Mone i Impresionizam

Klod Mone (fr. Claude Monet)

Rođen 14,novembar 1840.- umro 5. Decembar 1926.

Slikarstvo je u jednom momentu zapelo.Bila je to era nasumičnog odabira tema i stilova.Uglavnom već viđeno,reproducirano i bezlično.

A ,tada tiho,nenametljivo i neshvaćeno,javi se grupa ilizionista koji likovnu umjetnost dižu na nove,neslučene i nedostižne visine:

Camille Pissarro  , Alfred Sisley  , Pierre-Auguste Renoir  , Claude Monet , Frédéric Bazille ,

Armand Guillaumin ,  Berthe Morisot , Edouard Manet , Edgar Degas ,  Mary Cassatt ,

Paul Cézanne ,  James McNeil Whistler .

Uz dužno poštovanje svim opredstavnicima impresionizma, naše srce je zeru priklonjenije Meri Kasat,Renoaru,Moneu i Maneu.

Danas je dan da damo neke osnovne naznake o  impresionizmu i Moneu, najdoslednijem impresionističkom slikaru. Zapravo,impresionizam je dobio ime po njegovoj slici „Impresija, rađanje sunca“.

Nećemo se šaliti kada kažemo, da  ni ne znamo po kojoj od njegovih Impresija je impresionizam dobio ime.. Mone je fascioniran Svjetlošću u čije je središte postavio čedo Božijeg stvaranja : Sunce.

Neuki pominju da su divizionistička tehnika i pejsaž njegova prava inspiracija.

Kako li samo griješe!

Letimičan pogled na bilo koju Moneovu sliku ih demantuje.  Pejsaž je samo okvir u kome on smješta svoja razmišljanja i poimanja Svjetlosti. Pejsaž, iako  je nešto jednostavno i prirodno , sasvim sporedno i apstraktno. Zluradi bi rekli nužno zlo bez koga bi slika bila tek malo okrnjena.

I ta tehnika. Kakva je to riječ tehnika?

Kako njome opisati ono što umjetniku ulazi u oko, koje zastaje fasciniranom tom Svjetlošću  i unosi njene treperave oblike u srce,koje nema tu širinu da ih sve  upije.

Tehnika to je suviše je fizičko i ljudsko.

Srce se plaši da će se raspući pred umilnošću i jakošću te treperave , milostive Svjetlosti i predaju je duši ,kojoj je ona srodnija.

Duša se  ražnježi i zaiskri ,jer Svtjetlost joj je poznata. Ona i njen  Stvoritelj su par u vječnoj igri Savršenstva, koja se zove Milost i Ljubav ,

Ponukana sjećanjem i trenutnim patosom ,duša prenosi doživljeno i viđeno na drhtavu ruku,koja nije sigurna da će biti na visini zadatka.I ta ruka, kruta ruka koju ne vodi ni tehnika, ni srce već raznježena duša, titra u potrazi za bojama koje su jedva dostatne i jedva da su dostojne da prenesu nježne valere lepršavih iskrica Svjetlosti.

Neka neuki uzmu svoju tehniku,kist i boje i polako zađu u pejsaž i pokušaju iznijeti svoje „ impresije“. Nije nego.

Onog momenta kad zaboravljena Svjetlost, zapretena u dubinama blagosti duše, ispliva iz nje ,vrati se oku i osnaži ruke, vi dobijete imprsionističku viziju već viđenog i proživljenog. Reklo bi se „ono malo duše“ se bezrezervno vraća korjenima da bi ih mi neuki i nesvjesni svoje duše cijenili i ocjenivali.

Zbog toga, svaka slika uzbibana impresionizmom je i fragment i ukupnost Svjetlosti.

Jer  njen Tvorac je takav .

Zastupljen u svekom djeliću svoga stvaranja i sveobuhvatan.

Sarajevo Grad čednosti opet blista

 

 

 

Sarajevo – Grad čednosti

Jutro poslije bogohulnih ispada bolesnih i izopačenih kreatura.

Ne može ga poganluk uprljati , a da  Sarajevo ne zablista još svjetlije, čišće i čednije.

 

Tamo gdje bezbožnici kroče mora se sve počistiti , sa dodatkom hlora i drugih hemikalija,

koje uništavaju zlo i sve zarazne  bakterije , klice ,  nečistoće i bolesti koje  bestidni i prljavi

pis milet iza sebe ostavi.

 

Aferim za Grad i Komunalce.

 

Tako se brani svetost i  nevinost Sarajeva Grada čednosti  i Bosne  Zemlje Božije milosti.

