Blažena Luca – Deseti dio / II nastavak

 

 

*

Budim se . Ne , ne budim se . Sretnim se . Sunce je visoko . Pružam ruku , plahta pored mene je prazna i hladna . Ne opet . Ne mogu , ne mogu  to opet podnijeti.

Ovog  jutra se , moje  umorom pokošeno tijelo , ulijenilo i prepustilo toplini snova. Tuga kao da se rasplinula u hiljadama onih valera o kojima je Dobri pričao . Svaki moj damar je mirisao i cvrkutao ljubavlju . Svaka moja pora je vapila i molila :

-Nemojte mi ga sada oteti .

Tog jutra, za koji sam podsvjesno znala da je od  onih koji rađaju nadu , moj se um ulijenio .

Sanjam da   latice bijele ruže padaju po meni i prekrivaju me svojim oblačastim mirisima . Prelijepi anđeo lebdi , krilima svojim me štiti i miluje . Latice se boje krvlju i  stežu  me tako da ne mogu da dišem . Nikako da do vazduha dođem , hoću da zovem Dobrog da mi pomogne , ali nemam snage.

Osjetim da je on na vratima i da me gleda .

Anđeo u snu , anđeo na vratima . Pa nek se ugušim . Ništa mi više ne treba . Sretna sam .

Ulazi , spušta mi jedan poljubac na usne , lagano da me ne probudi , drugi utiskuje na čelo , tamo gdje se ono spaja sa kosom . Ne vidim mu oči , ali osjetim jednu suzu na mom licu kako me peče i miluje . Poljubi mi ruke , i lijevu i desni i čelu ih prinosi . I srcu ih prinosi .

Znam da ih je duši prinosio . Blagost me neka i osjećaj sigurmosti učinio lakom ko leptiricu razigranih krila . Osjetila sam  da me ona miluje ,  ali sam zaboravila gdje mu se duša nalazi . Vrlo blizu srca. U to  sam sigurna , jer sam vidjela da srce moje   luđakom  nadom bije .

Nevoljko je pošao , ne odvajajući pogled sa moga otkrivenog tijela u cvatu , zastao je  na vratima , poljubac , dječiji , rukom mi šalje , okreće se ,tiho zatvara vrata i odlazi.

Danima poslije ga pitam , kako ga nije sram gledati golo žensko tijelo dok žena spava.

On se nasmije i sasvim ozbiljno kaže :

-Veče prije , kad  ne znah za se , ti si grudima i skutima  milovala i gnječila , još i sada mirišem na tebe . Nisi se ni ti sramila , jer znaš da u  ljubavi nema stida , samo poštovanje.

Onda mi mozgom sjevne.  To se on opet  iskrada . Odlazi .  Opet mi bježi.

Vrne se i poljubi me , malo jače ,  da se rasanim .

-Ne bježim mila . Idem da se zahvalim onim mahnitovima .

Tek tada postadoh svjesna da me muzika probudila . Mahalaši uvijek varaju smrt i život slave.

-Dobri su oni, ali ne znaju mjeru. I upravo zbog toga ih volim i beskrajno im vjerujem . I onom tvom  Esi . Mrak čovjek . Kao da je sa Bjelava . A gore , malo više njih , ima i Gornja i Donja Mrakuša . Sve same bašče , đardini , grlice i ljubav . Često mo ga viđali kako jorgovane miriše .
Čije i kakve ? E ,  jesi  radoznala . Pitaj ga , možda ti nešto lane . Bolje nemoj , nećeš od njega ni slova izvući . I nikad niko nije . A zastidjećeš ga  . Nismo sigurni , ali Deba kaže da je po jednoj od te dvije Mrakuše i prezime skonto. Mraković . Valjda od Gornje . Ta bi mu bolje čehri pristajala .
Neka ih još malo , dok se vratim . Samo poslić da obavim . Eso će me odvest i vrnuti . To je, da   opet nešto ne zabrljam . I da se ne brineš .

I ode  . Ni kamo , ni zašto . Uvijek neki poslići,  a život mu bucakaju ko budala novine . I ne znam šta mi je ?  Ja skroz pošandrcala . Počela da pričam i pišem ko mahnitovi sa Bjelava.

Taki vam je on . Samo se okrene i ode . A ti Milla  Luce plači .

 

Uvijek bi me zvao Mila , vrlo rijetko mila moja,

Rekao mi je imena su previše štura i opšta da kažu kako me doživljava . Mila je milina koju mi stavraš u duši. Mila je bol od prevelike ljubavi koju gajim za tebe.

 

Nikad me nije zavao Luco ili Lucija kao drugi.

Kad bi nas vođenje ljubavi raznježilo ili bio raznježen mojom dječijom nevinošću

zvao me Luce moja . Tako me zvala nesritna  mater moja . I Dodo moj.

On je znao kako će me raznježiti i rasplakati . Osjećala sam se tako sićušna u njegovom zagrljaju i uvijek bih isplakala svoje boli . On bi rekao Luce moja , ja bih plakala.

On bi rekao , ne boj se mila Luce moja . Ja bih se isplakala. On bi rekao ne boj se Luce , ljubavi moja . Ja bih ridala .  Zeru po zeru , suza po suzu i ja sam ozdravila.

Ozdravivši  shvatila sam da ga volim toliko da ne mogu bez njega . A morala sam. I to odmah , bez odlaganja . Znala sam , asnije bi nas to moglo ubiti.

Kada je bio u groznici , u bunilu , u umiranju , kad su mu oči bile zavrnute ka mozgu , glas iz te tame me ne pita , nego samo konstatuje i zabada , gura zadnji cenat sablje kojom  me danima kasapi i kolje .

-Ti si izgleda zaboravila da si od dobrih ljudi rođena . Nikad ne pričaš o njima . I nastavi da ječi i da se trza  , ko  struna gutare kad u nju ciganin istresa svoju dušu .

Tek tako , to reče i zajeca :

-Nemoj to činiti , mila moja.

Moj mozak nijemi i vidim da se vijuge ravnaju i brišu   , kao u umrlog priključenog na sisteme održavanja živots . Alarmi se glasaju , linija je ravna , svi se uzmuhaju , pomoći nema , samo neko uplakano čeljade vrišti . I ja čujem u ovoj sobi se javlja vrisak . To nije vrisak to  je zvuk zaboravljenih alarma koji upozoravaju na atomski napad .

Okrećem se po sobi .  Nikog sem Dobrog i mene nema .Vrištanje  ne oprestaje samo se pojačava . Gledam Dobrog on tihom skoro bešumno ječi i trza se . Ne glasa se . Pa odakle ta nepodnošljiva rika hajvana , kojeg macolom u mozak zatucaju .

I tada shvatim to ja , šestogodišnja djevojčica stojim iznad tijela mrtvih roditelja u njihovoj sobi i vrištim . Znam da su mrtvi jer se ne miču . I krvavi su . Mnogo je krvi . Tata je zagrlio mamu . Pritišće joj jednu sisu , onu koju sam više volila da dojim . Kroz prste mu hjoš uvijek prodire krv .Njemu fali oko . Tu je krvavi otvor . I odjednom ja , šestogodišnja Luca prestanem vrištati . Sjetila se riječi onog svećenika koji me  volio pipkati , da smrt nije ništa . Ljudi odu na nebo i tamo čekaju svoje . Sad samo plačem . Više zbog mame , ona je uvijek vesela bil a. I uglavnom tužna . Otac , vremenom postajao  čutljiv i zao . Vidjela sam da je mamu vrlo često tukao .

