujo lud od sreće, gubi se u dobro poznatim izvorima slasti, rosnim  udolinama i nestvarnim  uzvisinima. Stiže svaki brežuljak i svaki do’ da obuhvati, miluje i ljubi, nigdje mu se ne žuri.

Ali tijelu ne možeš naredbu izdati ;četo stoj , juriš, povlačenje, u napad. Jok , nikako.Tijelo to čini kako je sviklo i kako mu se drugo tijelo daje i otima. Željne usne su spojene, drhtave ruke se prepliću, uzavrela tijela se bez milosti predaju  . Mujo se uspinje ,ona ga grčevito steže i sebi vraća, on polako sa šestogodišnjom čežnjom i bolom   prodire ,  u isto toliko godine suza i tlapnje. Ona ga prihvata,  pa ga iznenađeno vraća, još je većma očvrsnuo, sunovraćuje se , a ona  nema kud , opet ga prihvata i ječi.

Sad  je sve u redu. Šilte je dugačko i široko, a oni bezbrižbni i još isto zaljubljeni .

Sve je tako lako kad muzika i ljubav akorde strasti tvore i kroje. Malo su grčevitiji nego nekad prije, boje se da im san ne utekne. Ne znaju da li je java ili  im bol  miline , snove snije. Novo oslobođeni krik i jecaj i brundanje:

-Joj,mamo mamice i uh, uh, uh.

Isključuju mogućnost sanja i oni znaju da su oni opet , ona nestašna djeca ,  Mujo i Fata; samo im trešnja i tunja ispod prozora nedostaju. Tako je vrijeme brzo ludilo , da je skoro odjednom jutro preteklo noć.

Ona ,  prvi put u njihovoj ljubavi  , može slobodno da položi glavu na njegove grudi, uzme slavuja u ruke i mirno, premirno zaspe i sanja kako opet i jopet vrišti: joj mamo, mamice.

On ne smije da zaspe, boji se da mu grlica ne pobjegne. Zna nikad je više ne bi mogao naći. Stišće je nježno,  ljubi  u čelo,  polako da milu  meleku ne probudi.

Niko ih nije uznemiravao, poslije podne se probudili, nešto jeli , sa djecom se pograli i eto ga akšam pada i novi se ezan javlja.

Opet su sami, ona u rubinovoj anteriji, on već gol, golcat ,  gori od sinoćnje večeri, u bunilu vri, odjeća mu smeta. Fatimu dva puta ne treba nagovarat i ona je naga . Više nema grčevitosti i nervoze, sada su svjesni da ova igra nije san.

Ljubav klizi ,oni su brod po uzbibanoj pučini kojeg vode vješti mornari, za trenutak zastaju da brod sidro baci pa ga vade. Pustimo se sidra i mornara.

Njih dvoje su sada Fatima i Mujo i ta im igra najviše odgovara. Mujo na Fati, Fata na Muji.To se djeca ponovo vole, igraju i jure. Mujo sa ponosom osjeća da nije važno njegovo uh,uh i uh, već se dao na saučesništvo ,  u rađanju onog: joj mamo, mamice.

Fatima vrišti i vrišti i jauče, kao da joj je svaki put poslijednji.

Sabah ih obuhvati, ali oni igru ne prekidaju. Dođe i podne, a oni bjesomučni i izbezumljeni; obeznanjuju se iznova i iznova.

U akšam, ezan se nekako usporeno , tužno ,  jecajući javlja.

Oni predah napravili, strasti smirili.

Mujina Fata Fatima, ničim izazvana zajeca nekako slabašno:

-Joj, mamo mamice…

Mujo se na lakat naslanja i gleda je. Njoj se čelo orosilo,očajnički guta vazduh, daha nema. Potres je nagli zdrma, ona iznenada malaksava, grčevito se steže  i pribija uz Muju svoga, ljubav svoju jedinu.

Nokte mu u grudi,u srce zariva. Iz očiju joj suza bespomoćnica klizo, ljubi Muju poslijednji put, izusti jedno jedva čujno  volim te ljubavi  moja jedina i umire.

Grlica  sa safirnom ogrlicom    ka nebu leprša, krug  ka nebu pravi , maše krilima i poručuje:

-Čekaću te ,  Mili moj.

Što ti je život! Dvoje se našlo, pa se nije našlo. Poslije mnogo jada i bola se ponovo našlo i nakon par časaka iz čista mira ponovo se zauvijek izgubilo.

Neko bi reko tuga je to. Ipak to se samo život ,  jedan jedini  , tek tako dogodi i insana slomi.

Svjestan je Mujo , nikad bistriji. Svisnu mu Fata ljubav njegova jedina. Svisnu ko potrgana , mirisna  djevičanska ljubičica. Jedno skoro nečujno joj, mamo mamice , samo jedno volim te i nesta.

Vojničina, asker, janjičar, aga , vezirova desna ruka Mujo Fatimin i Fatmin,  plače ko malo dijete , kojem sisu iz usta otimaju. Mislio je da je sve suze isplakao. Ni jedan čovjek ne zna koliko  suza za isplakat ima.

Ećim rekao da je od nabijene sreće presvisnula.

Puno je to zbijene sreće bilo za moje milo napaćeno čeljade, kaže Mujo.

Jebo ja takvu sreću i takvu dijagnozu.

Ne kaže to Mujo , već pripovjedač.

Nikad ga niko nije čuo da je lanuo ili neku nepristojnu riječ rekao. Sada mu se rečemo biva  zgudumilo i učinilo da je vakat i da je morao i on jednom jednu lajnut.

Mujo šutio i guto, naučio se, što'š se srdit ,  kad će biti kako će biti. Moš zaplakat, tugovat i jaukati, vrištat na nebesa , ali psovati i ružnu riječ izustit  nikako. Nije to za dobre ljude. A i  pogano je.

Mujo Fatimu sahranio u đul bašti svog agluka , u hladu trešnje , pored bijelog mramornog šadervana sa šest česmi.

Htio i ono dvoje Fatimine djece povest, no ,  ne dade rodbina i vlast. Rekoše, ono svoje kopile vodi sa sobom, nama našu djecu  ostavi.

Ovo Fatmi i kćerki Meleki joj ispričao. Ne ovako,već vojnički, šturo i ugrubo, bez detalja koje nisu za druge.

One te detalje znale i neispričane. Fatma ih doživila sa Mujom. Kćer i majka se rasplakale i neutješne bile. Ode naša Fata, pupoljak mirisni . Ona je zvjer, od oca proda i ubi. Plaču . malenog  Fatmira grle i ljube , milovanjem i suzama zalijevaju. To je sve što im ostade od Fatime .

Mujo poljubi Meleku u čelo i reče joj :

-Čuvaj mi sina, jaka si ti ljepoto moja.

Begovicu ljubi u usta, ne stidi se, mnogo ih je ljubio i volio i šapuće joj:

– Drago moje za nas, sve sa Fatom umrlo  je.

Fatmira, sina jedinog pomilova po kosi. I ode . Ne osvrnu se.