A i zdravlje čestitih građana.

 

 

 

Davorin Popović Pjevač – Indexi umjesto rekvijuma

Davorin Popović, 23. rujna 1946. – 18. lipnja 2001

Indexi su u svemu naj naj, u svemu naj .

Davorin Popović je bio pjevač vokalno instrumentalnog sastava Indexi.

I ništa više. Ništa više od toga. On je samo to želio – biti pjevač Indexa. Primo inter paris od odabranog septeta Muzičke akademije Indexa.

Trio su sačunjavali : Pjevač Davorin Popović Pimpek, solo gitarista Slobodan A. Bodo Kovačević Fadil Redžić Fadiljo.

Septet su osim njih trojice sačinjavali Đorđe Kisić i Miroslav Šaranović bubnjevi, Ranko Rihtmani Nenad Jurin klavijature.

Ostali, nenabrojani članovi grupe su se mjenjali na pozicijama bubnjara i klavijaturista. Kratko vrijeme proboravili u akademiji, naučili zanat i krenuli dalje u lov na slavu.

Bilo bi nepravedno prema ostalim neke izdvojiti. Ipak moramo, Ismet Nuno Arnautalić, Enco Lesić i Đorđe Novković to svojim odnosom i doprinosom zaslužuju.

Davor je imao i tri izleta u solističe vode. Ali sve što je napravio kao solista je bilo djelo Indexa ili uz njihovu nemjerljivu pomoć.

Pimpek kao čovjek je nešto drugo. Mi nećemo duljiti drugi se previše toga rekli. On je bio bard, boem, kozer, da sam ja netko i čaršijac; po većini karakteristika pravi mahalaš, onaj dobri.

Poslije smrti neki su ga nazvali maršalom ili nekim drugim glorifikacijskim imenima. On bi se zaista iskreno ljutio na te bombastične izljeve prijateljstva.

Maršal je bio samo jedan, maršalćiće su glumili mnogi.

Pjevač je bio samo jedan. Njega se niko ne usuđuje glumiti. To je nemoguće.

Davor je bio i raja. To je u Gradu čednosti misaona , nemoguća i nedostižna putanja za mnoge koji su to željeli i žele da budu.

Ko nije raja grad ga jednostavno abortira i oni odlaze na okolna brda i bijes i nemoć iskaljuju snajperom i desecima miliona granata. Najdraže im je ubijati i nestajati djecu i žene.

Oni koji nemaju bijele bubrege sakrivaju se po vukožderinama i selendrama i blate grad koji im je dao sve.

Popovič čovjek , ljudina je bio iznad svakog razmeđa i zla.

Bacio je sve niz rijeku i prvi je pružio Pružam ruke. Časnih pet svih kamenih spavača , Modre rijeke, Kamenih cvjetova i plima mirisa žutih dunja posijanih ljubavlju je posuta na hodočašću onog da sam ja netko, a kome i pad je let.

Nadamo se da neka žena, mnoge žene, sve žene svijeta, negdje u zatišju, ponekad slušaju i pjevuše Mojoj jedinoj ljubavi.

Ovdje prekidamo naš rekvijum da bi dali prostora nekim učesnicima molitve za dušu blaženog Davorina Popovića.

Prepisali smo neka nepretenciozna razmišljanja ljudi koji se iz profesionalnih razloga razumiju u muziku više od prosječnog pučanstva.

Oni će kompetentnije progovoriti o muzici Indexa i Davorina Popovića Dače.

Pošteni Arsen Dedić (7.10.2013.g.):

“Jučer sam gledao Mik Đegera, njegov koncert iz 1978. g. iz Amerike. Davorin je sve to predvidio i tu koreografiju i to plaženje jezika, dvije harmonije i deranje preko toga. Ali kod Indexa je to bilo sve drugačije. Kod njih je bilo pjevanja, melodike, dobrih tekstova, aranžmana, koreografije svega. Ja sam inače sve što se moglo vidjeti u svijetu već vidio. Od Frenk Sinatre, Mik Đegera, baš sve. Ali Davorin i Indexi tu je bilo toliko finoće, elegancije…”

Čestiti Zoran Predin (Lačni Franc) je jednom prilikom , neposredno poslije smrti Davorina Popovića rekao (sažetak) :

Indexi su bili vodeći svjetski bend, ali mi to tada nismo znali.