Jedan krvavi trag vodi do prozora , Zavjesa strgnuta i pokriva onog  čiku koji se uvijek nasmijan bio . Sjećam se da bi me tada mama , sa bedinerkom slala da odim na rivu . Voljela sam te odlaske . Uvijek bih dobila vanilin sladoled . I to dvije kugle . I koktu .

Ja šestogodišnja djevojčica gacam u crvenoj boji . Skoro da nisam ni svjesna , da je to krv . Satima gacam i školicu igram . Krvlju je nacrtana . Nikog nema  , svuda tišina je oko mene.

Gladna sam . Probam krv . Malo slankasta . Bljak .

Sišla sam sa sprata i sjela na stepenice . Znam da će bedinerka naići . Naišla je i povela me sa sobom .

Sutradan je došla mamina sestra  Ane i rekla da ću ići sa njom u Sarajevo . Tamo ona živi . Više nikad niko nije pomenuo moje roditelje . Nisam ni ja . Jedno vrijeme sam se molila za nju , ali sam prestala . U Sarajevu se ljudi ne mole toliko mnogo , kao kod nas u Splitu . I nisu toliko opaljeni suncem . Vrlo su blijedi i providni . Valjda sam svoju svijetlu put zarazom primila od njih .

Nema veze što je  Luca dijete samo par trenutaka vrištala . Ja vrištim i dalje , ali pogled na dijete koje umire me presječe . Pa ja stvarno nemam nikoga , osim njega . Tetka je umrla malo poslije Dodine pogibije . Nikad se nije udavala . Bila sam joj kao dijete , i ja sam često zaboravljala da mi nije mati .

Ljutim se na Dobrog iako se sa životom dijeli .

Taki vam je on . I kad ga groznica drma i kad ne zna za sebe , dušu čeprka i ja moram vrištati.

Ali on , onaj jutrošnji  , se vraća . Nije nigdje išao , samo me pustio da osjetim samoću i da mi sjećanja rade.

Zagrlio me , pa sageo glavu , usnama mi skupljao suze i pio ih . I kao da nikad nije vidio suze

zbunjuje se  :

-Vidi , vidi , baš su slane . I slobodno vrišti i plači . Kao prava pizdunka .

Šta ću nego se nasmijati . Zagrlim ga , zažmirim i poljubim . Čvrsto ,  jako , ljubavnički , kao Dodu nekada . On se odmiče i ustaje . Šta mu je . Da nije…

-Nisam mila . Ja želim da ljubiš mene , a ne prošlost . Idemo da onim napolju otkaz uručimo .

Oni napolju , ustadoše ko vojnici pred starješinom i nakloniše mi se . Mojsije i Lenji mi poljubiše ruke . I jednu i drugu .

Deba mi oprilazi i cereka se:

-Jel’ te…

Nije zavšio . Dobio je dvije noge u potkoljenic . Jedna Mojsijeva ,  druga  od Lenjeg. Eso malo sporije trza i za pendrek . Hoće da ureduje , da brani šeficu .

-Šta vam je konji jedni ? Šta se ritate . Samo hoću meleku da pitam , da li je ovaj naš slunto sinoć uplašio . Ništa više .

No, ja sam radosna  , vas bih dunjaluk izljubila.

-Nije Deba , nije me natakario . Tebi bih prvom rekla bez da me pitaš . Dušom se dijelio . I uplašio me toliko , da sam mislila da će mi srce puknuti . Uplašila sam se toliko da bih ga umlatila da mi je umro . Sad ga je groznica popustila . A nadam se i da nije , da ga opet grijem . Ostalo  je u Božjim rukama.

– Onda će sve biti dobro . On ima neke veze gore . Nego ga , za svaki slučaj opet  , ovih večeri, plaho pripazi .  Hajmo se  mahlukati  maknuiti odavde i  sada za pravo zapiti . A ti nam malena javi ako te bude diro ili sekiro , da ga mi malo naerendamo.

I odoše. Sva trojica i vuku Esu sa sobom.

Kreneše u votaži.

Taj život im uzeo sedam dana.

Kasnije sam čula da se Eso Mraković jedva uspio opravdati kod žene . Išli mu  mahalaši , sa drugama kući , da ga opravdaju . Samo je nasmijali i dever joj napravili . Tri joj dana sa imanja nisu mrdali . I nije im vjerovala . Vidi Aiša da i njima i drugama  viri iz očiju ono što je i njoj  nekada virilo . Sada malo manje , dvije kćerke su tu . A Esi vatra iz očiju niti manjka niti se stišava . Ko konj vrani gazi . I neka . Neka je taki dok je živ . Da nije taki ne bi ga ona begenisala , niti ćeri sa njim izrodila . I ne bi dever trpila da nije taki . Nije ona ljubomorna , samo se boji neka će joj ga ukrasti . Vrijedan je on i veseljak . A kad udruži osmjeh , gitaru i oči . santu leda bi na šilte namamio .

 

 

Blažena Luca – Deseti Dio

 

 

 

*

 

 

Ja na muci. Kako da se skinem kad nikad nisam gola pored muška legla. Osim… Kago da ga ugrijem kad ne znam kakav je dodir muškog tijela.

On se ukoči , uspravi,zakoluta očima , pa se počne talasti.

Meni u ušima  tople riječi bruje :

Ne mogu te nikako zaboraviti ljubavi mila .

Zato dođi   da ti snove sanjane poklonim

Zato dođi   da ti pjesme nježne pjevam

Zato dođi   uhvati me za ruku

Zato dođi zagrli me čvrsto jako

Zato dođi meni i ne boj se više mila

Dođi svojoj ljubavi ljubavi jedina .

Šta ću ja opet moram plakati . Baš sam neka razmažena pizdunka . Barem se svučem i zagrlim ga . Čvrsto da mi ga ko ne ukrade.

Nisam osjetila nikakvu bojazan , ni sram.  Samo vrelinu  tog gorućeg  tijela koje se dijeli . Tačno  mi se priviđa da pehlivani na tankoj , najtanjoj liniji.

I puštam svoje svoje  srce i boli  da ga griju a moja trinaestogodišnja tuga izbije , odlazi iz mojih grudi, kao da nikad nije postojala:

-Još ne sviće …

Samo što sam prvu riječ pustila , zatitra Mojsijeva bjelica . Pa gitara . Prepoznajem moja gitara me parti . Eso je svira . Čula sam da nikud bez gitare ne mrda . U gepeku fiće uvijek je tegari .
Kao da vidim , Debine razvaljene žvalje , dohvatio se tarabuka i tandara . Ali ne mahnito , kako to inače ćini , već nježno kao da mu je lira među koljenima . Lijenog  se krneta ne čuje . Znam , pustiće on dva , tri akorda tek toliko da moju bol gurne u provaliju , gdje se gube oči ovog nevoljnika .

Pjevam i plačem , ne zbog boli svoje . Nje više nema. Nego zbog ovog djeteta koje mi se gubi ,a ja nisam spremna  da ga pustim, jer ne želim novu bol koja će nas oboje ubiti..

