Bosna zemlja Božije milosti – Pred ponoćna Galerija

listopad  

Listopad                                                                                           Savršen snježni dan

 

zvjezdana-traskos-izvjezdana-traskos-ii

Zvjezdana raskoš

 

cvijetna-refleksija-i  jesenji-kiovitlac

Cvijetna refleksija I                                                    Jesenji kovitlac

 

cvijetni-vodopad-i  cvijetni-vodopad-ii

Cvijetni vodopad I   i II

 

nije-sve-tako-crno-inije-sve-tako-crno-ii

Nije sve tako crno

 

suze-majke-duboke-ko-uzburkano-more-i  suze-majke-duboke-ko-uzburkano-more-ii

Suze majke duboke kao uzburkano more

 

jesenja-elegija  zavjesa-od-velova-i

Jesenja elegija                                                                Zavjesa od velova I

 

refelejksija-zalazeceg-sunca  

Refleksija zalazežeg sunca                                             Bijela dama

 

Emili Dikinson – Stihovi 80.

 

 

80

 

Naša su žića – Švicarska –

Tako tiha – tako hladna –

Dok u slučajno popodne neko

Alpe svoj veo zanemare

I ugledamo – Daleko!

Italija je s one strane!

Mada ko stražar između –

 Alpi svečani –

Alpi sirenski –

Vječito čuvaju među!

 

 

Alvaro de Campos (Fernando Pessoa) – Odgađanje

Provest ću sutra misleći o prekosutra,
tako će biti moguće; ali danas ne…
Ne, danas ništa; danas ne mogu.
Zbrkana ustrajnost moje objektivne subjektivnosti,
san mojega stvarnog života, umetnutog,
zamor unaprijedni i beskonačni,
zamor svemirski da bi se ukrcao u tramvaj …
ta vrsta duha…
Prekosutra samo…
Danas se želim pripraviti,
želim se pripraviti da sutra mislim na slijedeći dan…
On je odlučan.
Sutra je dan nauma.
Sutra ću sjesti u uredovnicu da osvojim svijet;
ali ću svijet osvajati samo prekosutra…
Dolazi mi želja da zaplačem,
dolazi mi želja da zaplačem gorko i smjesta, u nutrini…

Ne tražite da znate više, to je tajna, neću reći.
Prekosutra samo…
Kad sam bio dijete, nedjeljni me je cirkus zabavljao čitav tjedan.
Danas me samo zabavlja nedjeljni cirkus čitavog tjedna djetinjstva…
Prekosutra ću biti drugi.
Moj će život postati slavodobitnim,
sve moje stvarne odlike pametnoga, odgojenoga, uporabivoga stvorenja
bit će prizvane službenim nalogom…
Ali nalogom od prekosutra…
Danas želim spavati, sastavit ću ga prekosutra…
Koja je, za danas, predstava što će mi ponoviti djetinjstvo?
Čak i ulaznice da kupim sutra,
jer je zapravo.prekosutra dobra predstava …
Prije, ne…

Prekosutra ću imati javan stav što ću ga sutra izučavati.
Prekosutra ću naposljetku biti ono što danas ne mogu nikako biti.
Prekosutra samo….
Spava mi se kao psu lutalici na hladnoći.
Spava mi se veoma.
Sutra ću ti zboriti riječi, ili prekosutra…
Da, možda samo prekosutra
Budućnost…
Da, budućnost

Bleki – Slovo o molitvi

 

Molitva.

Uh, odakle nam vremena za takvo nešto, prečesto misle ljudi.

A opet, Molitva je ona jedina obaveznost koju treba raditi svakog dana.

Neizostavno i bez razmišljanja.

Ljudi su neuki i griješe.

Misle da je Molitva izmišljena da se klanjaju Bogu Jedinom.

A nije tako.

Milostivom nije do toga da mu se ljudi klanjaju reda radi ili zato što im je to rečeno.

On je Molitvu obznanio radi ljudi i njihove dobrobiti.

Vrijeme posvećeno Molitvi je najduhovnije i najplemenitije osjećanje u ljudskom životu. Sama pomisao na Stvoritelja odstranjuje sve strahove i neprijatna osjećanja.

Vrijeme iskrene Molitve je vrijeme odsustva zla u ljudskoj duši.

Ona postaje čistija i uzvišenija.

Dostojna svoga Gospoda i njegovom nauka.