Korektni i profesionalni Petru Lukoviću prepričava anegdotu sa koncerta Indexa u Londonu 1995. g. :

Glazbom Indexa i Davorinovim glasom očarana Engleskinja koja je na koncertu stajala do Lukovića okrenula se u jednom trenutku beogradskom novinaru i rekla mu:

“Da su ovi momci rođeni u Londonu bili bi veći od Beatlesa.” Luković joj je odgovorio:

“Gospođo, ovi momci su u Sarajevu puno veći od Bitlsa ili bilo koga.”

Da,zaista Indexu bili veći od Bitlsa ili bilo koga. Bodo, Fadil i Davorin su bili veći od Lenona, Pola, Sinatre, Đegera ili bilo koga.

Srećom Indexi ,  e” i mi sa njima smo to uvijek znali. Vaspitanje, skromnost, poštenje i paska jako strogog miljea zvanog Čaršija  nije ostavljala mogućnosti da se samoreklamira stvaralaštvo i umjetnost Dvora.

Umjesto nas, iskreni Branko Požgajec iz zagrebačke grupe Drugi način ,  je na najslikovitiji i najednostavniji način oslikao muziku Indexa koju su decenijama darivali svijetu :

– Ja sam uveo jedan termin, to je bio moj privatni termin, kada je riječ o karakterizaciji svirke Indexa, ali su ga prihvatili moji prijatelji u mom krugu i muzičari. Konstatacija je bila da Indexi strahovito plemenito sviraju; znači filigranski izbrušena svirka: Za ono vrijeme nevjerovatno dotjerani aranžmani, izbrušeni i meni se uvijek sviđela njihova poetičnost.

U jednom momentu,shvativši neumitnist života, Maja Perfiljeva ,koja je imala svoj udio u čudesnoj čaroliji zvanoj Indexi, kazala je i kako je zahvaljujući Indexima postala pjesnikinja,i dodala:

– Slušala sam ih opčinjeno. Bilo je to drugačije od svega što sam do tada čula – opisala je trenutak kada je prvi put čula Indexe.

I zaista jesu!

Bili su posebni, sasvim drugačiji i samo svoji, čudesni umjetnici i virtuozi.

Jednostavna konstatacija autora i suvremenika postavljena na osnovu razmišljanja iz prethodnog dijela teksta glasi:

Indexi stoje rame uz rame sa grupama The Beatles i The Doors.

Bitlsi su grupa koja je najviše doprinjela popularnosti pop-rok muzike, postavivši neke osnove te muzike.

Dorsi su sa Indexima proširili postavke roka do neslućenih granica.

Ostatak rok ergele kaska iza ovog triumvirata kaska minimum jednu klasu. Potonje generacije su samo mogli da prave varijacije na zadate teme koje su oni ucrtali .

Veoma smo zahvalni šti su Indeksi i Davorin potekli iz Sarajeva Gerada Čednosti i postali kosmopolitska muzička akademija.

Marina Cvetajeva – Naša Malena

 

 

Predvečerje

 

Tirkjizna noć

 

Plavetni đardin

 

Марина Ивановна Цветаjева; Москва, 8. октобар 1892 — Јелабуга, 31. август 1941

 

 

 

Mila,

prelijepa li su ti imena

podjećaju na plavo utočište

naše đardine i miris ljubavi

ne znaš

malo smo se mimoišli

ne rekosmo ti

družica si naša bila

noći si provodila u vrtovima

naših ljubavi

imala si svoje mjesto

između šadrvana i đula postaviljen je bjeličasti ležaj

od ljubavi i snova

prekrili ga modrinom neba

išarali iskričavim zvjezdicama

obasjali putanjama maglica

mjesec obojili čežnojm

u našem društvu

prozračna Ti

vječiti tragalac

zeru bi predahnula

svoju bol bi sa nama

blentovijama podjelila

bilo bi ti lakše

mrven

ali i to je nešto

zar ne

krhki Cvijete naš

čak bi se i nasmijala

onom blesavom Debi kad bi rekao

zbog tebe bih salto mortale

s bembašćanske brane

dva puta smandrljo

treći put ne bih smio

zasigurno bih se na smrt slomio

Mojsije bi ti zasvirao Podmoskovske verčeri

mignuo na ljubav svoju

Zlata bi rasplela glas

Frka bi postala labuđi ples

Lela Jela Jelena bi te pogledom milovala

njoj je Herco herc netom slomio

znamo boljelo te

rodni grad te nije uspio zaštiti

rođene ti ubio

no stih muzika i družba je lijek

Dobri bi ti prišao naklonio se

ruku prižio

Ti bi se časak dvoumila

njegove tužne djetinje oči bi te ubijedile

ruka u ruci i lagani valcer bi počeo

al nestašno dijete hoće dodir

valcer prelijeva u tango

ti ga gledaš poprijeko

zakrečeš glavu

on te pogledom moli:

