Sarajevo Grad čednosti opet blista

 

 

 

Sarajevo – Grad čednosti

Jutro poslije bogohulnih ispada bolesnih i izopačenih kreatura.

Ne može ga poganluk uprljati , a da  Sarajevo ne zablista još svjetlije, čišće i čednije.

 

Tamo gdje bezbožnici kroče mora se sve počistiti , sa dodatkom hlora i drugih hemikalija,

koje uništavaju zlo i sve zarazne  bakterije , klice ,  nečistoće i bolesti koje  bestidni i prljavi

pis milet iza sebe ostavi.

 

Aferim za Grad i Komunalce.

 

Tako se brani svetost i  nevinost Sarajeva Grada čednosti  i Bosne  Zemlje Božije milosti.

A i zdravlje čestitih građana.

 

 

 

Marina Cvetajeva – Naša Malena

 

 

Predvečerje

 

Tirkjizna noć

 

Plavetni đardin

 

Марина Ивановна Цветаjева; Москва, 8. октобар 1892 — Јелабуга, 31. август 1941

 

 

 

Mila,

prelijepa li su ti imena

podjećaju na plavo utočište

naše đardine i miris ljubavi

ne znaš

malo smo se mimoišli

ne rekosmo ti

družica si naša bila

noći si provodila u vrtovima

naših ljubavi

imala si svoje mjesto

između šadrvana i đula postaviljen je bjeličasti ležaj

od ljubavi i snova

prekrili ga modrinom neba

išarali iskričavim zvjezdicama

obasjali putanjama maglica

mjesec obojili čežnojm

u našem društvu

prozračna Ti

vječiti tragalac

zeru bi predahnula

svoju bol bi sa nama

blentovijama podjelila

bilo bi ti lakše

mrven

ali i to je nešto

zar ne

krhki Cvijete naš

čak bi se i nasmijala

onom blesavom Debi kad bi rekao

zbog tebe bih salto mortale

s bembašćanske brane

dva puta smandrljo

treći put ne bih smio

zasigurno bih se na smrt slomio

Mojsije bi ti zasvirao Podmoskovske verčeri

mignuo na ljubav svoju

Zlata bi rasplela glas

Frka bi postala labuđi ples

Lela Jela Jelena bi te pogledom milovala

njoj je Herco herc netom slomio

znamo boljelo te

rodni grad te nije uspio zaštiti

rođene ti ubio

no stih muzika i družba je lijek

Dobri bi ti prišao naklonio se

ruku prižio

Ti bi se časak dvoumila

njegove tužne djetinje oči bi te ubijedile

ruka u ruci i lagani valcer bi počeo

al nestašno dijete hoće dodir

valcer prelijeva u tango

ti ga gledaš poprijeko

zakrečeš glavu

on te pogledom moli:

-Malena

molim te budi krotka

ovo su mirisi našilh ljetnih

podmoskovski večeri

; Ti kao da bi se nečeg prisjetila

prislonila lice uz njegovo

pokreti bi postali ples zaljubljenih

Herco bi nešto šapnuo Mojsiju

ovaj bi dodao malo bolera

Osmjeh ti prelazi licem

predaješ se dodirima

sjećajući se ljubavi svojih

pogledala bi u oči djeteta

što lebdi sa tobom

jer tango bez pogleda i nije tango

vidjela istu bol koju ti nosiš

pomišljaš

evo još jedno ubogo biće

što tuđe terete prti

prvila bi se jače uz njega

neka te sjećanja tjerala u očaj

ali čula bi kako ti taj bekrija

sa kojim lagano kliziš šapuće

“Kao desna i lijeva ruka

Tvoja je duša mojoj duši bliska.

Mi smo sklopljeni, blaženo i nežno,

Kao desno i levo krilo.”

tu bi on naglo zastao i prekinuo

Ti bi se nasmješila i šapnula mu

tu znam

i nastavila gdje je on stade

“Al vihor se diže, ponor se otvori

Od desnog do levog krila.”

on bi se postidio

iako je znao da samo si nestašna

stid djetinji uvijek poljubce mami

Ti mu ga poklanjaš

njega više nije stid i kaže:

