Pas , dječak i anđeo

Imao sam malenog psa. Bio je meden , rundav i crn. Nisam ga zvao rundavim,tako sam mu tepao.Nisam ga zvao crni,tako sam ga mazio .Zvao sam ga Medi ,tako sam ga volio.

Pas i dječak , Medi i Crni. Crni i Dobri .Igra i radost, Jedno ljeto mnogo nestašluka, još više smijeha i radosti.Tri mjeseca sna.

Dječaku bješe šest godina , psu četiri mjeseci.Mislili su zajedno će rasti. Živjeti čitav život istim snom.

Ali…

Dječak i pas su bili još mladi , nevini i naivni.Nisu znali da je sve u parovima. Snovi – java.Radost – tuga. Smijeh – bol. Život – smrt. Nisu čak znali ni šta je to dobro,jer su bili sušto dobro; a kamoli da postoji zlo kao njegova susprotnost.

Dođoše neki ljudi neuki. Dođoše neki ljudi zli. Dođoše ljudi sa plićakom uma. Iznenada. Niotkud.

Žicu šintorsku oko psa staviše. Žicu čeličnu oko vrata Medenog saviše. Omču smrti oko života moje bebice zategnuše.

Zacvili štence. Zacvili dječak. Zacvili nebo. Crni oblak zakloni sunce da ne gleda ono što se ne može gledati , a da se srce ne raspukne, a da se nebeske putanje ne poremete.

Nije se dao Medi .Nije ga dao Crni. Ugrizoše dvojicu od neljudi. Nejaka maksumčad kidišu na zvijeri. Zvijeri djete na zemlju bacaju. Jedan monstrum hvata rundavog za zadnje noge. Diže dječakovog medenog dugara uvis. Visoko, najviše .

Crni očajnički ,nemoćno osjeti zlo se veliko sprema. Sa zemlje vrisnu:

-Joj Mama mamice…

Šućmuraste okice Medenog očajnički gledaju, cvile nevinost svoju

-Pomozi Maleni!

Ni oči nisam zatvorio. Ni Bogu Jedinom se pomolio, Ni pomoć bebici svojoj pružio.

U djeliću sekunde Medijevom glavom protrese monstrum trotoar. Ciknu Medi krikom preplašene srne kojoj krvoločni vuci očnjacima utrobu, srce kidaju . Prosu se mozak po bjelini ivičnjaka, kao drob tek zaklanog janjeta. Crvenkasto bijela masa na sivom asvaltu se srcoliko širi i kao potočić usporeno klizi ka Crnom.

Ni trepnuo nisam , a krvoloci ubaciše malo beživotno tjelešce u kola i krenuše u potragu za smjehom i radosnom cikom nekog novog para drugara.

Drhtulji duša djetinja obavijena zvejrinjim smjehom. Obogaćena sa dva nova pojma: ubice i smrt.A ne zna ni da plače , tek počinje da uči.

I prođe vrijeme

O'čas

Samo šezdeset kuka

Sanjam iz noći u noć

Ljepot okice Medijeve

Kako Očajnički gledaju

Cvile nevinost svoju

Pomozi Maleni

Možda me zato zovu Dobri Bleki

I mili taj vakat . Samo sat kasnije vidim plavetnog anđela koji mi sa drvenog mosta maše. Osmjehom i bijelim svilenim šalom nagovještava da je Život prelijep. Iz nježnog vodenog zagrljaja što vječnosti vodi vraća me u život.

Možda me zato zovu Hairlija. Tko da zna?

Fata i Mujo – Pripovijest u četiri čina / Čin treći

Čin treći

 

Namjera nam bila pripovijest sa  Mujom i Fatom , po drugom činu . nekim vehtim  epilogom smandrljati . 

Znamo da bi mnogi  hotjeli da smo , mamicanje i tako to…,  završili kako vaš znatiželjni i pretežno vedri um sanja. Nismo imali hraborosti u belaj vas uvaljivati.

Oprostite , mnogo se izvinjuvamo , ali  ne dadoše nam.

Sitni kitab neki hamal dostavio. Poručio smjerni  i strogi Mojsije.Ukratko – ne ide to tako .

U pismenu piše, od riječi do riječi:

” Ti ko biva završi onu o Muji i Fatimi. Gdje će ti duša? Mi znamo da Mujo nije Mujo, isto kao što znamo ko je Mujo. Znam ; reći ćeš nije lijepo mrtve na nakrivo napisati. Obrazli si ti!?  A kakav ti je obraz kad istinu prešutiš? Isto je ka si slaga. Ti nikad nisi lažov bio, koliko ja znam A ono za što čovjek ne zna ni briga ga nije. Zato istinu tresni dunjaluku međ rogove ili ćeš garantovano  prihajat pržunu.  Indexi i Fatma će ti oprostiti. “

U pravu je mudri djed Mojsije. Istina se ne smije prešutjeti, ni da ti je rod najrođeniji u pitanju. Tako sa Neba prosvijetljeno.

**

Čin treći

Mujo se ono drugo  jutro nešto kaharli vrati kući. Majka hoće opet da mu   prigovara izbivanje, on ni mukajet i nehajno, zamišljeno odmahuje rukom, kroz vajat ; pravac banja, pa bešika.

Obrni okreni, ne mere zaspat. Nešto mu čudna Fata ove dvije noći. Isto miriše, isto se igra. Bježi gura, odbija , pa se predaje. Ista ona nezasitoist , strast i podavanje i uzimanje. I isto ono Joj, mamo mamice. Isto one raskošno tijelo, usne medne, podatne i pune, jedre grudi…

Čekaj bolan Mujo , stanider malo . Ohani. Kori on sam sebe. Grudi joj  ko mrven pihtijastije, mekše. Nije to ništa – ubjeđuje sebe Mujo. Koliko sam ih mijesio i tresio, u njima glavu gubio, i gnjavio, i ljubio i milovao, i grickao i od radosti suzama zalijevao, ne bi bilo čudo da bar malo, mrvicu ne popuste. Nije to tješi Mujo sebe. Sve je , čini se isto, a opet nešto nije isto.

Ruke, noge, bedra kad dohvatiš, sve isto, milina, bjelina i sedefasta glatkoća  i u mraku se osjete. Stomak k'o kineski porculan, a đardin, ta bašta mirisna, brežuljkasti izvor života dosanjani i medne usne, opjevane, što čovjek uranja u njih nijansu su ko šire. Sam od sebe zaključak pada.

Ništa to nije, mogao je on to osvojiti i da se ne primjeti. Ali ta neprimjetna Y dlaka razlike ga muči i buni.

Čini da Fata nije Fata,a  opet da je Fata Fata. Umuje Mujo:   

On skoro po godine , bjesomučno navaljuje, udara, burgija. Ona ga strasno uzima, usisava, neda mu da se smiri, već samo rade i radi, gore,dole, lijevo, desno,i u pravo i u ukrivo i u sridu i u stranu. I u tvrdo i u meko, dok se sve ne zamanta i ne bude : joj, mamo mamice i uh, uh i uh. Možda je moglo za dlaku popustiti to srce drago, taj đardin cvijetni , ta pupoljak  đula, ta mirisna ljubičica moja.

Zatim  se  nešto sjeti ni ponuda za sofru nije bilo. Opravdanje i zato nađe; sebe krivi. Prvu noć kasnio pa mu na um hrana i slastice nisu naum padale. Gdje će ti bolan veće slastice od uzavrelog ženskog tijela  ? Drugu noće navalio ko tatarin pa se Fata nije snašla. Dragost je osvojila što je tolikom željom njen Mujo ganja i što mu ona k'o fol bježi.

Pomisao na tu i te divote, ljepote i ljubav ga smiruje i on pokajnički pada u nevini san.

Fata se oko nene zabavila, puno posla za nju bila. Malena Meleka ni od kakve pomoći nije bila. Sa jalijom jurcala. Zbog toga je Fata na Muju skoro zaboravila. Sve se boji da joj dragi Mujo nije nagrabusio. Gleda majku, ne vidi nikakvih loših znakova. Dobro je misli ona.

Aha kako ne, smiješi se usud!

Fata mnije , jadna li joj majka , Mujo doš'o vidio da je nema pa otiš'o. Mujo doš'o i drugu noć, vidio da je nema pa otiš'o. Srce Fatino, dobro je da ga neki očev čifčija nije prokužio. Sve čeka da dan prođe, a on ne mrda. Danas joj se nešto i ne pjeva. Majka je gurka, ona neće.

Ako nećeš ti ja ću, znam da voliš onu pjesmu i zapjeva je. Ibreti se komšiluk: Fata kod kuće, a mater joj pjeva njenu pjesmo. Nije dobro. U neko doba neće ni biti!  I Fata se ibreti, koliko zna majku, a zna je od rođenja, nikad nije stih izgovorila, a kamo li zapjevala. Nisu to čista posla!

Naveče ti Mujo namah po akšamu kod Fate. Fata se uželjela Muje, dvije noći ga nije opasavala, pa sad hoće da nadoknadi. Nikad se ne nadoknadi ono što se propusti. Zna to ona  , ali ipak k'o pomahnitalo čeljade što sušicu ima i zna da mre, baca se na Muju. Sada ona ne da njemu da dahne, da se izmiče,i smiri. Luduje djevojka, pamet načisto u stranu gurnula i gubi se u strasti.

Svako Joj, mamo mamice traži novo Joj, mamo mamice. Mujo sagledava ovu novu Fatu. Sviđa mu se ova žena što se besomučno daje. To više nije djevojka, Fata njegova. To je neka nova fatalna žena koju će on morati nanova krotiti. Majka joj ništa čula nije. Dva dana i dvije noći nije stala, sva se baildisala.Po danu letaj po čiflucima, po noći ne daji Muju da je stigne, sve pa bjež od njega.  Uzalud ,kukala joj  majka. Kad je prvi put stigo sve  gotovo bilo. Zato ovu noć ni topove sa crne Bijele tabije ne bi čula.

Ni svjesni nisu bili koliko je noć munjevito prošla. Ni noć kako se gubi i sabah što rudi osjetili nisu. Prvi pjetao zakukuriko. Za njim drugi i treći. Kasno Muji da doma ide. Vidio bi ga vas dunjaluk kako bježi i eto sramote. Ostade Mujo taj dan u Fatinim odajama.

Ona ga zabašurila, pod šiltete, jastuke i dušeke cjeloklupne  djevojačke sehare gasakrila . Iz sobe nije izlazila, majci poručila da nije dobro, ali majka već poslom begovice krenula. Fata zamandali vrata . Muju iz dušeka izvlači. On vas vunen; iz ustiju pljuje vunu i perje povlači Fatu. Ona se ne da, neko će čuti , dan je. Meleka dva tri puta na vrata kucala. Niko joj se ne odaziva.

Prihvatiše se priče i sofre. Ogladnio Mujo ko neki vuk nezasiti. Fata mu se izvinjava što mu se nije javila dok je dva dana kod nene izbivala. Mislila vidjeće da je nema pa će se vrnuti.

Mujo se zgrcnu, umalo se udavio nije. Fata hek po leđima, po vratu, po bubrezima, a on se guši. Doš'o je on sebi ali hoće da ga Fata buba i telembači, zaslužio je to , on mjesto nje dvije noći zaredom drugu povaljivo.

Ugrize se za jezik ,ni jednu ne pregovori. Da išta reče nestalo bi Fate. A on Fatu ne da. Ni za živu glavu, ni za vaskoliki dunjaluk. Fata je njegova . Jedna i jedina ljubav .

Sada je Mujo u velikoj buli. Ogromnoj. Tandaro sa strane , a ne smije ništa priznati . Krivica nije u njega, ali ništa ne bi pomoglo. Fatina je i mame joj mamice. Skonto koju  je on natjerav'o i upjevavo: joj, mamo mamice. To mogla biti samo Fatma; mater Fatina: joj, mamo mamica i niko drugi. Šta njoj bi pa se njega uspaljenog ne kutarisa?

Nisu to čista posla. A nemere se tu ništa više učiniti.