Duboka Molitva, u osami, daleko od prisustva bilo kakvih posrednika , čine čovjeka primječivijim za Milost i Ljubav Božiju, osnov života.

Obuhvaćena uzvišenim osjećanjima ljudska duša razmišlja o neizmjernosti Božije dobrote, strpljivosti i oprostu. I uvijek zanijemi od veličanstvenosti Božijeg stvaranja.

Pomišlja na roditelje, djecu , životnog pratioca i obasjava ga osmjeh sreće.

Tada se javlja težnja da se učini sve što je u čovječijoj moći, da se isprave greške i grešnost svede na minimum. Da se dobrota , razumjevanje i oprost podari svijetu. Da se čini dobro i dariva ljubav i milost. Da se oprosti sestri ili bratu koji greše.

Rekoše:

Ljudski je griješiti, Božanski je praštati. I uzvišeno.

Jer život je jako kratak. Često prekratak. Ljudi su smrtniji nego to misle. A nose teška bremena na svojim leđima. Molitva im pomaže da bar neko vrijeme budu ljudi.

No ,čovjek je satkan od žurbe. Ili nema vremena za molitvu ili vrlo brzo zaboravi njene blagodati. ( Naći ćete da su žene postojanije i predanije Bogu i molitvi.)

Zato je učestalost Molitve jako poželjna, tada se više vremena i pažnje posvećuje dobroti i milosti , uzvišenim stvarima.

Manje je vremena za zlo i smutnje.

Molitva , milodarja koje ona nosi, su nužno potrebni ovim nestalnim i surovim vremenima. Vremenima kada čovjek sve manje zna i osjeća drugog čovjeka.

Zato vas molimo , zaviriti u svoje duše, pronađite preostala zrnca ljepote , okrenite se Nebu i zamolite Boga Jedinog za oprost.

Oprosti će vam se grijesi vaši , da bi vi drugima Božjom milošću mogli da oprostiti.

Hvaljen da je Gospod , za vijek vjekova.

Amin.

Alelujah.

 

 

 

 

Mujo i Fata Pripovijest u četiri čina / Čin drugi

 

 

lelafatma 1imagesimages (4)

Pripovjest  u četri čina

 

 Čin drugi

 Fata obdan pjevala crven fesić mamo,crven fesić u dragana joj,mamo mamice.

Kada bi  joj se Mujo obnoć uvalio ona bi prestala pjevati.Samo bi ponekad jecala:Joj,mamo mamice. Hejbet puta,od akšama do sabaha.Nisu to bili samo jecaji.Bilo tu i stenjanja,i strepnje,i vriskova,i krikova,i plača i smijeha…

Čovjek bi mislio jal’ zaposjednuta,jal’ opsjednuta,jal’ je neko dere, iz kože ibacuje ili joj se nešto između noga zakantalo.A možda je neko i plaho tuče i ruži.

Ponekad bi joj izletilo  , nemoj molim te mili,to Mujo,jače,brže,ne prestaj mili,tako mili moj.

Taka je buka iz Fatinog halvata dolaztila k'o da je Mujo; ili neki hamal ili  teški radnik,koji u njenoj sobi nešto udara i ruš.

Komšiluku počeo dosađivati crven fesić.Ma'ma se zabrinula da joj se kći nije razbolila,da joj neki hodža nije sihire bacio,pa je džini zaposjeli.Svo ono noćno glasanje nije normalno za finu begovu kćer.

Fata više nije išla ni u džamiju,ni na sokak,ni u bezistan,ni u ženski hamam.

Za djevojačka sijela nije htjela ni da čuje.

Ne sluti to na dobro.

Mujo se oko plota i kapidžika više se ne mota.Fata ga ne spominje,ni jednu riječ da o njemu zucne.

Nisu to čista posla,misli majka.Hodžu nije mogla ništa da pita,prvo begovska su kuća ; sramota je.Drugo hodžama nikad vjerovala nije.Ovaj od njihove džamije joj jednomn  tražio,kaže sevap je hodži dati.On je ilmija „iz“.Ona ga kišibranom heknula,sedam dana mu modro oko bilo.Poslije mu to oko postalo razroko i oćoravio,dibidus.Tako vam to ide,aferim za aferim.

Potrefilo se,u to se vrijeme razboljela  nena Fatina.Ništa opasno.Morala je Fata otići njegovati dva-tri dana.Majka sestru Meleku joj,  poslala sa njom.Da pripazi da ne bi Mujo odnekud banuo i kakav zijan napravio.Ko veli, oće Mujo,ugursuz je to.