Ja, ljubljuju Vas

Marina Cvetajeva

prijateljice naših tuga

tebi srce malo mekša

još jedan poljubac daješ

ništa ne košta

a i vi ste već par

mniješ

nisu ova djeca nimalo bezazlena

kradu te

malo po malo

snove neke nove nose

on bi vidio da si se umorila

odveo te do anwnog ležaja počinka

sjeo do tvojih nogu obgrlio ih

gledao te ne trepćeći

bojeći se da mu ne pobjegneš

tvoje ruke bi prinosio usnama

grijeo mekim dašcima

ti bi polako tonula u san

željna vječnosti

Mojsije je u elementu

večeras Najvbeću Damu Tuge

za gošću imaju

Podmoskovskoj večeri i Boleru nikad kraja

sada imaju prizvuk valcera sa Sene

Rjabinjuške i Kaline

Lela Jela Jelena bi uzela Frku za ruku

povela je do Zlate

postaju razigrane plavetne Ruskinje

uzbibanih grudi raspojasanih bedara

što lahor tijelima um mute

u haljinama žarkih boja

oplemenjim stotinama ruža

što se iza velova tananih boja

kriju i izviru uspomene prošle

ruže i žene se prelijevaju u tisuće boja

njih tri više nisu ruskinje

one su divlje tatarke

ljute kozakinje

nježne jermenke

toliko ljepote nježnosti i ljubavi

Malena naša

ti nisi vidjela nigdje

mi je tebi svu poklanjamo

govorila su ružina tjela

Lenji bi samo zavrtio palcem i izustio

Подмосковные вечера , e’ hej sele moja…

tu bi mu glas zamro

umorio se

Baška Baša bi zagnjurio glavu u jedre

oho ho postament grudi nove dame

da mu ne vide suze

muško je on

nova se čudi odakle joj tolika sreća

da zaviri u ovaj đardin

u kojem toliko milosti i ljubavi ima

no ma koliko se trudio

Mojsije nije mogao izbjeći dva poslijednja stiha

što jesajem prosušese đardinom

“Eh, rjabina kovrdžava, belih cvetova,

Eh, rjabina , rjabinuška, zašto si tužna ti?”

Malena ti bi gorko zaplakala

sjećala se najmilijih

svi bi za tobom plakali

samo ne i Dobri

Mali Princ

Ne , oni ne bi

on bi poljupcima skupljao

rosu tvojih očiju

upijao suze i tugu

u svoju seharu bola ih skalanjao

znala bi srcem djetinjim prihvatio je tvoju poruku

„ Ako se od sreće ne umire,

onda se u svakom slučaju

od tuge okameni.“

Malena naša

mi smo dodali

ni od tuge se ne umire

neko samo presvisne

a mi se zaledimo kao ti

tiho kroz vrijeme učila si nas

da se sa svojim tugama izborimo

one su kucale na naša vrata

i kod nas je bilo tragike

no ne i prevelike gladi

tiho kroz šum vjetra učila si nas

da je lična tragedija samo pjena

u okeanima tragizma svijeta

otvorila nam oči

nismo hudili za svojim životima

krojenih po mjeri nas samih

jer si nam pjevala o ljubavi i istini

čudan je ovaj svijet

ne vide bol djevojčice laneta

kojoj peostaje samo da vrišti i vrišti

ne bi li njene riječi

negdje u pustinjama ljudsjkog uma

bar mali eho svijesti izazvale

ne vide slijepci

a je to bol krhke majke srne

koja djecu ljubi i gubi

a pomoći ne dobija

ne vide licemjeri

koja od nečovječnosti djecu gube

ne čuju krik ljudskosti žene

zaljubljene u život po mjeri neba

ne shvataju krik djevojčice

majke koja

Istinu zna

tu negdje bi Mojsije morao završiti simfoniju

grlice bi popadale na rosu đardina

sluteći rekvijum

njemu su se ruke počele kočiti

on pogledava ka gošći

ona hoće da spije

vidi on vrijeme za rekvijuma nikako nije

za baladu još manje

jer ovdje ubijena majka hoće da sni

vidjelo se

naša mirisna centofilija

Marina Cvjetajeva je potresena i umorna

Dobri je nježno obgrli

laganu ko san

bi je podigao

položio na ležaj nadanja

njenih i naših

prekrio je velovima ljubavi

cjelov joj spustio na čelo

tamo gdje se sa bujnom kosom spaja

šapnuo joj

Malena naša

nećeš se ljutiti

ako Ti poneki stih ukrademo

ljudima u Tvoje ime poklonimo

mnogo je ljubavi i milosti u njima

potrebni su na ovom svijetu svima

Djevojčice Mila

još čutimo istinite riječi tvoje

ljubav kojoj si nas naučila

sada se malo odmori i mirno spij

ništa se ne boj

mi ćemo paziti na tvoje darove

Volimo te

iste te noći

neko novo dijete hrli da pita

„- Gde su labudovi? – Oni su odleteli.

– A vrane? – Ostale su vrane.

