Bosna zemlja Božije milosti – Pred ponoćna Galerija

 

jesen-cvate  kise-jesenje

Jesen cvate                                                                             Kiše jesenje

 

plavetni-nizovi  raskos-plavog-dana

Plavetni nizovi                                                                         Raskoš plavog dana

 

jesenji-plam  jesenji-san

Jesenji plam                                                                        Jesenji san

 

Grijeh i oprost  Žuta ruža među crvenim

Grijeh i oprost                                                                           Žuta ruža među crvenim

 

Plavi visovi  Noć darivane nevinosti

Plavi visovi                                                                  Noć darivane nevin0osti

 

Krasnodarje  Cvijetni perivoj

Krasnodarje                                                                           Cviujetni perivoj

 

Ruže i još ruža  Ah , taj krajolik

Ruže i još ruža                                                                 Ah taj krajolik

 

Izvjesnost  Neminovnost

Izvjesnost                                                                                        Neminovnost

T.S. Eliot – Oči koje poslijednji put u suzama vidjeh

 

Oči koje poslijednji put u suzama vidjeh

Na rastanku oproštajnom

Ovdje u snu kraljevstva smrti

Zlaćana vizija se opet pojavljuje

I vidim oči ali  ne i suze

To je moja zla kob.

 

To je moja zla kob

Što oči više vidjet neću

Oči odlučne

Oči koje vidjet neću sem

Na kapiji smrti drugog kraljevstva

Gdje,kao i ovdje,

Oči prožive kratko

Pa i suze brzo minu

I rugaju nam se

inkvizicija – značenje / Blekijev mahalski rječnik / pojmovnik

 inkvizicija 

je vatikanski hrišćanski sud za “pravedne” krivične postupka prema  ljudima za koje crkveni oci odrede da su krivovjerici.Osnovana je prvenstveno radi Bosanske Bogumilske crkve i Francuske paterenske crkve. I patareni i bogumili su  su Vatikan proglasili heretičkom crkvom, leglom zla i antihrista ,razvratničkom i pljačkaškom crkvom,koja otima od naroda radi vlastitog bogaćenja.

Za uzvrat Vatikan ih je proglasio hereticima i osnovao strašni sud inkviziciju,Inkvizicija i njeni sljedbenici su kumovali smrrću i nesrećama stotina miliona ljudi.Konačan zboj genocidne sume se neće nikad ustanoviti,niti je to Vatikanu i sljadbenicima u interesu.

Svaka vatikanska podružnica je imala svoju inkviziciju: papinska,biskupska,mletačka, španjolska,rimska …

Ne zna se koja je bila ubojitija i monstruoznija.Mučenja, pljačke ,silovanja,ubojstva  i  spaljivanje na lomačama, mučenje  na najokrutniji zvjerinji način karakterišu Vatikan od 1075 god. do današnjih dana.

Sedam miliona žena je spaljeno na lomači po odlukama vatikanskih inkvizicija.

Stotinr miliona haman milijarda pobijenih zemljana  po nalogu hrišćanskih otaca,

( Dostupni podaci. Stvarni će se znati na Sudnjem danu. Tada će se objelodaniti svaki detalj svih monstruoznih djelatnika udruženog zločinačkog poduhvata protuv Boga Ljubavi i ljudi.)

I Vatikan će nama  o ljubavi , samilosti i saživotu zboriti!?

Bleki – Vjenčanica

 

 

Vjenčanicu u sehari držiš

Obećo je da će doći

Laganu dušu tiho pržiš

Možda čak i ove noći.

 

On je rano zorom pošo

Ponio je čak i cvijeće

Teni nikad nije došo

Nije tebi bilo sreće.

 

Vukovi ga safataše

na po puta

safataše pa preklaše

rano ljuta.

 

Vukovi a insani

Gusala krvavih poj

Veliki su jarani

Sinjih kukavica soj.

 

Vjenčanicu naftalin sada krasi

Negdje gore miris sa tavana

Dok ti hodiš svud po trasi

Skupljaš kosti svog milog drgana.

 

Tužiš pjevaš i uzdišeš

Da ga ne srete kamo sreće

Sve se više baildišeš

U crkvi za te gore svijeće.

 

Vjenačnica bijela nenošena

Jezeru si tuge darovala

Tvoja ruka isprošena

Zalijevana suzama uvenula.