Mujo nestao, dugo ga niko nije vidio. Svašta o njemu pričali. Ponovo se u vojnu vratio, te se oženio, pa se propio, pa propao, pa u zindan otišao.

A Mujo se u Efes vrno. On , vojnik, aga i ljubavnik svojoj dragoj Fatimi , ljubavi svojoj, Nevjesti , Ženi svojoj , počasnu stražo davo. Dvadeset četiri mjeseca duga i  godinu , dan za danom, noć za noći, bez prestanka, bez predaha.

Gleda trešnju,  gleda behar i đule u bašti. Na bijeli mramorni mezar gleda . Pogled  mu se ukočio. Nema mu Fate. Tišina. Ni u san da mu se javi. Jok , nijednom.

Mjesec , zvjezde i maglice za njega više ne svijetle. Ublijedili su i žaluju.

Zatim  okrene pogled na zlaćani  šadrvan sa šest česmi ,on tiho žubori, prelijeva se i klokoće , kao da ga pita:

-Bolan Mujo kad ti je nokat otpo?

Vidi šadrvan da  šala nije uspjela i gleda u insane koji ne prestaje plakati. Što ti je insan? Njegove dvije česme mogu preliti  vode ko svih  mojih šest. Nešto se tu računica ne slaže.

Kako će se ba složiti? Ne zna insan koliko suza može proliti. Isto oniliko koliko ih može ne proliti. Sve je u parovima.

Jes ovaj što blebeta pametan, čudo jedno.

Begovica Fatma se razbolje . ćerku nije mogla prežaliti. Kopnila, lijeka joj nisu mogli naći. Ona ga nije htjela , ni tražila.

Pročuo se glas, Mujo se u varoš vraća. I zaista jednog sunčanog  zimskog dana u vrijeme đenaza,vrati se Mujo. Vrnuo se iz Efesa. Konja ,vranca jaše, ovaj silno poskakuje.

Odlučio Fatimin i Fatmin dragi ; dosta žala za Fatom. Ljut na nju,  ni da mu bilo šta u snu šapne. On sam sebi u inat njoj progovori: živima treba život posvetiti. Mislio na Fatmu.

Ispred begovske kuće tabut iznose. Vidi  Mujo ,  Meleka čvrsto drži Fatmira i suze štišće.

To Fatma  , garant , na tabut tahti mrtva leži. Nema druge; mnije nesrećnik.

Mujo se čini se hladan kao hiljade pahulja bijelih u minusni sabah . Polako konja zauzdava, iz bisaga tri stambolske tunje vadi i slazi. Na rame bisage uprtio. Gomila se miče u stranu, oslobađa put gajretli insanu.

Prilazi Meleki i sinu , oboje  sa ogromnom tugom u očima u ruke ljubi, daje im po tunju jednu i bisage Meleki o rame kači. Uzde vranca sinu u ruke kači. Iz đepova pune šake dukata , u dva tri navrata vadi i što dalje od tabuta baca. Gomila za dukatima juriša.

Slomljeni ljubavnik prilazi tabut tahti, čohu skida  i marame sa anđeoskog lica miče i gleda je.

Anđeo samo spi. Malo ublijedila , ali prelijepa je. Moli se on; da je njega ili Fatimu u trenu smrti sanjala. To bi za nju najlakša smrt bila. Poljubi je u jedno oko, pa u drugo, onda u usne, polako nježno i dugo. Pogleda i Meleku i sina, slegnu im remenima. Ko veli: Šta se tu može?Sudbina!

Sjeda . Naslonja se na kapidžik Fatimin i Fatmin. Jako je umoran, ali rukama čvrsto, najčvršće steže tabut, ne popušta ga. Dvije grlice bijele lepršaju zajedno ka nebu,i to je to.

On im maše, zatvara oči i spokojno za Fatimom i Fatmom krenu.

Iz desne mu ruke klizi mirisava žuta stambolska tunja , kotrlja kroz kapidžik, preko bijele šljunčane staze , ispred šadervana  zastaje. Đul baštom se šire mirisi žutih dunje i ljubavi.

Ode i Mujo. Bez riječi.

Meleka je dugo na Fatmira pazila. Nikad se nije udavala i zaljubljivala. Nije htjela nesrećnu kob majke,  mame, mamice i sestre seje, sejice.

Željna ih uvijek bila, seje malo više. Možda je ponekad vatru u sebi osjećala, ali je mašicama tjerala. Neće da se sjeća da je i ona u Muju zaljubljena bila; onako dječije, nevino.

Fatmira ona mnogo voljela i pazila. On razmažen i sebičan postao. Jednog dana u Smirnu se vratio da potraži brata i sestru. Meleki odlazak nije obznanio. U varoši su ga uvijek tujinom smatrali.

Više se nije čulo za njega.

Meleka se par dana po njegovom odlasku u meleku pretvorila.

Sabahli ezan blagoslovljene noći je prozvao i ona je , tek tako , jednostavno i lahko , bez imalo straha  , u pratnji A nđela  odlepršala ka nebu  u susret mami, mamici i seji, sejici.

Nešto nije previše vjerovala da će Mujo sa njima biti. Bar ne za neki vakat.

Djeca sve vide i  znaju, zar ne?

Fata i Mujo – Pripovijest u četiri čina / Čin treći

 

Namjera nam bila pripovijest sa  Mujom i Fatom , po drugom činu . nekim vehtim  epilogom smandrljati . 

Znamo da bi mnogi  hotjeli da smo , mamicanje i tako to…,  završili kako vaš znatiželjni i pretežno vedri um sanja.

Oprostite , mnogo se izvinjuvamo ,  ne dadoše nam.

Sitni kitab neki hamal dostavio. Poručio smjerni  i strogi Mojsije , ne ide to tako .

U pismenu piše, od riječi do riječi:

– Ti ko biva završi onu o Muji i Fatimi.Gdje će ti duša? Mi znamo da Mujo nije Mujo, isto kao što znamo ko je Mujo. Znam ; reći ćeš nije lijepo mrtve na krivo napisati. Obrazli si ti!?  A kakav ti je obraz kad istinu prešutiš? Isto je ka si slaga. Ti nikad nisi lažov bio, koliko ja znam A ono za što čovjek ne zna ni briga ga nije. Zato istinu tresni dunjaluku međ rogove ili ćeš garantovano  prihajat pržunu.  Indexi i Fatma će ti oprostiti. .  

U pravu je Mojsije. Istina se ne smije prešutjeti, ni da ti je rod najrođeniji u pitanju. Tako sa Neba naređeno.

**

Čin treći

Mujo se ono drugo  jutro nešto kaharli vrati kući. Majka hoće opet da mu   prigovara izbivanje, on ni mukajet i nehajno, zamišljeno odmahuje rukom, kroz vajat pravac banja, pa bešika.