– Kuda će labudovi? Kuda i ždrali.

– Zašto su otišli? – Da krila olagane

Srebrenički Šehidi – vrijeme života i vrijeme tuge

Iako istinito teško je ovo što ćemo sada reći.

Ne bojimo se nerazumjevanja , bojimo se da ćemo povrijediti nečiju bol.

Uz dužno poštovanje prema svim koji žaluju za svojim , moramo  se prisjtiti:

„I ne recite za one koji su na Allahovu putu poginuli: “Mrtvi su!” Ne, oni su živi, ali vi to ne znate“!

( Kur´an / El-Bekare, 154 )

Prema  riječima  vjerovjesnika Muhameda a.s. , Šehidi su Božijom milošću blaghoslovljeni posebnim

častima kojima nije podario ni jednom drugom čovjeku , ni jednom poslaniku   ( parafraziramo) :

– šehidi umiru tako to im Allah izravno , Svojom moći i miloću uzima dušu;

-šehidi se ne gasule ( kupaju poslije smrti)  jer  njihovo tijelo nema potrebe za zemaljskim čišćenje

vodom;

– šehidi ne oblaće u ćefine jer su njihove duše umotane u Božiju milost;

-za sve vjerovjesnike kaže se da su mrtvi, a  za šehide kaže da su živi;

-vjerovjesnicima se daje pravo zauzimanja za druge samo na Sudnjem danu ,a šehidi imaju pravo

na šefa´at svaki dan za one za koje se  oni zauzimaju.

Postoji vrijeme života i vrijeme smrti.

Postoji vrijeme raadosti i vrijeme tuge.

A doći će i vrijeme ponovnog proživljavanja.

Ali , Božijom milošću i ljubavlju šehidi su vječno živi i u Njegovim blagodetima..

Njima su dodijeljene posebne časti i milosti.

Pomozite im da se osjećaju dobro tamo gdje im je Gospod Jedini podario počasno mjesto.

Sjećajte ih se sa radošću i milošću.

Zar  mislite da ih ne boli tuga vaša? Zar mislite da ih ne boli vaša bol?

Radujte se svojim šehidima,ne tugujte više za njima.

Pomozite im da rade ono za šta ih je Bog odredio.

Da se zauzimaju za dobre ljude i da budu Božji svjedoci na Božijem sudu  za činjeno zlo i svakom

monstrumu pojedinačno , za počinjeni udruženi Genocid i stravične pokolje, nepojmljive i Nebu i

Zemlji.

Dozvolite  da  njihove seni i duše  ,plaše i izluđuju zlotvore do njihovog crkavanja.

Milostivi je odredio da monstrumima , ubicama  nevinih  , Anđeli smrti duše čupaju silom i naživo ,

i da takvi zločinci  i njihovi jataci crkavaju u najgorim  mukama.

Mi žalujemo za ljudima koji su mučki ubijene  i odajemo poštovanje onima koji su preživjeli,

i pokazali hrabrost , nesalomljivost i istrajnost u traganju za istinom, uprkos tugi i bolu  za onima

koje su zlotvori mučki i bezbožnički ubili.

Sretni smo i ponosni što ćemo kada bude vrije  imati hrabre,časne i vjerodostojne zaštitnike i

zagovarače dostojne Božije milosti.

Fatiha i Selam Srebreničkim i svim Bosanskohercegovačkim Šehidima

A  njihove najmilije neka pomiluje  spas Božiji i milost Božija.

11.juli /Posljednje javljanje Nine Ćatića: Srebrenica se pretvara u klaonicu, pomozite!

 

   Krvavo nebo

 

( Radiosarajevo.ba )

 

Nihad Nino Ćatić bio je novinar.

Svakodnevno je, preko radioamatera informirao javnost o stradanju Srebrenice.

Posljednji put, Nino se javio 10. jula 1995, moleći očajnički da se pomogne Srebrenici. Niko nije pomogao.

Ujedinjeni narodi predali su zaštićenu zonu u ruke Genocidnoj tvorevini tzv.republici srpskoj i  monstruma Ratka Mladića Ubijeno je više od 8.000 staraca, muškaraca i dječaka.

Njegova majka Hajra prisjeća se da je posljednji put sina vidjela 11. jula. Rekao joj je, „Mama, ti i babo idite u Potočare, a ja ću s prijateljima preko šume do Tuzle“. Nakon toga, niko više nije vidio Ninu.

Posmrtni ostaci Nine Ćatića još uvijek nisu pronađeni.