Vreo je , kao vazduh u pustinji . I znam sada je usamljen . Najusamljenije biće na ovom svijetu . Bori se . Trza se . Ne da se.

Tek ponekad jekne :

-Nemoj , mila . Ne čini to .

Znam ne govori meni . Ja mu ništa ne činim . Samo ga umotavam u svoje toplo tijelo , pjevam i plačem .

Taki vam je on . I kad ne zna za se , hoće o ljubavi da se pjeva.

Stišćem ga  i grlim . Glavu mu na grudi tople stavljam . Ne znam zašto , on se okreće i odmiče . Valjda i nesvjestan neće da skrnavi bjelinu moga tijela .

Taki vam je on . I kad umire , ne da , na nevinost  grlice svoje .

Onda  sam prestala pjevati . Imam prečeg posla . Stisnem ga da mi ne bježi . Ljubim ga u krhki vrat i meku  kosu  koja miriše mojom mladošću .

-Nemoj da bi mi sada umro , mili moj . Ubila bih te . Šta bih ja bez tebe ?  Zar mi nije bilo dosta boli . Još i ti  treba da mi odeš . Nemoj ubiti svoju djevojčicu , mili . Molim te  , nemoj . Daj mi barem još samo malo tvojih dana .

Suze mi  počinju još jače teči . Vrele su . Bol ih zapekla . Prelivaju se na njegovu kose , pa na vrat , preko leđa , čitavog ga zapljuskuju . Ja hoću da ga obrišem . Uzimam paškir . On me uhvati za ruku i slabašno je stisne . Pokušava da mi brani da ga brišem . Prvi put je učinio   pokret koji nije padanje u ponore , iz kojih se mnogi ne vraćaju .

-Nemoj mila , ne čini to.

I drhti , počinje tiho ječati .

Taki je on . I kad ječi , ja se moram smijati , jer nenadano sjećanja klize…

Od 1968.  se u mome gradu , pojavljuju neki eksponenti nezabilježeni u našoj policijsko-socijalističkoj poraksi . Ima znalaca , neukih ljudi i neznalica . Ima časnih , poštenih ljudi i kriminalaca . Ima dobrih ljudi i mnogo komunista . Naš posao je da branimo ovaj svijet od neznalica i kriminalaca . Tako sam van ja razmišljala .

I sada mi tu , na mojimčvrstim bjelokosnim dojkama , na mojim Lucicama , jedan od njih umire . Lijevo mi oko zaiskri , a iz  desnog   suza ne prestaje da lije.

Na um mi palo kako  je jednoć jeknuo , zbog neke gluposti koja mu se motala po slatkoj glavici.

Opet on nešto nije razumio.

On je taki . Nikad ništa ne razumije , a sve mu je jasno .

Kod vas insana se dan završava u ponoć ili nula nula  , pa još jednom nula nula časova , kako neki pametuju . Ha se priko toga  samo jedan stotina , jedna sekunda natakari i bude pet nula i na kjraju jedinica ,  počinje drugi , novi dan , drugi datum .

Kako neko zna kada nastupa to  nula nula i opet nula nula časova . To nekako i mogu svariti . Kod vas vlast kaže tako je , vi klepite ušime i  papci poviču tako je . Ono što me istinski buni ,  je finta da  ( novi ) dan počinje u ponoć . Nije mi nikad bilo jasno kako dan može započinjeti u ponoć . Čuj molim te dan počinje  pet šest sahata  prije sabaha . To nikad nije bilo , niti će . Barem koliko se mi u mahali  razumijemo u geografiju . Ono u što se ne razumijemo , drugi još manje poznaju . A geografija vam je najopširnija nauka . Vi nju izmislili da možete u  nju  sprcati šta god vam na um padne .

Evo na primjer , neki neku obljubi . Vi kažete to je čista geogarfije , jer se to desilo na toliko i toliko stepeni širine i toliko i toliko stepeni dubine .Pa onda uključite strane svijeta . Neću se sad pitati kako znate koja je koja strana svijeta . Pa klimu , i vrijeme , pa još hejbet toga , samo da bi trač bio sveobuhvatniji .

To se jednostavno  kaže , dvoje je vodilo ljubav , zato što se vole . Čak ni to ne treba reći . Šta ,  kako i gdje će se  ta ljepota desiti , to je   problem problem oni koji se obljubljuju . Isključivo . Već kada ste navrli na geografiju , komotno uključite fiziku , hemiju i biologiju . Samo nemojte pozivati filozofiju , loguku i psihologiju upomoć . Kad se dvoje zgomba tu ništa ne pomaže . Ni malj .

Vrisnu :

-Neee…

I klonu .

Uplaših se . Jedva da diše , ali bar nema grčeva .

Osjetim da ga moje suze griju . Da mu prijaju . Još čvršće ga zagrlim .I vrele suze  za njega lijem i ljubim ga u sljepoučnicu .

On se se malo po malo umiruje i opušta .

-Bože mili , pa on još miriše na bebu . Ne tražim mnogo Gospode .  Nikad nisam , osim da me primiš sebi . Sada hoćeš da mi ga uzmeš . Zar mi nisi sve uzeo , i nisam se bunila . Molim te nemoj i njega . Samo mi ga vrati . Biću dobra . Samo daj da mi se moj maleni vrati .

Neka lagana tišina , koja nije sa ovog svijeta   uvuče se u  kučicu . Ništa se ne čuje .Ni muzika .

Ni kiša . Kao da sve očekuje nešto . Samo suze moje žumore . Padaju po njegovom tijelu i klize kao rosa po djevičanskoj ljubičici . Kao da smo tišinom i prazninom odjeljeni od ostalog svijeta . Dobri i ja sami na kraju svijeta . Nije me briga , samo da mi se vrati.

Nije se vraćao . Samo je sve tiše i tanje disao . Gubio se . Hropac i ništa . Presta da diše . Ja sam kip . Ja sam sleđena gromada . Ja sam rekvizit , pozorišna lutka odbačena iza kulisa , što nepomično zuri u glavnog srtistu .

Tišina . Tajac.

One se dvije pojaviše . Prvi put otkako je Dobri došao .

Ne obazirm se na njih . Sada je sve  sasvim nevažno.

Pakosnica:

-Opauči ga , bona , iz sve snage . Zar ne znaš da doktori pljusnu bebu da zaplaču . Hekni ga iz sve snage , da te više ne sekira . Mlatni ga iz sve snage da više ne plačemo . Molim te , samo me ovaj , jedan jedini put poslušaj.

Dobrica:

-Poslušaj je . Ionako nemaš šta pametnije raditi .  Zvekni ga iz sve snage da mu se sve zamanta i da mu se život prisnije .

Ja ga lupim polako , ženski .  Žao mi sjenovito dijete tući . Jer on bijeli , postaje sjena i vazduh  .

Pakosnica mi priđe , uhvati me za lijevi ruku . Onu od srca . Dobrica mi priđe , uhvati me za desnu ruku . Onu od milosti .

I moje ruke spucaše , iz sve snage , djetinje lice . Prvo lijeva , ona od  ljubavi , hek , pa onda desna , od duše , zvek . Glava poleti  lijevo ,  pa desno. Ta dva brza tap tap i ništa . Okrenem  se , pa  ih bijesno pogledam.

One prstom upiru iza mojih leđa . Osvrnem se .