Kad odjednom djevojčurak, Meleka na pendžer demirli prozor bez demira kuca. Čula ona u sobi  komešanje . Dijete ko dijete, radoznalo i hoće sve da vidi i zna. Davno ona skontala da je penđer osto bez demira, isto ko Fata bez bjeline. Ovo drugo joj najasnije bilo nije, jer je nije ni interesovalo.

Fata vrisnu, Mujo otvori stakla i za kujruk uvuče dijete u sobu. Ni nježno ni grubo; ‘nako bratski.

Pita je hoće li kome prokazati njih dvoje što se vole.

-Jok Mujo, tebe mi.- kaže ona.

Zeza ga, a Mujo ne zna šta će. Fata pristavi malenu na krilo i skoro sve joj ispriča. Ono skoro ostavi za kasniji neki vakat, kad dijete odraste i počne upjevavati , jal’ vrištati.

Meleka shvatila i ono skoro, iako joj nije isprično. Vidjela ona kako se grlice i golubovi ljube. A i sluge  bi koju sluškinju u magazi međ vreće povalile ili štali u sjenu natakarili, ne znajući da ih radoznalo dijete iz prikrajka gledi šta rade. Vidjela  ona i Fatu i Muju na kamari . Jedino joj nejasna bilo čemu tolika đefa oko malo uguravanja? čemu  ta vaskolika frka,cika i vriska. A nije previše ni radoznala bila, još se zadjevojčila nije.

Zaklelo se dijete na čitab da nikome ništa neće reći. Ne bi  rekla i da se nije zaklela, jer Fatu voli više od matere i oca. Fata uvijek vesela bila i dijete voljela, pazila i nasmijavala, igrala se i jurila sa njom.A i Mujo joj plaho drag bio. Kako ne bi . Sestra ga njena voli ko nikog na ovom svijetu.

Djeca dobro prepoznaju i pamte, pa dobro dobrim uzvraćaju.

Majka se kasno sa čifluka vratila. Posao ona davno završila, ali otezala povratak. Bojala se pogledati kćeri u oči. Te večeri Mujo tužan bio, kući ranije otišao. Fata mislila žao mu djeteta što tajne njihove krije. Majka joj duma , nije Fatu ove dvije noći čula da poji pa se obradovala.

Sutrdan po akšamu sve se vrati u normalu. Mujo Fatu ganja pa uganja, pa ona joj, mamo mamice, puno tiše majku dozivala. U usta peškire i jorgane stavljala . Majka čula, jastucima uši pokrivala, krv joj bujala, ali se kćerki nije odazivala ,niti joj išla pomoć dati. A ni stravu zalijevati , jer neće pomoći, niti će se Fata devranisati.

Ko da neko karte štima, jal dobre , jal loše.Opet se razboli nena! Fata i Meleke kod nje da je paze i liječe. Fata Muju obavijseti da je neće biti dva tri dana. Mujo ipak po akšamu u Fatinu sobu, a žena na krevetu leži. Smislio on plan. Povali ženu , ona se ne buni, ali nešto nije horna i sevdisanje posustaje.

Mujo ustaje šibicu pali, kandilj nalazi i prigušeno ga sjaji, Prilazi ženi na krevetu. Begovica – znao je to on. Ona pokrila lice rukom i plače, sramota je pripala velika. Muji je žao.Vidi da je sram.Ali čast njegova je pita ;kako je sebi mogla dozvoliti da ćeri ljubavnika blati i povaljuje, ne ljutito, već razočarano i  tužno.

Ona ne prestaje da plače i sve mu po pravici priča kako je bilo. I silu i nehtjenje, pa poluhtjenje i na kraju predaju. Mujo priči ne nalazi mane. Tako je bilo, sudbina im to nanijetila. Prije će biti nemar i neoprez što ga strast neštedimice unosi u blentare.Oprašta joj Mujo, oprašta ona njemu i sebe i Fatu. U oprostu  i zahvalnosti se olakšanje i radost velika javlja. Oni se opet oprosta i zahvalnosti prihvataju. Nikako da svako svojim putem krene. On kroz penđer, ona iz kćerine sobe.

Slučajno(?) se dotakoše za ruke,.frcnu munja, u mali mozak ih strefi, veliki se odmah isključi i eto ti belaja. Padoše k'o pokošeni na šiltete. Igrom slučaja se Mujo na begovici zalomio i za sedef grudi, istjerane iz anterije radi ravnoteže uhvatio. Više povratka nije bilo. Mujo ljubi, begovica se predaje i glavu  gubi. Mujo stišće i kidiše. Ona se raspomamljuje kao nikada  prije. Mujo tu veče upozna  pravu, nezasitu ženu lavicu. Fatalnu ljubavnicu.Sreća Fata ga dobro potkuvetila, mogao je ravnopravno begovici uzvratiti.

Nije ih briga bilo ni kako jako, ni koliko je : joj mamo mamice bilo. Samo se ganjali , sustizali, i opet ganjali i baildisali. Sudarali i udarali. Buba Mujo ko luda pomahnitala macola,ko da mu je zadnji put , ko da  mu svilen gajtan na Bijeloj tabiji krvnik sprema. Pred sabah besu jedno drugom zakletvu dali; da se ovo neće nikad više ponoviti. Fatma begovica zadovoljna, Mujo isto. Misle čestitost  su bar malo povratili. Morali su se još jednom  , za kraj oprostiti, zamuhurat dogovor.Ljucki je to.

Poslije je Fata često kod nane išla, ova sve češće poboljevala. Nije to niki dogovor bio, već begovicu sistigle pozne godine. Fatma i Mujo nisu održali zadanu besu. Uvijek je davali i uvijek je kršili. Plaho im se sviđalo ono joj, mamo mamice i uuh, uh,uh. Mnogo više od bese. Ona im nekako šupljikavo i neubjedljivo zvučala. 

Beg se iznenada iz Stambola vratio, mjesec prije nego je trebao. Dušmani mu neki dohaberili da se nešto čudno oko Fatinih odaja dešava. I kada je Fata tu i kada je kod nene. Nije toliko ni lukav ni pametan bio. Da je taki, sačeko bi noć i u Fatinu sobu banuo. On u po dana , ni selam ,   ni dobar dan ikome bano u Fatinu sobu, a ono u njoj nikoga, kao što ni u cijeloj kući ne bi.

Pita sluge gdje su mu žena i kćeri. Rekoše mu : evo nekoliko dana kod majke mu, koja  poboljeva , izgleda vakat došo mrijeti. Jeli onaj bilmez Mujo kad navrnuo nisu mogli rijet. Nisu za Muju znali. Zastidje se beg misli beternih , u fijeker pa majci.

Majci odmah bolje bilo kad je sina vidjela. Mazi čovjeka od šezdeset ljeta ko malo dijete. I mama i kćerka dušom odahnule. Što da je noću bano? Ni zamisliti nisu mogle. Zaboravile na demir što na pendžeru prislonjen stoji.

Šta ti je sudba? Uvijek neka svoje mreže plete. Nema veza sviđa li se kome njeno tkanje ili ne. A jopet su ljudi krivi za sve. Ona samo posprema ljudski poganluk i nered.

Dok je sve igra i zabava u redu je.Ali onda se ljudi zaborave , vrag im se u tintaru upetlja i odnese šalu. Od iskona  sve je u parovima . Sreća i nesreća. Ljubav i mržnja . Vjernost i prevara ,…I sve ima svoj početak i kraj . I nagradu  po zasluzi . Sve je zapisano  u Najsvetijoj knjizi nad knjigama Levhi mahvuz . Svaka praškica i svaka krupnica u njoj zapisana;  ništa nije izostavljeno, ni sakriveno.

Starica ozdravila, vrati se begova porodica domu svome. Mujo dobio obavijest da ni za živu glavu ne prilazi ni tunji , ni trešnji, a ni Fati , ni Fatmi. Imenom je počeo zvati, omilila mu se. kako i ne bi, ne zna se ko je kršniji, jal’ Fata , jal’ mater joj Fatma.

Beg iskusno oko imao, vidio ofalila mu tunja i nešto se suši. Pita sluge šta je bilo. Kažu pukla najveća bočna grana ispod Fatinog pendžera. Beg provjerio i vidio demir prepilan i skinut.

Nikakvu ljutnju,frku, ni belaj nije pravio, nit je kome bilo šta pričao. Svu je računicu u blentari ko u tefter složio . Doduše polovično prema svom čojstvu. I odlučio šta mu je radit. Begovska čast je u pitanju.Poslao povjerljivog čifčiju hitno u Stambol sa sitnim čitabom. Čvrstim stiskom i pažljivim okom porodicu stiskao i vrebao. Ni disati nisu mogle.

Mujo izludio; vrtio se uokolo ko usijana topovska cijev. Pokušala begovica progovorit o Fati i njenoj udaji za Muju, toliko su se njih dvoje njoj omilili. Ona kćerku uz Muju zavolila. Sve što Mujo voli, voli i ona.

Beg ni da čuje , ali sasvim staloženo i razložno razabira ; siromah je, porodica loša, još je majčinim jaslama, niškorist i akšamlija, ni dukata prebijenog nema. Nikako nije za njegove miljenice.

Mjesec dva  poslije evo ti svatova iz Stambola. Na čelu sanđakbej Smirne, mladoženja od šezdeset kuka i plaho krivih noga. U varoši se oko svatova sjatilo i velje i malo. Toliko raskoši i bogatstva nije viđeno.  Svatovi pravac begov kapidžik. Begovica i Fata se obeznanile. Djed je Fati  , sandžakbey mogao da bidne.

Fata vrišti, jauče  i zapomaže. Nebo,  mamu i taju moli, kumi ne udajite me za starca nekog iz tujine. Groznica je uhvatila ne popušta. Otac milosti nema, njegov kadija Fatu i tujina vjenčava. Svatovi vas cijeli dan i noć slavili i sutradan se sa urahaćenim  begom i uplakanom begovicom oprostili   i pravac Turska.

Mujo danima plakao ko malo dijete. Posebna ga straža čohodara od begove kuće odvajala. Niti mogao prići , niti Fatu vidjeti , niti joj se primaći ili joj pomoći. Ni druga nema da mu pomogne. Fata ga osamila od jarana.

Brzo se sabro i muškarac postao. Gleda kako Meleku da dokuči da bilo šta sazna. Djete se nikad bega nije bojala, po svome uvijek činila. Beg se na nju nije obazirao. Dokuči je Mujo. Sazna da je udata za sanđakbega smirnskog. Da je begova sedma žena, da je za nju posaban harem u Smirnoj  napravljen, odmah mu Fata miljenica postala. Haber kaže, juče iz Smirne stigao  da je Fata trudna. Kad, kako i zašto ne znaju.

Mujo bio,pa prošo. Pomirio se sa sudbinom. Nikad više Fate i joj,mamo mamice i uh,uh i uhkanja. Što su mamicali i uhkali, mamicali su i uhkali. Nema više. Fajront !!! Begovica više niđe ne izlazi.Zakapijala se u Fatinu sobu. Hranu joj pred vrata turaju. Ona jal uzet, jal ne uzet. Beg novi demir stavio, na kapiđike demire ugradio, i spolja i unutra. Novu tunju posadio, ona dunja, Mujinog kočenja , se sasušila. Nova tunja bezplodka –  jalovuša bila. Trešnja bezbel’ i logično prestala rađat crvene bobe. Tako je to vazda u prirodi. Plodnost za plodnost. Jalovost za jalovost.

U varoši zavladalo mrtvilo. Nema ni pjesme, ni cike, ni vriske,ni radosti. Begovica poboljevala ,u osamu se dala, napadi migrene nisu prestajali. Žali za čerkom. Za Mujom manje. Nije ga krivila. Tako se desilo. Mladost ludost i strast  neoprez. Mujo se prijavio na vojnu, ne bi li poginuo.

Sve zanijemilo, samo Meleka po dunjaluku nered pravi. Nedostajala joj Fata, mama i Mujo. Bandu dječju napravila, haraju, dječije zulume prave. Ništa ozbiljno, ali može na zaozbiljno izaći.