Duo Arkal / Il Bastidor / Song – Lyrics – Prevod na Bosanski jezik

 

 

Il Bastidor

 

Vyarnes, gizo i skumparto

Vyarnes, marido asibivaj Vos

Kuando ke Vos lavro este

Lindo bastidor

Kuando ke Vos lavro este

Lindo bastidor.

 

La, la, la…

Shabat maldo i kanto

Alhad la kulada

Lunis dublar la lulada

Martis kuzir kun la kusuegra

Myerkulis alimpyar la kaza

Dyuevis vizitar la mi Madri

 

Kuando ke Vos lavro este

Lindo bastidor

 

Majica

 

Petak je ja kuvaš i režeš

petak je, dug ti je život   ženo moja

kada ćeš naći vremena da se ukrasiš

lijepa majica

kada ću naći vremena da te ukrasim

Lijepa majica

 

La, la, la…   la la la

subota , molim se i pjevam

subota  moram biti čista

ponerdeljak , moram po stado

utorak,vidjeću se sa svekrvom

srijeda, čistiću kući

četvrtak posjetiću majku

kada ću imati vremena da see ukrasim

lijepa majica

 










												

Neki snovi nikad ne prestaju…/ Iz Arhiva

Bila jednom jedna Jugoslavija. Nesrećna kćerka , brižna majka  i  divna pra, praunuka.

Rodili je partizani i Mašal Tito.

Ona nama brižna majka 46 godina bila. Nama i Bosni. A opet ona pra, praunuka Bosni bila.

A pra, pra baka , rekti, da prostiš ista ona; prkosna i snena ;ktomu šarena k'o najsajnije maglice.

I Jugoslavija i Bosna kost u grlu zvijeri i bludnici uvijek bili.Jugoslaviju  troje njene djece,tri zvijeri raskomadaše. Bosnu su silovali i klali ali njenu čednost i ljepotu ne spoznaše i ništa joj ne mogaše.

No danas nam ne idu ružne riječi od ruku,pa ne možemo nastaviti u tom pravcu.Osrnavili bi domovine.

Mi nismo skloni davati prostora umotvorinama drugih da govore u naše ime; ma koliki oni umjetnici bili.

Danas smo mo napravili izutetak ,i uglavnom ćutali;zbog sjećanja na ubijenu nam domovinu Jugoslaviju;i darova koju je ona poklonila Bosni.

Vidjeli ste ipak nismo tugovali.Mi smo slavili i sjećali se kroz pjesme drugih koje su poklonjene našoj divnoj domovini .Pjesme koje su bile dio naših života i mladosti.

I pogađaju u sridu: To su naše domovine. Mi ih volimo i u srcu svome nosimo. Njihove ljepota, čestitost i dobrota je san koji snijemo. Taj san nas snaži da istrajemo u ljubavi i takarli životu koji nam drugi pogane

Mogli bi smo sjećanja nizati dalje,danima .Ali takva sjećanja su i lijepa i bolna.

Lijepa,jer su sjećanja naša i mi ih sa ljubavlju prenosimo na Bosnu, domovinu naše stvarnosti.

Bolna jer se moramo vraćati u stvarnost koja je mnogo pakleno/džehenemski ružnija nego ona koju smo u ubijenoj domovini imali.

Nismo nostalgičari,kako bi neki neupućeni i zluradi pomislili.Samo se držimo činjenica i stvarnosti naše date prošlosti.

Bosna je uvijek naš  izbor bila,još od  Kulina bana i njegovih predaka, i prije 1878.godine,i međuvremenu do 1995. i do kraja naših života.

Još istinitije;ona je odabrala nas,dala nam život i bremmenita  naslijeđa  duga desetine milenijuma. Ona je naša Modra rijeka vječna.

Nebo nam pokonilo čaroliju i puno ljubavi.U centar darova smjetilo je  Bosnu zemlju svoje milosti i u njoj veloviti Grad čednosti.

Šta  nam više treba?

Marini Cvjetajevoj – Druženje u đardinu

Mila,

relijepa li su ti imena

podjećaju na plavo utočište

naše đardine i miris ljubavi

ne znaš naša si družica bila.

noći si provodila u vrtovima naših ljubavi

imala si svoje mjesto

između šadrvana i đula smo postavili mali ležaj

od snova prekrili  ga modrinom neba

išarali zvjezdicama i obasjali  putanjama maglica

mjesec smo obojili čežnojm

Sa nama u društvu ti vječiti tragalac

malo predahnula na tren

svoju bol bi  sa nama podjelila

bilo bi ti  lakše mrven

ali i to je nešto zar ne

Cvijete naš

čak bi se i nasmijala onom blesavom Debi kad  bi  rekao

bog tebe bih salto mortale bembašćanske brane

Mojsije bi ti zasvirao Podmoskovske verčeri

 Zlata zapjevala Frka zaplesala

Lela Jela Jelena bi te pogledom milovala

I njoj je Herco herc slomio

Boljelo te  rodni grad te nije uspio zaštiti

kao naš nas no muzika je i lijek

Dobri bi ti prišao naklonio se ruku prižio

ti bi se časak dvoumila

njegove djetinje tužne oči bi te ubijedile

ruka u ruci i  lagani valcer bi počeo.