-Malena

molim te budi krotka

ovo su mirisi našilh ljetnih

podmoskovski večeri

; Ti kao da bi se nečeg prisjetila

prislonila lice uz njegovo

pokreti bi postali ples zaljubljenih

Herco bi nešto šapnuo Mojsiju

ovaj bi dodao malo bolera

Osmjeh ti prelazi licem

predaješ se dodirima

sjećajući se ljubavi svojih

pogledala bi u oči djeteta

što lebdi sa tobom

jer tango bez pogleda i nije tango

vidjela istu bol koju ti nosiš

pomišljaš

evo još jedno ubogo biće

što tuđe terete prti

prvila bi se jače uz njega

neka te sjećanja tjerala u očaj

ali čula bi kako ti taj bekrija

sa kojim lagano kliziš šapuće

“Kao desna i lijeva ruka

Tvoja je duša mojoj duši bliska.

Mi smo sklopljeni, blaženo i nežno,

Kao desno i levo krilo.”

tu bi on naglo zastao i prekinuo

Ti bi se nasmješila i šapnula mu

tu znam

i nastavila gdje je on stade

“Al vihor se diže, ponor se otvori

Od desnog do levog krila.”

on bi se postidio

iako je znao da samo si nestašna

stid djetinji uvijek poljubce mami

Ti mu ga poklanjaš

njega više nije stid i kaže:

Ja, ljubljuju Vas

Marina Cvetajeva

prijateljice naših tuga

tebi srce malo mekša

još jedan poljubac daješ

ništa ne košta

a i vi ste već par

mniješ

nisu ova djeca nimalo bezazlena

kradu te

malo po malo

snove neke nove nose

on bi vidio da si se umorila

odveo te do anwnog ležaja počinka

sjeo do tvojih nogu obgrlio ih

gledao te ne trepćeći

bojeći se da mu ne pobjegneš

tvoje ruke bi prinosio usnama

grijeo mekim dašcima

ti bi polako tonula u san

željna vječnosti

Mojsije je u elementu

večeras Najvbeću Damu Tuge

za gošću imaju

Podmoskovskoj večeri i Boleru nikad kraja

sada imaju prizvuk valcera sa Sene

Rjabinjuške i Kaline

Lela Jela Jelena bi uzela Frku za ruku

povela je do Zlate

postaju razigrane plavetne Ruskinje

uzbibanih grudi raspojasanih bedara

što lahor tijelima um mute

u haljinama žarkih boja

oplemenjim stotinama ruža

što se iza velova tananih boja

kriju i izviru uspomene prošle

ruže i žene se prelijevaju u tisuće boja

njih tri više nisu ruskinje

one su divlje tatarke

ljute kozakinje

nježne jermenke

toliko ljepote nježnosti i ljubavi

Malena naša

ti nisi vidjela nigdje

mi je tebi svu poklanjamo

govorila su ružina tjela

Lenji bi samo zavrtio palcem i izustio

Подмосковные вечера , e’ hej sele moja…

tu bi mu glas zamro

umorio se

Baška Baša bi zagnjurio glavu u jedre

oho ho postament grudi nove dame

da mu ne vide suze

muško je on

nova se čudi odakle joj tolika sreća

da zaviri u ovaj đardin

u kojem toliko milosti i ljubavi ima

no ma koliko se trudio

Mojsije nije mogao izbjeći dva poslijednja stiha

što jesajem prosušese đardinom

“Eh, rjabina kovrdžava, belih cvetova,

Eh, rjabina , rjabinuška, zašto si tužna ti?”