Što ti je usud. sve imaš, pa onda očas nemaš. A i osililo i uzoholilo se, što jes’ jest! Ne mere to nebo trpjeti.

 

Kraj trećeg čina

**

Mujo i Fata Pripovijest u četiri čina / Čin drugi

 Čin drugi

 
 

Prolazili dani i mjeseci a Fata ne prestaje da obdan upjevava :

-Crven fesić mamo, crven fesić u dragana  moga ,joj, mamo mamice…

Kada bi  joj se Mujo obnoć uvalio ,ona bi prestala pjevati. Samo bi ponekad jecala:

-Joj,mamo mamice.

Hejbet puta,od akšama do sabaha. Nisu to bili samo jecaji. Bilo tu i stenjanja, i strepnje, i vriskova, i krikova, i plača i smijeha , a bome i ..,

Zinite da vam kažemo…

Nisu ni pripovjedači levati , pa da sve prije vakta iskantaju.

Čovjek bi mislio – jal’ zaposjednuta, jal’ opsjednuta, jal’ je neko dere, iz kože izbacuje ili joj se nešto između noga zakantalo, pa se spotakla i ograisala. A možda je neko plaho udara i ruži, po starinski , vrlom narodskom poetikom  rečeno : kara .

Ponekad bi joj izletilo  , nemoj molim te mili, to Mujo, jače, brže, ne prestaj mili, tako mili moj. Neukom bi se slušaocu pričinilo da se Mujo sprema na maratonske olimpiske igre.

Taka je buka iz Fatinog halvata dolazila k'o da je Mujo; ili neki hamal ili  teški radnik Alija Sirotanović, koji u njenoj sobi nešto buši , odvaljuje i ruši.

Komšiluku počeo dosađivati crven fesić. Ma'ma se zabrinula da joj se kći nije razbolila, da joj neki hodža nije sihire bacio, pa je džini zaposjeli. Svo ono noćno glasanje nije normalno i pristojno  za finu begovu kćer.

Fata više nije išla ni u džamiju, ni na sokak, ni u bezistan, ni u ženski hamam. Prifaćala se  anterija , šila , krojila i vezla i pjevala o crvenom fesiću.Nikad se nije pobrkala pa da neku drugu zapjeva.Nije luda, konta usud.

Za djevojačka sijela nije htjela ni da čuje.Ne sluti to na dobro. No , begovica zadovoljna i zahvalna nebu na vrijednoj i povučenoj kćerki. Misli , pročuće se njena smirenost i skromnost i lijepo će se udati. Hem mlada, hem lijerpa, hem nigdje ne izalzi , u kuću se vrijendica zavukla i ruho sprema.

Mujo se oko plota i kapidžika više se ne mota. Fata ga ne spominje, ni jednu riječ da o njemu zucne.

Nisu to čista posla, opetovano se premišlja mater . Hodžu nije mogla ništa da pita. Prvo begovska su kuća ; sramota je. Drugo hodžama nikad vjerovala nije. Ovaj od njihove džamije i njihovog džemata  joj jednom  tražio, kaže sevap je hodži dati. On je ilmija „iz“. Ona ga kišobranom opaučila, sedam dana mu modro oko bilo. Poslije mu to oko postalo razroko i dibidus oćoravio. Tako vam to ide,  Aferim po aferim i eto belaja. A od belaja do pržuna samo korak nas dijeli.

Potrefilo se,u to se vrijeme razboljela  majka begova , stara begovica , nena Fatina. Ništa opasno. Morala je Fata otići njegovati dva-tri dana. Majka sestru mlađu , ma pravu Meleku  ,  poslala sa njom. Da pripazi da ne bi Mujo odnekud na selo banuo i kakav zijan napravio. Ko veli – ‘oće Mujo ugursuz , na lošem glasu je taj belajsuz .

Majka nije mogla neni ići, nema bega a begluk veliki. U frtutmi Fata zaboravila haber Muji poslat da ne dolazi.

I kad belaj i baksuzluk  hoće , on hoće. Ne mereš ga zaustaviti . Samo krene. Tako , zlo ne bilo, ne treba mu puno , samo zerica i bez kucanja ulazi u ženske halvate. Baildisala se begovica , načisto. Čitav dan rintala. Čifluke obilazila i rod sabirala. Održavati begluk je veliki i čemeran poso  za ženu bez muža. I vako i nako.

Pred akšam popela se u Fatinu sobu, sumnje je muče. Ništa sumnjivo ne nađe. Kod Fate sve uredno, sve na svojem mjestu, Tako je ona riktala i nariktala. Blista soba cakum pakum. Kako akšam počeo padati, sunce u zalasku sjenom prikrilo bivši demirli penđer. Popela se, sve provjerila i rahat u Fatinom krevetu zaspala.

Zaspala i sanja li sanja. Sve nešto , ko biva  i u meko i u tvrdo. Neki duhovi je proganjaju i išću joj , a ona bježi i nikako da se probudi i pobjegne. Jadna li joj majka!?

Mujo tu veče prvi put, od pokazivanja beznoktaša , dobrano odocnio . Majka ga korila što svaku veče izbiva iz kuće. Šta će reći dunjaluk, nije on repa bez korijena! On ljut zbog korenja i kašnjenja odmah sa prozora na usnulu ženu naskočio . Dok se žensko čeljade probudilo i rasanilo ; bezbeli se nije  snašlo. Mujo ko da mu je otac tatarin ,već bio u po posla.

Bio silno nervozan što je kasnio, moralo je nekako nadolmiti Fatin lelek . Bio silovitiji i žustriji nego inače. Žena nije imala kud , nego mamo, joj mamo mamice. Izmicala se Fatma  ali Mujo ne da. Majka i Fata glasom i stasom nalik. U mrklom mraku lahko hin insan mogo zamijeniti.  Stalno je stizo i prestizo. Misli on – to ga Fata izaziva.

A žena jopet nema kud nego : joj mamo mamice. Više i ne bježi. Dostigle je silne godine bez mamicanja. Sada zna odakle i zbog čega  Fati ono: joj, mamo mamice. Sada anlaiše da Fata nit je bolesna, nit su je džini zaposjeli, niti hodža sihire bacio. A bome nit je nju , mamo mamicu dozivala! Ono o džinima bi se jš moglo razmisliti, ali sada ne može, Mujo ne da! I više joj nije ni krivo i nije bilo kukala joj majka, već katarzično i napokon doživljeno: joj mamo mamice. Neko bi reko Platonova filozofija o smrti na djelu.

A beg , muž joj za dva'es't godina braka  ni jedno uh da joj izvuče. Zakukala majka Fatina načisto, grlo je od leleka zabolilo . Stišavala se ona, ali ne pomaže. To njoj samo od sebe nadolazi i vrišti. Nije to ni njen, glas , mnije ona. Fatin je. Tako se Fata glasa: joj,mamo mamice. I poneka suza,ali i nezadrživi veseli smijeh. Morala ga prigušivati.

Što ti je život. Morala majka na ćeru posumnjati i provjeravati je,  pa da zaleleče:
-Joj.mamo mamice.

Po navici Mujo sabah zorom kući, zamalo da odocni izlećet’ , nije vremena ni vida  imao da pogleda Fatu, samo poljubac na brzaka, pa kliz kroz prozor ko da ga sam đava tjera, bježi od zore , ko lopov od svilenog konca , da ga koji zlonamjernik ne vidi. Htjela ga žena još jednom povući na sebe, ali skontala uskoro će sabah, prepoznaće je Mujo i eto sramote. Teška srca ga pusti.

Begovicu jutrom stid spopao. Čerinog ašika ona povalila. Miris je odaje. Nije ga ona povalila,on je nju zaskočio i nikako se nije mogla iskobeljati. Nije samo ona kriva, Fata je više, pravda sama sebe. U početku. Poslije joj se nije dalo . A najposlije joj se i omililo.

Okupa se begovica, namirisa i rubin anteriju obuče, pa je brzo svuče.Ta je anterija iz njenog ruha , još je nikad nije imala prilike obući. Ona bi čitav dan u svili i kadifi proboravila samo da bi nahajcana Muju dočekala. A ima posla, begovica je ona i zastidi se. Večeras će ona Muju kanđijom dočekati i ko poslijednjeg slugu i  hamala izdegeničit.Ja vala,biće degeneka spreman je zamuhurat usud.

Dočekati i nalijepiti ; šta joj to od malodobne kćerke radi? Ljutita a razigrana, vesela a postiđena: vazdan nešto radila i pjevala:

Joj,crven fesić u dragana moga,joj mamo mamice.

Butum se komšiluk zaibretio. Fate nema, sad joj majka istu pjesmu pjeva. Nisu to čista posla?

Dan majku izmorio, a ni prošlu noć skoro oka nije sklopila, pa u ćerinu sobu prije akšama pošla da malo otpočine. Rubinovu anteriju na se nabacila. Hoće Muju da dočeka i svaku mu riječ ružnu što je mogla smisliti iskanta i dobro ga iskara . Mislila , Mujo dolazi nešto kasnije, k'o ‘no sinoć na priliku.

Zalegla umorna žena pa utvrdo zaspala. Ne mere poslije sinoć biti: Žena zaspala i sanjala i utvrdo i umeko, jadna li joj majka. Nije više neupućena. Mujo je bezbeli dobro uputio, kroz san se smješka , ko tamo neka rahat od pameti  begovica.

Dođe Mujo, mrkli mrak, mukla tišina , noć bez mjesečine. Pronađe Fatin krevet, ovaj poširok k'o francuski ležaj, sav u svili , šiltetima i dušecima. Leže Mujo namah stade milovati Fatu. Majka  toliko umorna bila da se probuditi nije mogla. Sve pokušava da se rasani i nasrtljivca odgurne, ali ne može slaba je. Mujo je mazi i miluje i ljubi i svlači. Lako mu anteriju svući. Samo jedan potez preko glave i nema je.

Žena, Fatma ,  begovica , majka Fatina ga odguruje, pokušava da se rasani. Mujo navikao da se Fata tako igra i mazi, da ga odguruje, mami i odbija. I uvijek bi dala da je on nadvlada. I ovaj put žensku Mujo nadvaladao. Kasno ona sebi došla. Krv joj već uveliko provrila i šiknula ko vodopad sa Skakavca usred veljih kiša. Pukla je i u glavu, u srce, i u noge, i na kraju u đardin mirisni  i ne može ona ništa drugo samo ono,sad već epsko :

-Joj,mamo mamice…

Mujo je opet nježno mazi, ljubi i miluje, pa jače i čvršće. Tako se to radi, misli žena, a ne mrljavi ko pamukli joj  muž .  Trt, mrt i gotovo i na drugu stranu se okrenuti, bez riječi,bez milovanja, cigar do pola , radi štednje  ispušiti i zahrkati. Vala je u svemu cicija bio.

Tako misli , a u njoj i Muji se novi nagon rađa i oni se ponovo poganjaše. I gore i dole, i uzduž i poprijeko, i ukrivo i upravo, i utvrdo i u meko, preko šilteta, preko dušeka i jastuka, a sve posred sride. Sve dok ne bude ono željeno: joj mamo mamice i malo potom ono njegovo: uh,uh i uh.

Prođe ponoć, sahat kula otkucava, zvono katedralskog tornja nabrajaju mamicanja , a i priroda se uskomešala . Vjetrovitim neredom ludi. Ko u po bijela dana čuje se žamor ,  zrikavci cvrkuću , žabe krekeću , sove huču, mačke se u nevakat veljaju , kuje bjesomučno repove dižu i klepeću ušima. Čudo neviđeno .Sa Trebevića se ćuje baukanje i rujanje jelena i srna. Ko da je čitav dunjaluk pošandrco.

Fatma  jadna li joj majka , shvati da nije Muju nal'jepila što joj ćeri ovakve stvari radi. Sada je i kasno da to učini. Bila bi to bruka i sramota za begovsku kuću. Čera i majka istog zagonđiju imaju.

