Kad uveče je pošao uz brijeg on reče: – Posla imam, i ne čekaj me. Vani snijeg, sve bijelo je. I zima.
Na ulici kraj kioska popije čašu s nogu zamišljeno promrmlja: Da poslovi, što mogu…
Pozvonio je s ulice: – Ti spavaš? Reci,molim. – Ne, ja ne snijem. – Nego šta? Odvratila je: – Volim.
A vratio se jutrom, tek dvanaest sati prođe, U sobi se osvrno ko u šumu da dođe. U šumu crnog drveća i krošnji na putu, i zavjese su crne sve, i mrak u svakom kutu. Fotelje stoje uokrug u tmini kao nijeme…
I odjednom vidje, kad otkrila je tjeme: ni ona sama ne zna još, a možda znat ne želi – u zlaćanoj kosi ima već i jedan pramen bjeli.
I dodirnu je prstima i odjednom je znao čije je zlato prošlu noć za svoju skitnju dao.
Upitala je: – Što je to? on reče: – Snijeg je pao.
Večeras mi duša pleše
muzikom te zove
ruka je odavno pružena
želim da mi se vratiš
sa tangom i ljubavlju
da djelimo
dah za dahom
usne sa usnama
okret za okretom
tijelo za tijelo
srce za srce
ko labud i labudica
u nevinosti svojoj
kidajući okove
dok ljubav vode
zaranjajući u vječnost
oceana tišina i sni
Sve su godine lagane i lijepe, ali ih ljudi nagrde. Debelo, do neizdrživosti. Kada jedna proleti , dođe druga i naziva se dotična.
Lijep zvuči ovaj narodski izraz dotična. Znači voli se doticati .Dodiruje nas. Ili mi nju dodirujemo. Uzajamno se dotičemo. Svakodnevno i svakotreno . Cijelom svojom sadržinom.
A svašta se može doticati i desiti u doticanju .Pitajte dotične ako , po običaju nemate veze s vezom.
A vjerovatno nemate pojma jer ne mislite. Vama su zabranili,naredili, platili kontejnerskom sadakom da ne mislite. I u tom nemislenju zapadne vas vaša dotična godine. A vi je ne dotičete. Niti milosti koje vam se nude. Šteta! A mogli ste živjeti prelijepi život dostojan čovjeka. A vako nit ste insan , nit ste hajvan. Ma, čak ni srednji rod. I vaša maloljena djeca supametnija od vas. Najiskrenije se nadamo.
Sve dotične godine su prelijepe kao i žene koje dotičemo. Ali godine imaju jednu kvalitetnu , po ljude pogubnu manu, svih 365 dana , pride jedan svake četvre godine doticanja.
U svakom danu zakantnao hejbet imena koji morju ići satim danima.Kažu zapisano im. A ljudi ne vole ići tamo gdje im zapisano jer nisu činili šta treba, ili su nečinili šta ne treba.A i ti je zapisano.Časni pisari svaku riječ, svaki mig zapisuju.I imaju specijalnu vagu ,koja to činjenje i nečinjenje prevedno mjeri.
I Džab-džabe , opominjani ili neopominjani insani sami sebi vatrene ogrtače kroje.
Posmatramo današnje jutro, suncem obasjano.
Odjednom prosu plavet. Milina se dunjalukom širi. Prohujala sjećanja mami , ubacuje ih u ovaj dan i sve potonje , U svim stađunima milost i ljepota nas prate,
Proljeće nam racvjeta behar u srcu.
Mirisi i boje ljeta , sa prvim naznakama jeseni se uvlače u krajolik.
Oplemenjuju prirodu. Zlatno lišće šumi i niz grane klizič
Milina gane čovječiju dušu. Ona zna , tren iza – bjelina i kristali hiljadu pahulja bijelih bojiće krajolik i naše snove nevinošću i sjajem one koju tiho i nježno uz kamin il fijaker stari prstire mekane dušeke samo za nas. I obavezno jastuk . Mnogo jastuka , radi homogenizacije.
Harmonijom dušeka i mnogo jastuka , se u nestašluku plamena svijeće , rađaju nebom dati glagoli , koje nećemo pominjati. Nije grijeh , ali mi smo gospoda i neke riejči je bolje neizgovoriti u Božijoj nazočnosti.
Koliko je neizmjerne ljepote, milosti i ljubavi usvakom Božanskom stvaranju i darivanju.
Um da stane .
Insanu ne preostaje ništa nego da padne na koljena i da se moli:
Hvala Ti Gospode…
Što bi poete rekle:
Uzvišen je Gospod naš.
Ili u prevodu:
Volite se ljudi ,
ljubav je najveća milost od Boga Jedinog poklonjena,
In Memoriam Jadranka Stojaković 24. Jula 1950. – 3. Maja2016.
Na današnji dan 2016. nam se ukrala Malena Velika Grlica.
Tek tako. Samo je odlepršala.
Srećom po nas , ostavila nam je najvrijednije što je imala , čisto blaženo srce i prelijepu muziku.
Ali i sada , mormao malo da je naružimo. Neće zamjeriti. Shvatiće njena nježna duša, da je to zbog boli rastanka.
Koji te je belaj , Malena ,natjerao da odiš u zemlju , u kojoj svaki dan trese, a ljudi toliko žure , da se zaustave , tek kada umru.
Imala si Sarajevo i sve.