ali Dobri je dijete hoće dodir

valcer prelijeva u tango

ti ga gledaš poprijeko zakrečeš glavu

on te pogledom moli:

-Malena ,molim te budi dobra

 ovo su mirisi našilh ljetnih podmoskovski večeri.

Ti kao da  bi se nečeg prisjetila

prislonila lice uz njegovo i

 pokreti bi postali  ples dvoje zaljubljenih.

Herco bi nešto šapnuo Mojsiju

ovaj  bi dodao malo bolera.

Ti bi se nasmješila  predala se pokretima

i zagrljajima sjećajući se ljubavi svojih.

pogledala bi u oči djeteta što lebdi sa tobom

jer tango bez pogleda i nije tango

vidjela istu bol koju ti nosiš

pomislila bi evo još jedno biće što tuđe terete prti.

prvila bi se jače uz njega neka te sjećanja tjerala u očaj

ali čula bi kako ti taj bekrija

sa kojim lagano kliziš šapuće

Kao desna i leva ruka

Tvoja je duša mojoj duši bliska.

Mi smo sklopljeni, blaženo i nežno,

Kao desno i levo krilo.

tu bi on naglo zastao  i prekinuo.

Ti bi se nasmješila i šapnula mu

 tu znam i nastavila gdje je on stade

Al vihor se diže, ponor se otvori

Od desnog do levog krila.

On bi se postidio

iako je znao da samo si nestašna

 stid djetinji uvijek poljubce mami

Ti mu ga poklanjaš i njega više nije stid i kaže:

Ja, ljubljuju Vas Marina Cvjetajeva ,prijateljice naših tuga.

tebi srce malo omekša

 još jedan poljubac daješ

vi ste već par

misliš nisu ova djeca baš bezazlena

kradu te malo po malo

snove neke nove nose

on bi vidio bi da si se umorila

odveo te do  malog ležaja

sjeo do tvojih nogu obgrlio ih 

gledao te ne trepćeći

bojeći se da mu ne pobjegneš

tvoje  ruke bi  prinosio usnama

grijeo mekim dašcima

ti bi polako tonula u san

željna odmora.

Mojsije je u elementu

v ečeras Veliku Damu Tuge za gošću imaju

odmoskovskoj večeri i Boleru nikad kraja

sada imaju prizvuk valcera sa Sene

 Rjabinjuške i Kaline

Lela Jela Jelena  bi uzela Frku za ruku

povela je do Zlate

sada su one razigrane ruskinje u

uzbibanih grudi raspojasanih kukova

u  haljinama žarkih boja

oplemenjim stotinama ruža

što se iza velova tananih boja kriju i izviru

ruže i žene se prelijevaju u tisuće boja

njih tri više nisu ruskinje

one su divlje  tatarke

ljute kozakinje nježne jermenke

Toliko ljepote  nježnosti i ljubavi

malena naša

ti nisi vidjela nigdje

mi je tebi svu poklanjamo

govorila su ružina tjela.

Lenji bi samo zavrtio palcem i izustio

Подмосковные вечера ,e'hej  sele moja…

tu bi mu glas zamro

umorio bi se.

Baška baša bi zagnjurio glavu u jedre

oho ho grudi nove dame

da mu ne vide suze

muško je on

nova se čudi odakle joj tolika sreća

 da zaviri u ovaj đardin

u kojem toliko milosti i ljubavi ima

No ma koliko se trudio

Mojsije nije mogao izbjeći dva poslijednja stiha

Eh, rjabina kovrdžava, belih cvetova,

Eh, rjabina , rjabinuška, zašto si tužna ti?

