Bosna zemlja Božije milosti – Pred ponoćna Galerija

progone-me-zenske-oci-iprogone-me-zenske-oci-ii

Progone me ženske oči

 

festa  jesenji-val

Fešta                                                                            Jesenji val

 

prozracno-i-cvijetno-iprozracno-i-cvijetno-ii

Prozračno i cvijetno

Ćelije   Treperavo

Ćelije                                                                             Treperavo

 

Iščekivanje  Zeleno svijetlo

Iščekivanje                                                                 Zeleno svjetlo

 

Žar đardina  Cvijetna fotografija

Žar đardina                                                                                 Cvijetna fotografija

 

 

Edgar Alan Po – Gavran

 

 

Jednom jedne strašne noći, ja razmišljah u samoći,

Čitah crne, prašne knjige, koje staro znanje skriše;

Dok sam u san skoro pao, neko mi je zakucao,

Na vrata mi zakucao – zakucao tiho – tiše –

“To je putnik” ja promrmljah, “koji bježi ispred kiše”,

Samo to i ništa više.

 

Ah, da, još se sjećam jasno, u prosincu bješe kasno

Svaki ugarak, što trne, duhove po podu riše.

Željno čekam ja svanuće, uzalud iz knjiga vučem

Spas od boli što me muče, jer me od Nje rastaviše.

Od djevojke anđeoske, od Lenore rastaviše,

Ah, nje sada nema više.

 

Od svilenog, tužnog šuma iz zastora od baršuna

Nikad prije osjećani užasi me zahvatiše;

Dok mi srce snažno bije, ja ga mirim sve hrabrije:

“Putnik moli da se skrije od te noći, bure, kiše.

Putnik kuca na ta vrata, da se skrije ispred kiše.

Samo to je, ništa više.”

 

Ohrabrih se iznenada, ne oklijevah više tada:

“Gospodine il gospođo, izvinjenje moje stiže!

Mene teški snovi prate, a vi nježno kucat znate,

Tako tiho i bez snage, vaši prsti vrata biše,

Da sam sanjiv jedva čuo” – Tu se vrata otvoriše –

Mrak je tamo, ništa više.

 

Pogled mrak je prodrijet htio, čudno zastrašen sam bio,

Sumnjajući, sanjajući, sni mi paklenski se sniše;

Nedirnuta bje tišina, znaka nije dala tmina,

Rečena je reč jedina, šapnuta od zvuka kiše:

“Lenora” ja šapnuh tiho, jeka mi je vrati tiše,

Samo to i ništa više.

 

Kad u sobu ja se vratih, cijelom dušom tad zaplamtih:

Nešto jači nego prije udarci se ponoviše.

“Sigurno”, ja rekoh, “to je na prozoru sobe moje;

Pogledat ću trenom što je, kakve se tu tajne skriše.

Mirno, srce. Da, vidimo, kakve se tu tajne skriše –

Vjetar to je, ništa više.

 

Prozorsku otvorih kuku, kad uz lepet i uz buku,

Kroza nj uđe gordi Gavran, svetih dana što već biše,

Nit da poklon glavom mahne, ni trenutak on da stane,

S likom lorda ili dame kroz moju se sobu diže

I na kip Palade sleti, što se iznad vrata diže,

Sleti, sjede, ništa više.

 

Ovaj stvor u crnom plaštu, nasmija mi tužnu maštu

Teškim, mrkim dostojanstvom, kojim čitav lik mu diše.

“Nek ti kresta jadno visi”, rekoh, “kukavica nisi,

Strašni, mračni Gavran ti si, što sa žala Noći stiže,

Kako te na žalu zovu hadske noći otkud stiže?”

Reče Gavran: “Nikad više”.

 

Začudih se tome mnogo, što je jasno zborit mogo,

Premda nejasne mu riječi malo tog mi razjasniše.

Ali priznat mora svako, ne događa da se lako,

Da živ čovjek gleda tako, pticu što se nad njim njiše,

Životinju ili pticu, što nad vratima se njiše

S tim imenom “Nikad više”.

 

Ali Gavran sjedeć tamo, govori riječ jednu samo,

Ko da duša mu i srce u tu jednu riječ se sliše.