On se uspravio . Sjedi . Oči mu okrenute naopako . Nema zjenica , samo bjelina . Znam da me vidi.

Zagrobni   , ne njegov glas ,  grmi na mene :

-Ne znaš šta si tražila , ali evo ,  molba ti je uslišena .

Svi bi se uplašili od te prilike . Go ,  krvav , izobličen , modar , izgreban , slomljen , sa tom besprizornom bjelinom umjesto očiju , ne čini se od ovog dunjaluka . Pobjegli bi i duhovi glavom bez obzira.

Ne i ja . Meni samo on treba . Nije bitno sve da je i meit . On je moj , samo moj . Ne dam ga .

-Samo mi se vrati mili . Zagrli me . Molim te . Pogledaj me i reci mi :

– Kako ću te bona zaboraviti .

Samo mi to kaži mili.

Da  samo oči imaš , vidio bi ljepotu koja se ne smije ostaviti i bolom skršiti..

Da  imalo uma imaš ,vidio bi   neizmjernu dobrotu i tihu mudrost , koju treba prviti na srce i unijeti u dušu .

Vrati mi se mili i zagrli me . Molim te . Samo ti to tražim . Ili me povedi s tobom . Znam da ti to možeš . Molim te .

Nije me zagrlio . Bar ne još . Nije me ni poveo  sa sobom  . I neće . Otići ću sama. Za našom Malenom.

Povratio je na moje gole tijelo . Modrozelenu  zindansku tekučinu . Litre nje . Začudo mirisala je na ljubučice i nebo .

Klonuo je . Pao nauznak .Više mi nije bilo svejedno . Znala sam da se vratio . Posljedice moždanog udara ili potresa mozga je povraćanje.

I onda sve  bude u redu . Ili ne bude . Omijeh na licima onih  bezobzirnica , koje sada odlaze mi kaže da će mi mili moj ostati .

Tekućina je odmah  isparila , legoh pored njega . Pokrih nas  ćebetom nade , zagrlih ga čvrsto, nježno i šapnuh mu.

-Hvala ti što si mi se vratio mili moj . Ja sam samo zaljubljena djevojčica .

Znala sam da će sve biti dobro , jer on prisloni lice na dlan moje lijeve ruke , reče samo jedno nesvjesno :

-Znam .

Okrenu leđa mom golom tijelu , da ga ne skrnavi njegova golotinja  , ali ne i mirisima ljubičica i ljubavi ,  jer ne ispušta moju   ruku , i držeći je na usnama , usni . I ja sa njim .

Taki vam je on . Kad on usni , morate i vi za njim .

 

 

Blažena Luca – IX Dio / V Nastavak

*
Nešto mi šapuće , idi  . Ne časi smjesta idi . Gitare i piana  zvuk mi mi reže misao . Njih dvije mi tiho pjevaju.

Ne daj ga . Smjesta idi . On je tvoj . Ne daj da ti ga druge ukradu.

Smjesta idi . Samo tvoj .

Ne znam šta da radim . Ponos dežura , duša šuti , srce bije . Blentače poju . Uzmem gitaru i sviram   stihove neke pjesme  koju nikad nisam i neću čuti . Moji su i samo moji i  glas je moj i tuga je moja .

 

Ja nemam drugi dom

 

osim doma u srcu tvom

 

osim tebe nikoga na svetu

 

nemam ja…

 

Blentače plaču , ali ja ne . Više nema plača . Ne , ova  Luca više neće plakati . Samo preko mene mrtve  će suze poteći .

Idem da tražim ono što je samo moje . Polako se spremam . Kada , hladan tuš , jer tijelo je uzavrelo , uzbibano . Korim ga :

-Tiho , ne talasaj , nemam vremena za igru .

Sjednem u baštu , zapalim , uzmem  kurvozaije i to njegov . Zaboravio ga . Ili ga je ostavio . Misli se vratiti ?

Šta da obučem ?

Vedra je avgustovska noć . Zrikavci ljubav vode i glasaju se . Cvijeće šumi . Maglice su tužne , vidi se . Sleđene su i ne žmirkaju . Mjesec tek malo viri iza jednog oblaka koji ga u stopu prati .

Osjetim miris suza u vazduhu , ili je to miris kiše . Sve mi to navlači sjetu i bojazan .

Ne ,  nije on prevrtljiv i nikad ne laže . Ništa mi nije obećao . Samo je rekao da me voli . I nije me ubrao iako je mogao. I vidjela sam da ga boli  odlazak njegov , ili rastanak naš , ma kad god to bude.

Odjednom sam sigurna da to nije večeras i zahvalno dižem pogled ka nebu . Uzmem gitaru i samo sviram . Sviram i sviram . Muzici i ljubavi nekad nisu potrebne riječi . Bio je to neki potpuri , koji je iznjedrilo moje znanje čeznutljivog  sevdaha , sefardske nostalgije i traganjem za domom , ciganske tuge utkane u večeri obasjane mjesečinom i galopom vranih konja . Muzika me tjera da budem tužna , iako to nije moja tuga .

Sve će biti u redu .

Nije bilo .

Odjednom kiša iz vedra neba . Lije li lije . Dok sam uletila u hodnik sva sam mokra , a gitara puna vode . Istresem je u hodniku . Nemamo volje zatvarat vrata da mi nevrijeme ne ulazi u kuću . Još mi je samo to trebalo . Podsvijesno vodu spolja prosipam po kući , dozivam mu stope.

Sati su prolazili . Napolju kijamet huče i zavija , a vedro nebo . Ledeni potoci se sa neba slijevaju kao vodopadi , a sunce se smješka . Led fijuče , a kišobran nekom neće pomoći večeras .

Ke sera sera.

Ne znam odakle mi to . Možda iz malog mozga . Sada shvatam Dobrog . Veliki mi ne treba , kad mali izvlači znanje koje mislim da nemam .

Eso se nije javljao . Nisam htjela da zovem . Čini mi se da mi je nona govorila:

-Kad gre , ono samo naprid gre .

I grelo je .

Mokra , mrzilo me da se sušim , zakunjah Usnila sam sam da on pada i da mi ga krvavog donose. Probudi me zvono na vratima .

Puna nade otrčim da otvorim.

Nada vam je čudna stvar. Ili je imate ili je nemate . Uglavnom se ne obistine . Moja se obistinila i nije . Proklestvo parova .

Otvaram vrata , njega unose na nosilima . Eso i trojica njegovih . Morki ko svilene gačice u veš mašini. Sav je u krvi . Ja zinem da vrisnem . Mojsije me presječe pogledom , od koga bi se vjetru zamntalo . Stavlja prst na usta i pokazuje da se malo sklonimo u stranu . Bazdi na pivo . Zakopitila mu se u bradi . Šapće :

-Biće on dobro . Stravi bošču na krevet da ti ga ne peksini . Tople vode , peškira i ćebadi što više . Ako imaš termofor , dobro bi došo. Ili golo tijelo uz tijelo prisloni . To najprije pomaže . Treba ga oprati i ugrijati . Pothladio se, heroj blesavi . Moro bi  , a neće u bolnicu . Reče :

-Vodite me Luci , obećo sam da ću se vrnuti . Samo da je vidim , biću dobro.

