Zamisli

 

 

Proljeće u oblacima

 

Ljubičice u polju šarenom

 

Behar velike plave vode

 

 

Ocean

 

 

 

Zamisli proljeće je.

Usnula si na livadi, miris  ljubičica te zaveo.

Vjenčanicu pobjegle mlade radošću bojiš.

Ispod behara izviru moje oči.

Pitaju se da li  nježnost tvojih snova  sanjam.

Osluškujem  tišinu ljepote tvoje.

I odjednom u daljini šum Oceana pjeva.

To tvoje srce  u moju dušu uranja.

I doziva…

 

 

Prever – Pjesma za djecu zimi

 

 

U zimskoj noći

galopira jedan veliki čovjek

bijeli

 

To je Snješko Bijelić

sa svojom  drvenom lulom

da to je veliki Snješko Bijelić

progonjen  oštrom zimom

 

On stiže u selo

i vidjeći negdje svjetlost

zastaje

 

U jendu kučicu

ulazi bez kucanja

da bi se ugrijao

on sjeda na užarenu peć

i najednom nestaje

ostavljajući samo svoju lulu

usred oveće lokve vode

 

Zaista

ostavlja  samo svoju lulu

a uz nju

i svoj otrcani šešir

 

 

Bleki – Bolnoj sam ,vrteški , mili , odila

 

Odi mila samo odi

odi i gledaj

ne trebaš daleko

do stranog svijeta odit

među nama

nerazumni rovare

 

odi ljubavi zaviri u svijet

nježnih i krhkih ljudi

odi do gladnih ljubavi

i ruke prijatelja

reci mi šta si viedjela

 

odila sam mili

vrtešku gledala

odila sam ljubavi

nemoćni i lijepi

vidjela sam

dobrota sušta

prvi sa vrteške padaju

 

odila sam mili

licemjerne gledala

kako se smiju

dušama posrnulim i bolnim

jadu se rugaju

na parčiće čereče

 

odila sam mili

gledala sam

srce me zaboljelo

umišljeni

kamenjem se bacaju

 

odila sam mili

ja Tišina i sni

tužna bila

kako kao slijepci

nerazmni hodaju

duša mi mili ranjena

na ruku koja se pruža

milost traži

niko da je primi

utjehu da

 

odila sam mili

pepelom se krila

nerazumni riječi teške bacaju

i ne boje se

kam i riječ da ne dođu

Milostivom

da ga ne rastuže

a On sve vidi zna

 

žao mi mila

što poslah te da odiš

da jad i čemer kupiš

sve nešto mislim

biće ga manje

Gospod moj

Milostivi

mila neukim će da oprosti

 

nemoj više odit tamo

pruži ruku

bol svoj mi duši ulij

meni je lako

Tišina i sni

bolu sviko sam

 

Arsen Dedic – Una / Song – Liric


Noćni gradovi pusti

Mora bez svjetionika

Ja sam živio vječno

Strogi život vojnika

 

Od početka oluja

I samoća i zima

Al sam sabrao jedva

Ovo malo što imam

 

Una, Una

Ja sam najgore škole prošao

Gledam drukčije svijet

Ja ustvari i nisam imao nikad

Dvadeset pet, tvojih dvadeset pet

 

Niti svjetla na licu

Niti suze u oku

Ko je prešao jednom

Vodu tamnu duboku

 

Ne bih mogao opet

Da me ruše i dižu

Ja te voljeti ne smjem

Mene godine stižu

 

Una, Una

Ja sam najgore škole prošao

Gledam drukčije svijet

Ja ustvari i nisam imao nikad

Dvadeset pet, tvojih dvadeset pet

 

Una, Una

Ja sam najgore škole prošao

Gledam drukčije svijet

Ja ustvari i nisam imao nikad

Dvadeset pet, tvojih dvadeset pet

 

Una, Una

Ja sam najgore škole prošao

Gledam drukčije svijet

Ja ustvari i nisam imao nikad

Dvadeset pet, tvojih dvadeset pet

 

 

Modiljani , Đejn i Blentovije / Iz serijala Oni jašu a Mojsije harmonike baca

 

(Oni još uvijek jašu , a Mojsije harmonike baca, ono kad ih ima , a ponekad i ograišu.)

