12 studenoga 2015 preminula je Dubravka Grgić
Vijest sasvim izvjesna ,ali neprihvatljivs.
E. takva anđeoska bića ne umiru. Samo usniju i presele se tamo gdje su oduvijek pripadala; među anđele.
A mi nismo ni tužni,jer ona to ne bi voljela.Voljela je život i umjetnost.
Imala je bogat i ispunjen život, ali i mnogo borbe,odricanja i ponekad samoće.
Dubravka Grgić, rođena je u Splitskoj županiji na otoku Braču 1938. godine kao osmo dijete u obitelji Čeprnić.
Bilo je to bremenito djetinjstvo , djevojčice ruste kose. Biti osmo dijete,značilo je biti uskraćena za mnogo toga.Jedna od tih stvari bile su nove haljinke , za kojima je najviše čeznula. Ni lutke nije imala.Uzela bi majčinu ruku i ninala je.Ponekad se dobro jelo,priznavala je.Ribari imaju raznovrstan ulov, koje živinče kod kuće i barem jednu kravu.
Bila je najnadarenija od sve djece.Muška djeca imaju usud – ribarski. Roditelji su pokušali da svaku od tri djevojčice školuju barem za učiteljice.
Mila nam Dubravka je srećom došla u Sarajevo davne 1953 godine, da nas raduje i miluje svojom dobrotom i učenošću.
O slikama da ne zborimo.
Bilo je suđeno da se Sarajevo ,Gaga i mi susretnemo i radujemo sreći poznavanja.Grad joj je ušao u srce.
Ona nama u dušu, mislimo da smo i mi njoj bili veoma dragi.Bio je to krug ljubavi.
U Sarajevu je završila Školu primjenjenih umjetnosti,zatim Filozofski fakultet smjer psihologija- pedagogija,jer tada nismo ,nažalost imali likovnu akademiju.
Ne znamo šta je više voljela,djecu ili slikarstvo.
Ostavila je duboke tragove i u djeci , i u slikarstvu.
Mnoga ” njena” djeca su učila od nje likovni odgoj,naučivši sve o dobroti i ljepoti života. I potvrdili njenu izuzetnu privrženost i uspješnost u radu sa mladima. Njeni učenici su osvajači mnogobrojnih međunarodna priznanja na izložbama dječijih radova.
Naš je učila tri godine,davnih šezdesetih godina.i naučila nas kako voljeti boje .Kako se nježno i sa ljubavlju odnositi prema vizijama i bojama.Njen glavni moto je bio:
-Sve je ljubav. Ako voliš i poštuješ boje one će ti dobrom vratiti i vjerno materijalizovati vizije.
Njena ljepota , atraktivnost i elegancija su bili koliko legendarni,toliko mistični, da se i danas sa blagošću, sjetom ali i ljubavlju sjećamo njenog ponosnog lika, kako brodi našom mahalom , ka našoj školi .
Bila je puna tajni, ali i ljubavi, ta prelijepa Bijela dama.
Svi smo bez izuzetka bili zaljubljeni u svoju profesoricu.Vrijedio je snova , svaki čas proveden sa njom,svaki potez kistom,svaki njen osmjeh i dodir.
A onda je otišla,bez pozdrava.
Nismo se ljutili. Naša ljubav je bila jača od teških vremena, koja su otjerala mnoge iz našeg Sarajeva Grada čednosti,ali ne iz naših srca.
Gaga je bila jedna od posebnih žena koje žive u djetinjem srcu ,dok to srce ne otkuca poslijednju sliku prelijepe dame.
Malo je poznato da je prelijepa slikarica je imala svoju, privatnu, velelepnu i kolosalnu statuu, zvanu Afrodita ( Gracija) .Decenijama je privlačila pažnju slučajnih i namjernih prolaznika ispred ateljea i stana gdje je živjela sa mužem.na početku sarajevske ulice Višnjik.Njen muž ,akademski umjetnik,skluptor i slikar prof.Zdenko Grgić nije se libio da ovjekovječi njenu ljepotu i bez imalo ljubomore i ustručavanja je izloži sudu javnosti.
Slava ti i ogoromno hvala na ljubavi koju si nam poklonila , mila i voljena profesorice Dubravka Grgić.
Jedrenjak