Jes zagonđija van taki, ali to bega i dunjaluk ne bi interesovalo. Moglo bi kamenovanje ili bičevanje da padne, namah . Ili gluho bilo, svilen gajtan. Joj majko moja; črečenja  , četiri konja , onog beternog i monstruoznog valjda neće biti. Normalno, ako preživi kamenovanje il’ bičevanje , a manje vjerovatno oboje.

Šuti begovica.Misli sad je kasno za kuknjavu i zlohuda proročanstva . Tijelo joj vrišti i razm muti.

-Pusti bona sada grijeh ,čast i kaznu.Ovo do juče nisi ni slutila da mere bit..Uzmi ovu ljepotu  što ti ovo sad nudi. Pusti to sutra.Biće kako će biti.Nisi ti ništa kriva.Tako se desilo.U vakat il nevakat sve jedno je.

Ona tu  ne mere ništa. Sve je skrojeno.Negodovanja u umu nema, malo se radi svoje časti otima i kao ne da. To Muju pali i uzbuđuje, on silovitije navaljuje i ne pušta dok ne čuje ono njegovom uhu drago :joj,mamo mamice.Tek tada on može odahnuti i prosuti ono svoje muško uh,uh i uh.

I tako su mladost i uzavrelost jedna drugu vas cijelu noć ćerala. Ona sve ko bježi i ko neće, svako malo zacvili i zaplače, nekad krikne ili zacikoće, nekad Muju prevrne pa ga zajaše. Na  kraju se svede , na ono sad već vrlo jednostavno: joj mamo mamice, i ono inatli uh,uh i uh.

Prije sabah zore , zna se , mora Mujo megdan napustiti, ža’ mu .volio bi on još, ali dušmana svugdje i u svakom vaktu ima. Begovica ga zadržava, zaboravlja na stid i kamenovanje, gotovo je; u njoj se iskonska žena probudila. Mujo jako zavolio Fatu, ne želi da ona nagrabusi i pati. Poljubi žensko pomiluje po kosi i mramornim grudima da ga želja mine: pa kroz prozor klisne.

Osta begovica na šiltetima , gola i uzavrela,svilenim čaršafima bjelokosnu nagost obmotava. Prelijeva se sjajno , zadovoljeno tijelo u zvukovima malopređašnjih strasti i uzdisajadamari upijaju mirise dva tijela izmješana na dušecima i jastucima. Ona počinje da tone u san i sanja da usisava Mujin ponos: joj,mamo mamice…

U glavi joj se vrti od miline i neke ljepote i ne može da zaustavi suze,i ne može da se otme jecajima iz kojih se budi glas, kristalno čist i ženski snažan:

-Crven fesić u dragana moga,joj mamo  mamice…

Ona je radosna i tužna. U njoj procvjetava  insanka koja  do ovih nenadanih poklon noći nikad nije nabrekla u ženu. Ona osjeća da se probuđena djevojčica pretvara u strasnu ženu, željnu prave ljubavi i strasti. a opet , mnogo je tu grijeha. Previše. Zaplatiće , to je sasvim sigurno. Neće izaći na dobro. Strast i obijest, dužnost i zaborav , časnost i poganluk joj se uskomešalo u glavi i ne može se jadnica snaći. Ali zna ; neće izaći na dobro. Zapisano je.

U tom začuje zvuk begovskog  fijakera; to se njene ćerke Fatima i  sestra joj meleka Fatmira vraćaju od nene.

Majka oblači anteriju boje divlje  boliglave u punom cvatu, raskošno izvezenu đuvezli i srebrenim arabeskama što prizivaju Jelenu Trojansku , Kleopatru,Taidu , Šeherezadu, Salomu, Salambo, Babilon ,Aleksandriju , Alhambru i bosanske mahale. Navlači je na raskošno i nabreklo tijelo, koje još vri od cjelova, milovanja i obljube prethodnih noći i hita u susret kćerkama.

Dok žuri bujne, mramorne, svilene  grudi hoće da iskoče iz anterije. Ona im ne da, vraća ih i lagano miluje. To je njen Mujo sinoć ljubio i  čerečio! Sada vajar sedefaste noge i bjelokosne ruke bježe iz anterije,  postiđujući svilu kojom je anterija istkana.

U prolazu zastaje  kraj šadervana , pljusne se i plakne po licu, grudima i kadifnom đardinu, da se malo ohladi i smiri. Teško će to ići, žena se probudila i sada budna , ovog dana ; noći dvije , svoga podatnog i obljubljenog tijela sanja.

Ćerke joj lete u zagrljaj  , majka Fatma ih ljubi i plače. Od tuge i sreće. Ljubav je u nevekat jamila.

Kćerke je začuđeno gledaju i pitaju se otkud ta iznenadna ljubav i blagost

 Kraj drugog dijela

:

Fata i Mujo – Pripovijest u četiri čina / Čin Prvi

 





Bili jednom,u nekom davnom vaktu  u jednoj Bjelavskoj mahali Fata i Mujo. Mnogo se zavoljelo dvoje mladih.Branili im dušmani da se susreću.Ne znamo jal’ mater il’ otac Fatin.Otac begovski tiranin bio.Majka begovica puno mlađa,jedva tries’ petu nabrala. U neljubavi Bega se bojala pa i ona stroga,tvrda,bez radosti dane nije ni brojala.

Daklen Fata begova kći,a Mujo sin siromašne udovice.Vehta ,neopstajuća kombinacija.Fata lijepa na mater,ni upis vila joj ravna nije bila,pomalo šeretski uzbibana.Mujo delija,kršan,zgodan , razgovorljiv i ugursuz.Za svaku žensku otrov mogao biti.Ali jok,njemu Fata iz mahalske glave ne izilazi.Ni on Fati iz srca.Valjda im tako grah pao.

Dogovorili se dvoje mladih kako da budu jedno sa drugim, a da ih niko ne prokuži. Fata spavala na spratu uz dva demirli penđera.Pod jednim penđerom ašlama,pod drugim tunja. Po debelom akšamu Mujo bi se popeo na trešnju, primakao se prozoru i tiho , tek po koju riječ il uzdah bi razmijenili.Nakon vremena,kad je čežnja dobrano nafajtala damare , Mujo bi kroz rešetke proturio srednji prst.Jedino se tako mogli doticati.Nije on bezobraštine nike smišljao , nego drugi prsti bili kratki za proturit.Fata bi  ga i milovala i milkila.

Navikao on na milovanje.A bome i Fata. Merak bi ga strefio posred simpatikusa i tada htio nestio, moro brstit trešnje. Ponekad mu prst bio vlažan i slipav od ašlama,on nije obraćao pažnju.Konta vrućine su,prst se od milovanja znoji.Malo mu neobično bilo što mu prst na žensku tukne.Ni na to nije obraćao pažnji. Misli – Fata je plaho belajli žensko.

Kandilje nisu palili da ih neko ne bi prozento.Da nije bilo džamije Mujo nikad Fatu ne bi sreo, vidio i prepoznao. I šta ga mi znamo – kakav bi se tada zeman naštelio . Jes’ da je Fata po starinski ulicom i džamijom nosila zar. Ali je nestašna bila i kad god bi Muju vidjela digla bi zar. Kanda joj u lice, u oko  nešto upalo. Pa trljaj, pa trepći, pa žmirkaj , šareti na Muju, sve dok zamalo oko ne bi iščašila. Da joj ne bi trešnje i tunje mogla je na bigajri hak frljava postati.

Oteglo se ašikovanje.Sreća da su ašlame i tunje rađale u različito vrijeme. Trešnja bogato rodila, Mujo i Fata sve ašlame u par dana pobrstili. Fatin otac se ibretio što te godine trešnja nije rodila. Kad bi mu dosadilo penjat se na ašlamu , Mujo bi se peo na dunju, primakao bi se demirli prozoru i kroz mušepke opet proturio srednji prst. Fata bi ga milovala i milkila.

Došla jesen i sezona dunja . Mujo i njih počeo brstit. Fatu nije mogao ponuditi. Nisu tunje kroz rešetke mogle proći. Mujina mater plaho slatko od dunja napravila. Čudi se narod. Nit ih u bašti imala, niti je  na pijaci tunje i slatko od tunja kupovala. A prodaje hejbet slatka od tunja. Svašta! Bio to Fatin dio ašikluka. Fatin otac se ibretio što te godine dunja nije  rodila.

Kažemo sreća ašlame i tunje rađaju u različit vakat, a u huđenju mogu se nezrele jesti.Nekad bi Mujo znao pretjerati pa se i obarabatiti. Nikako da se Mujo i Fata ljudski pomiluju i dotaknu. Hude dan i noć ko dva insana kojima se takar u treće oko uglavio.Samo prst kroz demirli penđer i milki i miluj. Nisu glasno mogli razgovarati ni nježnosti izmjenjivati. Beg bi ih mogo čuti i eto belaja.Od dodira osim prsta ništa. Ponekad bi samo šutjeli, a Fata bi milovala i milkila.

Jednom u jesen , u vrijeme rujanja , kad se jeleni i srne pare i takar priča vaskoliki dunjaluk zamanđija Mujo nešto čudno, reklo bi se skoro pogano, iz čiste dosade i jada, napravio. A možda ga takarli jad mladosti posred čelenke strefio. Popeo se na dunju i primako se penđeru toliko blizu k'o što nikad nije. Trebalo mu vremena da se po tabijatu našteli. Fata nestrpljiva pita:

-Hoće li bolan Mujo , više taj prst?

Nešto se ušeprtljo Mujo pa nervozno odgovara i nešto jedva kroz demirli penđer protura:

-Hoće bezbeli, bona evo sa'će!

Dohvati se Fata ponude i poče da milki pa skoro da vrisnu:

-Joj ,Mujo dragi, kada ti je ovo nokat otp'o.

-Juče ja majčinom slugi jedinom pomagao,drva  cjep'o.Pa hek po prstu. Otpade nokat iz čista mira , ko da ga nikad nije bilo.

Milki Fata i ispituje:

-Jadni moj Mujkane,a zašto ti je prst vako oteka , boli li te’?

-Kako neće bona. Kad nokat otpa'ne prst mora oteknuti.

Milki Fata ne popušta. Sve nešto misli Muju će manje boljeti ako ga ona nježno miluje. Kaharli radoznalica ropitivanje nije završila:

-Mili moj Mujice, bolest ti neka jaka prst napala. Hem nema nokta, hem oteko, evo ga i raste, nikad ti veći i deblji prst nije bio.

Milki Fata pa milki, ne posustaje. Mujo konta šta da joj odgovori pa se odjednom sjeti:

-Idem  draga moja po demir pilu,ovo se više ne mere durat.Ima da prerežem rešetke ,sve razvalim i sve ti objasnim i da ti bolnu ranu pokažem da joj lijeka nađeš. Ti vidi što ti je radit,miliovat ili milkit,j jal’ melem tvoj prikantat, ja'l nešto treće,smislićeš ti , pametna si.

Ta ti valja,- obradova se Fata – Babo otišo u Stambol, nosi neki pašin ferman veziru, neće se za po’ godine vratiti.

Dok pričala Fata ubrzala milovanje. Mujo se ukočio, nije imo kad sići, već je nenadano hekno sa grane. Od silnog milkenja i maženja , pojačanog trzanja – dekiku prije neočekivanog ukočenja; odlomila se velika grana na kojoj je sjedio i on heknu  sa tunje. ko đudum sa nakrivo nasašene police. Jal’ od  habera, jal’ od nečeg drugog, jal’ sa trešnje, jal’ sa dunje;sve jedno je, iste su visine,Mujo se natakario posred bašče. Srećom na kadifice i mehku zemlju usred žare pao, ništa mu nije bilo. Ono k'o fol. Mater mu morala strave danima salijevati koliko ga je kopriva užarila i oplikila.