Dugo se mahalom o Jahačima i Mojsiju  prepričavalo svašta nešto.

Ponešto zapišemo, ali samo ako ima vjerodostojnih svjedoka za

garantovati istinitost.

I dan danas  poneka ženska suza zaiskri, srce zatitra a tijelo se uskomeša.

Priču koja slijedi je  jednom ispričao Mojsije.

Kome ćemo vjerovati , ako nećemo mahalašu sa takim časnim imenom,

koji uvijek nosi  lakovane čizme, đah ljeti,đah zimi.A mošte misliti i u proljeće i jesen.

Jošte je i slikar,ali odavno ne slika , prevarila ga umjetnost, pride  svira harmoniku, uglavnom majstor

u prebiranju. Po dirkama, jakako.

On volio pričati priče iznebuha.Ništa uvod,ništa poetika ,ništa stilizacija , po staromahalski drito u čelenku.

Reče Dobrom , jedna prelijepa Dama , koja je tada bila sama:

-Podsjećate me na nekog slikara , ali ne znam kojeg.

Dobri ,  pas ga ne takario, kao uvijek ko zapeta puška na usluzi

žemskom rodu, od šesnest do šezdeset, ono radi zakona,

a kažu nije mu mane i koju jedva dozrelu razdeliju po mahalskim

đardinima skupljati i brati, kaže šteta ih ostaviti neubrane, (a more se i kaki neuki zalećet i eto jazuka):

-Ah, vi vjerovatno mislite na Modiljanija!?

Ona oduševljeno:

-Kako znate?

-Pretpostavio sam, jer sam slično lud a i rod smo.

-Pa to je divno!Sada mi je ta sličnost jasnija.Kakav ste rod?

-Moja baba i njegova majka pod istim nebom, istim štipaljkama, na isti štrik veš sterale.

-Baš je to lijepo , a tako ste mi vi ,ljepotom i bojama  slični,

i srcu prirasli.

-Pa i jesmo vrlo slični ,a i nismo nimalo nalik.

-???

Jesmo jer ljepoti ne možemo odoljeti,a slikamo mimo akademskih

zakona i nije nas briga šta ko misli o našim slikama.Bitno je da su

nježne , prelijepe, raskošne i nalik djevojčicama koje snimo  i da se ženama

sviđaju.

Lijepi smo i pametni ,i nije nam mrsko, što nas ljepote vole , a muškarci mrze.

I on i ja smo počeli kao skluptori, ali nismo ludi umarati se  tucajući

kamen.Zamorno , a ne baš učinkovito i plaho žuljevito, ma koliko on i

mramoran i sedefast bio. Nismo ludi to raditi kada možemo bez napora

i sa uživanjem vajati najljepši nebeski dar.

Volimo  akšamluke, jer čitav život je niz neprekinutih akšamluka,

a akšamluk bez žene, tog anđeoskog cvijeta je samo prazno maglovito ništa.

I volimo se belsirati, iako nismo blentovije.

-U čemu ste različiti?

-Ma to je malo nezgodno za izgovoriti.Nismo toliko bliski da bih vam se,

sada vako na brzinu povjerio.

Samo ću reći da sam malo sporiji od njega, u …

Zašuti Dobri i zagleda se u njene oči.

Nakon vremena ili par osvita on joj otvori dušu.

-Vidiš mila, Modiljani je  glupan bio i umro sa  trideset pet  ,

a meni naka izgatala sedamdeset dvije, i koju pride.

-I ti joj vjeruješ?

-Normalno da vjerujem. Bila je malo luckasta pa… recimo uz ostalo ,

uzela je samo jednu sliku  za … gatanje i uspomenu.

-Takva mu sudbina!

-Pa što je nije prevario ili podmitio?

-Kako?

-Pravio se da je ne primjećuje ili joj poklonio  portret.

-Ti vjeruješ da Suđaja ima lice .

-Jok, ti imaš.

-Ovo je bilo bolno i ružno.

-Nije mila moja,to je bilo nježno i prelijepo.Svaki anđeo ima predivni lik, pa tako sasvim normalno imaš i ti.

-To je već bolje; izvukao si se.Po čemu se još razlikujete?

-On je volio sutonom, a ja osvitom slikati, a u intermecu…eh, znaš već.