Malena ti bi gorko zaplakala

sjećala se najmilijih

svi bi za tobom plakali

samo ne i Dobri

Mali Princ

Ne , oni ne bi

on bi poljupcima skupljao

rosu tvojih očiju

upijao suze i tugu

u svoju seharu bola ih skalanjao

znala bi srcem djetinjim prihvatio je tvoju poruku

„ Ako se od sreće ne umire,

onda se u svakom slučaju

od tuge okameni.“

Malena naša

mi smo dodali

ni od tuge se ne umire

neko samo presvisne

a mi se zaledimo kao ti

tiho kroz vrijeme učila si nas

da se sa svojim tugama izborimo

one su kucale na naša vrata

i kod nas je bilo tragike

no ne i prevelike gladi

tiho kroz šum vjetra učila si nas

da je lična tragedija samo pjena

u okeanima tragizma svijeta

otvorila nam oči

nismo hudili za svojim životima

krojenih po mjeri nas samih

jer si nam pjevala o ljubavi i istini

čudan je ovaj svijet

ne vide bol djevojčice laneta

kojoj peostaje samo da vrišti i vrišti

ne bi li njene riječi

negdje u pustinjama ljudsjkog uma

bar mali eho svijesti izazvale

ne vide slijepci

a je to bol krhke majke srne

koja djecu ljubi i gubi

a pomoći ne dobija

ne vide licemjeri

koja od nečovječnosti djecu gube

ne čuju krik ljudskosti žene

zaljubljene u život po mjeri neba

ne shvataju krik djevojčice

majke koja

Istinu zna

tu negdje bi Mojsije morao završiti simfoniju

grlice bi popadale na rosu đardina

sluteći rekvijum

njemu su se ruke počele kočiti

on pogledava ka gošći

ona hoće da spije

vidi on vrijeme za rekvijuma nikako nije

za baladu još manje

jer ovdje ubijena majka hoće da sni

vidjelo se

naša mirisna centofilija

Marina Cvjetajeva je potresena i umorna

Dobri je nježno obgrli

laganu ko san

bi je podigao

položio na ležaj nadanja

njenih i naših

prekrio je velovima ljubavi

cjelov joj spustio na čelo

tamo gdje se sa bujnom kosom spaja

šapnuo joj

Malena naša

nećeš se ljutiti

ako Ti poneki stih ukrademo

ljudima u Tvoje ime poklonimo

mnogo je ljubavi i milosti u njima

potrebni su na ovom svijetu svima

Djevojčice Mila

još čutimo istinite riječi tvoje

ljubav kojoj si nas naučila

sada se malo odmori i mirno spij

ništa se ne boj

mi ćemo paziti na tvoje darove

Volimo te

iste te noći

neko novo dijete hrli da pita

„- Gde su labudovi? – Oni su odleteli.

– A vrane? – Ostale su vrane.

– Kuda će labudovi? Kuda i ždrali.

– Zašto su otišli? – Da krila olagane

Bosna zemlja Božije milosti – Sretan rođendan Sandra , Mila Mamice

 

Sandri  Dragoj Mamici

sve njaljepše i mnogo sreće

 

žele

sinovi Vanja , Vedran, Alek i  oni Vedad   i Deda


 

Savršen snježni dan                                                               Čarolija

 

 

Sandrin univerzum

 

Sandrina duša                                                      Djetinja radost

 

 

 

Djelić tvoga neba                                                   Mali princ – maksumče

 

 

 

Vrijeme ljubavi                                                        Plišani dodiri

 

  

Tirkizni snovi                                                              Ona u vrtlogu proljeća

 

  

Čudesni djetinji sni                                                        Razigranost

 

  

Tisuću velova jedne žene                                                                Nesalomljiva krhka ruža

 

      

Krhki dodiri                                                                                      Školjka

 

 

Vanjin poklon Dragoj mami

 

 

Dječija igra                                                                   Behar i trnje

 

Nebeski zapis-Bosna je zemlja Božije milosti/Na dan 25. novembar/studeni

Danas je  Četvrtak   25. Novembar/Studeni, 329. dan 2017. Do kraja godine preostalo je još 36 dana.  Sasvim sitno.

Danas je važan dan. Prije 78. godina se u Mrkonjić gradu održalo  prvo Zasjedanje  Zemaljskog antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine.

Svi će vam danas pričati da te, 1943. godine udareni temelji Bosansko hercegovačke državnosti.

Mi smo malo skeptični prema toj tvrdnji. Malo joj staklene noge.

Htjedosmo reći čuj molim te, jes im jaka fora. Ali nećemo. Danas ćemo biti fini i uviđavni, kao i uvijek.

Pitamo se šta možemo reći o toj Bosanskoj državnosti.

Nećemo istraživati butmirsku državu , nismo arheolozi. Nećemo ni pomišljati na rijeku Bosnu koja stotinama hiljada godina plovi vremenom. Zadovoljićemo se tvrdnjom da je Bosna  kolijevka civilizacije.

E , sada kada smo je smjestili na izvore život , možemo krenuti sa papirusnim dokazima.

Prvo nam pade na pamet  Kulin ban i njegova povelja. Pa  shvatismo da smo preskočili  osnivanje Bosne i banove prije Kulina.

Zatim se  upitasmo šta sa Srednjevjekovnom Bosnom.