Meni suze naviru , Mojsije me opet presječe :

-I još je reko  , ne bojte se neće plakati . Ka stina je ona . I tada je zakovrno očima . Hajd pokaži mahlukatima đe će ga istovariti . Blenuli u tebe ko bikovi u rasplodnu junicu . Ko da žesnkog insana nisu nikad vidjeli . Hajd , ova moja dvojica , oni su rođeni da bleje . Ali onaj tvoj plavac bleji ko oni , a sijede ga već oblile . Vidi se nije mu mrska djevičanska  ljubičica.

Unesoše ga , ja postavih čaršaf prije nego ga heknuše . Bez milosti . On nije jekno , jer ne može ili neće . Nije pri svjesti .

Izađoše iz sobe . Ja po peškire , toplu vodu , termofor , ćebad i zastanem . Treba ga skinuti . Kako li ću jadna mi majka . Ne bi se reklo , ali nikad muškarca nisam skinula .  Osim onomad , i to baš njega. Moram ga skinuti , i vidjeti ga golog . A nikad golog muškarca ili bilo kakvog muškarca u ovoj  kući nisam imala . Osim njega.

On odjednom otvori jedno oko . Ono lijevo , od srca , kako on tumači . On mene ne vidi .  On mene osjeća . U  mom pravcu   ga samo srce okreće . Znam to , jer to je izvrnuto oko kurbana koje su upravo nedoklali .

Kristalno oko mi poručuje :

-Snaći ćeš se ti . Samo misli na moje riječi .

I snašla sam se , jer ljubav sve čini mogućim :

 

– Kako ću te zaboraviti ljubavi moja ?

Tebe bi bilo lako voljeti za čitav život.

Tebe koja si nestašno lijepa

Tebe koja mojim gradom čednošću sijaš hodiš

Tebe kojoj cvijeće mirise krade miris

Tebe koja samo za ljubav živiš

Tebe koja sjaj sa suncem dijeliš …

 

Svukla sam ga , ali pogled na golo muško tijelo me ukoči . Kako ću ja to ? Muško mi tijelo ,trinaest godina,  ruka nije dotakla . Osim njegovog , prije četiri godine . A ni tada nije znao za sebe . Moja sreća .

Zatvori lijevo oko , ono od ljubavi . Otvori desno oko od milosti , kako on kaže . On mene ne vidi . On mene srcem osjeća. Znam  to , jer oko mu uvrnuto ko u nedoklanog kurbana   ,  kojeg hoće još jednom da prikolju , za mnom klizi.

Biserno oko mi poručuje :

-Snaći ćeš se ti . Samo na ljubav misli.

I snašla sam se jer strah od još jednog gubitka  čini čuda :

 

Kako ću te zaboraviti malena?

Tebe koja se uranjaš u ljepotu duge

Tebe koja nevinost djeteta nosiš

Tebe koja plavetnilo neba oslikavaš

Tebe  koja dubinom mora zračiš

Tebe koja u očima zvijezde nosiš.

 

Počeh ga prati i obradovah se i zbog ovoga i zbog onoga , što vidjeh .

Nigdje rana . Ogrebotna mnoga , modrica još više . Kažu hematomi se zovu .  Znači vanjska krv nije njegova . Uglavnom . Od ogrebotina koije ima , ne bi je ni u petinu krvi bilo .

Brišem krv, a ona se ne da . Obrišem je , a ona se pojavi , još krvavija . Dva lavora i i dvije kade sam vode promjenila . Dvije veš mašine peškirima napunila . I ništa . Krv izbija i ljepi se . Na crno vuče. Veštičija krv tako izgleda . Dobri počinje da drhti i da se grči.

Čujem kucanje na vratima . Otvaram . Mojsije je diskretno okrenut leđima.Neće da gleda u golog druga.

-Ne peri ga . Sada je najpreče da osjeti ljubav i toplinu , inače rikavela . Zamalo ga ubi gadura . Ni krivog ni dužnog . Samo lezi pored njega i čvrsto ga zagrli . I pjevaj mu ono pjesmu koju si večeras pjevala . To neće biti vaša pjesma . Vi nećete nikad imati vašu pjesmu .Vaše će biti sve pjesme koje vas zabole . Takva su vam srca . Nisu sa ovog dunjaluka . Široka su i duboka ko pramaljeće , a djetinja .

I ode .

Šta je ovim mahalašima ? Jesu li svi takvi ?

Nešto izmudruju . Ni što , ni kako , ni radi čega . Samo se okrenu  i odu . Kasnije , mnogo kasnije sam shvatila da su skrivali suze u očima . Vizije , tuga i ponos .

Zatvorim vrata i legnem pored pored njega . I zagrlim ga . On drhti li drhti . Grči i bacaka ko pijetlić kome su otfikarilu glavu .  Ili kao da ima goropadicu .

 

Blažena Luca – Deveti dio / IV Nastavak


**

 

Tog jutra se  moje  slatkorečivošću obljubljeno tijelo , ulijenilo i prepustilo toplini snova . Tuga kao da se rasplinula u hiljadama onih valera o kojima je Dobri pričao . Svaki moj damar je mirisao i cvrkutao ljubavlju . Svaka moja pora je vapila i molila : hoću još ovoga , hoću još ove bajke .

Tog jutra , za koji sam podsvjesno znala da je od  onih koji slamaju srce , moj se um ulijenio.

Sanjam da me neka ogromna šaka stisla za grlo i da ne mogu da dišem . Nikako da je se oslobodim , hoću da zovem Dobrog da mi pomgne , ali nemam snage.

Osjetim da je on na vratima i da me gleda . Ulazi , spušta mi jedan poljubac na usne , lagano da me ne probudi , drugi utiskuje na čelo , tamo gdje se ono spaja sa kosom . Ne vidim mu oči , ali osjetim jednu suzu na mom licu kako me peče i miluje . Poljubi mi ruke , i lijevu i desni i čelu ih prinosi . I srcu ih prinosi.

Znam da ih je duši prinjeo , blagost me neka i osjećaj sigurmosti učinuio lakom ko leptiricu razigranih krila . Osjetila sam  da me ona miluje ,  ali sam zaboravila gdje mu se nalazi . Vrlo blizu srca . U to  sam sigurna , jer sam vidjela da luđačkom  nadom bije .

Nevoljko je pošao , ne odvajajući pogled sa moga otkrivenog tijela u cvatu , zastao je  na vratima , poljubac , dječiji , rukom mi šalje , okreće se , tiho za tavara vrata i odlazi .

Danima poslije ga pitam , kako ga nije sram gledati golo žensko tijelo dok žena spava .

On se nasmije i sasvim ozbiljno kaže :

-Veče prije sam ti o ljubavi pričao i ljubav nudio . U ljubavi nema stida , samo poštovanje.

Onda mi mozgom sjevne .  To se on  iskrada . Odlazi . Bježi .

Pakosnica me rasanjuje :

-Dobro si prošla frajerko jedna .Mogla si sinoć biti natak… a jutros nogirana  , jadna ti . Šta  bi onda ? Ne bih ti života mi tvoga pomogla oko pelena .

Dobrica me brza.

-Ne laj zlobnice . Nije veljača već avgust . Ustaj merhumko . Podne je prošlo . Šta si se razlijenila ? Leti za njim . Uhvati ga . Ne daj mu da mrda , dok ne vodite ljubav . Za dijete ne brini . Ja ću mu guzu brisati.