Ta dunja nikad više nije rodila, pa je posijekli i novu zasadili. Ni ta nije, bezbeli , rađala. Malo ugruvan , puno užaren i postiđen gleda u mjesec, zvijezde i vedro nebo .Nešto bi da opsuje ili da vrisne, ali se stišće. Đe ćeš pred begovskom kćerkom i ašik ljubom prostote lajat. A i pogano je. Čuje Fatu kako pita:

-Jel to kiša pada, dvi tri kapi me po ruci potrefiše.

-Jes’ zeru zakišilo pa prošlo.

Mujo nije ni o'šo, a već se vrn'o i na ašlamu se natandario. Ona na udaljenijem kraju kuće bila,

Na ašlamu se popeo, demirli pilu u ruke pa pilaj . Ipak preglasno bilo . Mujo stao ne zna šta će!?

Fata skontala , glas prelijepi, snažni i otresiti pustila haman Josipa Lisac vijek dva poslije i zapjevala Moj dilbere,.. Započela pa prekinula. Ne kreću se ni ona ni dilber večeras nigdje, pa joj pjesma nije po volji. Tada okrenu na drugu i poteče glas kao nestašni izvor Modre rijeke bistre :

-Joj, mamo mamice, crven fesić u dragana moga, joj mamo mamice…

Muji drago oko srca,to njemu i njegovoj raboti njegova Fata pjeva. Fes nakrivio pa pilaj i pilaj.

Fatina majka i seja i butum komšiluk se zaibretio. Joj miline avaza , u begove kćeri. Čak se i begu jedna- dvi dlake na malom prstu naježila.

Mujo pilo i začas prepilo demirli penđer i u Fatinu sobu se uvukao. Šta je Mujo objašnjavo, kako joj je bolni “prst” pokazivao i šta su radili šnjim i bez njega i kakvim su mu melemima poma davali ; to ne znamo. Nismo nazočili, ni svjedočili. A nikad nismo tračali i olajavali bez škure potrebe. Ma,obrazli smo mi pripovjedači, sad pa sad.

Jutrom, sabah zorom Mujo se iskrao i kući otišao. Otada, nadalje i ubuduće , bi se odmah po akšamu uvukao u Fatine odaje. Trešnja  krila demirli prozor na kome više nema demir rešetaka. Izjutra, prije sabahilden in the morning zore , bi se Mujo isprco vanka . Fata bi tokom dana bogate  meze i slastica za večeru nabrala. Mjesecima gozba i glazba , belaj i svekoliki taksirati trajali.

Tih mjeseci je Fata obdan pjevala :

-Joj crven fesić u dragana moga, joj mamo mamice…

Obnoć se čuli samo jecaji:

-Joj,mamo mamice…

Po tri do deset  puta. Neki besposleni,nedovoljno urokani pjano brojo i do dvadeset četiri puta izbrojo. To se koji put umanjilo, a bogami, koji put se i norma prebacila. A sve  od akšama do sabaha.

Šta joj je Mujo radio i da li je novi nokat narasto nismo ni nazočili ni svjedočili ?! Aman , nisu to bila čista posla.

Da li je narodni pjesnik po njima , onu Fatinu najmiliju , pjesmu  spjevao?

Joj , mamo mamice – na ovom opičenom dunjaluku sve je moguće.

Kraj prvog čina

Debina individualna dubioza

Deba  jednom imao veliku dilemu o mogućnosti uvođenja limarenja u takarenje. Razmišljao i razmišljao ali ipak na kraju  odust'o.

Kaže; lim i takarenje ne idu pod ruku. Gdje si u tanježa vidio takarenja.

Žao nam zbog odustajanja  jer to Debi u pravilu  ne pristoji. Napose u izvjesnim pozicijama. A toliko se mučio i razmišljao.

Takođe nam je uskratio mogućnosti ubacivanja jedne nenadmašne blic filozofije u neke riječnike ili enciklopedije.

Mudrost je bila toliko kompresivna ,izvaljana i istucana emocijama i strastima da bi sigurno bila dostojna  mnogih antologija, jal’ književnosti, jal filozofije, ali u najmanju ruku astronomije.

Ako nije prevazišao Aristotela ,Nostradamusa i Dostojevskog, njegova poetika je sasvim sigurno vjerodostojnija od gluposti Dantea, Getea, Šekspira, Njegoša,Borhesa i drugih ubleha. Dobro ; oni su bili hadumi ili hadumice,poneki i tetkice, pa nije teško biti umniji i poetičniji od njih.

Limarenje  ima one minimum  tri i po najpoželjnije karateristike za takarenje: prešanje, kompresija,  valjanje i tucanje. Ima tu još mogućih opcija ali tri i po bi bile sasvim dovoljno. Ali ovo nismo još muhurali ,jer nismo pitali ni Jelene ni ostale ženske dijelove konzilija. Ipak se ovdje najviše o njihovoj svili i kadifi radi.

Poslije višemjesečne nesanice i prerispitivanja Deba je  ipak  odustao i limarenje prekrižio iz popisa istoznačnica  takarenja.

Kaže tandaro , ti tucao, valjo ili prešovao ne mereš ti njoj ni pera odbiti , a kamo l’ je stanjiti. Ona ti ko skočiguma ili neki perpetum mobile.

Što  više naliježeš na nju , pa joj opisane radnje opetuješ i opetuješ;  ona jača i raste sve više i više, i ne prestaje  dok ne implodira ili eksplodira. Šta ti Deba zna kako mu to funkcionira? Nije ni miner ni inženjer; ponajmanje ajnštajn ili neki stručnjak za fisiju.

Ni njima nije jasno kako nešto može  istovremeno i implodirati i eksplodirati . I to skoro u isto vrijeme.Maksimum par desetaka sekundi razlike; ali samo u onim akstremnim slučajevima kad prešanje, kompresija, valjanje i tucanje pomahnita i postane neodoljivo raznostrano. Ili kad je zgorelica u pitanju.

Deba to implodiranje i eksplodiranje svako malo osjeti na sebi.Kad implodira, njemu se sve neki biljezi pojave ko šljive pred kazan za rakiju.Kad ekaplodira isto ko da ga geleri grebu po leđima i ostave krvave pruge. Reko bi čovjek obeznanila se žena, pa ne zna šta radi.

Taki je svaki pametan insan. Postane hajvan.Žena ga smota i smunta, on se htio ne htio limarstvom bavi. Često mu njena rabota i na obraz iz čista mira zasjedne. Šta sve insan mora pretrpjeti da bi oluk napravio.

Za nevjerovati, za riplija je, kako se  ljepotica kao ptica feniks, eksplozijom ili implozijom svejedno je; ponovo  rađa .I   još milija, ljepša, bolja,  toplija i slasnija bivstuje. Onda takva  po mozgu; kojeg svaka  hablečina u tren zagubi; rovari i vlada.

Deba ,kakav  je nedokazan, sve  nešto misli  kako mu ta neka, za valjanje  od rođenja zrela mozgovne smicalice pravila. Nije mu jasno kako je njegova glavurda, više neki oveći cocin bubanj, mogla izaći iz onog grmića, malog majušnog a tanušnog. Nema veze što je majčin. Prvi miris u životu koji čiovjek udahne je miris đardina, kaže Dobri.

Natakarim ja đardin.Pored tolikih lijepih narodskih imena za paplicu malu,a nezasitu ,on izabro da je bašćom zove i to malo većom.A opet sve nekako ko da ima pravo.Moraću,kaže Deba sam sebi,malo više razmislit o imenima slatkice moje.

Kasnije , kad mu se glavurda izbalansirala sa onim bez mozgašem, on se ibretio kad onaj dole nešto radi , a mozak mu u isto vrijeme eksplodira ,kad onaj implodira. To mu nije imalo nikakve logike. Na te neke implozije i eksplozije, to vremenom uhavizo, iako nije razumio.Kako neki tako neki malen stvorić može u kosmičkom smislu remetiti logičke principe? Nelogičnica jedna draga.

Skonto on da mu to ko struje dejstvo dođe. Gdje god te struje strefi svog te potrese. Eto taj naučni princip elektriciteta i prvodnika i gromobrana shvata.

Zato on zabode svoj gromobran u prizemljenje i misli da je siguran. Viđu vraga, njega opet nešto hek posred mozga i sve mu vijuge poremeti. On usporen kakav je bio, stalno sve ponavlja, opet i opet i više od dvadeset puta, obnoć. Ono uvijek isti rezultat:

Ex capito, ex astris ex nihilo riknuta scientia poetica. Što će reći takari lud zbunjenog.

Fizički nikad problema nije imao ;to smo pročitali. Ali da skonta i shvati pogančerku nikad nije mogo. Ko će je skontat il’ shvatiti od čega je sazdana kad funkcionira na antigalaktičkom principu?!

Nema struje, a drma ko tri puta po trista osamdeset volti i sto wati. Ti je valjaš, kompresuješ, tucaš, bubaš, takariš, tandaraš (sada bi Deba nabrojao i objašnjavao njemu 130 znanih sinonima i još namjerno ispušteni koji pride), ali vremena se za to nema pa ga skratismo.

Daj ba Deba ,skrati , daj pouku; kad već o basnama pričaš.

On ni habera, već nastavlja. Ti sve činiš da joj se umiliš ,a ružica te strujom mlati. Nisam nikad čuo da šećer ima veze sa strujom. Nije baklavica , ni slatko ili pekmez da  joj se  onaj naš slunto umiljava.

On se tamo kofrči ,maltene te buba u prsa junačka, a ona ga samo tresne i on u bandak. Mora mu se il’ hitna zvati il’ vještaćko usta na usta davat. Nekad ni to, pa ni sajle dizaličke ne pomažu.

Jes'da je blesav ko da mozga nema; ali kako će u bandak pasti kad vidi tu rosnu antigalakticu. Umjesto da se ukruti i počasnu stražu antilogici živahnoj i raspjevanoj, joj mamo mamice, daje i daje, ako treba danima, on svako po sata – sat ,meita se igra.

I kakvu bi pouku izvoljevali kad se bezmogovni gromobran i antilogičnica i antigalaktica  u limarenju naduravat stanu.Tu pameti nikakve nema ,a opet mišterija i nauka živa.

Ukoliko smo se mimoišli u mišljenju , ondarake vi dajte pouku u ovoj našoj mozgalici.

Možda ste vi pametniji;nikad se ne zna.

Basna : Riječi kojih nema u riječnicima ( Debin naslov)

 

Neko reče ;molimo još jednu basnu .

Našeg dežurnog basnaša uškačla leđa, još od kako se rodio. Ponudi se Deba da ga zamjeni, jer mi nemamo ništa spremljeno za ovaj dan. Pristanemo,morali smo.

Deba prvo izmjeni naslov koji smo ugajgulili:

Na portalima bombaši, prodavači magle, bljuvatori i ublehe (naš radni naslov)

Kaže : on neće da ima posla sa takim ljudima. Opoganiće se,a to mu religija ne dozvoljava i odmah krenu dalje:

Mi se navikli igrati pritiskanja.

Kad nema šta drugo mi počnemo pritiskati kompjuter.

Ako ništa ne zna uzvratiti i ne možemo se u bulu uvaliti ili zakaziti. Samo ga možemo pokvariti. A to je veći jazuk od onoga prije toga i poželjnijeg..

Pritisnemo neko slovo i nama se pristavi nešto,a ne znamo što.

Sve neki bomba naslovi, kontamo sve sami bombaši.

Mirko i Slavko na priliku. Njima nismo nikad vjerovali ,ni bombašimo ovog vakta, troglavatom predsjedništvu,ni njihovim narodskim gulikožama  iz stranaka.

Onim vjerskim čafirima debelo ušuškanim i ulogovanim  po razmim zajednicama još manje. Oni na Gospoda hule. A ima  hejbet udruga : katolička, pravoslavna,islamska, jevrejska,hanefijska, protestantska,vehabijska,jehovina….

Nemamo vam vremena nabrojati nama znanih u prosjeku po  216 religijskih sekti po jednoj religiji. Svaka ima svoju istinu i svoga stvoreitelja.