Mogli bi natezati Otomansku i Austrougarsku Bosnu, ali nećemo. To bi nas navuklo da koju progovorimo o Bosni jačoj, pismenijoj, tradicionalno  utemeljitijoj i državnijoj od genocidne tvorevine Kraljevine SHS.

To bi otvorilo još neka pitanja , koja bi gorila i zborila o Bosanskoj državnosti. No, nećemo.

Pametnim je dovoljna istorijska činjenica da gospodska  Bosna u ovim ili malo širim granicama  postoji od 8 vijeka i tu su temelji njene državnosti.

Zavnobih je samo udario temelje socijalističke BiH, i ništa više.

Isto kao što su  fašističke falange pokušale udariti žig zla na nevinost Bosne , jer kao život kreće od njih.

Ne , nikako , ostaće upamćeni da od njih kreće zlo, krv, ubijenje , pljačka i porobljavanje vlastitih naroda.

Tako vam stvari stoje, pučanstvo  ili rajo draga , htjeli vi to prihvatiti ili ne.

Što bi poete konstatovale Nebeski zapis:

-Bosna je zemlja Božije milosti.

U prevodu :

-Bog je Silan i Mudar,

a Bosna je,  divna mila i ktomu prkosna od sna, kao i njen sin Bogumil , Bosanac.

Neadresirana pisma roditeljima / Iz Arhiva

 

Neadresirano pismo roditeljima

 

Sveta Tereza je jedne prilike  rekla:

„U životu nisu bitna velika dela, već velika ljubav“.

Jedini Milostivi Stvoritelj je sušta Ljubav.

On od vas ne traži,a priori, da svu svoju ljubav poklonite gladnima.To mogu učiniti samo jake,izuzetne i u Boga Jedinog zaljubljene osobe.

On želi da  vi  nahranite gladnog,poklonite mu povjerenje,riječ i malo pažnje.I  too je velika ljubav.

A ima ljubavi na koje ljudi ne obraćaju pažnju i uzimaju je zdravo za gotovo.To su ljubavi prema Bogu jedinom i roditeljima.

Bog je Milosrdan i ljudima prašta njihov nemaran odnos prema Sebi.Od ljudi traži samo jedno,da budu djeca dostojna  svoga Stvoritelja.

Jedna od najsvetijih Ljubavi je ljubav prema roditeljima.

Možda su nam se majke i očevi činili kao obični,pomalo neobrazovani i prosti ljudi!?

Možda još osjećamo tešku očevu ruku ili majčinu kletvu.!?

Možda su nas neke zabrane povrijeđivali?

Možda su nas neki rastanci boljeli?

Možda  nam se činilo da su nas ponekad osramotili,pa smo ih se stdjeli i bježali od susreta u javnosti!?

Možda!

Sada,kada ih nema,nedostaju nam.I ljuti smo na njih.

Ne želimo praviše da mislimo na njih.Nemamp vremena?

Ljuti smo što su nas ostavili.,a nismo stigli da im se zahvalimo za sve muke, koje su prošli da od nas naprave ljude.

Poželimo da smo ih koji put više zagrlili i stisnuli.Cjelov dali.

Nikad im se nismo stigli izviniti za mnoge znane uvrede i povređivanja.Koliko je onih boli koje smo im nanijeli ,a kojih nismo ni svjesni? Ili jesmo?

Kad roditelj umre,   ljudsko biće je žalosno.Odjednom mu se srušio svijet.

Ali to je ,ponekad,tako površan osjećaj.Čovjek ne žaluje  roditelje.On žali sebe .Ostao je siroče.Više nema tople majčine grudi ili čvornate očeve ruke,da se ih prigrli, da svoju tugu odloži.Žali sebe,jer više nema kome da vjeruje.

Kome sada da ide?Kome da pobjegne od teškog rada,problema i života koji pritišće?Sa kime da podjeli breme života.

Kad četere'stina prođe,sve ponovo kreće svojim tokom.Samo se javlja neka praznina. koja se uvlači ,na pola puta , između srca i duše.Pa leta gore dole i guši.Svakim danom je sve veća.Ne osjetimo,ali je i tužnija.Nema tople ruke da ti se pruža,da te pomiluje, zagrli i zaštiti. A napolju je hladan i surov svijet.

I zato dok imate roditelje,zagrlite ih,ponekad pomilujte i poljubite.Ne morate ništa govoriti.Oni su sada kao  djeca.A djeca sve znaju ili osjete.

Roditelji znaju da im se kraj bliži. Prihavtaju to.