Majka nije mogla neni ići,nema bega a begluk veliki.U frtutmi Fata zaboravila haber Muji poslat da ne dolazi.Umorila se begovica,čitav dan radila.Čifluke obilazila i rod sabirala. Održavati begluk je veliki  posao za ženu.

Pred akšam popela se u Fatinu sobu,sumnje je muče.Ništa sumnjivo ne nađe.Kod Fate sve uredno,sve na svojem mjestu,Tako je ona riktala i nariktala.Blista soba cakum pakum.Kako akšam počeo padati,sunce u zalasku prikrile bivši demirli penđer.Popela se,provjerila i rahat u Fatinom krevetu zaspala.Zaspala i sanja i umeko i utvrdo, jadna li joj majka!?

Mujo tu veče prvi put,od pokazivanja prsta bez nokta, dobrano odocnio.Majka ga korila što svaku veče izbiva iz kuće.On ljut zbog korenja i kašnjenja odmah sa prozora na usnulu ženu naskočio.Dok se žensko čeljade probudilo i snašlo Mujo već bio u po posla.

Bio silno nervozan što je kasnio,moralo je nekako nadomiriti Fatin lelek.Bio silovitiji i žustriji nego inače.Žena nije imala kud,nego mamo,joj mamo mamice.Izmicala se ona ali Mujo ne da.Majka i Fata glasom i stasom nalik.U mrklom mraku lahko hin insan mogo zamijeniti. Stalno je stizo i prestizo.Mislio to ga Fata izaziva.

A žena opet nema kud nego: joj mamo mamice.Više i ne bježi.Sada zna odakle i zbog čega  Fati ono: joj,mamo mamice.Sada zna da Fata nit je bolesna,nit su je džini zaposjeli,niti hodža sihire bacao.Ono o džinima bi se jš moglo razmisliti,ali sada ne može,Mujo ne da.I više joj nije ni krivo i nije bilo kukala joj majka,već samo:joj mamo mamice.

A beg ,muž joj za dva'es't godina braka  ni jedno uh da joj izvuče.Zalelekala majka načisto,grlo je od leleka zabolilo.Stišavala se ona,ali ne pomaže.To njoj samo od sebe nadolazi i vrišti.Nije to ni njen,glas konta.Fatin je.Tako se Fata glasa:joj,mamo mamice.I poneka suza,ali i nezadrživi vesili smijeh,Morala ga prigušivati.

Što ti je život.Morala majka na ćeru da posumnja,da je provjerava pa da zaleleče.Joj.mamo mamice.

Po navici Mujo sabah zorom kući,nije vremena ni vida  imao da pogleda Fatu,samo poljubac na brzaka,pa kliz da ga ko ne vidi.Htjela ga žena još jednom povući na sebe,ali skontala uskoro će sabah,prepoznaće je Mujo i eto sramote.Teška srca ga pusti.

Begovicu jutrom stid spopao.Čerinog ašika ona povalila.Miris je odaje.Nije ga ona povalila,on je nju zaskočio i nikako se nije mogla iskobeljati.Nije samo ona kriva,Fata je više,pravda sama sebe.U početku.Poslije joj se nije dalo.A najposlije joj se i omilililo.

Okupa se begovica,namirisa i rubin odoru obuče, pa je brzo svuće.Ona bi čitav dan u svili i kadifi proboravila samo da bi Muju dočekala.A ima posla,begovica je ona i zastidi se.Večeras će ona Muju dočekati.

Dočekati i nalijepiti ; šta joj to od malodobne kćerke radi? Ljutita a razigrana,vesela a postiđena: vazdan nešto radila i pjevala:Joj,crven fesić u dragana moga,joj mamo mamice.Butum se komšiluk zaibretio.Fate nema,sad joj majka istu pjesmu pjeva.Nisu to čista posla.

Dan majku izmorio,a ni prošlu noć skoro oka nije sklopila,pa u ćerinu sobu prije akšama pošla da malo otpočine.Hoće Muju da dočeka i svaku mu riječ ružnu što je mogla smisliti iskanta.Mislila Mujo dolazi nešto kasnije,k'o ‘no sinoć na priliku.

Zalegla umorna žena pa utvrdo zaspala.Ne mere poslije sinoć biti:Žena zaspala i sanjala i utvrdo i umeko,jadna li joj majka.Nije više neupućena.Mujo je bezbeli dobro uputio.