Ne znam zašto mi  odjednom  krivo što sam se uspavala , što ga nisam ispratila . Uhavti me panika da se neće vratiti . Osjetim sam bol u tek zaliječenom srcu . Trčeči izletim na kapiju , taman na vrijeme da vidim kako taksi boje tuge zamiče za ugao i odlazi .

Otrčim do kuhinje , naspem bokal sa vodom , ponovo izletim i pospem vodu za još toplim tragovima njegove dječije duše .

Nisam sujevjerna , ali rekli su da to pomaže .

Zlobnica .

-Jes ti to neki fol . On će se veljati , a ti ćeš ga čekati . Otkad si mahnitulja postala?

Dobrica:

-Šuti pakosnice , da je mene pitala kadu bi vode za njim prosul .

Meni je pomoglo . Vratili su mi ga tu istu veče .

Vidim patrolna kola su preko puta . Zaboravila da im kažem da mi više ne trebaju i još mi se blečci oko praga motaju . Prilazim im i pitam onog za volanom ko bješe u taksiju .

Bolje pogledam i vidim to je onaj Eso , čovjek sa planine . Kršan je i visok , i uvijek ima osmijeh , na licu koji kazuje:

-Život je lijep , samo ga treba ubrati.

– Bješe li ko u autu ?

-Onaj sa bradom što harmnoniku svira i onaj što nikad ne mrda , pa ljudi provjeravaju da li je živ . I onaj  treći što ga mi često u  centralni šaljemo . Onaj što ga zovu Deba , a on ko girica ili fićfirić tanak . Njegovi jarani . Zapisali smo broj taksija , a nismo trebali .Vozi ga njihov pajdo Šaćir Šok . Sumnjiva je to družina , neko bi reko . Ja im opet , nekako vjerujem i pustio bih ih na miru .

– Vozi za njima i vidi gdje će i šta će . Javi mi sve.

-Ako nešto pođe po belaju ?

-Samo ih pusti , snaci će se oni . Vi samo nadzirite i redovno mi se javljajte .

Sjedim , u fotelji ko na kamenju izloženom usijanom ljetnom suncu u podne . Sve mi se urezuju u sjedalicu i pale me.Ako ne gore kamenice crvi orgijaju.Hoće li taj Eso više? Gledam na sat

Zlobnica:

-Ha,nisi više puna sebe.Stvarčice se otimaju kontroli jedna po jedna.Samo cmizdriš i brineš.kakva si mi ti Luca strašna.Tebe u vrtić treba smjestiti.

Dobrica:

-Pusti je bona na miru.Tebi krivo što više nije uhabljena i ne možeš je više na osorne staze voditi. Meni nikad draća i slađa nije bila.Procvjetala je i proljepšala se,ako je to uopšte moguće.

Vrisnem:

-Žačepite više lajavice.Ne mogu vas više smisliti.Da znam kako sad bi vas opaučila po blentačama.

Namah su udunule.Milina od tišine.A opet mi neobično i žao mi ih.U mojoj samoći mi one jedine druge bile. Lajave i svađalice, ali mi nosile život kroz nemilost. Ne mogu ih zazvati i izvinuti im se,jer ne znam kako.One tako dođu same od sebe,kada im je ćeif.I nikad jedna bez druge.

Utom  policijski radio zazvrči.

Znam, Eso je .Samo on ovako čvrsto i muški i na policijskom telefonu zvuči.

-Evo nas u Brezi.Njih trojica sjede ispred jedne stambene zgrade, u hladu jasmina. Brada, Deba  i onaj što jedva diše se izvalili,u ladovini i pijuckaju iz klipače. Neko im kadu iznio,  poristavio šlauf i dvije gajbe pive.I ćebad su zboksali.Brada naručio.Naručili i bukadar  meze iz obližnje aščinice. Kaže potrajače , a i kiša će velika pasti, i belaj izazvati.Mi ne anlaišemo kakva kiša? Nema je za ilađa već dva mjeseca. Ni kišne dove učenih podvornika ne pomažu. Nećeš se ljutiti ,nama Brada poslo već treću turu hladnih klipača.Nije red odbiti,mere mu se prsten vratiti. A to je jazuk. A i mađar zvizno ko koksara pri ljevanju čelika.Lenji samo živne kad eksira klipaču i to je to.

-A onaj četvrti šta je snjim.

-Ništa.On ima svoje ćebe dalje od njih.Na Suncu je.Ako ga mađar ne strefi ,ja ću ga palicom potjerati sa sunca.Ne mogu gledati insana na suncu, a on ni mukajet.To nije normalno.

-I to je sve?

-Nije .Ona dvojica nešto šarete i samo se klibere, onaj treći kunja i samo prstom daje znak da je živ. U sred Breze skontali teferić.Ovdašnji im drotovi htjeli sijelo prekinuti,ali mi ih zaštitili.rekli im da su to naši na specijalnom tajnom zadatku.Oni pitaju kojem.Mi kažemo da ne znamo, i da samo Luca ,odnosno ti ,zna. Jedan njihov se napravio važan i kaže:

-Kakv boni tajni zadatak.Usred Breze šator dići , teferičiti i cirkuzati , to može samo mahniti

špija.Vidi ih. Vaskoliki se svijet   se oko njih iskupio i ibreti se,oni ni mukajet. Jko da su sami ko opatica u svojoj sobi sa svijećom.

Ja njemu :

-Pod jedan .Tako ti prave špije rade. Naprave ujudurmu.Ljudi se oko nečega zadeveraju i bleje,a oni svoj posao rade.Pod dva.Ako slučajno Luca čuje da protiv njenih nešto zboriš ,ne gone ti  jal Gornja jal Donja Bljuzgavica pa ti vidi šta ti je raditi.Tvoje ga ime odmah smuti i on se poče izvinjavati.Te on se samo šali,ne bi on na Lucine pulene, samo mu krivi što on rmbači na Suncu a ,oni hladno pivo u službi žmare.

Prekine ti je Esu,osjetuim , malo ga mađar drmno,malo piva raspričalka:

-Manje te pive,više kontrole i svaki sat se javlja.

-A šta ako ne bude ništa.

-A ti mi javljaj o tom ništa.

I javljo se .Od dva sta do šest je bilo četiri puta ništa.Iglas mu se malo razabrao.Više nije velika pričalica.Kaže uveli njih dvjica jedbnosatnu dežuru i klima hlađenje.Tako lakše kontroliše i može se više klipača konzumitrati.Ona dvojica nove dvije gajbe i mezu pristavili.Pravo se udomaćili.Neke ih ženske dvore.Ne zna se koja je ljepša.Sve bleje u njegovu bijelu harmoniku i mole da im nešto zasviraju.Oni se pravdajuda su zaboravili tarabuk, a bez tarabuka   Deba ne zna guknuti. Nađe se tarabuk, a oni kažu zaboravili krnetu,a bez nje je Lenji još mrtviji.Nađe se i krneta, ali Brada kaže:

-Ova moja bijela nlentara od harmonike se prije neko vrijeme zainatila i neće da svira prije akšama.ja tu ništa ne mogu.Evo vidit.

-Uze harmoniku u ruku,namjesti se da svira,a harmonika samo jeknu:

-Šta me budiš,nije akšam.