Nije njima žao mrijeti.

Njima žao vas;što vas nisu više mazili i ljubili. Što nisu,ljubav neizmjernu, koju su imali,  svaki dan, svaki tren pokazivali.

Njima žao vas, jer nikad nećete biti svjesni koliko su vas voljeli i koje su žrtve podnijeli da bi bi postali  roditelji.

Ljudi nisu skloni tuzi i bolu.U  životu  mora vladati harmonije .Postoji vrijeme za sreću,i vrijeme za tugu.Za radost i bol.Život i smrt.Za ljubav i rastanak.

Naši roditelji su samo ljudi.A ljudi prave greške.Nećemo reći da su naši roditelji bezgrešni.

Reći ćemo da je ljubav Boga Milostivog i roditeljska ljubav    jedine  bezuslovne ljubav. U životu se dese  i druge ljubavi koje bivaju bezuslovne,sli uglavnom,  ne prođu sasvim dobro.

Kad smo srećni ,zašto  misliti na tugu. Treba je osdtaviti sa sastrane.Ona zna svoje vrijeme.Ali kad tuga dođe, neka prošli , srećni dani budu njen lijek. Koliko je radovanje bilo žestoko,to će tuga biti žešća.

Ljudi plaču za izgubljenim,otišlim ljubavima.Osjećaju se prevarenim.Nikad se zapitaju koliko su sreće imali što su imali tu ljubav.

Otišla je,pa šta.ostali su snovi i mila sjećanja.Ljubavi ne treba zaboravljati,već se sa radošću na nju osvrtati.

Nova će ljubav doći.Eno je iza, ugla ide.

Zašto  insan plače nad danima kada je sretan bio?

Današnji dan posvećujemo senima i snovima krhkih bića koji su   poklanjali najviše svjetla i ljubavi u našim životima.

Crno – Tinejeđerske reminiscencije / Crno i boje

Crno i boje

 

Već smo insinuirali da je sinonim svjetlosti bijela boja. A crna njena sjena.

Boja je bijela sunčeva svjetlost ljudima od neba darovana. Kad je prospete kroz prizmu pojavi se spektar duginih boja nijansirane valerima crvene, narandžaste, žute, zelene i  plave boje.

Bijela boja se asocira s veseljem, svadbom,  nevinosti i čistoćom, a u Kini s tugom.

Šta mi ovdje tažimo. Pa ovdje nema crnoga. Ili ima?

Kad uklonimo bjelinu dnevne svjetlosti i noć prekrijemo oblacima javi se to naše, očekivano :

Crno.

Dobro, ni oblaci nam više ne trebaju. Mladost ne voli da im pogled  ka daljinama i Univerzuma bilo što zaklanja.

Sklonićemo oblake.

Možemo to mi.

Pojaviće se tama. Nije sasvim crna. Ali je blizu Crnog. Samo da nema prelijepog, izdajničkog zviježđa imali bi mi svoje Crno.

Crno se bori sa maglicama.

Avaj. Njima u pomoć dolazi  sjajni  Mjesec.

No, ništa nije tako Crno. Naša tama je iskonskija, nastala je prije njega.

Mi smo to Crno usvojili.

Rekli su nam da pišemo i o onom tamnom crnom , što nekim ljudima vlada.

A mi znamo pisati samo o lijepom i o nečem bliskom.

 

A opet , ponekad naružimo tu ljudsku tamu.

Arsen Dedić umro?

 Boje vjernosti i ljubavi
 Noć milosti i sna

 

Ljeta prije pretprošlog stađuna u ovaj vakat pročitasmo : umro Arsen Dedić.

Sada je većtri godine dana od te vijesti.

Svi đematile u Crkvu Svetog Ante , koja se separeiše sa smostanom,  nagrnusmo i zapalismo sviće.

Da smo nešto previše tužni i nismo. Zašto .to će te saznati malo poslije?

Kupismo hejbet dnevne štampe, i ove i one ,da vidimo šta nam o jari  pišu. Uključismo i kompu da vidimo šta oni objavljuju.

Mi u čudu,nevjerici.

Ili mi ludi i neznalice ili ovi drugi nepismeni i neuki?

Pa se ispravimo.

Ili ovi drugi nepismeni i neuki  ili oni blentovije i mamlazi. Nema treće.

Nećemo ništa da ih pitamo. Ne bi razumjeli.

Kako će bolan umrijeti dobri čovjek i ktomu još i mudrac…?

Kako će ba umrijeti boem i mahalaš ktomu?