Dođe Mujo,mrkli mrak,noć bez mjesečine.Pronađe Fatin krevet,ovaj poširok k'o francuski ležaj,sav u šiltetima i dušecima.Leže Mujo pa stade milovati Fatu.Majka joj toliko umorna bila da se probuditi nije mogla.Sve pokušava da se rasani i nasrtljivca odgurne,ali ne može slaba je.Mujo je mazi i miluje i ljubi i svalči.Lako mu hanteriju svuči.Samo jedan potez preko glave i nema je.

Žena,majka ga odguruje,pokušava da se rasani.Mujo navikao da se Fata tako igra i mazi,da ga odguruje,mami i odbija.I uvijek bi dala da je on nadvlada.I ovaj put žensku Mujo nadvaladao. Kasno ona sebi došla.Krv joj već uveliko prokolala ko vodopad sa Skakavca,u glavu,u srce, u đardin je udarila i ne može ona ništa drugo samo ono:joj,mamo mamice.

Mujo je opet mazi,ljubi i miluje,nježno mazno,pa jače i čvršće.Tako se to radi,misli žena a ne ko muž joj trt,mrt i gotovo i na drugu stranu se okrenuti,bez riječi bez milovanja, cigar ispušiti i zahrkati.

Tako misli a u njoj i Muji se novi nagon rađa i oni ponovo i gore i dole,i uzduž i poprijeko,i ukrivo i upravo,i utvrdo i u meko,preko šilteta,dušeka i jastuka.sve dok ne bude ono njeno:joj mamo mamice i malo potom ono njegovo:uh,uh i uh.

Prođe ponoć,sahat kula otkucava,čuje se.Ona shvati da nije Muju nalijepila što joj ćeri ovakve stvari radi.Sada je i kasno da to učini.Bila bi to bruka i sramota za begovsku kuću.Čera i majka istog zagonđiju imaju.

Jes zagonđija van taki,ali to bega i dunjalok to ne bi interesovalo.Moglo bi kamenovanje ili bičevanje da padne,namah.Joj majoko moja; črečenja valjda neće biti.Normalno,ako preživi kamenovanje.

Šuti begovica,negodovanja nema,malo se radi svoje časti otima i ne da.To Muju pali i uzbuđuje,on silovitije navaljuje i ne pušta dok ne čuje ono njegovom uhu drago:joj,mamo mamice.Tek tada on može odahnuti i prosuti ono svoje muško uh,uh i uh.

I tako se vas cijelu noć ganjali.Ona sve ko bježi i neće,svako malo zacvili i zaplače,nekad krikne ili zacikoće, nekad Muju prevrne pa ga ona zajaše.Na  kraju se svede  na ono vrlo jednostavno:joj mamo mamice,i ono inatli uh,uh i uh.

Prije sabah zore mora Mujo megdan napustiti,žao mu volio bi on još,ali dušmana svugdje i o svakom vaktu ima.Begovica ga zadržava,zaboravlja na stid i kamenovanje,gotovo je; u njoj se iskonska žena probudila.Mujo jako zavolio Fatu,ne želi da ona nagrabusi i pati.Poljubi žensko,pomiluje po kosi i grudima da ga želja mine:pa kroz prozor klisnu.

Osta begovica na ležaju,gola i uzavrela,čaršafima se obmotava,prelijeva se sjajno tijelo u zvukovima malopređašnjih strasti i uzdisaja,upija mirise dva tijela izmješana na šiltetima i jastucima.Ona počinje da tone u san i sanja da usisava Mujin ponos:joj,mamo mamice…

U glavi joj se vrti od miline i neke ljepote i ne može da zaustavi suze,i ne može da se otme jecajima iz kojih se budi glas,kristalno čist i ženski snažan:

Crven fesić u dragana moga,joj mamo  mamice.

Ona je radosna i tužna.U njoj procvjetava  djevočica koja  nikad nije nabrekla u ženu.Ona osjeća da se probuđena djevojčica pretvara u strasnu ženu,željnu prave ljubavi i strasti.

U tom začuje zvuk begovskog  fijakera,to se njene ćerke Fatima i  Meleka vraćaju od nene.

Majka oblači anteriju boje divlje  boliglave u punom cvatu,raskošno izvezenu đuvezli i srebrenim arabeskama što prizivaju Šeherezadu,Salomu  i Alhambru.Navlači je na raskošno i nabreklo tijelo,koje još vri od cjelova,milovanja i obljuba prethodne noći i hita u susret kćerkama.