Obrni okreni, ne mere zaspat. Nešto mu čudna Fata ove dvije noći. Isto miriše, isto se igra. Bježi gura, odbija , pa se predaje. Ista ona nezasitoist , strast i podavanje i uzimanje. I isto ono Joj, mamo mamice. Isto one raskošno tijelo, usne medne, podatne i pune, jedre grudi…

Čekaj stani bolan Mujo kori on sam sebe. Grudi ko mrven pihtijastije, mekše. Nije to ništa ubjeđuje sebe Mujo. Koliko sam ih mijesio i tresio, u njima glavu gubio, i gnjavio, i ljubio i milovao, i grickao i od radosti suzama zalijevao, ne bi bilo čudo da bar malo, mrvicu ne popuste. Nije to tješi Mujo sebe. Sve je , čini se isto, a opet nešto nije isto.

Ruke, noge, bedra kad dohvatiš, sve isto, milina, bjelina i sedefasta glatkoća  i u mraku se osjete. Stomak k'o kineski porculan, a đardin, ta bašta mirisna, brežuljkasti izvor života dosanjani i medne usne, opjevane, što čovjek uranja u njih nijansu su ko šire. Sam od sebe zaključak pada.

Ništa to nije, mogao je on to osvojiti i da se ne primjeti. Ali ta neprimjetna Y dlaka razlike ga muči i buni.

Čini da Fata nije Fata,a  opet da je Fata Fata. Umuje Mujo;   skoro po godine on bjesomučno navaljuje, udara, burgija. Ona ga strasno uzima, usisava, neda mu da se smiri, već samo rade i radi, gore,dole, lijevo ,desno,i u pravo i u ukrivo i u sridu i u stranu, i tvrdo i u meko, dok se sve ne zamanta i ne bude : joj, mamo mamice i uh, uh i uh. Možda je moglo za dlaku popustiti to srce drago, taj đardin, ta đula, ta mirisna ljubičica moja.

Zatim  se  nešto sjeti ni ponuda za sofru nije bilo. Opravdanje i zato nađe; sebe krivi. Prvu noć kasnio pa mu na um hrana i slastice nisu naum padale. Gdje će ti bolan veće slastice od uzavrelog ženskog tijela   ? Drugu noće navalio ko tatarin pa se Fata nije snašla. Dragost je osvojila što je tolikom željom njen Mujo ganja i što mu ona k'o fol bježi.

Pomisao na tu i te divote, ljepote i ljubav ga smiruje i on pokajnički pada u nevini san.

Fata se oko nene zabavila, puno posla za nju bila. Malena Meleka ni od kakve pomoći nije bila. Sa jalijom jurcala. Zbog toga je Fata na Muju skoro zaboravila. Sve se boji da joj dragi Mujo nije nagrabusio. Gleda majku, ne vidi nikakvih loših znakova. Dobro je misli ona.

Aha kako ne, smiješi se usud!

Fata mnije , jadna li joj majka , Mujo doš'o vidio da je nema pa otiš'o. Mujo doš'o i drugu noć, vidio da je nema pa otiš'o. Srce Fatino, dobro je da ga neki očev čifčija nije prokužio. Sve čeka da dan prođe, a on ne mrda. Danas joj se nešto i ne pjeva. Majka je gurka, ona neće.

Ako nećeš ti ja ću, znam da voliš onu opjesmu,i zapjeva je. Ibreti se komšiluk: Fata kod kuće a mater joj pjeva njenu pjesmo. Nije dobro. U neko doba neće ni biti!  I Fata se ibreti, koliko zna majku, a zna je od rođenja, nikad nije stih izgovorila, a kamo li zapjevala. Nisu to čista posla!

Naveče ti Mujo odmah po akšamu kod Fate. Fata se uželjela Muje, dvije noći ga nije opasavala, pa sad hoće da nadoknadi. Nikad se ne nadoknadi ono što se propusti. Zna ona to, ali ipak k'o pomahnitalo čeljade što sušicu ima i zna da mre baca se na Muju. Sada ona ne da njemu da dahne, da se izmiče,i smiri. Luduje djevojka i gubi se u strasti.

Svako Joj, mamo mamice traži novo Joj, mamo mamice. Mujo sagledava ovu novu Fatu. Sviđa mu se ova žena što se besomučno daje. To više nije djevojka, Fata njegova. To je neka nova fatalna žena koju će on morati nanova krotiti. Majka joj ništa čula nije. Dva dana i dvije noći nije stala, sva se baildisala.Po danu letaj po čiflucima, po noći ne daji Muju da je stigne pa bjež, uzalud ,kukala joj  majka. Kad je prvi put stigo sve je gotovo bilo. Zato ovu noć ni topove sa crne Bijele tabije ne bi čula.

Ni svjesni nisu bili koliko je noć munjevito prošla. Ni noć kako se gubi i sabah što rudi osjetili nisu. Prvi pjetao zakukuriko. Za njim drugi i treći. Kasno Muji da doma ide. Vidio bi ga vas dunjaluk kako kako bježi i eto sramote. Ostade Mujo taj dan u Fatinim odajama.

Ona ga zabašurila, pod šiltete, jastuke i dušeke cjeloklupne  djevojačke sehare sakriula . Iz sobe nije izlazila, majci poručila da nije dobro, ali majka već poslom begovice krenula. Fata zamandali vrata . Muju iz dušeka izvlači. On vas vunen; iz ustiju pljuje vunu i povlači Fatu, ona se ne da, neko će čuti , dan je. Meleka dva tri puta na vrata kucala. Niko joj se ne odaziva.

Prihvatiše se priče i sofre. Ogladnio Mujo ko neki vuk nezasiti. Fata mu se izvinjava što mu se nije javila dok je dva dana kod nene izbivala. Mislila vidjeće da je nema pa će se vrnuti.

Mujo se zgrcnu, umalo se udavio nije. Fata hek po leđima, po vratu, po bubrezima, a on se guši. Doš'o je on sebi ali hoće da ga Fata buba i telembači, zaslužio je to , on mjesto nje dvije noći zaredom drugu povaljivo.

Ugrize se za jezik ,ni jednu ne pregovori. Da išta reče nestalo bi Fate. A on Fatu ne da. Ni za živu glavu, ni za vaskoliki dunjaluk.

U buli je velikoj Mujo sada. Tandaro sa strane , a ne smije ništa priznati . Krivica nije u njega, ali ništa ne bi pomoglo. Fatina je i mame joj mamice. Skonto koju  je on natjerav'o i upjevavo: joj, mamo mamice. To mogla biti samo Fatma; mater Fatina: joj, mamo mamica i niko drugi. Šta njoj bi pa se njega uspaljenog ne kutarisa?

Nisu to čista posla. A nemere se tu ništa više učiniti.

Kad odjednom djevojčurak, Meleka na pendžer demirli prozora bez demira kuca. Čula ona u sobi  komešanje . Dijete ko dijete, radoznalo i hoće sve da vidi i zna. Davno ona skontala da je penđer osto bez demira isto ko Fata bez bjeline. Ovo drugo joj najasnije bilo nije, jer je nije ni interesovalo.

Fata vrisnu, Mujo otvori stakla i za kujruk uvuče dijete u sobu. Ni nježno ni grubo; ‘nako bratski.