 

Kuda sada djevo mila

Ni od ovog ni od onoga

Svijeta više nisi krila

Ljubav svoga jedinoga.

 

Samo malo luče malo

Sunce se nestašno smiješi

Nije ti sve darovalo

Šalje nekog da te tješi.

 

Ti nemaš nikakve vjenčanice

Kako ćeš pred dragog novog

Nič ne brini krhka djevojčice

Bitno je da je sa svijeta ovog.

 

Vjenčanica lebdi nova

U duši je muzika stara

Samo trepti puna snova

Od nebeskog milodara.

Bleki – San

 

Veče sam proveo sa tvojom modrom rijekom,

na nekom malom splavu,

što se sa obale nadvio nad nju.

Mjesec je bio bojažljiv i šutljiv.

Zvjezdice su stidljivo žmirkale.

Ni on, ni one, nisu mogli slušati moju tugu.

Bila je tako teška, da je splav počeo tonuti u vodu,

ha sam legao na  drvenu postelju.

 

Ni zrikavci se nisu glasali.

Samo su se s vremena na vrijeme uzdisali ,

jedan po jedam.

Jedan.Duboka tišina.

Drugi .Duboka tišine.

Teći.Samo tišina.

Samo njih osam se oglasilo te noći.

Osam zrikavaca za svaku godinu mojih snova.

Jedino su se oglasili šum lišća i žumor modre zelene rijeke

pokušavali su da mi  mi nešto kažu.

 

Čini mi se da sam ih razumio.

Dolazila si na isti taj slap ,

vrlo često

znala si slikati  krajolike tvoje modre rijeke

Malog Princa dozivati.

O majci razmišljati,

od oca,maćehe bježati ,

bijele dvore sanjati.

Zelene modrina i  zeleno bijeli žumor su te tješili.

To me umirilo.

Znao sam da si imala moćne zaštitnike.

Aleju i modro zelenu rijeku.

Nekako,ne znam zašto,

tu sam smireno zaspao i usnio.

Nježan san.

 

U snu

ti na splavu sjediš i

krajolik bojiš.

Osunčana zracima sunca ,

što se vješto kroz platane probijaju,

rubin boje iskre i plešu u tvojoj kosi .

Vidim oči ti još uvijek iste.

Zaljubljene i čiste kao onaj moj Izvor.

Ja te posmatram i šutim,

ne želim da te preplašim.

Ti se praviš da me ne vidiš.

U očima onaj  nestašni smiješak,

tek iskrica tuge.

Ti se predala slici.

Ne želim odvojiti pogled od tebe

da te ne izgubim.

Ti mi tako često,prečesto bježiš.

I uvijek ostaješ čista,

Tvoja veselost,

zaljubljenost me tjera da skrenem pogled na platno.

Slika je podsjećala na neke sezanove radove

modro-zelenkastih tonova.

Na slici: šuma u zaleđu,most-splav  (ovaj isti)

nastavak kompozicije,

mladić  naslonjen na ogradu mosta,

gornji dio tijela okamenjeni Rodenov mislilac.

Ispred njega se prostrla zeleno-modra svetlucavost

što upija Sunce i snove jedinog ljudskog bića na slici.

Punoća iznijansiranih boja koja,

nadomješta nihilističku prazninu

govori o nekoj dilemi koja mori mlado biće.

Par patki pliva na svjetlucavoj modrini rijeke.

 

A onda pozornije pogledam

vidim da to nisu patke

to  su galebovi.

Odjednom čujem galebova let i krik.

I osjetim  ono jako sunce ,

osam godina mlađe,

kako nas miluje i grli.

Onaj mladić u krajoliku ima poznat lik.

To je Princ Mali i to sam ja,

zamišljeni smo i tužni,

to nam djevojčica nedostaje.

Slikarku kosne ta tuga

ona se uranja u krajolik.

Prilazi okamenjenoj tuzi i poljubac mu daje.

Okamenjena tuga se prelijeva u svjetlost radosti,

zahvalno gleda ka suncu i suze teku.

Hoće to,ponekad ne treba gledati u sunce.

 

Djevojčica me ljubi u suzne oči i šapuće:

„Ništa se ne brini,jedini moj,

sve će biti u redu.

Evo držim te mili moj,

nigdje pobjeći neću.“

Ja je nježno ljubim u  orošene oči i smiješim se:

Ne brinem se ,jedina moja,sigurno da hoće.