Eto zašto ne vjerujemo crkvama , sinagogama i džamijama i ostalim paganskim  hramovima.Ne može se mili nam i Jedini Bog podijeliti na tri ( i više ) puta po  216 dijelova pa da svi budu zadovoljni. Minimum  3 X 215 frakcija podmućuje i falsifikuje istinu.

I ne samo što im ne vjerujemo ,nego njihove glavare i poglavare  smatramo najvećim paganima, varalicama, ublehama ( oliti licemjerima) i bombašima.

Pagani su daleko od Božijeg nauka.

Sve varalice bi trebalo strpati u zatvor.

Ublehe (oliti licemjeri ) siju praznoću i sluđuju pučanstvo.Njima je mjesto u umobolnicama.

Bombaši bombe bacaju, jal’ ubijaju  na mrtvo, jal siluju i pljačkaju ,jal’ truhlovinu neku valjaju.

Svima njima je zagarantovana nagrada za počinjena djela. Visokokvalifikovani pržun iz koga oni izlaza nemaju.

No ,mi se danas nećemo baviti morbidnim protuvama kao što su hodže,svećenici,rabini,šamani  ili vrači.Oni će se sami o sebi zabaviti.

Mi idemo na veselije i humanije  teme. Ono ko fol.

Znamo da mlađi naraštaji nisu upoznati sa čuvenim partizanskim bombašima Mirkom i Slavkom., pa ih moramo uputiti u njihove bombaške sposobnosti.

Mirko i Slavko ovako komuniciraju:

Mirko: Slavko pazi metak.
Slavko: Vidim Mirko , ne brini.

Slavko: Pazi Mirko tenkovska granata.
Mirko: Hvala Slavko,nisam je vidio.

Slavku u ruci puška tanđara. Mirko šmajser naštelija.

Mirko:Slavko ti na tenk.
Slavko :Mirko ti na avion.

Tenkovi i avioni u eksplozijama nestaju.

Njih dvojica djeca deset oliti jedanaest godina imaju ,a čuda rade.Tako su nam partizani prodavali zabiberene brizle za bijele bubrege.

Tada smo počeli sumnjati u socijalizam i nevjerovati komunistima.I bombašima.

Kako smo naivni bili. Dok je Tita i njegovih komunista bilo ;zvjer zločinačka, fašistička, ustaška i četnička, manja od makovog zrna u vokoderinama se krila.

Zbog zvijeri što se poslije Tita izmiliše i pa našem dunjaluku se rasuše više ni jednom insanu ne vjerujemo .

“Domaćim” ublehama koji izvana pišu po najmanje,jer su se “odlaskom iz Sarajeva počeli osjećati slobodno”. Oni nisu pravi bombaši.Oni samo misle da dimne bombe valjaju. Oni su ublehe i gospojice. Bombaši ,a gospojice su obavezno ublehe, šljam, glavate razroke fukare i loknice.Uglavnom hadumi i tetkice.

Dakle do portala  svakojakih se protegli ,sa fukarom zaglavili , ali niđe vrata.

Ono na ono, i ono u ono i zentamo. Nigdje vrata, ulaza ili galaktičnih portala. Nismo za fantaziju, ali ni toga nema. Bavimo se mišlju da su vrata kodom zaključana i da pristup imaju samo oni iz prvog reda  troglavatih monstruma i njihovih hordi zla. Možda baš nije svaki iz horde zla,ali manijak zasigurno jeste.

Onda nam se upale lampice,nije baš tako. Vrata su otvorena i za normalne ljude. Skoro i valjda.

Na njemu ti  mo'š i sliku vidjet, haber čuti i još ponešto pročitati.Taki je portal. Ništa pametno.

Šta možeš, takav vakat nekakav došo.Nepametan vakat. Sve sam glupak do glupaka. I poneki rijetki koji nije glupak.On je blesa koja radi za one gore navedene.

Svi haberi u trci za našim pritiskom na one starter tipke. Od toga im lova zavisi. Svaki klik broje jer klikom lovu nose.

Smeće najviše klikova donosi. Navikli ljudi da se drugi izmete po njima.

Pritisnemo onaj klinčić od zvjezdice i natandarimo na bilo koje slovo i guglanje može da počne.Nas ta riječ uvijek podsjeti na Dodika, Bakira , Ćovića i gospojicu Jergović. Pogodite zašto.

Mi ne smijemo reći, tolerancija, kredibilitet i ti fazoni.Mi smo fer skupina.

A ja Deba ,individualac ,mogu, jer pišem basnu i baš me briga za pedere , pljačkaše , sveštena lica i fukaru.

Jes Dobri dobar fol skonto:

“Kad hoćeš nečija sranja i poganluk natakarit na kompu, ti sve u basnu okreni.I svi zadovoljni,a poneko i nije,ali se pravi da se smije.”

Nama drago ono S jer znači Sarajevo. Puno nam srce. Ima ono radio ispred i dodatak ba, ali o tom potom. Hem Sarajevo Grad Čednosti,pa još i radio Sarajevo, kud će ti ba veće miline. Što'š ti slušati neka stranjske čudna izmetišta, puna sranja , laži i mržnje radija i portala  , kad moš domaći.Ono ba hem mahalski zvuči a i na Bosnu zemlju Božije milosti miriše.

Al opet nam se to S sve manje sviđa. Pušta bombaše, prodavače magle, bljuvatore i pogan da se šeće po haber kutiji. Napose mislimo na onu razrooku , svinjoliku Fukaru i onu glavatu malu naci gospojicu Loknicu. A od Čovića i Bake ko da malo strahića imaju. Ti sinovi genocidnih tvorevina i fašisti mrze Bosnu i predanost Bogu jedinom.

Za jednog je Bosna mit i po njoj svoje kompleksaške pijačarske bljuvotine sipa.

Drugi,ona ko puh ljuta loknica i pizdunčica je septembra Anno Domini 2015. skontala i dozvolila:

I ; muslimani su ljudi.

Zbog toga tetkice sa loknicama treba skrajnuti na smetljište; dakako istorije, u svom životnom  se već valjaju.

Po svom vokabularu i mržnji pripadaju tamo, da uz gusle i prange svojoj uzor bratiji poju jeremijske nabrajalice i striptiz izvode.Možda šta fasuju.

Bratiju,pretke i potomke njihove ćemo najbolje opisati riječničkim žargonom.

Molimo vas da pozorno obratite pažnju na taj pandemonij označen u Blekijevom mahalskom rječniku oliti pojmovniku.

NACISTI / FAŠISTI

udruženje vatikasnkih ljubimaca , njemačkih pogana – primogenius paklenikusa, genocidne zle horde koljača i manijaka, genocidna družba, abortusi tame i zvjerinja, ne spadaju čak ni među neljude – oni su monstrumi, oni koju nabijaju djecu na bajonete, gasom, macolom i drvosječkom sjekirom ubijaju ljudska bića, silovatelji, krkani i slična arijevska izmetina i bagra…

USTAŠE/ USTAŠTVO

udruženje kroatjanskih pogana – primogenius paklenikusa, zle horde koljača i manijaka, genocidna družba, abortusi tame i zvjerinja, ne spadaju čak ni među neljude – oni su monstrumi, oni koju nabijaju djecu na bajonete, kamom, bombom, macolom i drvosječkom sjekirom ubijaju ljudska bića, silovatelji, kroatjanci, grmalji, krkani i slična izmetska – prangijska bagra

ČETNICI / ČETNIŠTVO

Udruženje načrtanija i SANU srbaljskih,pogana – primogenius paklenikusa, zle horde koljača i manijaka, genocidna družba, abortusi tame i zvjerinja, nespadaju čak ni među neljude – oni su monstrumi, oni koju nabijaju djecu na bajonete, kamom, topovima, tenkovima, bombama, macolom i drvosječkom sjekirama ubijaju ljudska bića, silovatelji, srbalji, grmalji, krkani i slična proljevsko – guslarska bagra, četnik nikad ne djeluje sam jer hrabrost se stiče guslama, brojnošću i naoružanošću protiv golorukih insana/ljudskih bića

SANU

srpska akademija nauka i umjetnosti.

Svu akademsku,naučnu i umjetničku umnost i vještinu sprcali u osnivanje , materijalno tehničko pomaganje i obrazovanje akademskog, naučnog ,umjetničkog iidejnog osmišljavanja i stvaranja udruženje pogana – primogenius paklenikusa, zlih hordi koljača i manijaka, genocidnih družbi, abortusa tame i zvjerinja, koji ne spadaju čak ni među neljude – jer su monstrumi, koju nabijaju djecu na bajonete, macolom i drvosječkom sjekirom ubijaju ljudska bića, silovatelji, srbalji, grmalji, krkani i slična izmetska bagra. Krajnji akademski, naučni, umjetnički i umni domet je stvaranje drvene jednožičane tvorevine. To je strugotina trulih panjeva čija je žica otkinuta iz stražnjice plemenitih konja i ispušta zvuk istovjetan ispuštanja konjske balege. Njhov zaštitni znak

POGANČER

Bezbožnik, izabranik zla, nevjernik, nečist, prljav, uprljan, ružan, gadan, nagrđen, prostak, fig.ljudska zvijer, bez srca i duše, genocidna nečist, srbaljska i krotjanska zvijer što odobrava, sije, zaziva ili tvori mržnju, ubitstva, silovanje

PIZDUN

umišljen, uobražen, zavidan, prepotentan , egoističan osvetoljubiv, zavidan, podmukao čovjek,ljubomoran čovjek,muška šmizla , više: vidi šmizla, fig pederčica ( muška)

PIZDUNČICA

djevojčica koja nije ni žena ni dijete, umišljena, uboražena, prepotentna,egoistična, osvetoljubiva, zavidna, ljubomorna osoba koja umišlja da žubori kolonjsku , više: vidi šmizla

peder

pogan, prljavko, govnar, bolesnik, umobolnik, razroki svinjoliki lajavac, gospojica, loknica, glupak, poklonik i podanik: nacizma, četništva i u ustaških udruga, čovjek koji ima spolnu sklonost prema drugom muškarcu, fig. čovjek bolesnog polnog nagona, čovjek koji prčka po govnima u tuđoj zadnjici ili dozvoljava da mu se to isto radi, pogančer, pogan, govnar

 

papak

rožnata izrasnina na ekstremitetima životinja,rožnata izraslina na debelim licima, fig.sloj balege na licu, krkan, seljačina, primitivac, čovjek: neučtiv ,bezobrazan, nemilosrda, iskompleksiran, nevaspitan, siledžijski nastrojen, razrook, brenovan, mrzitelj istine, hadum, impotentan, nemoćan, zavidan…

prepisivači

ljudi koji prepisuju riječi drugih , ljudi bez vlastitog znanja i uma , oni koji se kite tuđim riječima i misle da su pametni, oni vehti koji drugima savjete daju , kore ili pripovijedaju svoje licemjerje,stavku po stavku prepisuju vrlo metodično ne shvatajući suštini onoga što prepisuju

preneseno značenje: knjigovođe koje prepisuju

 

Naravoučenije:

Obavezno pogledajte naš nedovršeni  rječnik. U njemu se najlakše prepoznaju bombaši,prodavači magle,bljuvatori,ublehe i ostala bagra i pogan.

Drugi riječnici i enciklopedije  bježe od tih riječi.

Valjda autori i sredina iz koje dolaze prepoznaju sebe i ne žele da ih drugi  njihovim očima vide.

Ovoj basni ne treba naravoučenije .

Svaka rečenica je jedno naravoučenije.

 


												

Rezime , guta i sređivanje / Igrokaz na današnji dan 2.Oktobra / Listopada

Danas  Ponedeljak 2.Oktobar/Listopad 2023.godine računajući odbrojavanje  po Hristu.

Ispratili smo 274 dana. Još nedostaje 91 dana da  se ova , dotična 2023. upotpuni.

Mnogo je novih dana prošlo , pa više nisu novi. Sada su već birvaktile. Ali nemojmo se zavaravati , dani su vječni. Samo se povuku. Nisu sebični ko neki ljudi.. Dozvoljavaju da i drugi dani nađu svoje mjesto pod suncem.