To je sve što on mi reče – dalje krila ne pokreće,

Dok moj šapat mir presiječe: “Svi me druzi ostaviše,

Otići će i on kao nade što me ostaviše”.

Tad će Gavran “Nikad više”.

 

Dok ja stajah još zatečen – odgovor bje spremno rečen.

“Nema sumnje,” rekoh, “ta je riječ tek trica, ništa više

Od nesretnog gazde čuta, kojega je sudba kruta,

Pratila duž njegova puta, dok mu sve se pjesme sliše

U tužaljke puste nade, koje teret u se zbiše,

Od “nikada-nikad više”.

 

Al taj stvor u crnom plaštu, još mi u smijeh goni maštu,

Ja naslonjač tad okrenuh bisti, gdje se Gavran njiše

Na baršun mi glava klone, a ja mislim misli one,

Stapam mašte tužne, bolne; kakvu meni sudbu piše

Ova strašna kobna ptica, kakvu meni sudba piše

Grakćuć stalno: “Nikad više”.

 

Sjedih tražeć smiso toga, ne govoreć niti sloga

Ptici, čije žarke oči moju dušu rasplamtiše;

Tako misleć misli bone, pustih glavu da mi klone

I u baršun da mi tone, kojim svijetlo sjene riše,

Naslonit se na taj baršun, kojim svijetlo sjene riše

Ona neće nikad više.

 

Zrak tad ko da gušćim stade, na me neki miris pade

Ko da anđel lakih nogu kadionik čudni njiše.

“Ludo”, viknuh, “to su glasi, bog će posla da te spasi

Bol i tugu da ti gasi, što te tako izmučiše.

Pij nepenthe, da u srcu zaborav Lenoru zbriše.”

Rače Gavran: “Nikad više”.

 

“Zli proroče, ne znam pravo, da l si ptica ili đavo,

Da li te je Satan poslo, il te bure izbaciše

Sama, al nezastrašena, u tu pustu zemlju sjena

U dom ovaj opsednuti, – zaklinjem te, ah, ne šuti

Reci, reci ima’ l melem jada, što me izmučiše?”

Reče Gavran: “Nikad više”.

 

“Zli proroče, ne znam pravo, da l si ptica ili đavo,

Al u ime Boga po kom obojici grud nam diše,

Smiri dušu rastuženu, reci da l ću u Edenu

Zagrliti svoju ženu, od koje me rastaviše, Anđeosku tu

Lenoru, od koje me rastaviše?”

Reče Gavran: “Nikad više”.

 

“Dosta ti govorit dadoh, crna ptico!” Tad ustadoh,

“U oluje divlje bježi, što se kroz noć raskriliše!

Ne ostavi niti traga svojih laži kraj mog praga,

Meni je samoća draga – usne same dovršiše –

Iz mog srca kljun svoj vadi, nek ti trag se ovdje zbriše!”

Reče Gavran: “Nikad više”.

 

I taj Gavran, šuteć samo, još je tamo, još je tamo,

Na Palade kip je sjeo, što se iznad vrata diže,

Oči su mu slika prava zloduha što sniva, spava,

Svijetlost, što ga obasjava, na dnu njegovu sjenu riše,

Moja duša iz tih sjena, što mi cijelu sobu skriše

Ustat neće – nikad više!

 

 

Bleki – Žena je mjesec

 

 

Mjesečeva ruža

 

Noć Makova

 

 

Ah ta magična žena

 

Vodopad strasti

 

 

Ponos

 

 

Puni mjesec je uplesao u utrobu žene

žena je mjesec mjesec je žena

žena mjesec  plavi

u svjetlosti sinajskog drveta

goreći nemirnom krvlju

čežnjom nemilovanih skuta

u noći makova što  prolazi

a čovjeka obećanog nema

zapleo se u vodopadu

što se obrušava drugim bedrima

žena mjesec nedorečenim latima

osvetu sprema

a nema ljubavi gdje srce

sa mjesečinom mreže plete

Indexi – Predaj se srce / Song Lyrics

Putevi    Vali

Volio sam njene oci

njene ruke, njenu kosu

volio sam cak i pjege

na malenom, lijepom nosu

 

Ni slutio nikad nisam

da ce ljubav dati drugom

da ce ludo srce moje

ispuniti tugom

 

Ref.