-A onaj  četvrti.

-On ne mrda .Ni jedne.Samo sjedi i  u  prozore jednog  stana na drugom spratu prikanto pogled,ne diše.Čitav dan nije mrdno niti bilo šta u kljun stavio.Ne znam kako čeljade može biti mrtviji opd Lenjeg.Ja na primjer…

Vidim ja, Eso se skroz na skroz pomahalio. Čini se i malo ga drmno,pa ga prekidam.

-Dobro javi se za sat.

-Čekaj bona nisam ti reko glavno.Onaj četvrti ti ne sjedi ispol bilo čijeg balkona.On ti sjedi ispred balkona najljepše Brezanke.Nije ona zapravo Brezanka,već Sarajaka sa Bjelava .Iz sokaka njih četverice.Zbog nje su izgleda došli. Harmonika ,piće , meza; to   miriše svatove. A  i onaj četvri je sav u bijelom.Baš za svatova prispio.

Ovaj me put ništa nije steglo u grlu.Ovaj put me pokosilo.Kliznuh niz zid i sjedoh na pod.Spustih slušalicu. Ništa ne osjećam. Samo tupost iz koje izbijaju riječi:

-Stalno sebe korim,kako ćeš ahmaku,zaboraviti tu grlicu, taj Nebeski dar što plamti, ljubavlju ,snovima i čežnjom.

Kažem sebi , kako ćeš bolan , blento jedan zaboraviti , najnježniju devojčicu  koje se smeje, a   srce joj se lomi.

Ali jok,blentovija mora iza onog  brijega iči,tami su ažbahe koje treba tjerati i grlice spašavati.Pa iza tog brda ima još jedan.

Kada ja jednom odem ti ćeš i dalje da šutiš. A tvoje nebo će uvijek biti uvijek plavo i blisko..

Tebe sigurno ne mogu zaboraviti.

Kako ću te bona zaboraviti,kažem tebi mila  moja?

One se vraćaju.

Pakosnica:

-Zaboravio nego šta.A šta si drugo mislila.Taki su ti muškarci.Pomute slatke male glavise i noga.Rekoh li ti ja.A opet žao mji ,i tebe i njega.Niste bili baš skladan par,ali najskladniji koji sam je vidjela.

-Vidi ,vidi ko bi to reko daće pakosnica i jene lijepe lanuti,.Nemoj klonuti mila.Nije on taki.Nešto se ozbiljno i tužno dešava.Vjeruj mi.

Nas tri se u tišini  zagrlismo,kleknusmo na koljena i:

-Oče naš koji jesi …

 

 

Blažena Luca – Deveti dio / III Nastavak

**
Raznježim se , načisto se raznježim i opet rasplačem.Znam ,ovo su drugačije suze , jer me ne bole .

Taki vam je on . I kad vas raduje on vas rasplače.

Sjetih se , neko mi je pričao , da je jedna pjesma ostavila poseban trag u njegovom srcu , ona o bekriji i htjedoh da mu se zahvalim za lijepo veče . Počeh prebirati strune .

On me , na sekund hladno pogleda , a se nasmiješ i, malo , sjetnim osmjehom . Ja ustuknem . Nisam znala da ima tu stranu .

On prvi put , te večeri , sjede . Prinese stolicu do moje i sjede nasuprot mene . Noge nam se dodiruju . Naka struja mi unosi vatru i  vrti je  u nogama i one drhšću , toplina hoće da se penje . Ja joj ne dam .

Mrzim ga zbog toga što mi radi . Ja ne znam zašto , ali njegova blizina me uznemirava i zabrinjava.

Zlobnica:

-Zvekni ga biće ti lakše . Šta ima balo da te pali ?

Dobrica:

-Poljubi ga bona , pa kud puklo da puklo .

On to vidi . Ja sam sigurna da vidi moje druge .

Uzdahnu . Duboko uzdahnu . Jednom , pa drugi put .Valjda zbog parova . Blago mi prisloni desnu ruku na lijevo koljeno . Nešto toplo i milo u tom dodiru me umiri . Znala sam da će sve biti u redu .

Baš !

On me gleda u oči . Dugo i uporno . Pogled mu je skoro prazan . Ja vidim iz dubine zjenice se prvo javi tačkica svjetlosti , pa se ugasi . On spusti pogled . Strese glavom , kao da nešto tjera . Diže ga.

U očim vidjeh i ljubav i bol . Čuh mnoštvo  riječi . Ne znam da li ih je moja duša osjetila , ili ih je on izgovarao :

-Meni tek tako iz čista mira srce počne plakati ,duša se lomatati i tuga počne vriti na oči . Ja onda zavirim u mali mozak . Veliki je otišao sa odlepršalim grlicama . Sa svakom , jedan djelić . Puno je to djelića .

Velim šta će mi veliki mozak , kad mi one nestaju , a pjesme izdaju . Ljubav ni jednu da ti vrate , a toliko sam riječi pjesmama , poklonio.

Za život mi je dostatan i mali . Dovoljan je za bujice ljubavi i snova .I  sjećanja- Malo je potijesno u mom malom mozgu . Sve su se te bujice izlile i sada mi dušu zapljuskuje plavetni Ocean  – Tisina i sni

Ocean kao svaki okean . Dubok i valovito šumi . Topao i leden . Miran i uzburkan . Svjetlo i tama .

Kad mali mozak više ne može zadržati Ocean , vratim djelić velikog i njega poklonim nekom novom anđelu .

Mali mozak je veliki sanjar , a veliki mozak je vrelo istine . I ništa ne može sakriti.

Malena , ljubavi moja .

Tebe sigurno ne mogu zanoraviti .

Kažem sebi , kako ćeš bolan , blento jedan zaboraviti , najnježniju devojčicu  koje se smeje, a   srce joj se lomi . Komada u milone konfeta , a svaka konfeta jedna suza , a svaka suza krvari bol .

Bubam glavom zid ,  krv na licu  osjećam , mislim da su suze , pa mi drago . Odavno ih nisam pustio .  Radi tebe bih morao.

Rijetko sam zbunjen , ali sada jesam .Već danima dumam:

-Zašto , ti.

Nisam ja pametan da to shvatim . To je nešto više od mene .

Tebe sam prokužio , na mah i  skroz na skroz .

Anđele je lako prepoznati . Beličasti su i plavkasti , sjajni i svetlosni kao biljur iznad naše Modre reke , što  teče pokraj našeg   Sarajeva Grada Čednosti i kroz našu Bosnu zemlje  Božije milosti .

Par puta su tvoja zlaćana krila okrznula moj krajolik , ali nismo se dotakli , osim ono jednom . Još nisi  pokazivala opekla krila . Zapravo ti ih nisi opekle , tebi su ih spalili.

Ti si od onih Anđela koji ljudima donosi spoznaje i slike . Slike prelijepim licem , spoznaje šutnjom sa malo reči .

Mislio sam da si jača od svih . I bila si , dok nisi , ovih poslijednih dana , dan za danom ,    dušu počela izbacivati . Srećom prevagnulo je dobro . Tako izgleda.

Ali nije bilo odjednom . Tebi se čini da sam te ja izlomio , ali nisam . Ja sam samo sakupljao parčiće i pokušavao da ih spojim . Parčiće koji su   čekali  da ja naiđem i da ih  pokupim.