Malena ti bi gorko zaplakala

sjećala se najmilijih

svi bi za tobom plakali.

samo  ne i Dobri

Mali Princ

Ne , oni ne bi.

on bi poljupcima skupljao tvoje suze i tugu

u svoju seharu bola ih skalanjao

znala bi da je srcem prihvatio tvoju poruku

„ Ako se od sreće ne umire, onda se u svakom slučaju okameni.“

Malena naša

mi smo dodali ni od tuge se ne umire

neko samo presvisne

a mi se zaledimo kao ti

aučila si nas da se sa svojim tugama izborimo

 one su kucale na naša vrata

i kod nas je bilo tragike ne i gladi.

učila si nas  da je lična tragedija samo pjena

u okeanima tragizma svijeta

tvorila si nam oči

ismo hudili za svojim životima

koje smo krojili po mjeri nas samih,

jer si nam pjevala o slobodi i istini

čudan je ovaj svijet

ne vide bol djevojčice koja samo može da vrišti i vrišti ,

ne bi li  njene riječi

negdje u  pustinjama ljudsjkog uma 

bar mali eho izazvale

ne vide  da je to bol krhke majke srne

koja djecu ljubi i gubi

a pomoći ne može dobiti

ne vide da je to bol svih majki od postanja

koja od nečovječnosti djecu gube

ne čuju krik  ljudskosti žene

zaljubljene u život po mjeri neba.

ne shvataju krik djevojčice koja

Istinu zna

tu negdje bi Mojsije morao završiti svoju simfoniju

grlice bi popadale ne rosu đardina

sluteći rekvijum

njemu su se ruke  počele kočiti

on pogledava ka gošći

ona hoće da spije

vidi on vrijeme za rekvijuma nikako nije

za Moriće još manje

jer ovdje ubijena majka hoće da sni

vidjelo se naša centofilija

Marina Cvjetajeva je   potresena i umorna

Dobri  je nježno obgrli

laganu ko san 

bi  je podigao je i položio na ležaj  nadanja

njjenih i naših,

prekrio je velovima ljubavi

cjelov joj spustio na čelo

tamo gdje se sa bujnom kosom spaja

 šapnuo joj

Malena naša

nećeš se ljutiti ako Ti poneki stih ukrademo

ljudima u Tvoje ime poklonimo

mnogo  je ljubavi i milosti  u njima

potrebni su  ovom svijetu.

Djevojčice naša,

još čutimo tvoje istinite  riječi  tvoje

 ljubav kojoj  si nas naučila

sada se malo odmori i mirno spij

ništa se ne boj.

mi ćemo paziti na tvoje darove

Volimo te

neko novo dijete hita da pita

„- Gde su labudovi? – Oni su odleteli.

– A vrane? – Ostale su vrane.

– Kuda će labudovi? Kuda i ždrali.

– Zašto su otišli? – Da krila olagane.





Nekrolog za Molly





Jedna moja vjerna , nježna i često nestašna prijateljica , me ovih dana rastuži svojim sjetnim očitanjem o usnuću svoje miljenice .

“Crna Molly

Ti, jedna i malena.

Crna sa bijelim flekicama.

Sanjala si neka najbistrija jezera bez opasnosti.

A onda si zaspala na jednom lijepom mjestu i nikada se više nisi probudila. (ne znam gdje će tvoja mala duša dalje) .

Čak i kad ribe u akvarijumu umiru više je nego srceparajuće. Ali još uvijek imam nade da je sada moja crna Molly na jednom boljem i najbistrijem mjestu.

Čudno, moja mačka je nju najviše voljela da gleda i danas , dok je Molly umirala , moja mačka je čitavo vrijeme mjaukala.

Da li životinje mogu da vide smrt? “

*

Saučestvujući u gobitku , vođen mahalskom maksimom : smrt nije konačnost , a život prelijepi treba slaviti ; odlučih se na pomen , da bar malo utješim prijateljicu .

**

Draga Bandida ,

Molim te nemoj se ljutiti na mene zbog “nedostatka” empatičnosti glede usnuća tvoje ribice . Ne mogu je zvati Molly jer mi se čini da je rodno porešno krštena . Apsolutno sam siguran da se riba zvala Mobby . Na to me navodi sijaset potencijalnih uzroka ribicinog upokojenja.

Mobby definitvno nije Molly , jer ne vuče mediteransko porijeklo , slane okolice otoka Lezbos. Kada si birala ribicu za hastalsko/sobno stanište nisi obratila pažnju na par sigurnosnih detalja.

Nisi kupila zlatnu ribicu , tako da ostaje žal da ti je ostala neispunjena ona neostvarena , sakrivena želja , zvana tiha patnja.

Nisi se zagledala u … , hm , poetski rečeno u mogućnost bremenitosti polno nedefinisanog subjekta.

Od kada je vijeka , sve je u parovima , pa tako i riblji hajvani. Kad ostanu sami safata ih tuga i da je Molly ona bi odavno izvrnula sva peraja u zrak .