Predaj se srce, izgubili smo boj

nikada vise ti ne pricaj o njoj

u mom zivotu sad nema vise nje

predaj se srce, izgubili smo sve

 

Toše Proeski -Zajdi zajdi / Song – Lyrics – Prevod


   

 

 

Zajdi zajdi

 

Zajdi, zajdi jasno sonce
zajdi pomrači se
i ti jasna le mesečino
begaj (zajdi) udavi se.

Crni ( žali) goro, crni  (žali)  sestro
dvajca da crnejme (žalime)
ti za tvojte lisja le goro
jas za mojta mladost

Tvojte lisja goro sestro
pak ḱe ti se vratat
mojta mladost goro le sestro
nema da se vrati

 

Zađi  zađi

 

Zađi, zađi, jarko sunce

zađi, pomrači se;

i ti jasna mjesečino,

bježi, udavi se

 

Tvoje lišće goro sestro

nas dvoje da tugujemo

ti za tvoje lišće goro

ja za mladost moju

 

Tvoje lišće, goro sestro,

opet će se vratiti,

moja mladost, goro sestro,

neće nikada.

 

 

 

 

 

Promaklo nam , oprostite – a o Kosovu je riječ

 

 

Nešto listamo ove vremeplove i zabezeknu smo se.

Ne možemo tobe doći kako  nam je promaklo.

 

Poslušajte šta nam podvaljuju.

Nemojte nam zamjeriti na ovom poslušajte.

Mi navikli na tam-tam gusala.

 

**

 

 

Oprostite , malo nam se hronometar pokvario.

Tek sada skontasmo šta se dogodilo kad se dogodilo ,

a dogodilo se na  dan 28. Jun / Lipanj

 

1389.- U bici na Kosovu polju Turci su pobedili srpsku vojsku i obezbedili dalji prodor na Balkan.

Srbija je potom postala turska vazalna država, a njeno osvajanje završeno je 1459. kada su Turci

zauzeli utvrđeni grad Smederevo.

 

**

Ovo nam je novost.

Čuj molim te Turci pobijedili na Kosovu.

Zar je to moguće?

Nama šest vijekova guslaju obratno.

 

Neko nam ovdje laže.

Jal’ historičari, ljudi od nauke i “činjenica”,

jal’  šestovjkekovni guslarski jad i čemer.

 

U nedoumici smo.

Kome vjerovati? ( U mahali se kaže: “Ono ko'fol”!)

U gusle se ne razumijemo , struna im od opoganjene konjske dlake,

pa im svi guslari na balegu i pogan  tuknu.

Historičari se bar ponekad plaknu, ali vole lagati i biti na strani pobjednika.

 

Šta mislite vrijedi li provjeravati?

 

Ljiljana Nikolovska i Magazin – Tri sam ti zime / Song – Lyrics

 


Čežnja  Vjernost  Ona Sanja

Odlazim mili, sretni smo bili

dok smo se voljeli

ti mirno spavaj

kraj druge sanjaj

za me ne brini

 

Odlazim tugo, zalicu dugo

sto smo se voljeli

idem dok srce jos snage ima

sve da ti oprosti

 

Ref.

Tri sam ti zime saptala ime

sliku ljubila

zbog tebe sve sam izgubila

jer sam te cekala

 

Tri sam ti zime saptala ime

sliku ljubila

zbog tebe sve sam napustila

nevjerna ljubavi

sto smo se rastali

 

Odlazim tugo, zalicu dugo

sto smo se voljeli

idem dok srce jos snage ima

sve da ti oprosti

 

Ref. 2x

Noćas sam malo tužan

Malena

noćas sam malo tužan

dok  milinom

mojim venama teku

tvoje riječi

stihovi i rime

miluju me

molitvom tvojom

čak i kad hladno je

i veliki minusi se prospu životom

a u srcu sniježi i ledi

boje i  riječi  se otimaju

lepršaju

slaveć tebe

zatočenicu aleksandrijskoih dvora

ljepotom babilonskom okovanom

ljubavi  ključarice

nema druge

prelijepi život je stvoren za  tango