Pita je hoće li kome prokazati njih dvoje što se vole. Jok Mujo, tebe mi, kaže ona. Zeza ga, a Mujo ne zna šta će. Fata pristavi malenu na krilo i skoro sve joj ispriča. Ono skoro ostavi za kasniji neki vakat, kad dijete odraste i počne upjevavati , jal’ vrištati.

Meleka shvatila i ono skoro, iako joj nije ispračno. Vidjela ona kako se grlice i golubovi ljube. A i sluge kako bi koju sluškinje u magazi povalile ili štali u sjenu natakarili, ne znajući da ih radoznalo dijete iz prikrajka gledi šta rade. Vidjela  ona i Fatu i Muju na kamari . Jedino joj nejasna bilo čemu tolika đefa oko malo uguravanja; čemu  ta vaskolika frka,cika i vriska. A nije previše ni radoznala bila, još se zadjevojčila nije.

Zaklelo se dijete na čitab da nikome ništa neće reći. Ne bi  rekla i da se nije zaklela, jer Fatu voli više od matere i oca. Fata uvijek vesela bila i dijete voljela, pazila i nasmijavala, igrala se i jurila sa njom.

Djeca dobro prepoznaju i pamte, pa dobro dobrim uzvraćaju.

Majka se kasno sa čifluka vratila. Posao ona davno završila. Bojala se pogledati kćeri u oči. Te večeri Mujo tužan bio, kući ranije otišao. Fata mislila žao mu djeteta što tajne njihove krije. Majka joj duma ,nije Fatu ove dvije noći čula da poji pa se obradovala.

Sutrdan po akšamu sve se vrati u normalu. Mujo Fatu ganja pa uganja, pa ona joj, mamo mamice, puno tiše, u usta peškire i jorgane stavljala i tiše majku dozivala. Majka čula, jastucima uši pokrivala, krv joj bujala, ali se kćerki nije odazivala ,niti joj išla pomoć dati. A ni stravu zalijevati , jer neće pomoći niti će se Fata devranisati.

Opet se razboli nena! Fata i Meleke kod nje da je paze i liječe. Fata Muju obavijsetila da je neće biti dva tri dana. Mujo ipak po akšamu u Fatinu sobu, a žena na krevetu leži. Smislio on plan. Povalio ženu , ona se ne buni, ali nešto nije horna i sevdisanje posustaje.

Mujo ustaje šibicu pali, kandilj nalazi i prigušeno ga sjaji, Prilazi ženi na krevetu. Begovica, znao je to on. Ona pokrila lice rukom i plače, sramota je pripala velika. Mujo je pita kako je sebi mogla dozvoliti da ćeri ljubavnika blati i povaljuje, ne ljutito, već razočarano.

Ona ne prestaje da plače i sve mu po pravici priča kako je bilo. I silu i nehtjenje, pa poluhtjenje i na kraju predaju. Mujo priči ne nalazi mane. Tako je bilo, sudbina im to nanijetila. Oprašta joj Mujo, oprašta ona njemu i sebe i Fatu. U oprostu  i zahvalnosti se radost velika javlja. Oni se opet oprosta i zahvalnosti prihvataju, nikako da svako svojim putem krene; on kroz penđer, ona iz kćerine sobe.

Slučajno se dotakoše za ruke, frcnu munja u mali mozak ih strefi, veliki se odmah isključi i eto ti belaja. Padoše k'o pokošeni na šiltete. Igrom slučaja se Mujo na begovici zalomio i za sedef grudi, istjerane iz anterije radi ravnoteže uhvatio. Više povratka nije bilo. Mujo ljubi, begovica se predaje i glavu  gubi. Mujo stišće i kidiše, ona se raspomamljuje kao nikada  prije. Mujo tu veče upozna  pravu, nezasitu ženu lavicu. Sreća Fata ga dobro potkuvetila, mogao je ravnopravno begovici uzvratiti.

Nije ih briga bilo ni kako jako, ni koliko je : joj mamo mamice bilo. Samo se ganjali , sustizali, i opet ganjali i baildisali. Sudarali i udarali. Buba Mujo ko luda pomahnitala macola,ko da mu je zadnji put , ko da  mu svilen gajtan na Bijeloj tabiji krvnik  sprema. Pred sabah besu jedno drugom zakletvu dali; da se ovo neće nikad više ponoviti. Fatma begovica zadovoljna, Mujo isto. Čestitost misle da su povratili. Morali se oprostiti, ljudski je to.

Poslije je Fata često kod nane išla, ova sve češće poboljevala.  Fatma i Mujo nisu održali zadanu besu. Uvijek je davali i uvijek je kršili. Plaho im se sviđalo ono joj, mamo mamice i uuh, uh,uh. Mnogo više od bese. Ona im nekako šupljikavo i neubjedljivo zvučala. 

Beg se iznenada iz Stambola vratio, mjesec prije nego je trebao. Dušmani mu neki dohaberili da se nešto čudno oko Fatinih odaja dešava. I kada je Fata tu i kada je kod nene. Nije toliko ni lukav ni pametan bio. Da je takav, sačeko bi noć i u Fatinu sobu banuo. On u po dana , ni selam ,   ni dobar dan ikome i bano u Fatinu sobu, a ono u njoj nikoga, kao što ni u cijeloj kući ne bi.

Pita sluge gdje su mu žena i kćeri. Rekoše mu : evo nekoliko dana kod majke mu, koja  poboljeva , izgleda vakat došo mrijeti. Jeli tamo Mujo kad navrnuo nisu mogli rijet, nisu za Muju znali. Zastidje se beg beternih  fijeker pa majci.

Majci odmah bolje bilo kad je sina vidjela. Mazi čovjeka od šezdeset ljeta ko malo dijete. I mama i kćera dušom odahnule. Što da je noću bano? Ni zamisliti nisu mogle. Zaboravile na demir što na pendžeru prislonjen stoji.

Šta ti je sudba? Uvijek neka svoje mreže plete. Nema veza sviđa li se kome njeno tkanje ili ne.

Dok je sve igra i zabava u redu je.Ali onda se ljudi zaborave , vrag upetlja i odnese šalu. Od iskona  sve je u parovima . Sreća i nesreća- Ljubav i mržnja . Vjernost i prevara ,…I sve ima svoj početak i kraj . I nagradu  po zasluzi . Sve je zapisano  u Najsvetijoj knjizi nad knjigama Levhi mahvuz ; svaka praškica i svaka krupnica, ništa nije izostavljeno ni sakriveno.

Starica ozdravila, vrati se begova porodica domu svome. Mujo dobio obavijest da ni za živu glavu ne prilazi ni tunji ni trešnji, a ni Fati  ni Fatmi. Imenom je počeo zvati, omilila mu se. kako i ne bi, ne zna se ko je kršniji, jal’ Fata jal’ mater joj Fatma.

Beg iskusno oko imao, vidio ofalila mu tunja i nešto se suši. Pita sluge šta je bilo. Kažu pukla najveća bočna grana ispod Fatinog pendžera. Beg provjerio i vidio demir prepilan i skinut. Nikakvu ljutnju ni belaj nije pravio, nit je kome bilo šta pričao.