-Ah, znam već i  zato te nisam nikad vidjela da slikaš.

-Kako ćeš vidjeti , spavalice jedna?

-Ti si kriv.

-Uglavnom. A Modiljani se još verao po krovovima , da tamo boji i

zelenu vilu ljušti. Ja jok. Štoš se penjat po krovovima ,

kad imaš pravu vilu na šiltetu , jal dušeku, kad…uh,znaš već.

-Da, znam već, naučila sam.

-Nisam glup sudbinu izazivati i propuštati svilene dodire.A i na krjau krajeva, poslije je čednije slikati i nagu žensku ljepotu pogledima milovati. A šta misliš ,ako  se  sudbi neka moja slika ne bi svidjela,  da li bi mi išta  pomoglo osim da pomislim :
I pad je let.

-Ne sluti zlo, bleso mila.

-Ma ne slutim ja ništa, a mnogi su ničim izazvani zazvali takvo nešto.

-Šta to?

-I pad je let, a nisu bili anđeli, ko ja.

-Baš si mi plaho pametan.Da te ne znam pomislila bih da si uobraženi idiot.

-Ma nisam nepametan, ili nisam ko Modiljani, iako još nikad nisam poletio.

-Kako to?

-Njemu jedna ljepota bila dostatna za dvadeset šest  portreta.

-Pa?

-Meni je dvadeset šest krasota jedva dovoljno za jedan portret.

Tajac.

On čeka.

Tišina.

On je u oči uporno gleda , ona muči.

Suza joj u oku klacka.

-Šta je malena, nešto upalo u oko ili ti se sunce zaplelo među trepavice.

-Nije ništa slično?

-Nego?

-Tužna sam  što neću imati svoj portret.

-Kako znaš?

-Pa reče maloprije , dvadeset šest žena za jedna portret.

-I ti mi vjeruješ?

-Normalno da ti vjerujem,nikad me nisi slagao.

-Ne brini se ,  ti vrijediš za još dvadeset šest  žena  ,jer ti si najređa krhka ruža i ime ti je Đejn,

iako ja nikada nisam bio Tarzan, već samo Srećo , čim te život poslao u moje odaje.

I imaćeš ti dvadeset šest slika i jedan portret , ha  nakupimo dovoljan broj osvita.

Mojsije klima glavom i zaključuje priču:

-Glupaci kažu pogled u nečije oči je pogled u njenu dušu. Aha, kako ne. Pogled u njene oči te vodi u

rajske đardine ili pržun. A ponekad se i poleti.

Pita Deba :

I šta bi dalje?

-Nakupio se dovoljan broj osvita.-lakonski će Mojsije.

Deba:

-Jel ženska dobila svih dvaset sedam slika?

-Jesi glup,kako to moš pitat. Znaš Dobrog, i više ,nikad ne laže, a kad ljubi glavu gubi,valja ova.

Lenji će:

-Ti ko da si u lakovanim cipelama , i  to je sve?

-Vidiš li da sam u lakovanim čizmama , konju jedan. Šta im fali?

-Ništa , samo se ne moš se u njima verati po planini, eto što im fali.

-A što bi se ja to vero po planinama u lakovanim cipelama.

-Ne znam , možda bude neke preše?

-Kake preše konju jedan konjcki.

-Možda neka Žana zakuka – upomoć zino vuk .

-I ti misliš da će žensko zvrištati zino vuk   i da će baš mene pozvati u pomoć.

-Nikad se ne zna , a ja bih te pozvo.

-Šta imaš ti mene  pozivati upomoć, konju lipcanerski jedan.

-Mislim , moš se okliznuti i strmeknuti niz kaku liticu, da Deba i ja kontamo na koji si način

presvisno;jal si crko , jal si krepo, jal si rikno , jal lipso ili si samo vrat slomio.

-A šta se vas dvojicu blentovija  tiče kako ću se ja skončati?

-Normalno da nas se tiče , jaran si nam.Deba, dobar mu ovi izraz skončati, ko da ga je Dobri nacifrao.

-Jes, al ima jednu falinku.

-Koju?

-Neće neupućeni  čojk znati kako je Mojsije skončo.

-A vi ćete ,ko biva znati mahlukati blesavi.