I sestre i prijatelje i visoku razinu čaršijskog poštovanja i hvale. I muziku. Puno najljepše muzike.
I ono naše: Pohiti polako, ali obazrivo Malena moja .
I ono: Sredinom da te nešto ne zgazi , moja Velika.
I ono : Vi ljubljuju vas Grlice mila.
I da znaš. U pravu si tada bila …
Sve smo mogli mi.
Ali…
Mi ne žalujemo. Skoro nikad. Pogotovu ako je život ispunjen onim što je neko najviše volio.
Dobro, Ti si to sve zaslužila Velika Malena djevojčice.
Svakako ste već prepoznali da se obraćamo jednoj od tri najumilnije grlica Sarajevske zabavno muzičke estrade ,u protoku dvije decenije od 1964.-1984.
Jadranka Stojaković.
Mala Velika Djevojčica , koja je postala Grlica.
Malo toga ima što o tebi ne znamo. Ono o profesionalnom životu i odnosu prema estradi i prijateljima. A imala su ih mnogo. I dobrih i oni koji su se pretvarali.
Detalje privatnog života si vješto krila od javnosti. Čak si i u autobiografiji zaobišla neke detalje koji su samo tvoji.
No, u Sarajevu onog doba to nisi morala činiti. Čaršije je jako strogi sudac, ali i čuvar intime djece koju voli. Ti si svakako bila njena miljenica. I Boga Milostivog.
Nebo i čaršija voli skromnost, časnost i poštenje. Naša Malena Velika Grlice, imala si toga u izobilju.
A nadarena si sa još toliko znanja i umjeća , kojima se ne mogu pohvaliti većina ljudi , a pogotovu „zvijezda“ bivših i budućih.
Pjevala si , svirala instrumenata za po svaki prst tvojih vitkih prstiju, komponovala, slikala i nadasve bila drug i prijatelj.
A kako si se znala zaljubljivati, voljeti i davati. No, u te tajne nećemo zadirati. One su ti donijele bol.
Takvo vam je ovo podneblje. Zahvalno prema dobrim ljudima i nagrađuje.
Na Sarajevskoj estradi i šire nije bilo nikoga koga nisi zadužila. Od legendarnih Indeksa, Čole, Vajte, Keme i drugih. Neizbježni bek vokal i sudrugarica u iznošenju novih lijepih tonova koji su krasili Sarajevsko nebo.
Svojim specifičnim, anđeoskim i milozvičnim glasom i prihvatanjem muzike , stvorila si novi vid šansone koji mi , možda i prvi nazivamo šansonom sevdaha. Bila si neprikosnovena u okretanju muzičkih tonova ka dubinu Bosanskog derta i bića. Bića zaljubljenog u ljubav, Bosnu zemlju Božije milosti i Sarajevo Grad Čednosti.
Ako ste ikada pokušali da zamislite kako bi trebala da ozgleda Bosanka , mi vam lice okrećemo ka slici Jadranke Stojaković i njenom licu meleke.
Tvoja iskrenost i časnost oslikana je u riječima koje si izgovorila kao odgovarajući na pitanje:
-Kako je bilo živeti u Sarajevu i družiti se sa Indexima , Čolom, Kemom i drugim veličinama?
– Lijepo i obično. U Sarajevu niko nije zvijezda. Ako malo digneš nos, obilležen si i precrtan za sva vremena. Nikada na našim koncertima u rodnom gradu nije bilo ovacija i gromkih aplauza. Ljudi su dolazili da se zabave, ako si znao da pevaš. Ako nisi, eto sarajevske raje pa te uzmu u zajebanciju. Bolje da se odmah iseliš. Mjera svih vrednosti bili su “Indeksi” i ostali su kao trajna kategorija. Posle njih su došli Bebek, Čola i sva raja pop generacije koja je sanjala muzičku karijeru. Čudno je to, kao da smo se svi pojavili istovremeno, nakon prve kiše. A ta kiša bili su “Indeksi”.
No, ni jedna kiša ne opstaje bez rose. Ako su Indeksi plodonosna kiša koja je donijela velove nepodnošljive i izbrušene lakoće sviranja , onda si Ti , Jadranka Stojaković ona rosa koja oplemenjuje i čini muziku gracioznom, produhovljenom i prijemčivom za ljude koji imaju visoke muzičke standarde i nadasve dušu.
Tvoja plahovitost i krhkost , Velike Malena Grlice , učinili su sarajevsko nebo bogatijim za neke pjesme i tonove koje nikada neće biti prevaziđeni i zaboravljeni.
Ne želimo sada lamentirati šta bi bilo kad bi bilo.
Samo znamo da si nam uskratila dvije decenije druženja i stvaranja muzike koja prevazilazi uobičajene muzičke kanone.
I kako si nam , da samo znaš , nedostajala Malena. Boljelo je, zaista je boljelo.
No , poštovali smo tvoje izbore.
Sretan put Malena.
Pozdravi nam one od Indexa, Kemu , i sve one lijepe , nesrećne grlice koje su nam pjevale o ljubavi.
Znamo da ćemo opet sresti tvoje vesele i nestašne pjegice da nas dobrotom miluju, na mjestu koje si svojom nježnom dušom i ljudskošću uveliko zaslužila.
Za kraj ostavljamo pjesmu čije je nastajanje bilo i vrijeme neuzvraćene ljubavi. Tvoje i naše.