Preko sedam mora
Mnogo noci cekah ja
I mnogo dana a tebe nema
A tebe nema ljubavi moja
Vetri nose kisu sneg
A moje oci su prepune suza
od dugog cekanja ljubavi moja
A ko zna gde si sad ti
I sedam mora precicu ja
tebe da nadjem ljubavi moja
Belo jedro malen brod
Zivot me poneo olujnim morima
tebe da nadjem ljubavi moja
Vreme leti nosi sve
A ljubav ostaje jaca od svega
Da vlada svetom ljubavi moja
A ko zna gde si sad ti
I sedam mora precicu ja
tebe da nadjem ljubavi moja
Za mnoge reke sam znao:
Reke iskonske kao svet,
koje su tekle dok još u ljudskim venama
krv nije bila potekla.
Moja je duša duboka kao reke.
Kupao sam se u Eufratu
kada zore još musave bejahu i neuke.
Sagradio sam brvnaru kraj Konga
i uspavljivao me je.
Zurio sam u Nil
i dizao kraj njega piramide.
Kada se Ejb Linkoln spustio u Nju Orlins,
čuo sam kako peva Misisipi
i video mu muljevito dno
pozlaćeno beznadežnim smirajem Sunca.
Znao sam za mnoge reke.
Prastare i mutne vode.
Moja duša je duboka
Kao reke.
Danas je Nedelja 10. Maj / Svibanj 2026. godine.
Ovako su se dani podijelili:
129 dana , poslije odoljevanja svaki po 24 oo sati prohujalo sa vihorom
Interesantna je ta stvar sa danima. Reklo bi se ko insani. Pojave se, mirno odrade svoje vrijeme, bez obzira na bure,tornada ,nevere i ostale smicalice, trpe, šute da ih jaše ko i šta stigne , i “puf” , nejma ih. Ni da se pobune , ni da glas dignu Ćurke bar ćurlikaju ovce bekću , krave muču , a dani i insani ni mukajet.
Ta nezainteresovanost je samo privid.
Razumijemo dane. Njima lijepo i ugodno , što bi se reklo milostivo.
Ljudi uvijek bili i ostali blentovije.
Dopuštaju da ih gamad i pogan takari i jaše čitav život.
Šta se tu može ? Ne moš’ ti kukavičkom neumlju um podariti.
A danas nam se čini se da preostalih 236 dana očekuje čeka svoje ugodne vjetrove..
Čudno, mislimo mi , dani nestaju sa vjetrovima , a pola njih nisu ni vidjeli gibanje zraka. Valjda je to
samo varka dana prave da blentovije navukle na tanak led lijepog dana.
Što bi poete rekli:
Blentovija jednom , blentovija skoro uvijek, riknjava uvijek.
U prevodu:
Nemoj biti blentovija , osim ako se takav rodiš.
Tada ti nema pomoći. Riknjava garant.
Oci tvoje boje nade
Zaspati mi nedaju
Zadnji komad mira krade
Ta suza na jastuku
Ima rijeci koje bole
Skloni ih sa usana
Kada stvari krenu dole
Samoca krug zatvara
Ref. 2x
Ima nesto od srca do srca
Neka tanka nit
Koja cini nase snove
A neda se dirati
Ti si moja rijetka ptica
Kako da te ostavim
Bez tvog tijela, bez tvog lica
Kao da ne postojim
Ima stvari koje trebaju
A nikad se ne dese
Neke druge opet ne daju
Lako da se dokuce
Ref. 2x
Autor
Hajro Šabanadžović
Poljetni dan
Jesenji opus
Violetna zima
Svitanje zimskog jutra
Svitanje nad mirisnom dolinom
Kapljice sunca i mjeseca
Iz Arhiva / uvijek aktuelno
Vrlo kratko.
Seljačina.
I ponovo – jasnije:
Dinio Konaković je seljačina.
Bio i ostao.
Nemamo komentara . Slika govori sve.
O gdje si ti što se u meni krećeš
Ti što u meni lik tvoj tek pljusne
I pokret ti ruke ko hoćeš il’ nećeš
Da staviš ruž na svoje usne
O gdje si ti radosti što me stalno prati
Tvoj prolaz ko da se u meni njiše
Kraljice moja sa kosom paprati
Sa očima tvojim boje kiše
Kao što zemlja proljeće čeka
Vrebam kad ćes prominut u času
Žudno te čekam ko voda neka
Zamah vesla po svom talasu
U mome ramu tamnom i dubokom
Nudim ti sve moje poglede skriven
Približi mi se progutaj me okom
Zakrili i moju sjenku i mene
Pregazi me kao vojske moćne
Zauzmi moja brda i dolove
I moje misli i snove noćne
Parkove cvetne i moje dvorove
Otkrij mi kako ti obrazi rude
Ko zločin neki il urota
Bolje no usne koje se nude
Il narod kad je usred komplota
Kao u zavjesi u barustinama
po tragu neke barske ptice
Bori se s onim što je u nama
Ono što si bila utri nemilice
Povrati se licem u moje lice
I nek tvoje oči moje oči love
Vrati mi čar neba i izmaglice
Povrati mi vid i snove
Desi se to nešto
nestvarno
Zarobi to nešto
čudesno
Disati se ne može
ljepota
A onda ode
mahom
Izgubi se
neumljem
to nešto nebesko
što se ljubav zove
a unaroč svemu
vječno traje
plemenito prateć
zagubljene srećnike
od rođenja
do nebeskih putanja