-Jašta ćemo nego znati.

-Kako?

-Fino , Dobri će naslikati mjesto zločina i onda ćemo ocijeniti kako si skončo.

-Dobri, i ti'š me naslikati ako se strmeknem?

-Hoću ako šta od tebe ostane i ako me njih dvojica nagovore da prijeslikanja skinem lakovane čizme,

da se i ja  ne strmeknem.

-Kako misliš , ako šta od mene ostane i čije čizme.Moje ili tvoje.

-Zavisi  kako si zamislio – i pad je let. Ako je predugačak , na belaju si, ništa ne ostaje. Jok Debine.

-Što njegove, kad ih nikad nije obuo. A i tolikačke  brojeve od laka ne prave.

-Nagovoriće ga Lenji da obuče lakovane čizme , makar i tri broja manje ne bi li se i Deba strmekno.

-Zašto bi se on strmekno?

-Pa jesi li mu jaran ili nisi?

-Deba jesam li ti ja jaran.

-Normalno da nisi.

-Zašto?

-Kako ćeš mi biti jaran ,ako u lakovanim cipelama poletiš spasavati neku Dobričinu hanumu,ha ona

poviče  zino vuk, pa se strmekneš ,prije nego vidiš koji je to vuk zino. Taki levati mi nisu

nikad bili jarani.

-Joj, kad vuk zine to je belaj.Nikad nahraniti.

-I ti bi hranio vuka?

-Normalno da ne bih, nisam lud.

-A vučicu?

-E to je već nešto …

Dobri se smješka;taki su oni .

Umjetnici u presipanju i obrtanju pameti na pamet , sve jedna od druge imaginarnija i životnija, a

bome i dobre pouke nose.

Zapravo ponekad su tako životinjski živopisni da razmišljaju da izdaju zbirku basni. Normalne ne o

njima.

Nećemo sad o poukama , misle mahalaši, nekad ih možda zapišemo i prosvijetlimo neuke prepisivače.

 

Bleki – Ogrni me Mila , bilo čim

 

 Zastrašujući val
Nijanse nježnosti   Prozračni oblaci  Sunčano i valovito

 

Nestvarni krajolik Srce a jabuka grešna  Noć milosti i sna

 

 

kad čujem riječi

ogrni me bilo čim

noćima mi se plače

ne znam kako

nisi me naučila mila

 

 

ogrni me

hladno mi je mili moj

reče a ja maksum

sam samo znao da te ljubavlju

tijelom svojim grlim

živote moj

 

moje ljubavno milovanje

bješe baksuzno

sasvim dostatno

za tvoj kratki Grlice let

 

eto meni noćas jako hladno je

trideset i nešto stađuna

je skoro tu

kako suza nemam

sve odoše sa tobom

onu noć kad su anđeli nijemili

 

a večeras

ja te molim

ogrni me bilo čim

makar dahom

makar rukom

 

samo sanjam

tu djetinju dobrotu

da me grli bilo čim

 

 

 

 

Franc Prešern – Snaga uspomene

Drugi u pomno postavljene mreže
nestalno srce ulovi ti, zla;
za mene ipak još te nešto veže,
što — to se jedva među nama zna.
Između drugih kad me vidiš ljudi,
u govoru se često spleteš ti,
mnogo me puta tvoje srce žudi,
tražiš me okom u kom strah se skri.
Često, dok sjediš umorna k'o sada od buke,
sama, zamišljena sva,
na um ti padne pjesnik tvoj bez nada,
skoro bi da se vrati prošlost ta.
Često, kad tvoj ti ljubljeni zapoje,
i ljubavnom se srećom hvasta mlad,
u srcu bodu pjesmice te moje,
što nesretan ih zbog nje pjevah tad.
Sama si strogo sudila me prije,
sama me oštro sudiš i sad još;
kažu da drugi ipak plaćen nije dobro,
kad tebi kaže da sam loš.
Među nama se diže tvrda stijena,
iz bezdna strmog pod nebeski tron;
al skritih želja plamen neće njena
visina spriječit, da ne sukne on.
Da pamtiš ih, to drugi su te bili
molili, ne mog gordog srca glas;
ne misliš na njih, al’ mene po sili
pamtit ćeš sve do u svoj zadnji čas.