Poslao povjerljivog čifčiju hitno u Stambol sa sitnim čitabom. Čvrstim stiskom i pažljivim okom porodicu stiskao i vrebao. Ni disati nisu mogle. Mujo izludio; vrtio se uokolo ko usijana topovska cijev. Pokušala begovica progovorit o Fati i njenoj udaji za Muju, toliko su se njih dvoje njoj omilili. Ona kćerku uz Muju zavolila. Sve što Mujo voli, voli i ona.

Beg ni da čuje ali sasvim staloženo razabira ; siromah je, porodica loša, još je majčinim jaslama, niškorist i akšamlija, ni dukata prebijenog nema.Nikako nije za njegove miljenice.

Mjesec dva  poslije evo ti svatova iz Stambola. Na čelu sanđakbeg Smirne, mladoženja od šezdeset kuka u plaho krivim nogama.. U varoši se oko svatova sjatilo i velje i malo. Toliko raskoši i bogatstva nije viđeno.  Svatovi pravac na begov kapidžik. Begovica i Fata se obeznanile. Djed je Fati  , sandžakbey mogao da bide.

Fata vrišti,jauče  i zapomaže, nebo,  mamu i taju moli, kumi ne udajite me za starca nekog iz tujine. Groznica je uhvatila ne popušta. Otac milosti nema, njegov kadija Fatu i tujina vjenčava. Svatovi vas cijeli dan i noć slavili i sutradan se sa begom i begovicom oprostili.

Mujo danima plakao ko malo dijete. Posebna ga straža čohodara od begove kuće odvajala. Niti mogao prići , niti Fatu vidjeti ili joj pomći. Ni druga nema da mu pomogne. Fata ga osamila od jarana.

Brzo se sabro i muškarac postao. Gleda kako Meleku da dokuči da bilo šta sazna. Djete se nikad bega nije bojala, po svome uvijek činila. Beg se na nju nije obazirao. Dokuči je Mujo. Sazna da je udata za sanđakbega smirnskog. Da je begova sedma žena, da je za nju posaban harem u Efesu napravljen, odmah Mu Fata miljenica postala. Haber kaže, juče iz Smirne stigao  da je Fata trudna. Kad, kako i zašto ne znaju.

Mujo bio,pa prošo. Pomirio se sa sudbinom. Nikad više Fate i joj,mamo mamice i uh,uh i uh. Što su mamicali i uhkali, mamicali su i uhkali. Nema više. Fajront !!! Begovica više ne izlazi, beg novi demir stavio, na kapiđike demire ugradio, i spolja i unutra. Novu tunju posadio, ona dunja, Mujinog kočenja , se saušila. Nova tunja bezplodka jalovuša bila, a trešnja bezbel ‘ i logično prestala rađat crvene bobe.

U varoši zavladalo mrtvilo. Nema ni pjesme, ni cike, ni vriske,ni radosti. Begovica poboljevala ,u osamu se dala, napadi migrene nisu prestajali. Žali za čerkom. Za Mujom manje. Mujo se prijavio na vojnu, ne bi li poginuo.

Sve zanijemilo, samo Meleka po dunjaluku nered pravi. Nedostajala joj Fata, mama i Mujo. Bandu dječju napravila, haraju, dječije zulume prave. Ništa ozbiljno, ali može na zaozbiljno izaći.

Što ti je usud. sve imaš, pa onda očas nemaš. A i osililo i uzoholilo se, što jes’ jest! Ne mere to nebo trpjeti.

 

Kraj trećeg čina

**

Mujo i Fata Pripovijest u četiri čina / Čin drugi

 Čin drugi

0

Fata obdan pjevala crven fesić mamo, crven fesić u dragana joj, mamo mamice.

Kada bi  joj se Mujo obnoć uvalio ona bi prestala pjevati.Samo bi ponekad jecala:Joj,mamo mamice. Hejbet puta,od akšama do sabaha.Nisu to bili samo jecaji.Bilo tu i stenjanja,i strepnje,i vriskova,i krikova,i plača i smijeha…

Čovjek bi mislio jal’ zaposjednuta,jal’ opsjednuta,jal’ je neko dere, iz kože ibacuje ili joj se nešto između noga zakantalo, pa se spotakla i ograisala. A možda je neko plaho udara i ruži, po starinski , narodski rečeno : kara.

Ponekad bi joj izletilo  , nemoj molim te mili,to Mujo,jače,brže,ne prestaj mili,tako mili moj.

Taka je buka iz Fatinog halvata dolazila k'o da je Mujo; ili neki hamal ili  teški radnik Alija Sirotanović,koji u njenoj sobi nešto buši , odvaljuje i ruši.

Komšiluku počeo dosađivati crven fesić.Ma'ma se zabrinula da joj se kći nije razbolila,da joj neki hodža nije sihire bacio,pa je džini zaposjeli.Svo ono noćno glasanje nije normalno za finu begovu kćer.

Fata više nije išla ni u džamiju,ni na sokak,ni u bezistan,ni u ženski hamam.

Za djevojačka sijela nije htjela ni da čuje.

Ne sluti to na dobro.

Mujo se oko plota i kapidžika više se ne mota.Fata ga ne spominje,ni jednu riječ da o njemu zucne.

Nisu to čista posla,misli majka. Hodžu nije mogla ništa da pita,prvo begovska su kuća ; sramota je.Drugo hodžama nikad vjerovala nije.Ovaj od njihove džamije i njihovog džemata  joj jednom  tražio, kaže sevap je hodži dati. On je ilmija „iz“. Ona ga kišibranom heknula,sedam dana mu modro oko bilo.Poslije mu to oko postalo razroko i oćoravio, dibidus. Tako vam to ide, aferim na aferim.

Potrefilo se,u to se vrijeme razboljela  nena Fatina. Ništa opasno.Morala je Fata otići njegovati dva-tri dana. Majka sestru Meleku joj,  poslala sa njom. Da pripazi da ne bi Mujo odnekud banuo i kakav zijan napravio. Ko veli, oće Mujo, ugursuz na lošem glasu je taj belajsuz .

Majka nije mogla neni ići, nema bega a begluk veliki. U frtutmi Fata zaboravila haber Muji poslat da ne dolazi.

I kad hoće , ono hoće. Tako , zlo ne bilo, ne treba mu puno , samo zerica i bez kucanja ulazi u ženske halvate. Baildisala se begovica, čitav dan rintala. Čifluke obilazila i rod sabirala. Održavati begluk je veliki  posao za ženu bez muža, i vako i nako.

Pred akšam popela se u Fatinu sobu,sumnje je muče.Ništa sumnjivo ne nađe. Kod Fate sve uredno, sve na svojem mjestu, Tako je ona riktala i nariktala. Blista soba cakum pakum. Kako akšam počeo padati, sunce u zalasku sjenom prikrilo bivši demirli penđer. Popela se,provjerila i rahat u Fatinom krevetu zaspala.

Zaspala i sanja li sanja. Sve nešto ,i u meko i u tvrdo, jadna li joj majka!?