Dok žuri bujne, mramorne, svilene  grudi hoće da iskoče iz haljine.On im ne da,vraća ih i lagano miluje.To je Mujo sinoć ljubio.Sada vajar sedefaste noge i bjelokosti ruke bježe iz anterije, postiđujući svilu kojom je anterija istkana.

U prolazu zastaje  kraj šadervana ,pljusne se i plakne po licu,grudima i kadifnom đardinu,da se malo ohladi i smiri.Teško će to ići,žena se probudila i sada budna ,ovog dana;noći dvije svoga podatnog i obljubljenog tijela sanja.

Ćerke joj lete u zagrljaj,majka Fatma ih ljubi i plače.Od tuge i sreće.Ljubav je sustigla.

Kćerke je začuđeno gledaju i pitaju se otkud ta iznenadna ljubav i blagost.

Kraj drugog dijela

-nastavci slijede –

/Treći dio 6.juna/ srpnja 2019. /

Bleki – Zaboravljeno dijete

 

 

Gledam ih

pomno

pomalo ružno

vidim

lijepi su

ti ljudi što zabrinuto hode

pored drugih

nijemi u vir života

poput kerova koji se igraju repom

zaviru i tonu

 

niko da podigne pogled

zaviri u nutrinu svoju

potraži dijete

željno igre

koje moli

pogledaj se kakav si posto

plašiš me

u meni toliko ljubavi ima

živote bi mnoge potrošio

ali nju ne

 

daj molim te

samo jednom se uvrni osvrni

i počni poklanjati

moljeni se nije osvrnuo

ja sam samo nijemi svjedok

dijete je po ko zna koji put odgurnuto

bijesno i nogom u tur

 

koja ga ljubav spopala

zar u odraslim godinama gluposti raditi

znam dijete će se opet javiti

zna da će biti odgurnuto

šutnuro nogom

ili još gore

ipak nada

možda će jednog dana

ona nada

jedno blistavo oko

da ta nada

jedna kristalna suza

biti glasovornik njegov

 

Sergej Jesenjin – Tanjuša

 

 

Nema divnije devojke od Tanje,

crven rub na skutu, bluze talasanje.

Jarkom iza plota Tanja nekud hodi.

Mesec s oblacima kolo šumno vodi…

 

Istrči momak, govori joj tugu:

“Radosti zbogom, ja uzimam drugu.”

Ohladila se ko u polju rosa,

a kao zmija rasplela se kosa.

 

“Momče plavokoso, bez vređanja dugog,

moram da ti kažem: polazim za drugog.”

Nisu to zvona jutarnja, već cika.

Svatovi… Ne vidiš lica konjanika.

 

Tuži rod Tanjin, nisu kukavice,

od topuza brzog ranjeno joj lice.

Crven venac krvi slepljen joj na čelu.

Najdivnija beše Tanjuša u selu.

 

Ezra Pound – Pojava plesačice

 

Tamnooka, o ,ženo mojih snova,
U sandalama od slonovače,
Tu nitko nije nalik tebi među plesačicama,
Nitko s hitrim nogama.
Ne nađoh te pod šatorima, u tami prigušenoj
Ne nađoh te na studencu između žena s vrčevima.
Tvoje su ruke mlado drvo ispod kore;
Tvoje lice kao rijeka obasjana.
Bijela kao badem ramena su tvoja;
Kao mlad badem očišćen.
Ne čuvaju te eunusi; ni rešetke od bakra.
Tirkiz pozlaćen i srebro krase odmorište tvoje.
Smeđa halja zlatom protkana
Skupljena oko tvog tijela,
O Nathat-Ikanaie,”Stablo na rijeci”
Kao potočić među rogozom,na meni su tvoje ruke:
A prsti tvoji k’o rijeka sleđena.
Tvoje su djevice bijele kao oblutak;
Njihov poj te okružuje
Tu nitko nije nalik tebi među plesačicama;
Nitko s hitrim nogama.

Galerija Bosna zemlja Božije milosti u 15 03

 

 

Zemlja iluzija Zemlja krvi i nestajanja

Zemlja iluzija                                                                          Zemlja  krvi i nestajanja

 

Tišina i smrt  

 

Tišina i smrt                                    Prozračno i blijedo

Krvavi dunjaluk  Ima nade

Krvavi dunjaluk                                                             Ima nade