Sitnu ti knjigu mila pišem o Ebu Lehebu i sluganima njegovim

Ne mogu reći da nisam kriv što nisam naučio neke od od adeta i ibadeta.

Ali kako i od koga?

Do tebe ja nisam upoznao nikoga sa kim bih razgovarao o svojim vjerskin nazorima.

Uz tebe se učim , oniliko koliko mi ti svojom čestitošću daješ.

Za one druge ¨” dušebrižnike” nemam vremena i želje , da postanem musliman kako to takozvana i samozvana islamska zajednica ili razni šerijatski pravci – sekte podijeljene i pocijepana u vjeri hoće da mi na silu nature. Nisam ja tužan mila. Moja djeca će biti dobro iako ih ne znam poučiti .

Bitno je da su slobodni i da im niko ne može prebaciti na dobroti i čestotosti.

Za ostalo će se Milostivi pobrinuti.

Mene tješi njegova sura ED Duha i sve one koje koje o govore o ljudskoj dobroti i ljudskom postupku nadahnute Božjom milošću.

Ja , neuk , „otkrih – nađoh „ da je Kuran propisao pet ibadeta.

Ali nigdje ne nađoh da se zbog neizvršavanja prijeti džehenemom.

Uvijek se napominje :

Bog će oprostiti , grijehe osim ako mu pripisuješ druga u vlasti, klanjaš se drugim bogovima ili idolima, i umreš kao nevjernik.

Još me tješi što nisam drug Ebu Leheba.

A skoro svi učeni ljudi od Islamske zajednice ili bilo koje druge vjerske zajednice to jesu. Još se utrkuju ko će zverinjoj vlasteli i poganima  veću čast ukazati.

Meni je dovoljan Bog kao svjedok mojih misli i djela.

Mila moja,

ti moje misli znaš i prepoznaješ. Ja ih ne krijem.

Ako zbog njih zaslužujem da idem na mjesto gdje vatra vječito prži, ja tu više ništa ne mogu. Ne mogu se odreći svojih riječi , jer su moje i izrečene.

I da znaš mila , ja se svaki dan ustajem tužan , blago rečeno, ustajem se skršen od boli , skrhan tolikom nesrećom koju skoro niko ne primjećuje i ne reaguje.

I tako mila to traje čitva moj život…

Svakog djelića sekunde nekog ,nekog dijete, djevojčicu, ženu siluju i kasape.

Neko nema ni hurmu da pojede i umire od gladi.

Majke se prostituišu za šaku brašna da bi djecu prehranile.

Mene to boli mila.

Stotine miliona ljudi nemaju dom i svakodnevno pate i umiru od gladi.

Ne boli me pomisao da li vjerujem na pravi ili nepravi način.

Ja sam zgrožen pomišlju da u Sarajevu ( kao i u diljem dunjaluka) na svakom koraku grade velelepne džamije , crkve , sinagoge i hramove u koje niko ne ulazi, a pola grada gladuje, četvrtina od kontejnera živi ili umire od gladi.

Ja sam očajnik koji se moli i vrišti:

Učinite nešto , pomozite ljudima sakatim od sreće , ljudima kojim ne daju život dostojan Bvožijih robova.

Spasite bar jedan život, obradujte bar jedno dijete, učinite da se majka-prostitutka bar jedan dan odmori.

Ljudi , nemojte danas baciti pare džamijskim miševima da se tove.

Dajte sadaku gladnom i potrebitom.

Dobri ljudi ne idite danas u džamiju,crkvu,sinagogu , potražite bijednog i potrebitog , učinite bar jedan obrok  umirućem od gladi..

Pomozite mu da preživi do sutrašnjeg dana.

A sutra je novi dan , nova nafaka.

A Bog će vam oprostiti, ako ne budete ovu noć nazočni među licmjerima i krvopijama koji će večeras u prvim redovima na džamijskim skupocjenim tepisima , moliti se nekom svome bogu.

I neće vidjeti da gladni bulje u vreće sa zlatom okačene o njihov vrat, koje sakrivaju usukanim rukama poput Ebu Lehebovo užeta.

Ugodna Blaga noć vašim džehenema  dostojnim dušama , Ebu Lehebovi slugani.