Ovako Mobbya je zadržavala na životu tvoja ljepot milosna prisutnost i svakodnevna skrb.

Mobby je bio ljubomoran na macane . Koliko ja znam u tvojoj tihoj luci su dva ? I eto hejbet razloga za presvisnut :

-Samoća , bezbadežna zaljubljenost u umilnu Delfinku , daklen jadi mladog Mobbyja , ljubomora kao raspeće u proljeće , pride beznadežno , doživotno zatočeništvo … sa epilogom u majskom narativu.

Ma prava pravcata kavalerija rustikana.

I šta je preostalo Mobbyu . Jal presvisnut od tuge , jal se upucat ko siroče. Intuicijom si sklonila sve moguće rekvizite dostatne za riblji suicid.

Dakle , Mobby je rečemo biva tiho patio , odbijao piće i iće , čak i vodu , pa skroz naskroz presvisno Najbezbolni izlaz.

Svemu što stvori Gospod udahne dušu , kakvo – takvo pamćenje i nephodni minimum razuma.

E sad, gdje će Mobbyeva duša , zavisi o mislima kojim je sebe mučio. Ako je blejio u delfinku ne piše mu se dobro, a možda mu se oproste vrele misli . Nije on kriv što insanke ne zaziru od hajvana , zaboravljajući da i hajvani imaju oći , a vrlo često i duše plemenitiju od insanskih .

Ne razumijem se u hajvanske putešesvije poslije usnuća . Budisti kažu da se insan , u drugom životu može pretvoriti u hajvana, biljku ili kamen. Hajvan takođe . Nešto ne anlaišem te stupidarije , ali radi objektivnosti i neukih to navodim kao horor zombijevsku mogućnost.

U mahali kažu : ako se kamen nosi u džepu i jednog dana nestane , nedostajaće haman kao insan ili hajvan. Ili barem fikus.

Za tvog pepeljastog , dlakavog hajvana nisam siguran. Kažu da životinje predosjete zlo i nevolju . Mislim da se on radovao mogućem trenutku nečije nepažnje i u ribici vidio potencijalni obrok. Zakon prirode i opstanka .

Takvi su vam mačori , a bome i mačkice . Umiljati/e , ulizuju , maze i vrte se oko nogu , ne bil štogod ućarili .

Ne tuguj Prijateljice ,

Molly / Mobbi je izvršio svoju životnu svrhu . Radovao je ukućane i odzimao im vrijeme , kojeg je pođeđe nedostajalo.

Tebi , “malena crna sa bijelim flekicama , koja si sanjala neko najbistrije jezera bez opasnosti ” , želim bistre rijeke koje edenskim vrtovima plove.

Molim za oprost , ako griješim u bilo čemu i saučestvujem u gubitku.

Josip Broz Tito – Mahalska reminiscencija

Na današnji dan,  sedmog maja 1892. godine , u trošnoj kučici zagorskog seljaka Franje  Broza  i žene mu Marije, rođena Javoršek, Slovenke, rodio  se sin   Josip .

Svijet ga zna kao Tita, možda najvećeg državnika dvadesetog vijeka.

*


*
Nećemo reći da smo indiferentni prema tom imenu i ličnosti koja se iza njega krila.

Ne mrzimo ga svakako.

Da li ga volimo?

Vjerovatno , ali  ne previše.

Ništa lično.

Otac, majka i njin porod su one ljubavi po naslijeđu dobivene.

Nekad ni one ne blistaju.

Ljubavi srce bira.

One prave , jedine ,  duša .

Ako ti se posreći imaš mnogo pravih , jedinih ljubavi.

Nama se uvijek posreći.

Da , poštovali smo ga.

Neki od nas  jako mnogo .

Neki  ‘nako ,  srednje.

Možda nijansu , dvije više.

Nekad  nam žao ,  ali smo više ponosni , što njegove štafete , nikad nisu rukama mahalaša nošene .

Za štafetu, plavu kapicu , bijelu košulju i tamne pantalone ili plave plisir suknjice mi nismo bili predviđeni.

Ne zato što ih nismo imali.

A bilo je i toga.

Sistem zlatne kašike.

Zvuči vam poznato.

Komunjarska  i nacionalistička navlakuša.

A nama su naše zlato i imanja otimali i   još uvijek otimaju , dok  ne otmu i poslijednju zlatnu prašku.

Ono zlato sakriveno u duši nisu znali pronaći.

Malo naših očeva je imalo crvenu knjižicu.

A to je bio uslov za sve!

Ne zato , što nisu htjeli.

Možda.

Već zbog stigme.

Mahala  je bila oblijepljena plakatima, a svake godine su višekratno  letke  iz aviona  bacali.