Nisi luda mila moja,izgubiti mene,sreću svoju.*

 

Tada me galebova krik probudi.

Gledam oko sebe.

Ničega i nikoga nema.

Ni galebova.

Samo mi oči vlažne

Mislim ,oni galebovi

ovo vrelo avgustovsko sunce

krivi su za sve.

 

Arsen Dedić – Pored mene / Song – Lyrics

 

U postelji još pored mene bdije,

Pokriven mrakom kao brod u luci,

Tvoj život u kom uplašeno bije

I moje srce, kao sat na ruci.

 

Sa prijestolja se na nas Sljeme ruši

I stiže sve do groblja iznad grada,

A kiša kupa bol u mojoj duši

I skuplja se kraj posljednjih arkada.

 

Ti ne znaš kamo, gubeći se, ide

Taj put na kome nema putokaza,

I tvoje oči zamagljene vide

U kapi kiše krhotinu mraza,

Krhotinu mraza.

 

Još kao pseto uza me je nada,

S njom i ja vičem da ćemo se sresti,

No Sava gasi svjetla moga grada

I ostavlja me samoga na cesti.

 

Ja ništa ne znam o svome životu,

Ni tko me vodi, ni što da se radi,

I pamtim samo neku anegdotu

O ljubavi, i nevolji, i nadi.

 

Moj um od snova, slova i papira,

Još čuva tvoje slogove i rime.

A ti, kad čuješ zvuke glasovira

Hoćeš li znati, hoćeš li znati kako mi je ime?

 

 

Pismo srećnoj prijateljici

 


Otuđili smo se Mila

 

Vrijeme neumitno produbljuje rasjed među prijateljima koji , nažalost , krenuše svojim putima.

 

Na znam ti je ono po mahalski , drito u sridu.

 

Mene su učile nježno i krhko , da ne povrijedim ženu.

Plaho  je to biće , u povrijeđenosti može biti i nerazumno.

 

I uvijek budi iskren ma kolko boli nosilo.

Bol se može preboljeti , neiskrenost ne.

 

Pa , uz taj nauk šta mi preostaje?

 

Ne susrećem te , od dana kada je Usud rekao da moj prijatelj mora poći zanavik spiti.

Možda si dio krivice za njegovu smrt ili neke radnje prije smrti prebacila na mene?

Mene tvoja , možebitna ljutnja i možebitna  krivnja pogađa , ali ja sam živ i mogu se braniti.

 

Šta sa mojim prijateljem i njegovom nevinošću.

Ko će njega braniti i u tvojim očima opravdati , ako neću ja.

 

Mila , prijateljice dugo se družih sa njim.

Nažalost duže razmišljah o „krivnji“  njegovoj.

 

Ne nađoh je.

Nije bezgrešan bio. Ali krivnju prema tebi ne nađoh.

 

Ovo će ti čudno zvaučati i mislićeš da sam neiskren .

Nije tako.

 

Molim te nemoj žuriti sa zaključcima.

Ja volim polako pričati , kao i mezetiti kao i …

 

Olimpijskih godina  on je radio  u pokrajini.

Ja organizovao sebi neki posao u pokrajini.

 

Zaboravljaš mila , koliko te volio.

Svaki rođeni  mahalaš je bio harizmatičan ,

Poneki od njih su Mali prinčevi bili.

 

I anđeli.

 

I tako nas dvojica upadosmo pokrajini.

Pokrajinke ka  nama. Ne daju disati.

 

Mi bjež u Sarajevo.

Ima on svoju ljepoticu , svoju malu princezu.

Neće on prljati ljubav svoju.

 

Nikad ti nije pričao koliko je puta na letu za Sarajevo mogao zaginuti. Jeste,  na letu za Sarajevo.

Jer on nije vozio  za Sarajevo, on je letio. Tebi Prijeteljice mila.

 

Nije mogao disati bez tebe.

Jednom nam Rovinj službeno  zapao.

 

Opet mahalaši i Nadaline.

I opet bjež ,let u prelijepi Grad čednosti.

 

Tako mi Sarajevo zvali. Zbog naših grlica.

I tako dvadeset  četiri  godine  sna.

 

Sjeti se Mila prijateljice . Vrati se dan za danom.

 

Šta vidiš Mila?

 

Dva djeteta  , dva anđela i mnošto snova i ljubav velika.