Mujo tu veče prvi put,od pokazivanja beznoktaša , dobrano odocnio . Majka ga korila što svaku veče izbiva iz kuće. Štaće reći dunjaluk, nije on repa bez korijena! On ljut zbog korenja i kašnjenja odmah sa prozora na usnulu ženu naskočio . Dok se žensko čeljade probudilo i snašlo ,Mujo već bio u po posla.

Bio silno nervozan što je kasnio, moralo je nekako nadolmiti Fatin lelek . Bio silovitiji i žustriji nego inače. Žena nije imala kud , nego mamo, joj mamo mamice. Izmicala se Fatma  ali Mujo ne da. Majka i Fata glasom i stasom nalik. U mrklom mraku lahko hin insan mogo zamijeniti.  Stalno je stizo i prestizo. Misli on  to ga Fata izaziva.

A žena jopet nema kud nego : joj mamo mamice. Više i ne bježi. Dostigle je silne godine bez mamicanja. Sada zna odakle i zbog čega  Fati ono: joj, mamo mamice. Sada anlaiše da Fata nit je bolesna, nit su je džini zaposjeli, niti hodža sihire bacao. A bome nit je nju ,mamo mamicu dozivala! Ono o džinima bi se jš moglo razmisliti, ali sada ne može, Mujo ne da! I više joj nije ni krivo i nije bilo kukala joj majka, već katarzično :j oj mamo mamice. Neko bi reko Platonova filozofija o smrti na djelu.

A beg ,muž joj za dva'es't godina braka  ni jedno uh da joj izvuče.Zakukala majka načisto, grlo je od leleka zabolilo . Stišavala se ona,ali ne pomaže.To njoj samo od sebe nadolazi i vrišti. Nije to ni njen, glas ,mnije. Fatin je. Tako se Fata glasa: joj,mamo mamice. I poneka suza,ali i nezadrživi vesili smijeh,Morala ga prigušivati.

Što ti je život.Morala majka na ćeru posumnjati i provjeravati pa da zaleleče.Joj.mamo mamice.

Po navici Mujo sabah zorom kući, zamalo da odocni izlećet’ , nije vremena ni vida  imao da pogleda Fatu, samo poljubac na brzaka, pa kliz kroz prozor ko da ga sam đava tjera, bježi od zore da ga ko ne vidi. Htjela ga žena još jednom povući na sebe, ali skontala uskoro će sabah, prepoznaće je Mujo i eto sramote. Teška srca ga pusti.

Begovicu jutrom stid spopao. Čerinog ašika ona povalila. Miris je odaje. Nije ga ona povalila,on je nju zaskočio i nikako se nije mogla iskobeljati. Nije samo ona kriva, Fata je više, pravda sama sebe. U početku. Poslije joj se nije dalo . A najposlije joj se i omililo.

Okupa se begovica, namirisa i rubin odoru obuče, pa je brzo svuče. Ona bi čitav dan u svili i kadifi proboravila samo da bi nahajcana Muju dočekala. A ima posla, begovica je ona i zastidi se. Večeras će ona Muju kanđijom dočekati i ko poslijednjeg hamala izdegeničit..

Dočekati i nalijepiti ; šta joj to od malodobne kćerke radi? Ljutita a razigrana, vesela a postiđena: vazdan nešto radila i pjevala: Joj,crven fesić u dragana moga,joj mamo mamice. Butum se komšiluk zaibretio. Fate nema, sad joj majka istu pjesmu pjeva. Nisu to čista posla?

Dan majku izmorio, a ni prošlu noć skoro oka nije sklopila, pa u ćerinu sobu prije akšama pošla da malo otpočine. Hoće Muju da dočeka i svaku mu riječ ružnu što je mogla smisliti iskanta i dobro ga iskara . Mislila , Mujo dolazi nešto kasnije,k'o ‘no sinoć na priliku.

Zalegla umorna žena pa utvrdo zaspala. Ne mere poslije sinoć biti: Žena zaspala i sanjala i utvrdo i umeko, jadna li joj majka. Nije više neupućena. Mujo je bezbeli dobro uputio, kroz san se smješka rahat od pameti  begovica.

Dođe Mujo, mrkli mrak, mukla tišina , noć bez mjesečine. Pronađe Fatin krevet, ovaj poširok k'o francuski ležaj, sav u svili , šiltetima i dušecima. Leže Mujo namah stade milovati Fatu. Majka  toliko umorna bila da se probuditi nije mogla. Sve pokušava da se rasani i nasrtljivca odgurne, ali ne može slaba je. Mujo je mazi i miluje i ljubi i svlači. Lako mu hanteriju svući. Samo jedan potez preko glave i nema je.

Žena, Fatma ,  begovica , majka Fatina ga odguruje, pokušava da se rasani. Mujo navikao da se Fata tako igra i mazi, da ga odguruje, mami i odbija. I uvijek bi dala da je on nadvlada. I ovaj put žensku Mujo nadvaladao. Kasno ona sebi došla. Krv joj već uveliko prokolala ko vodopad sa Skakavca usred veljih kiša ,  i u glavu, u srce, i u noge, i u đardin je udarila i ne može ona ništa drugo samo ono sad već epsko : joj,mamo mamice.

Mujo je opet nježno mazi, ljubi i miluje, pa jače i čvršće. Tako se to radi, misli žena, a ne ko brčjabi muž joj .  Trt, mrt i gotovo i na drugu stranu se okrenuti, bez riječi bez milovanja, cigar ispušiti i zahrkati.

Tako misli , a u njoj i Muji se novi nagon rađa i oni se ponovo poganjaše. I gore i dole, i uzduž i poprijeko, i ukrivo i upravo, i utvrdo i u meko, preko šilteta, preko dušeka i jastuka. Sve dok ne bude ono željeno: joj mamo mamice i malo potom ono njegovo: uh,uh i uh.

Prođe ponoć, sahat kula otkucava, zvono katedralskog tornja nabrojia mamicanja , a i priroda se uskomešala . neredom ludi. Ko u po bijela dana čuje se žamor ,  zrikavci cvrkuću , žabe krekeću , sove huču, mačke se u nevakat veljaju , kuje bjesomučno repove dižu i klepeću ušima.

Fatma  jadna li joj majka , shvati da nije Muju nal'jepila što joj ćeri ovakve stvari radi. Sada je i kasno da to učini. Bila bi to bruka i sramota za begovsku kuću. Čera i majka istog zagonđiju imaju.

Jes zagonđija van taki, ali to bega i dunjaluk ne bi interesovalo. Moglo bi kamenovanje ili bičevanje da padne, namah . Joj majko moja; črečenja onog beternog i zavidnog  valjda neće biti. Normalno, ako preživi kamenovanje il’ bičevanje , a manje vjerovatno oboje..

Šuti begovica, negodovanja nema, malo se radi svoje časti otima i kao ne da. To Muju pali i uzbuđuje, on silovitije navaljuje i ne pušta dok ne čuje ono njegovom uhu drago :joj,mamo mamice.Tek tada on može odahnuti i prosuti ono svoje muško uh,uh i uh.