Ukratko, Agitprop je  pisao:

-Nazadni, antiprotivni.

-Neusklađeni sa crvenim bojama, srpom i čekićem , paganstvom..

-Zaljubljeni u sevdah i ljubav.

-Neizostavno vjeruju  i predaju se Jedinom Bogu Ljubavi i Milosti.

-Izolovati i zaobilaziti u širokom luku.

Ipak, zhvalni smo Titu.

Nije dao Jugoslaviju.

Nije dao na Bosnu.

Po   duši Bosne zemlja Božije milosti je krojio bratstvo i jedinstvo.

Nažalost, pokazalo se neuspješno.

Nije dao da  u mahalu buldožeri i kranovi zalaze.

Nije dao ili nije smio, nije bitno.

Hvala mu što nas je odvojio od radnih akcija, parola i borbenih pjesama.

Znao je da mi ne bi išli, uzvikivali i pjevali produkte ruralne  masovnosti.

I eto belaja.

Nije to nikada bio naš svijet.

Niti će.

Još manje ovaj, genocidni svijet  nacionalističkeih pljačkaških  bagri i fukara , koji je mnogostruko čudovišniji, monstruozniji  i svirepiji.

Niti će.

Tito je bio vizionar i osjećao je sve to.

Znao je i  sve ono  što će doći.

Tu ništa nije mogao.

Bio je mrtav.

Ostaće za zapisano :

-Imao  je više časti i poštenja nego  sto svi  Tuđmani, Miloševići, Janše, Izeti, Dodici, Čovići i njihovi jataci, pride religijski slugani. Više nego ta pogan ima i što će ikad imati.

Ovi  mediokriteti i mrzitelji ljudskosti, su nadigli  sve moguće pošasti poganluka, kojeg im  duša puna, protiv  Časnog čovjeka.

A pjevali su mu :

Druže tito mi ti se kunemo, od Vardara pa do Triglava , nosili mu štafete, bili uvalakači…

I nosili crvene marame i plave kapice.

Crvene kapice i plave marame i plisir suknjice.

No, ovi današnji nacionalisti i fašisti  su samo nebeski popušlići.

Zbog njih , krvoločnih nacionalista Mi bi  mogli časnog čovjeka , Tita ,  skoro  zavoljeti , ali ne smeta nam da volimo njegova vremena. .

Ljubav nam ponekad ide od srca .-

Mi, mahalaši  smo osuđeni da volimo nježne  Grlice  i živimo sevdah .

Što bi  rahmetli Deba rek'o:

-Joj , majko mila , plaha usuda. Moglo bi se hejbet  ljepot doktorskih diseratcija za desetku napisati . I odraditi.

Za kraj smo ostavili notornu glupost  i laž petparačkih novina, trule, ofucane, evropske animir dame  Velike Britanije , koja sada tavori na smetljištu historije..

Deba bi rekao  engleske sifilističke kurve.

Mi moramo paziti kako se ponašamo, jer drotovi  iz Hulla prate svaku našu riječ.

I, đ'eš ba otočku  prostitutku nazvati sifilističkom kurvom , uvrijedila bi se. A i   osuđena je  na HIV, ma šta mu to značilo. Kažu da je to nešto progresivno. Na zdravlje  kruni koja ubije princeza bila svaka preogresivnost te vrste .

Daily Mail  je  Josipa Broza Tita  svrstao  na 13. mjest0 rang liste svjetskih ubojica .

Sve da i prihvatimo njihovu listu, Tito nikako ne može biti trinaesti.

Nabrojaćemo ( samo ) pet britanskih državljana koji se   na listi najgorih masovnih ubojica 20. stoljeća a koji su rangirani  barem poziciju prije južnoslovenske Gromade: :

Albert Edward (Edvard VII)

George Frederick Ernest Albert (Đuro V)

Albert Frederick Arthur George (Đuro VI)

Elizabeth Alexandra Mary ( Elizabeta II)

Winston Leonard Spencer Churchill  ( Pijanac I)

Nećemo dalje da mozgamo. Ovih pet individua su potisnuli Broza na 18. mjesto. Po britanskim  genocidnim mjerilima, oni su se dobro plasirali:

– od šestog do 10 mjesta.

Nažalost do kolajni su  ih dijelili  milimetri.

Ako uključimo Tuđmana i Miloševića i njihovu genocidnu sabraću Pavelića i Mihajlovića, Tito je mala mazna maca.

Znate onaj sistem :

Oni nama, mi njima.

A bilo je lijepo i časno biti Jugoslovenka i Jugosloven.