Juče nismo obratili pažnju na konstataciju prepisivača:

-U slavenskim jezicima listopad je dobio ime po tome što u tom mjesecu najviše opada lišće biljaka.

Ja , vala su jako pametni. Pa neće valjda lišće otpadati sa hajvana ili insana. Ili recimo ameba.

Ono što jes’ jes’. Lišće ima debele veze sa insanima i hajvanima. Vjerovatno i sa amebama. Kada dođe vakat sve iz poklopi.

A i neki drugi listovi imaju veze sa nabrojanim živućim , fizikom omeđenim bitkom.

Kalendarski!

Neko ih ima gutu, nek0 nema. Oni koji imaju gutu , tješe one koji ih nemaju, ali se na njih ne obaziru. Bilo kakvu gutu. Recimo love. Kažu imaćete i vi jednog dana ako nam budete robovali kako valja.

Ona druga guta se ne može nadoknaditi.Il'je ima  il’ je nema. Recimo umna , ili pak ona ljudska, mahalska.

I žene vole dobre gute.  Bilo kakve. Samo nek je berićetno i dobro gućeno i pogućeno. Ostalo će se sve samo posložiti.

I mi volimo posložiti. Šta ste se zabezeknuli? Volimo red i mir. To snači sve pospremiti i staviti na svoje mjesto. Tada se naše partnerice nemaju šta buniti.

Nekad se pobune i traže da se ponovo sve složi. Kao nije dobro urađeno.I opet.

A neke to stalno traže.Moš'te misliti ? Čak i kada se sve savršeno sredi.

Te su perfekcioniste. Kad ih sretnemo , pomislimo joj naša leđa. Od toliko slaganja može nam se nešto ušćaknuti. Recimo neki  mišić, ud ili neka kost. racimo pubična. Iako nismo sigurni da je imamo. Valjda(?), Nije to za nas.

Znamo , one opetovanje traže  za naše dobro. Uče nas redu i prirodnom zakonu. I izdržljivosti. Sve treba stalno slagati i pospremati. Osnov higijene , uljudnosti i urednosti.

A kad je žena uređena , tj. sređena onda je sve u najboljem redu. Crvkuće ko hor slavuja u zlatnim krletkama na Solomonovom / Sulejmanovom dvoru od biljura , ko Kraljica od Sabe.

Joj kakva je boni, ta čudesna žena kad je sređena. Hem je ugodno našminkana, hem je elegantno odjevena , a bome se smiješi sa onih štiklica tankih k'o nogara vinske čaše.

Zato mi rokamo konjak. Ali tek poslije gonga : Finito.  Znači sredilo se sve što se treba srediti, odnosno složilo se i finitiralo .

Ipak u tom sređivanju u ovom mjesecu ( kao i svim ostalim) dolazi do nesporazuma među ženama.

Paganke insistiraju da je octo sasvim dovoljno.

Ove druge (ima ih raznih fela, ali sve su prelijepe) opet kažu da je deset prirodnije i izdašnije.

Bilo octo bar ili lista pad , bilo osam ili deset , bilo Julije ili Georgije , ženama je bitno sređivanje. I to svakodnevno.

Sređene i nacifrane ko zvižde. Zato muškarci zvižduću ko zvižđe. A žene pištuću ko pišće. Što bi rek'o naš drug Ajnštajn, sve je u nijansama relativiteta.

Ko je ikad vidio da je nesređena žena zadovoljna. Ne bi ona provirila nos iz halvata dok se dobro ne sredi. Ili dok je dobro ne srede.Takva joj narav. Ljubimo joj karakter. I sve ono što ide uz to. A to vam je otprilike tisuću velova. Prava pravcata raskoš đardina.

I onda će nam neko reći da žena nije đardin.

Pojam neuki nemaju!

Ma, žena je vječni đardin , u kome nema opadanja lišća. Nešto kao Blues ever grin. Blista i sjaji , prelijevajući se u hiljade valera . Normalno ako se redovno sređuje. I to nježno , ali energično , onako po muški, i sa ljubavlju.

Što bi poete rekle:

-Joj , kakva je pusta, kako je čo'ek ne bi … , ko’ da je iz raja izašla.

U prevodu:

Pjesnici redovne blude i polude kad pomisle na ženu , pa zaborave da su upravo zbog … , insani izbačeni iz raja.

One … ( tri tačke ako ne anlaišete) , smo stavili zato što nam u momentu nija pala adekvatna riječ na pamet. Sada smo došli tobe, a to vam znači dohavizali se , pa se ispravljamo i definišemo rečinicu kako to časnost nalaže:

-Joj , kakva je pusta, kako je insan ne bi ko jabuku milovao i na grudi privijao. A bome i pažljivo i sa slašću konzumirao.

Ha, valja ova , pučanstvo.

Idemo sada na posao.

Podne je.

Mehmeda majka karala / Igrokaz na dan 1. Septembar/Rujan,

 

Rekoše nam  , danas je Petak, 1. Septembar/Rujan, 244. dan 2023. godine. Šta ćemo, moraćemo prihvatiti zdravo za gotovo ili se kačiti. A to nam , u svijetu koji je pun kačenja , nimalo ne odgovara.

Čak se i zaboravlja rima :Petak – metak. A mošte misliti kako su tek skrajnuli onu:: I tane za ostale dane.

Nema vam današnja žurba vakta za poetiku.

Još će nas preduhitrititi i reći da do kraja godine nedostaje još 121 dan.  Tako kažu brojači ovogodišnjih dana. Obzirom da nemamo vremena ,  moraćemo da im vjerujemo.

Dakle i zvanično smo u drugom danu poslijednje trećine ove odlazeće godine. Samo pažljivo, nemojte se osiliti , pa  da naletite na bodiček , može biti vrlo takarli i i bolno , a možete se žestoko nataslačiti.

No , niko vam ne mre zabraniti da se takarite i taslačite kako i koliko vam volja. Ono u smislu ta ružiti se il u grubo tesajte, ali što nježnije.

E svašta, znamo da ste vi pomislili na…

Ma radite šta vam volja, nemojte pomisliti da vam mi tako nešto branimo. I mi samo zbog sevdaha i tog ruženja živimo.

A pametni ovi Kroatjanci. Oni čitav mjesec rujanju posvetili. Lijepo je  rujati, isto kao takariti.

Ali ga ne šmekamo.

Čuj molim te? Jedan mjesec godišnje rujati. Ma sve da se i praši od rujanja , da proste prašovićke , mjesec dana je ipak samo jedan mjesec. A napriliku im ostalih jedanaest mjeseci ko kravata na vazduhu  landara.

A kod nas đardini rujaju dvanaest mjeseci. Hjteli mi uvesti i trinaesti. Nismo uspjeli. Kažu ima dovoljno dana ! Ako vama treba više vremena , a vi prebacujte normu.

E valja im ta ! Evo pet poštenih. Ipak za hamalenje za svaki slučaj  zaradismo trinaestu i četrnaestu plaću. U naturi, bezbeli.

Jeste li svjesni kako je lijepo ružiti se svako malo. Ljudi se svađaju , bjesne , grube riječi govore, umjesto da se samo ruže.

Nama draga ona sevdalinka : Mehmeda je stara majka karala. Kako nam neće biti draga. I Zlatiji. A bome  i tetki  Hankiji . A one uvijek kahrali ko da velerale nisu , kad ih niko ne ruži. To znači da je dan prošao bez takara i nije im ni do čega. Ma , ni do jela..

I zato ona pjevaju :

MEHMEDA JE STARA MAJKA KARALA

 

Mehmeda je stara majka karala

Mehmeda je stara majka aj karala

 

sine Meho živ ne bio u majke

sine Meho živ ne bio aj u majke

 

Odkud tebi te rumene jabuke

odkud tebi te rumene aj jabuke

 

Dale mi ih po mahali djevojke

Dale mi ih po mahali aj djevojke

 

A najljepšu ta lijepa Zlatija

A najljepšu ta lijepa aj Zlatija

 

Što je moćan ovi narodni pjesnik.

Svu filozofiju života u par stihova sprco.

Moćna je i ta riječ – sprco. Ispade , da je nama svaka mahalska moćna.

I šta tu ima majka Mehu ružiti? Šta je briga oklen mu i ko mu jabuke slasne , rumene i grešne poklanja?

Pravi bona Majko slatko, biće ih još. Pusti sina da odi spit . Umorio se . Trebalo je dvadeset četiri jabuke, ono minimum , za obnoć ubrati.

Joj lijepo li je brati! Te jabuke da prostiš.

I svaka djevojka iz mahale je prilijepa , tako da momci nekad nisu imali vremena kući odit, već hamala zvali da nosi jabuke kući. A ti samo nastaviš hamaliti , blažen međ đardinskim voćem.

Onda , oni meni : radi nešto, man se šuplje!

Odakle mi vrijeme frajeri jadni?

Ima li prečeg i ljepšeg posla nego grešne , a rumene brati: jabuke da kako.

Joj , kakva je pusta. Hem se biba , hem drtulji , ko rumen jabuka  pred branje.

Što bi pjesnik reko:

Ružila me , ne ružila,

ne kuni me ne ruži me majko,

ja brez lijepih i rumenih ne mogu.

 

U prevodu:

???

E , ako vam za ovo treba prevod , baš ste prave , pravcate hablečine.










												

Oni jašu Mojsije harmonike baca / Epizoda 12 – Dio sedmi

Venerin brijeg, capin i meze

Zove neki dan  ,  bijaše to prije nekih šest godina ,    rahmetli Deba. Nešto mu se ona sofra iz đardina ili dardina prisnila. Ne zna ti  on više one stranske riječi naukovati, zna samo da je bašča sa ljuljaškom bila , kad je on od Mojsija milju nekom takarli nabrajalicom zaradio. E , baš  taki mu akšamluci fale.

Taze meze sa sofre, brizle zabiberene i bjeli bubrezi umočeni najviše. Ostalo se može nadomjestiti. Namah ga opauči žena. Čuj , ona se može nadomjestiti!

Ona njegova ni sjedalicom da mrdne , kaže došo vakat kad i ona mora počet vezova se igrati. On se ko merhum obradovao. Pošo se on skidat, a ona njemu šta to radiš bleso jedna, vidiš da je zima, prehladićeš ga. Ja i onako samo na igle i svilene konce mislim, taj tvoj sitni vez, singer štep mašine, mi naum ne pada.

Ti što si po meni vezo, vezo si. Jes da si dvije tri recke u minusu, kad mi prigusti il me zasvrbi nadoknadit ćeš, iako si sa roštiljem plaho ograisao, hoćeš se ti fićfirića igrati.

Daj , boni nebili , kuka Deba , napišite barem nešto o jednoj jedinoj sofri, mezetu i akšamluku da me želja mine. Natandarite riječi iz onog našeg pojmovnika da ljudi znaju šta je šta.

Za tri minuta eto i Herco :

– Srce mi puca, samo što me ne hekne, daj jednu želju pred ahiret, ono o akšamlucima ispričaj.

Javi se Branka Vojvodić , kaže Oma ne vidi nazvati, i ne samo to, ništa ne vidi, ne mre ništa opaučit bez njene pomoći , ali upravo valja niz probavni i u probavni drugu tepsiju furdenjače. Pliva u loju. Sve pita pominje li se to neka sofra.

Lenji samo jecaj kroz slušalicu :

– Brizle.

Jedino se Mojsije ne javlja se, sigurno se stidi i glavom u doksat heknjiva.

Osjećam da se su đardini i đul bašte malo usne otvorili i da se raznježeno smješe;

_Eeeej jaro , jaranicee moje , bijahu to vremena.

Pristavimo onu našu veseliju; nećemo vam reći koju. Pogađajte, o medenim usnama nekim je riječ. A za kraj jednu dvije tužnije, meraklijske.

Najljubaznije molimo papke, krakane , prepisivače , varalice i šupke da se isključe iz ove načrtanije. Imaju svoje , vehte da vehtije ne mogu biti. Nek u njih blenu.  Sve njihovo je sušta suprotnost našemu, odnosno ovoj ljubavi i ljepoti.