I tako se uzavrelost vas cijelu noć ćerala. Ona sve ko bježi i neće, svako malo zacvili i zaplače, nekad krikne ili zacikoće, nekad Muju prevrne pa ga zajaše. Na  kraju se svede  na ono vrlo jednostavno:joj mamo mamice,i ono inatli uh,uh i uh.

Prije sabah zore , zna se , mora Mujo megdan napustiti, ža’ mu .volio bi on još, ali dušmana svugdje i o svakom vaktu ima. Begovica ga zadržava, zaboravlja na stid i kamenovanje, gotovo je; u njoj se iskonska žena probudila. Mujo jako zavolio Fatu, ne želi da ona nagrabusi i pati. Poljubi žensko pomiluje po kosi i mramornim grudima da ga želja mine: pa kroz prozor klisnu.

Osta begovica na šoltetima , gola i uzavrela,svilenim čaršafima se obmotava, prelijeva se sjajno tijelo u zvukovima malopređašnjih strasti i uzdisaja,upija mirise dva tijela izmješana na dušecima i jastucima. Ona počinje da tone u san i sanja da usisava Mujin ponos: joj,mamo mamice…

U glavi joj se vrti od miline i neke ljepote i ne može da zaustavi suze,i ne može da se otme jecajima iz kojih se budi glas, kristalno čist i ženski snažan:

Crven fesić u dragana moga,joj mamo  mamice…

Ona je radosna i tužna. U njoj procvjetava  insanka koja  do ovih noći nije nabrekla u ženu. Ona osjeća da se probuđena djevojčica pretvara u strasnu ženu, željnu prave ljubavi i strasti.

U tom začuje zvuk begovskog  fijakera; to se njene ćerke Fatima i  Meleka vraćaju od nene.

Majka oblači anteriju boje divlje  boliglave u punom cvatu, raskošno izvezenu đuvezli i srebrenim arabeskama što prizivaju Kleopatru, Šeherezadu, Salomu  i Alhambru . Navlači je na raskošno i nabreklo tijelo, koje još vri od cjelova, milovanja i obljuba prethodnih noći i hita u susret kćerkama.

Dok žuri bujne, mramorne, svilene  grudi hoće da iskoče iz haljine.On im ne da, vraća ih i lagano miluje.To je Mujo sinoć ljubio! Sada vajar sedefaste noge i bjelokosne ruke bježe iz anterije,  postiđujući svilu kojom je anterija istkana.

U prolazu zastaje  kraj šadervana , pljusne se i plakne po licu, grudima i kadifnom đardinu, da se malo ohladi i smiri. Teško će to ići, žena se probudila i sada budna , ovog dana ; noći dvije , svoga podatnog i obljubljenog tijela sanja.

Ćerke joj lete u zagrljaj  , majka Fatma ih ljubi i plače. Od tuge i sreće. Ljubav je u nevekat jamila.

Kćerke je začuđeno gledaju i pitaju se otkud ta iznenadna ljubav i blagost

 Kraj drugog dijela

Fata i Mujo – Pripovijest u četiri čina / Čin Prvi

 

Bili jednom,u nekom vaktu  u jednoj bosanskoj varoši Fata i Mujo.Mnogo se zavoljelo dvoje mladih.Branili im dušmani da se susreću.Ne znamo jal’ mater il’ otac Fatin.Otac begovski tiranin bio.Majka begovica puno mlađa,jedva tries’ petu nabrala. U neljubavi Bega se bojala pa i ona stroga,tvrda,bez radosti dane nije ni brojala..

Daklen Fata begova kći,a Mujo sin siromašne udovice.Vehta ,neopstajuća kombinacija.Fata lijepa na mater bila,ni upis vila joj ravna nije,pomalo šeret.Mujo delija,kršan,zgodan razgovorljiv i ugursuz.Za svaku žensku otrov mogao biti.Ali jok,njemu Fata iz glave ne izilazi.Ni on Fati iz srca.Valjda  tako suđeno bilo.

Dogovorili se  mladi kako da budu jedno sa drugim.Fata spavala na spratu uz dva demirli penđera.Pod jednim penđerom ašlama,pod drugim tunja..Mujo bi se popeo na trešnju, primakao bi se prozoru i kroz rešetke bi proturio srednji prst.Jedino se tako mogli doticati.Drugi prsti bili kratki.Fata bi  ga i milovala i milkila.Navikao on na milovanje.Tada bi brstio trešnje.Ponekad mu prst bio vlažan i slipav,on nije obraćao pažnju.Konta vrućine su,prst se od milovanja znoji.Malo mu neobično bilo što mu prst na žensku tukne.Ni na to nije obraćao pažnji.Misli Fata je žensko.

Kandilje nisu palili da ih neko ne bi vidio.Da nije bilo džamije Mujo nikad Fatu ne bi sreo, vidio i prepoznao.Jes’ da je Fata po starinski ulicom i u džamiji nosila zar.Ali je nestašna bila i kad god bi Muju vidjela digla bi zar.Kanda joj u lice,u oko  nešto upalo;pa trljaj,pa trepći,pa žmirkaj na Muju,sve dok oko ne bi iščašila.

Oteglo se ašikovanje.Sreća da su ašlame i tunje rađale u različito vrijeme.Trešnja rodila,Mujo i Fata sve ašlame u par dana pobrstili.Fatin otac se ibretio što te godine trešnja nije rodila. Kad bi mu dosadilo penjat se na ašlamu Mujo bi se peo na dunju,primakao bi se demirli prozoru i kroz mušepke opet proturio srednji prst.Fata bi ga milovala i milkila.

Došla sezona dunja i Mujo i njih počeo brstit.Fatu nije mogao ponuditi,nisu tunje kroz rešetke mogle proći.Mujina mater slatko od dunja napravila.Čudi se narod.Nit ih u bašti imala,niti je  na pijaci tunje i slatko od tunja kupovala. A prodaje slatko od tunja.Svašta!Bio to Fatin dio ašikluka.Fatin otac se ibretio što te godine dunja nije  rodila.

Kažemo sreća ašlame i tunje rađaju u različit vakat,a mogu se nezrele jesti.Nekad bi Mujo znao pretjerati pa se i obarabatiti.Nikako da se Mujo i Fata ljudski pomiluju i dotaknu.Samo prst kroz demirli penđer i milki i miluj.Nisu glasno mogli razcovarati,beg bi ih mogo čuti i eto belaja.Ponekad bi samo šutjeli, a Fata bi milovala i milkila.

Jednom Mujo nešto čudno,iz čiste dosade i jada,napravio.Popeo se na dunju i primako se penđeru toliko blizu k'o što nikad nije.Trebalo mu vremena,Fata nestrpljiva pita:

-Hoće li bolan više taj prst?

Nešto se ušeprtljo Mujo pa nervozno odgovara i nešto jedva kroz demirli penđer protura.:

-Hoće bezbeli,bona evo sa'će!

Dohvati se Fata ponude i poče da milki pa skoro da vrisnu:

-Joj ,Mujo dragi, kada ti je ovo nokat otp'o.