Držali ste se za ruku , poljubac ovdje , poljubac ondje i ono dalje , sve ljepše i ljepše.

 

Neću detalje , vaši su , a ja nisam voajer.

 

I dva djetata , dva prelijepa goluba dobiše svoja dva golupćića.

 

Sjeti se svih tih godina Mila. Prođoše kao tren , kao jedna bajka sanjana  u dahu.

 

Onda dođe prokleti rat.

Šta će mahalaš nego Grad svoj , Bosnu svoju , svoje grlice braniti.

 

Mila ,

 

U mojoj porodici ima jedna priča  o usudu koja se prenosi kroz generacije.

Osnovna bit je Pred smrt.

 

Smrt i njeno prisustvo se osjeća .

Hajvani se uznemire jer u njima instikt radi.

Insani su pobjegli od svoje prirode i u njima se zadah smrti maglovito javla.

 

Nisu svjesni da im je um pomućen. I lude  i iz čista mira polude. I ne znaju šta rade.

Jednostavno izgube kompas. Sve u njima , čitavo biće ih boli.

 

Boli ih a oni ne znaju zašto.

Ne znaju da to smrt u njima rovari i pomućuje razum.

 

Neće ni smrt  da život šapatom  ode. Pruža životu da još malo živi  , na brzinu se iživi,

okusi nešto novo.

Tako je to i sa njim bilo.

 

Nikad te nije prestao voljeti mila. I nikad te srcem i dušom nije prevario , Malena.

Samo se malo tužno i umorno osjećao , Pred smrt , predosjećaj ,

a  ti nisi pored njegla mogla uvijek biti.

 

Eto to je prava istina.

 

Pisao ti  je pjesme. Ne , znam da ih je ikad pokazivao.

Bio je mahalaš ,  a oni ne žele da im se zna da su poete.

Dunjaluk je sviko da su prvo mange , zavodnici  i heroji .

pa tek nježna bića koja samo o ljubavi sniju.

 

Može se čitava bajka o vama dvoje napisati Mila.

 

Čemu ?

 

Volio te ,  voljela si ga ,voljeli ste se za dva života.

Nemoj se ljutiti na njega zato što ti je pobjegao.

Morao je. usud.

 

Oprosti mu.

 

Radi ljubavi i djece vaše.

 

I radi sebe Mila.

Lakše se živi.

 

Dopisano

 

Imaju i dvije njegove zabilješke iz pokrajinskih dana.

Ali samo za tebe su.

Žao mi a ih ne mogu objaviti prelijepe su.

 

 

 

Bleki – Dolaze bunila dani

 

 

Kristalna Modra rijeka

 

Noć snježnih snova

Noć snježnih snova

 

Đardin u klopci

Đardin u klopci

 

Rastanak

 

Luca na nebu sa dijamantima

*

Dolaze bunila

dani

lebdeći u noćima snježnih snova

na izvoru Modre rijeke

u iskonu aleje platana

kraj raspuklog trešnjinog stabla

međ makovima rujnim

bojeni dijmantskom prašinom

tuge

nikad ne objašnjavajući

našto to

 

molim ih da zauvijek

ime

one koja se nikad ne vraća

bude ljubav

 

Olivera Katarina – Ljubav / Song – Lyrics

zagrljena bića   šarmer u cvijeću    Usnula ljubav

 

 

 

Sedim u jednom pariskom lokalu

lazno se smesim coveku sto gleda

svuda oko mene devojke se ljube

a ja trazim oci, oci kao tvoje

 

Muzika svira, lelujaju senke

mahnite od snage ovog letnjeg vina

misli sve su dalje, a samo ja sam ovde

sedim tako sama kao dobra vila

 

Ref.

Ja te sanjam ove noci

moja dusa zbog tebe vene sad

ja te zovem iz daljina

jer te volim, do groba

Vesna Višnjevac – Noć

 

Tiha noć

u slijepočnicama

vjetar polako struji

donosi neka pospana polja

gdje moja stopa ostavi trag

na njima obrasla trava

i sanak se u nju uvuče krotak i blag

moje misli uvijek neznane puteve traže

čeznem za mjestima raznim

sve ih znam

kao da mi duh osta tamo

a noga kročila nije

ali sanja i sanja

željna dalekih putovanja

istorije, starih predanja

fontana, slika, zdanja

ponekog jezika zvučnog

poneke radosti odlučne