 Mi ćemo kratko i po običaju okolo kere na mala vrata.

Kad Deba progovori onda znaš da je najmasnije i najdeblje progovorio. Zbog toga ćemo jedan njegov čuveni doktorat o capinu  djelomično citirati:

Riječ capin nisu ljudi izmislili, nebo ga je poslalo. To je višeslojna i višeznačna riječ. Pun Bosanski jezik tih višeslojnih , višeznačnih a takarli riječi. Koliko je u tom capinu metafore, ironije i stilskih figura, koliko sadržine , to se ne mere objasniti tek tako i ne more svako. O tome će se barem još jedna disertacija za desetku  napisati.

Capin može ko metal tvrd biti; kad je od metala; a da je od metala jest. Pođahkad. Joj lijep li je ovi Bosanski ! Nebo ga milošću rodilo , a majka ga dojila  i ljubila . Valjda nam zato drag ovi naš maternji jezik. 

Taj j gvozdeni capin je geolozima dobar, jer se oni uglavnom sa kamenjem bakću  . Nije im ovdje mjesto ionako ih život nešto briše, zato što  sa capinom  rade podalje od ženskog insana.

Nekad je tupa strana obložena glatkom gumom i čini se tako mehka gumenasta , a nije, više je po svojstvu nekom grbu nalik. Taj je capin malo metalan, malo gumenast, može mnogo čemu poslužiti.

Nekad je tupasti dio capina obložen drvetom i poludrvenast, polu metalan . Taj capin odmah baci, spoj metala i drveta se  začas ohelaći  . Metal i drvo loša kombinacija. Previše kruto, bolno i lomljivo.

Mnogi planinari svje capine od drveta prave. Zato drveni capin može ko drvo tvrd biti jer je od drveta. Nisu svi planinari vješte drvodelje. Tada capini liče na topuzine ili tojage.

A ni metalni ne valja i treba ga baciti; ako iznebuha zapane jaka  kiša može insana munja ili grom strefiti. Dakle ako si planinar ti onaj gumeni ili tojagu prihvati i ka planinama i planinarkama hodi. I nema belaja. Samo frk,cika i vriska.

Najbolji je oni capin što ima osobine i drveta i ebonita ili tvrde gume. Čvrst ko drvo , baršunast i sjajan ko obenot, bogdicu savitlji, haman ko tvrda guma. Taj se traži joj , mamo mamice.

Jel capin planinski čekić, jeste. I sam ga Mojsije malo prije reče vazda na planinu nosio. Jel capin hoda po planinama? Ide i uzduž i poprijeko, i u brdo i nizbrdo, i u ravan i u sridu, a moš’ ga zadjenut i zabost i za uho, za pojas, ispod pojasa, na haljinu, ispod haljine, čak i za leđa,  ako ne paziš i nečija usta o njeg’ zakači il’ nabacit.

Kad stigneš na kotu, ako se prije toga nisi ulogovo, možeš sasvim slobodno njime kotirati ili logirat. Pa kad se kući vraćaš, opet isto. Minimum dvadeset četri puta po danu vikenda. Ako je ženska prije puritanka bila, eto ti belaja koji nije belaj, mora se i više.

Deba mili! – zove Mika tiho, ne znamo odakle. Načula ona o čemu se priča,konta Deba.

Šta je,šta se dereš ? – dere se Deba, hem ga u disertaciji prekida, hem mu autoritet ruši

-Može li Lenji zabiberiti,

-Može, kakvo je to pitanje ,pusti me , jašta će nego zabiberiti, bona,idi pospremite to.

Misli Deba na na mezu i oblizuje se, a i kako do jedne riječi nije došo, ništa skonto nije. I bolje da nije i nikad skontat neće.

-Jesi siguran sto posto za tu besjedu o capinu.

-Dvjesto postim ja i dvaput ako treba.

-Zatim; jel’ capin čekić, jeste. Ima li dva kraja, ima. Jedan oštri i jedan tupi. Jel’ tupan tupom stranom ekser zakucava, jest, zakucava. Kolko će bolan u životu zakucavati to niko živi izbrojiti ne može. U Bosni se to sigurno ne može ni Hublom ne mere predvidjeti i skontati.

Jel’ oštrom , jal tupom  stranom čeprkaš i odvaljuješ? Jes čeprkaš i odvaljuješ. A koliko ćeš za života odvaljivati ako si pametan ti mi reci?

Neki  drugi neće ćeprekat il’ nemaju capina, ili ko crvić ili im gusle i prange strah utjerale pa se ne smije živi čuti, ni pogled ispraviti. Žao mi je ljudi, što smo ih na početku priče izbrisali. Ne može se priča tako lako njima oteti. Oni profulili bosanski grb pri rođenju.

Neće im ga otac katil ove lijepe mile Bosne. Majke ne smiju pisnut; samo uzdišu joj mamo mamice. Čujem počele im i seje isto pjevušiti. I eto ti njih čitav život ko puhovi i dole i u glavi.

Jel capin veći od bosanskog grba, skoro da jest. Nije da nije bitno, bolan našta je nešto nalik. Nije važno ni šta je pisac htio rjeti. Bitno šta on podrazumjeva ,  kakav je njemu ćeif i nevolja i šta, gdje i kako se na šta on ukazuje i prislanja, istura i prsi.

Vi se k'o pametni pravite, riječima baratate, pa slušajte i rješite i ovu enigmu:

Capin pet slova ima. Dva plus dva parna i jedno neparno. Ono neparno izbaci, ova dva para šatro složi i šta ti ostane?

Ostane ti bolan ona hevina: haremski cvijet, ako ćemo pravo i lotos haremski, najmirisnija đula đulbašte, bagrem razigrani, jorgovan blaženi, boliglava vatrena, kadifica svilenkasta, ljubićica mirisna, karanfil rumeni.

Ostade ti bolan cvijetni đardin prekrasni i sneni. I kako taj đardin ne sanjati i u snove i na javi dozivati i dosanjati.

Ostade ti jaro onaj sedefasti brežuljćić, lugasti bregić, vlažna dolinica, jogunasta dulbašča, izvor sevdaha, nježna balada, ples bolero, muzika harmonike; svaka čast Mojsije lave; opjevana i raspjevana, rodnica i nevoljnica, stidnica i opajdara, skrušenica i vragolanka, ali uvijek jedna jedina, neponovljiva,uvijek anamo ona ljubav naša.

Može ona nekad biti i kaharli i tuknuta, može i jad, čemer i bol nostiti, može se svakako ona zvati, al bez nje ti života ne m're biti. Ni u pravo ni u krivo ni u sridu. Kako bi bolan bez nje žena jecala i majku dozivala:

-Joj mamo,mamice,

A njen bleso cvilio i brundao uh,uh i uh.

Joj, samo kad pomislim na nju ja poludim, hoće mozak da mi pukne, duša da uzleti. Od silnog bola i želje neka milina, punoća me obuzme i hoću da se raspuknem i raznesem u toj milini. Vas butum da se urušim u toj ljubavnici slatkoj milosnoj.

Slušaj ovo i dobro pazi ove riječi o ukusima nje blažene:

Slatka krofnica (dofati se Deba klope nije bilo druge), drhtava ko đigerica, sočni bubrežič, nalik na rumeno srce iz srca, k'o pihtijasto pače, meka ko pohovan mozak, reš brizle (moro Deba malo zamezetiti, ogladnio), ko zvrk bureka, ko sogan dolma, japrak, sarma ili fil paprika, neki pikato papričica umak, ko baklavica, ružica, mljac kadaif sa grožđicama i sjeckanim orasima, tufahija (Debinim mozgom bajramska i akšamlijska sofra se kotrlja) , krem pita i šampita. Uh ako brojim dalje pregladniću i neću od Mojsija lovu skrajnut. A sevap bi bilo čifu po džepu klepit, to ga najviše boli. Kad sve razdvojiš i nešto u drobove, nešto na grudi , nešto u skute složiš i posložiš; ostane bi bolan sevdah duše, srce treperavo, mozak raspomamljeni, bubreg razigrani, brizle uzdrhtale, jetra krvava, bijeli bubrezi hrskavi…

(Nabraja i ponavlja ponešto Deba ne možeš ga zaustaviti, pjesnik u njemu proradio ali i debelo ogladnio, očito je; valjda crijeva bubnjaju…)

-Stani bilmezu opogani ljepotu i ogadi nam mezu.

Konzilij se ko fol ljuti,svi zacrvenili ko alava turšija pred zrenje i poglede sakrivaju. Nakvasali ko grb pred đardinsko ovrhovanje i sve im draga i bliska ta licenciae poetika , smisao i suština njihovog života.

Okolo njih grlice lepršaju, miris žutih dunja se širi , na ramena im slijeću i miluju i spiju i snivaju.

Grlica jedna što tren prije je na trn srce svoje nabola da bi pjesmu dragom poslala, poslijednjim treptajima lagano i bolno pjesmu klizi:

– Mito bekrijo ili Jutros mi je ruža procvjetam.

Može bilo koja  uspomena iz srcu .

Kraj dvanaeste epizode.


												

Rujanje u sedmom mjesecu

 

A sve češće  mislimo, ovi mjeseci su naopako rađeni.  Eto sedmicom označen deveti mjesec. Ispada da se jeleni rujaju u sedmom mjesecu.A , vjerujte na kalem ,ne rujaju.Najžešće i najžešže  se tandare  u devetom mjesecu .

Joj, neukih ljudi cvijeće naše.Ne u devetom mjesecu trudnoće , već po kalendaru zadrtih.Nisu ludi da se rujaju usred ljeta u julijevom mjesecu , po najvećoj  žegi i vručini. Mogli bi riknuti.Oliti crknuti, a to nije daleko od krepati. A i voćkicama  malo .

Ovako vam to ide. U sedmom mjesecu koji je u stvari deveti , otpada voće sa grana i fermentira se.  Otpada i lišće zlatno,ali ono je radi dekora.Znači voće se pretvara s u alkoholne bombice.Životinje opijene alkoholom počinju da se „narazumno“ vladaju ,odnosno tandaraju.

Ako ne znate šta znači tandarati ,ko vam kriv.Nećemo vas po stare dane   učiti bontonu i praviti se fini.Nismo istočnjaci iz Švedske.

Sada će te se pitati odkle švedi istočnjaci,zar nisu gruntom obilježeni k'o nordmani.A ća ga mi znamo?Nama od malih nogu trube da su šveđani istočnjaci.Šta mu to znači, pitajte istočnjake kad ih sretnete.

Da se manemo toponima i vratimo zoologizmima.E vidite fermentirane voćke udare u glave, i među noge životinja.Jer i životinje kao insani ponekad razmišljaju onim što im je među nogama. Doduše rjeđe od ljudi,jer su pametnije i manje belaja rade.

I eto ,tada dolazi do frke od rujanja. U prevodu sa hrvatskog na čisti kolokvijalni i milenijski , nepatvoreni bosanski jezik  , rujanje znači parenje,a opet u čisto bosansko-mahalskom žargonu  to se prevodi kao tandaranje. E sada u tom kolopletu tandali plesa, najglasniji je zov jelena na paranje, oliti rujanje.

Zbog tog neodoljivog ljubavnog poja, čitav jedna mjesec od tr'set dana je dobija ime.I kako jeleni nemaju takulina i šugamana , moraju se boriti za žensku.Sve odjekuje od buke.Poslije i od onog,kad pobjednik natandari nagradu.

Znate već čega. Ako ne znate,ko vam kriv. Jal'ste hadumi , jal'tetkice.

Da ne mislite da lupetamo bez veze, daujemo vam uvid u osnov našeg lupetanja sa vezom:

7 (number) , Latin septum

7 (seven) is the natural number following 6 and preceding 8.

Dakle latini deveti mjesec krstili kao sedmi.

Valjda kontali da niko niko osim latina i hadum papa  ne zna latinski,

Ipak , samo su zaboravili da su mahalaši velike raskopuše.