-Juče ja majčinom slugi jedinom pomagao,drva  cjep'o.Pa hek po prstu.Otpade noka iz čista mira

Milki Fata i ispituje:

-Jadni moj Mujkane,a zašto ti je prst vako oteka’?

-Kako neće bona.Kad nokat otpa'ne prst mora oteknuti.

-Milki Fata ne popušta,misli Muju će manje boljeti ako ga ona nježno miluje,propitivanje nije završila:

-Mili moj Mujice,bolest ti neka jaka prst napala.Hem nema nokta,hem oteko,evo ga i raste,nikad veći i deblji nije bio.

Milki Fata pa milki,ne posustaje.Mujo konta šta da joj odgovori pa se odjednom sjeti:

-Idem  draga moja po demir pilu,ovo se više ne mere durat.Ima da prerežem rešetke ,sve razvalim i sve ti objasnim i da ti bolnu ranu pokažem.Ti vidi što ti je radit,miliovat ili milkit,j jal’ melem tvoj prikantat, ja'l nešto treće,smislićeš ti pametna si.

Ta ti valja,- obradova se Fata – Babo otišo u Stambol, nosi neki pašin ferman veziru,neće se za po’ godine vratiti.

Dok pričala Fata ubrzala milovanje,Mujo se ukočio,nije sišo, već je hekno sa grane.Od silnog trzanja; prije ukočenja; odlomila se velika grana na kojoj je sjedio i on hek  sa tunje.Jal’ od  habera,jal’ od nečeg drugog,jal’ sa trešnje,jal’ sa dunje;sve jedno je,iste su visine,Mujo se natakatio u bašču. Srećom na kadifice i mehku zemlju usred žare pao, ništa mu nije bilo. Ono k'o fol.

Ta dunja nikad više nije rodila, pa je posijekli i novu zasadili. Ni ta nije, bezbeli , rađala..Malo ugruvan , puno užaren i postiđen gleda u mjesec,zvijezde i vedro nebo, nešto bi da opsuje , ali se stišće. Đe ćeš pred begovskom kćerkom i ašik ljubom prostote lajat.. A i pogano je. Čuje Fatu kako pita:

-Jel to kiša pada,dvij tri kapi me po ruci potrefiše.

-Jes’ malo kišilo pa prošlo.

Mujo nije ni o'šo, a već se vrn'o i na ašlamu se natandario. Ona na udaljenijem kraju kuće bila,

Na ašlamu se popeo,demirli pilu u ruke pa pila . Ipak preglasno bilo . Mujo stao ne zna šta će!?

Fata skontala , glas prelijepi,snažni i otresiti pustila haman Josipa Lisac  i zapjevala Moj dilbere,pa prekinula.Ne kreću se ni ona ni dilber večeras nigdje,pa joj pjesma nije po volji.Tada okrenu na drugu i poteče glas kao izvor Modre rijeke bistre :

-Joj,mamo mamice,crven fesić u dragana moga,joj mamo mamice…

Muji drago oko srca,to njemu i njegovoj raboti njegova Fata pjeva,pa pilaj i pilaj.

Fatina majka i seja,butum komšiluk se zaibretio.Joj miline avaza.

Mujo pilo i začas prepilo demirli penđer i u Fatinu sobu se uvukao.Šta je Mujo objašnjavo,kako joj je bolni prst pokazivao i šta su radili snjim i bez njega i kakvim melemima oblagali ; to ne znamo. Nismo nazočili ni svjedočili, a nikad nismo tračali i olajavali bez škure potrebe.Jutrom, sabah zorom Mujo se iskrao i kući otišao.Otada,nadalje i ubuduće , bi se odmah po akšamu uvukaou fatine odaje. Trešnja  krila demirli prozor na kome nema demir rešetaka, izjutra,prije sabah zore bi se Mujo iskkobeljo vanka .Fata bi tokom dana bogate  meze i slastica za večeru nabrala.Mjesecima gozba i gozbe trajale.

Tih mjeseci je Fata obdan pjevala :

-Joj crven fesić u dragana moga,joj mamo mamice…

Obnoć se čuli samo jecaji:Joj,mamo mamice.Po tri do deset  puta. Neki besposleni pjano brojo i do tridest izbrojo. To se koji put umanjilo, a bogami, koji put se i norma prebacila. A sve  od akšama do sabaha.

Šta joj je Mujo radio i da li je novi nokat narasto nismo ni nazočili ni svjedočili?! Aman , nisu to bila čista posla.

Da li je narodni pjesnik po njima , onu Fatinu najmiliju ,pjesmu  spjevao?

Joj , mamo mamice , na ovom opičenom dunjaluku sve je moguće.

Kraj prvog čina

Dodik – luda ostaje luda i pijačarska fukara i kad misli da je Čaušesku

 

Iz Arhiva

BY HUMORPRIPOVIJESTI

 

 

 

Dodik je poput lude na ringišpilu.

Kako vjetar duva , tako se i on okreće.

 

Samo da je na vlasti i da može kajmak smicati. A bome i stah od pada je veliki.

Može se zalomiti pravi pravcati pržun, sem onog nebeskog.

Isto kao i Lučiću i Nikoliću.

 

Nekad kleti neprijatelji su se udružili i varaju i otimaju od srpskog naroda , gurajući ga u konfrontacije sa susidima i u možebitni rat.

Karikatura je proročki pretpostavila Dodikovo ovogodišnje šminkanje, lifting,farbanje i presađivanje kose  u nastojanju da postane  nova novcata balerina  , a stara pi**ica.

Nemojte nam uzeti za zlo.

Podaci i fizičkoj preobrazbi su preuzeti od neimenovanog kliničkog izvora.

Psihičke , karaterne i javne (vidljive)  manifestacije i značajke pijačarske fukare i pored svog nagomilanog  novca i vila, se nikada neće moći da saprati   ili ublažiti.

 

Ah, skoro zaboravismo.

Par detelja za biografiju,prelivoda,licemjera, pogani  i fukara.

 

-Nakon istupa na Radio-televiziji Srbije, Vučić je organizirao i konferenciju za medije, na kojoj je kazao da “Dodik nije samo idiot”, već da je i “težak kriminalac kojeg je korumpirao predizborni tim Borisa Tadića”.

(Izjava data prije deset godina dan nakon  emisije – magazin OKO na RTS.)

Negdje u isto vrijeme ,početkom 2008. godine   tadašnji prvi čovjek Srpske radikalne stranke Tomislav Nikolić:

– Dodik je 1992. godine bio jedan od najboljih saradnika Slobodana Miloševića. Kao čovjek se obogatio na tuđoj nevolji.  On je idiot…

Ni Dodik ne ostaje dužan:

-Oni su politički pobačaji …(parafraza).

I vidite molimo vas:

-Idiot, kriminalac i politički pobačaji danas zajednički sanjaju snove o brisanju granice preko Drine.

 

Tako vam rade dvorske  lude i pijačarske fukare:

-Nasmijavaju narod.

 

A narod mu  sve viče kliče.

-Dole Čaušesku.

A onoj Biserki:

-Dole Elena.

 

Narod je pametan.Ponekad nasluti ili riješi  sudbinu tirana na svoj način.