Takav vam je on bio. Na vlas.

Takvi kao Arsen Dedić se ne rađaju.

Oni se samo pojave, poklonjaju ono što im je darovano.

Kada svoje blistave sehare isprazne , pomisle , vrijeme je da se spi.

Zaspiju, usniju  i tiho odu.

Tamo ih čeka neki drugi svijet,  gdje nema bola, i gdje je sve sušta dobrota, milost i sveobuhvatna ljubav. Tamo ih čekaju neki drugi anđeli i meleke, njihovi prijatelji i poznanice.

Neki će iskreno tugovati za Arsenom Dedićem , poetom.

Ne bi trebali. Njima je poklonio najviše što se može pokloniti. Snove i ljubav od kojih mogu poživjeti dugo, jao dugo noći uz vino i gitare.

Ona plavetna,  krhka  diva  može tragove snova nježno prelijevati preko sebrene flaute i opstati , do onog dana kada bude vrijeme da i ona  spije, usnije i ode.

Nismo ni mi najradosniji, ali tužni sigurno nismo.

Tužni sigurno nismo jer maestro ode u đardine od cvijeća i snova da nam, sa prijateljima znanim ,šalje velove duge ,da pokriju naše svijetove tuge.

Ono nismo baš najradosniji je zbog pomisli , da je  još neko vrijeme , mogao  dijeliti hudu sreću ovog svijeta sa nama.

Trebao je Arsen Dedić, glas ljubavi još malo biti tajni ljubavnik Zagreba i ponekad bježati od Vina i gitara , Brzim preko Bosne , do Sarajeva i Čaršije , na vino i gitare.

Zaboravismo na tren da Davorin Popović Pjevač, dio Indexa i Kemo Kemal Monteno nisu više među dunjama žutim i tisućama pahulja bijelih . Sa nama su , ali  tren prije , pošli su da spiju, pa usnuli i otišli u neki drugi svijet.

 Mogao je Arsen Dedić , pjevač ,  još koji prekrasni stađun provesti u svome sunčanom Šibeniku sa svojom šjorom , šjorinama, bepinama, frajlama i nadalinama , mutiti jaja i pjevati.

Bilo bi predivno da je Arsen Dedić , muzičar, klavir muzikom  još malo navodio četiri stađuna da ga potraže u predgrađu , gdje bi Meri Cetinić pjevala i sa nama tugovala:

Ova dvorišta puna neba i ptica

Uđu ko muzika stara

Nekad duboko u nas

I tu uvijek ostanu.

 

Arsen Dedić , čovjek  , je bio jedno od  predivnih dvorišta koji su nam slijevali snove.

Uz dužno poštovanje , neka naša druga dvorišta , Davor i Kemo poručuju,

Arsene ,

Potraži nas u predgrađu.

Gabi Novak uz pregršt mirisnih ljubičica i poljubaca  i  Četiri stađuna ,

zagrljaj  nježni,

 

S rukom za ruku sa četri stađuna

Ko će izdurat , do kraja gazit?

 

Nikad nije kasno prijatelju poslati par riječi , tek toliko da zna da ga se sjećamo i da mnogima  nedostaje prijateljski stisak njegove časne  ruke.

I oni nama –  Arsen Dedić umro.

Joj blentovija , ljudi mili.

Slava ti prijatelju naš.

 

 

Manifestacija „Isa-beg Ishaković 2018.“

U velelepnoj Gradskoj vijećnici u Sarajevu
u jednom od najljepših i najreprezentativniji objekta Grada ,
građenom u pseudomaurskom stilu, je večeras  2.Marta/Ožujka 2018. u 19 sati otvorena :

Manifestacija „Isa-beg Ishaković 2018.“

Tom prilikom upriličena je izložba:

Urbani razvoj Sarajeva kroz historiju

Autora Velida Jerlagica u saradnji sa Historijskim arhivom Sarajeva i Viječnicom

Aula prekrasnog – obnovljenog zdanja ,
iskrila autentičnošću i milošću,
spajajući ljude i vijekove .

Isa-Beg Ishaković osnivač „modernog“ Sarajeva ,Grada čednosti , je zaslužio malo više medijske i svjetovne pažnje.

Fotografija Hajre Šabanadžovića.     Fotografija Hajre Šabanadžovića.
Fotografija Hajre Šabanadžovića.     Fotografija Hajre Šabanadžovića.
+3
Fotografija Hajre Šabanadžovića.      Fotografija Hajre Šabanadžovića.
Fotografija Hajre Šabanadžovića.