Marini Cvjetajevoj – Druženje u đardinu

Mila,

relijepa li su ti imena

podjećaju na plavo utočište

naše đardine i miris ljubavi

ne znaš naša si družica bila.

noći si provodila u vrtovima naših ljubavi

imala si svoje mjesto

između šadrvana i đula smo postavili mali ležaj

od snova prekrili  ga modrinom neba

išarali zvjezdicama i obasjali  putanjama maglica

mjesec smo obojili čežnojm

Sa nama u društvu ti vječiti tragalac

malo predahnula na tren

svoju bol bi  sa nama podjelila

bilo bi ti  lakše mrven

ali i to je nešto zar ne

Cvijete naš

čak bi se i nasmijala onom blesavom Debi kad  bi  rekao

bog tebe bih salto mortale bembašćanske brane

Mojsije bi ti zasvirao Podmoskovske verčeri

 Zlata zapjevala Frka zaplesala

Lela Jela Jelena bi te pogledom milovala

I njoj je Herco herc slomio

Boljelo te  rodni grad te nije uspio zaštiti

kao naš nas no muzika je i lijek

Dobri bi ti prišao naklonio se ruku prižio

ti bi se časak dvoumila

njegove djetinje tužne oči bi te ubijedile

ruka u ruci i  lagani valcer bi počeo.

ali Dobri je dijete hoće dodir

valcer prelijeva u tango

ti ga gledaš poprijeko zakrečeš glavu

on te pogledom moli:

-Malena ,molim te budi dobra

 ovo su mirisi našilh ljetnih podmoskovski večeri.

Ti kao da  bi se nečeg prisjetila

prislonila lice uz njegovo i

 pokreti bi postali  ples dvoje zaljubljenih.

Herco bi nešto šapnuo Mojsiju

ovaj  bi dodao malo bolera.

Ti bi se nasmješila  predala se pokretima

i zagrljajima sjećajući se ljubavi svojih.

pogledala bi u oči djeteta što lebdi sa tobom

jer tango bez pogleda i nije tango

vidjela istu bol koju ti nosiš

pomislila bi evo još jedno biće što tuđe terete prti.

prvila bi se jače uz njega neka te sjećanja tjerala u očaj

ali čula bi kako ti taj bekrija

sa kojim lagano kliziš šapuće

Kao desna i leva ruka

Tvoja je duša mojoj duši bliska.

Mi smo sklopljeni, blaženo i nežno,

Kao desno i levo krilo.

tu bi on naglo zastao  i prekinuo.

Ti bi se nasmješila i šapnula mu

 tu znam i nastavila gdje je on stade

Al vihor se diže, ponor se otvori

Od desnog do levog krila.

On bi se postidio

iako je znao da samo si nestašna

 stid djetinji uvijek poljubce mami

Ti mu ga poklanjaš i njega više nije stid i kaže:

Ja, ljubljuju Vas Marina Cvjetajeva ,prijateljice naših tuga.

tebi srce malo omekša

 još jedan poljubac daješ

vi ste već par

misliš nisu ova djeca baš bezazlena

kradu te malo po malo

snove neke nove nose

on bi vidio bi da si se umorila

odveo te do  malog ležaja

sjeo do tvojih nogu obgrlio ih 

gledao te ne trepćeći

bojeći se da mu ne pobjegneš

tvoje  ruke bi  prinosio usnama

grijeo mekim dašcima

ti bi polako tonula u san

željna odmora.

Mojsije je u elementu

v ečeras Veliku Damu Tuge za gošću imaju

odmoskovskoj večeri i Boleru nikad kraja

sada imaju prizvuk valcera sa Sene

 Rjabinjuške i Kaline

Lela Jela Jelena  bi uzela Frku za ruku

povela je do Zlate

sada su one razigrane ruskinje u

uzbibanih grudi raspojasanih kukova

u  haljinama žarkih boja

oplemenjim stotinama ruža

što se iza velova tananih boja kriju i izviru

ruže i žene se prelijevaju u tisuće boja

njih tri više nisu ruskinje

one su divlje  tatarke

ljute kozakinje nježne jermenke

Toliko ljepote  nježnosti i ljubavi

malena naša

ti nisi vidjela nigdje

mi je tebi svu poklanjamo

govorila su ružina tjela.

