Mila,
relijepa li su ti imena
podjećaju na plavo utočište
naše đardine i miris ljubavi
ne znaš naša si družica bila.
noći si provodila u vrtovima naših ljubavi
imala si svoje mjesto
između šadrvana i đula smo postavili mali ležaj
od snova prekrili ga modrinom neba
išarali zvjezdicama i obasjali putanjama maglica
mjesec smo obojili čežnojm
Sa nama u društvu ti vječiti tragalac
malo predahnula na tren
svoju bol bi sa nama podjelila
bilo bi ti lakše mrven
ali i to je nešto zar ne
Cvijete naš
čak bi se i nasmijala onom blesavom Debi kad bi rekao
bog tebe bih salto mortale bembašćanske brane
Mojsije bi ti zasvirao Podmoskovske verčeri
Zlata zapjevala Frka zaplesala
Lela Jela Jelena bi te pogledom milovala
I njoj je Herco herc slomio
Boljelo te rodni grad te nije uspio zaštiti
kao naš nas no muzika je i lijek
Dobri bi ti prišao naklonio se ruku prižio
ti bi se časak dvoumila
njegove djetinje tužne oči bi te ubijedile
ruka u ruci i lagani valcer bi počeo.
ali Dobri je dijete hoće dodir
valcer prelijeva u tango
ti ga gledaš poprijeko zakrečeš glavu
on te pogledom moli:
-Malena ,molim te budi dobra
ovo su mirisi našilh ljetnih podmoskovski večeri.
Ti kao da bi se nečeg prisjetila
prislonila lice uz njegovo i
pokreti bi postali ples dvoje zaljubljenih.
Herco bi nešto šapnuo Mojsiju
ovaj bi dodao malo bolera.
Ti bi se nasmješila predala se pokretima
i zagrljajima sjećajući se ljubavi svojih.
pogledala bi u oči djeteta što lebdi sa tobom
jer tango bez pogleda i nije tango
vidjela istu bol koju ti nosiš
pomislila bi evo još jedno biće što tuđe terete prti.
prvila bi se jače uz njega neka te sjećanja tjerala u očaj
ali čula bi kako ti taj bekrija
sa kojim lagano kliziš šapuće
Kao desna i leva ruka
Tvoja je duša mojoj duši bliska.
Mi smo sklopljeni, blaženo i nežno,
Kao desno i levo krilo.
tu bi on naglo zastao i prekinuo.
Ti bi se nasmješila i šapnula mu
tu znam i nastavila gdje je on stade
Al vihor se diže, ponor se otvori
Od desnog do levog krila.
On bi se postidio
iako je znao da samo si nestašna
stid djetinji uvijek poljubce mami
Ti mu ga poklanjaš i njega više nije stid i kaže:
Ja, ljubljuju Vas Marina Cvjetajeva ,prijateljice naših tuga.
tebi srce malo omekša
još jedan poljubac daješ
vi ste već par
misliš nisu ova djeca baš bezazlena
kradu te malo po malo
snove neke nove nose
on bi vidio bi da si se umorila
odveo te do malog ležaja
sjeo do tvojih nogu obgrlio ih
gledao te ne trepćeći
bojeći se da mu ne pobjegneš
tvoje ruke bi prinosio usnama
grijeo mekim dašcima
ti bi polako tonula u san
željna odmora.
Mojsije je u elementu
v ečeras Veliku Damu Tuge za gošću imaju
odmoskovskoj večeri i Boleru nikad kraja
sada imaju prizvuk valcera sa Sene
Rjabinjuške i Kaline
Lela Jela Jelena bi uzela Frku za ruku
povela je do Zlate
sada su one razigrane ruskinje u
uzbibanih grudi raspojasanih kukova
u haljinama žarkih boja
oplemenjim stotinama ruža
što se iza velova tananih boja kriju i izviru
ruže i žene se prelijevaju u tisuće boja
njih tri više nisu ruskinje
one su divlje tatarke
ljute kozakinje nježne jermenke
Toliko ljepote nježnosti i ljubavi
malena naša
ti nisi vidjela nigdje
mi je tebi svu poklanjamo
govorila su ružina tjela.
Lenji bi samo zavrtio palcem i izustio
Подмосковные вечера ,e'hej sele moja…
tu bi mu glas zamro
umorio bi se.
Baška baša bi zagnjurio glavu u jedre
oho ho grudi nove dame
da mu ne vide suze
muško je on
nova se čudi odakle joj tolika sreća
da zaviri u ovaj đardin
u kojem toliko milosti i ljubavi ima
No ma koliko se trudio
Mojsije nije mogao izbjeći dva poslijednja stiha
Eh, rjabina kovrdžava, belih cvetova,
Eh, rjabina , rjabinuška, zašto si tužna ti?
Malena ti bi gorko zaplakala
sjećala se najmilijih
svi bi za tobom plakali.
samo ne i Dobri
Mali Princ
Ne , oni ne bi.
on bi poljupcima skupljao tvoje suze i tugu
u svoju seharu bola ih skalanjao
znala bi da je srcem prihvatio tvoju poruku
„ Ako se od sreće ne umire, onda se u svakom slučaju okameni.“
Malena naša
mi smo dodali ni od tuge se ne umire
neko samo presvisne
a mi se zaledimo kao ti
aučila si nas da se sa svojim tugama izborimo
one su kucale na naša vrata
i kod nas je bilo tragike ne i gladi.
učila si nas da je lična tragedija samo pjena
u okeanima tragizma svijeta
tvorila si nam oči
ismo hudili za svojim životima
koje smo krojili po mjeri nas samih,
jer si nam pjevala o slobodi i istini
čudan je ovaj svijet
ne vide bol djevojčice koja samo može da vrišti i vrišti ,
ne bi li njene riječi
negdje u pustinjama ljudsjkog uma
bar mali eho izazvale
ne vide da je to bol krhke majke srne
koja djecu ljubi i gubi
a pomoći ne može dobiti
ne vide da je to bol svih majki od postanja
koja od nečovječnosti djecu gube
ne čuju krik ljudskosti žene
zaljubljene u život po mjeri neba.
ne shvataju krik djevojčice koja
Istinu zna
tu negdje bi Mojsije morao završiti svoju simfoniju
grlice bi popadale ne rosu đardina
sluteći rekvijum
njemu su se ruke počele kočiti
on pogledava ka gošći
ona hoće da spije
vidi on vrijeme za rekvijuma nikako nije
za Moriće još manje
jer ovdje ubijena majka hoće da sni
vidjelo se naša centofilija
Marina Cvjetajeva je potresena i umorna
Dobri je nježno obgrli
laganu ko san
bi je podigao je i položio na ležaj nadanja
njjenih i naših,
prekrio je velovima ljubavi
cjelov joj spustio na čelo
tamo gdje se sa bujnom kosom spaja
šapnuo joj
Malena naša
nećeš se ljutiti ako Ti poneki stih ukrademo
ljudima u Tvoje ime poklonimo
mnogo je ljubavi i milosti u njima
potrebni su ovom svijetu.
Djevojčice naša,
još čutimo tvoje istinite riječi tvoje
ljubav kojoj si nas naučila
sada se malo odmori i mirno spij
ništa se ne boj.
mi ćemo paziti na tvoje darove
Volimo te
neko novo dijete hita da pita
„- Gde su labudovi? – Oni su odleteli.
– A vrane? – Ostale su vrane.
– Kuda će labudovi? Kuda i ždrali.
– Zašto su otišli? – Da krila olagane.