Lenji bi samo zavrtio palcem i izustio

Подмосковные вечера ,e'hej  sele moja…

tu bi mu glas zamro

umorio bi se.

Baška baša bi zagnjurio glavu u jedre

oho ho grudi nove dame

da mu ne vide suze

muško je on

nova se čudi odakle joj tolika sreća

 da zaviri u ovaj đardin

u kojem toliko milosti i ljubavi ima

No ma koliko se trudio

Mojsije nije mogao izbjeći dva poslijednja stiha

Eh, rjabina kovrdžava, belih cvetova,

Eh, rjabina , rjabinuška, zašto si tužna ti?

Malena ti bi gorko zaplakala

sjećala se najmilijih

svi bi za tobom plakali.

samo  ne i Dobri

Mali Princ

Ne , oni ne bi.

on bi poljupcima skupljao tvoje suze i tugu

u svoju seharu bola ih skalanjao

znala bi da je srcem prihvatio tvoju poruku

„ Ako se od sreće ne umire, onda se u svakom slučaju okameni.“

Malena naša

mi smo dodali ni od tuge se ne umire

neko samo presvisne

a mi se zaledimo kao ti

aučila si nas da se sa svojim tugama izborimo

 one su kucale na naša vrata

i kod nas je bilo tragike ne i gladi.

učila si nas  da je lična tragedija samo pjena

u okeanima tragizma svijeta

tvorila si nam oči

ismo hudili za svojim životima

koje smo krojili po mjeri nas samih,

jer si nam pjevala o slobodi i istini

čudan je ovaj svijet

ne vide bol djevojčice koja samo može da vrišti i vrišti ,

ne bi li  njene riječi

negdje u  pustinjama ljudsjkog uma 

bar mali eho izazvale

ne vide  da je to bol krhke majke srne

koja djecu ljubi i gubi

a pomoći ne može dobiti

ne vide da je to bol svih majki od postanja

koja od nečovječnosti djecu gube

ne čuju krik  ljudskosti žene

zaljubljene u život po mjeri neba.

ne shvataju krik djevojčice koja

Istinu zna

tu negdje bi Mojsije morao završiti svoju simfoniju

grlice bi popadale ne rosu đardina

sluteći rekvijum

njemu su se ruke  počele kočiti

on pogledava ka gošći

ona hoće da spije

vidi on vrijeme za rekvijuma nikako nije

za Moriće još manje

jer ovdje ubijena majka hoće da sni

vidjelo se naša centofilija

Marina Cvjetajeva je   potresena i umorna

Dobri  je nježno obgrli

laganu ko san 

bi  je podigao je i položio na ležaj  nadanja

njjenih i naših,

prekrio je velovima ljubavi

cjelov joj spustio na čelo

tamo gdje se sa bujnom kosom spaja

 šapnuo joj

Malena naša

nećeš se ljutiti ako Ti poneki stih ukrademo

ljudima u Tvoje ime poklonimo

mnogo  je ljubavi i milosti  u njima

potrebni su  ovom svijetu.

Djevojčice naša,

još čutimo tvoje istinite  riječi  tvoje

 ljubav kojoj  si nas naučila

sada se malo odmori i mirno spij

ništa se ne boj.

mi ćemo paziti na tvoje darove

Volimo te

neko novo dijete hita da pita

„- Gde su labudovi? – Oni su odleteli.

– A vrane? – Ostale su vrane.

– Kuda će labudovi? Kuda i ždrali.

– Zašto su otišli? – Da krila olagane.





Bookmark the permalink.

Komentariši