Samo se pitam ,  kako ćeš bolan , zaboraviti krhku ljubičicu , čiju su dušu kvrcnuli kao maslinovu granćicu u usnama bele golubice .

Hoću kose da čupam , a setim se , nisi si ih ni ti čupala , kad ti  se život slamao .

Hoću nekog da kunem , a padne mi na um , nisi ni ti klela . Samo si u samoći bez glasa vrištala i Bogu Jedinom se molila da te uzme .

Htio sam ti pomoć darovati . Znam ,  ne  bi je htela . Ponos i vjernost Princeze , mila moja Djevojčice .

Stalno sebe korim , kako ćeš ahmaku , zaboraviti tu grlicu, taj Nebeski dar što plamti ljubavlju , snovima i čežnjom . Kako ćeš bolan zaboraviti tog anđela , što te nevinošću tijela svoga milovala i spasila.

Kada ja jednom odem ti ćeš i dalje da šutiš . A tvoje nebo će uvijek biti uvijek plavo i blisko.

A ovaj se neće nimalo stidjeti . Bez imalo srama poziraće svijetom . To je uvijek i bio . Pozer koji glumi život i dobrotu . A njemu će njegovo nebo uvijek biti tamno i daleko .

 

Kako će te bona ovo maksumče zaboraviti

kažem  ja tebi mila  moja?

Da  samo oči ima

vidio bi  ljepotu koja se ne smije ostaviti.

Da je malo uma imao

vidio bi da  neizmernu dobrotu i tihu mudrost

koju treba prviti na srce i unijeti u dušu.

Ali jok

blentovija mora iza onog  brijega ići

tamo su ažbahe koje treba tjerati

grlice spašavati

Pa iza tog brda ima još jedna planina

 

Kako ću te zaboraviti ljubavi moja ?

Tebe bi bilo lako voljeti za čitav život

Tebe koja si nestašno lijepa

Tebe koja mojim Gradom čednošću sijaš  hodiš

Tebe kojoj cvijeće mirise kradeš

Tebe koja samo za ljubav živiš

Tebe koja sjaj sa suncem dijeliš

 

Kako ću te zaboraviti Malena?

Tebe koja se uranjaš u ljepotu duge

Tebe koja nevinost djeteta nosiš

Tebe koja plavetnilo neba oslikavaš

Tebe  koja dubinom mora zračiš

Tebe koja u očima zvijezde nosiš.

 

Ne mogu te nikako zaboraviti Ljubavi mila

Zato dođi   da ti snove sanjane poklonim

Zato dođi   da ti pjesme nježne pjevam

Zato dođi   uhvati me za ruku

Zato dođi zagrli me čvrsto jako

Zato dođi meni i ne boj se više Mila

Dođi svojoj ljubavi ljubavi jedina

 

Šta ću ja opet moram plakati . Baš sam neka razmažena pizdunka.

Zlobnica:

-Znala sam je da će krelac neku fintu izvesti . A ti ko najveća bekanka  nalećeš na mine mahalaša.

Dobrica:

-Ma pusti je bona . Ne slušaj ljubomornicu . I ja bih ga zvoljela samo da smijem i da se nije u tebe zaćorio.

-Idemo mila spiti . Sutra će biti vrlo gusto . Moramo se odmoriti .

Uzme za ruku, ulazimo u hodnik .Vodi me do mojih vrata . Ja ne znam šta ću . Mene je i strah i radosna jeze me hvata , i drhtim i treperim . I vatra sam i led .  Raznježena sam a  ljuta .

Kod vrata spavaće sobe , on se prope na prste , poljubi me  nježno , punim suhim usnama .

-Laku noć Mila . Izvini , naše vrijeme nije došlo.

Samo se okrenu i ode.

Mene ko da neko ofuri vrelom vodom , pa zali tečnim azotom . Uđoh u sobu , htjedoh da zalupim vratinma , tako jako da se čitav svijet sruši , a onda čuh malopređašnje riječi :

-Hoću kose da čupam , a setim se , nisi si ih ni ti čupala , kad ti  se život slamao .

-Hoću nekog da kunem , a padne mi na um , nisi ni ti nikoga  klela . Samo si u samoći bez glasa vrištala .

E,  jes mi  to , vala ,  plaha utjeha.

I još čuh :

Bubam glavom zid ,  krv na licu  osjećam, mislim da su suze , pa mi drago . Odavno ih nisam pustio . Radi tebe bih morao .

Rijetko sam zbunjen , ali sada jesam.Već danima dumam:

-Zašto , ti .

Nisam ja pametan da to shvatim . To je nešto više od mene

 

Šta ćeš , pomislim , ili dijete ili maloumnik . Možda oboje.

I bi mi lakše . Zeru . Jer je đentlmen . Dijete, maloumnik ali gospodin.

Nikad ni pomenuo da se sjeća noći ,  kada je prvi put trebao umrijeti u mom očajničkom zagrljaju.

 

Blažena Luca – Deveti dio / II Nastavak

 

 

 

**

 

 

Milosni šapat se razlijeva tišinom , zvuk gitare nježno titra , cvili . Damari jecaju , suze ti teku, ti im se raduješ , a tužna si.

Tužna ,  toliko te  boli da bi radije vrištala nego pjevala .

Boli te toliko da bi kose čupala , ali se odjednom iz tvoga glasa ruža otrgla i   pristavila se  pred našim  očima .

Bjelina je nestvarna . Ruža je čudesna . Tačno stotinu lati ima. Znamo to i ne brojeći. Trepće svakim tvojim uzdahom . Svaka lat titra i svaka plače . Svakim titrajem struna  rubovi im  postaju krvaviji , ali polako se boje    plavetnilom ove noći i zvijžđa koje nose nadu.

Ruža ti šapuće , ali ja je razabirem:

-Izdrži bar ovu pjesmu , malena . Pokloni mi milosti , i uznesi  moju bol do kraja . Barem me , prije nestanka,  rodi   mila.

Glas ti je napukao , vazduha u plućima nema , srce ti se cijepa na dvoje . Niji ni za onog ni za ovog svijeta .

Ali ne ide to tako , mila moja . Ne može se srce tek tako pocijepati . Treba birati , a pjesma ne može birati umjesto tebe . Treba odlučiti , a ruža je slabašna.

Ako ne prepukne , nema tvoje mladosti , ljubavi jedine , tvog milog Dode.

Ako ne prepukne , ostaju ti samo daleke uspomene , sjene nedoživljenih radosti.

Ako ne prepukne , uludo je bačeno trinaest godina radovanja .

Ako prepukne ,  nema više ovog nesnosnog derišta sa suzama u očima koje ne padaju , i daška na usnama koji ljubi , ali zato više bole i gode .

Ako  prepukne , nikad više nećeš osjetiti njegovo lice na svom dlanu.

Ako prepukne , nema više ovakvih blagih noći.

Ako prepukne i   prekrasna ruža tvoja umire sa tobom.

Ako prepukne nema …

Znam nije pravedno mila. Ova noć kasni samo trinaest godina . Ali,šta znaju djeca šta je vrijeme . Ona znaju samo da  se igraju i vole . Izbriši ih .  Zapravo one se već same počele da se brišu.

Pjesma je tužna , ti još tužnija . Rastaješ se od nečega što ti je trpalo  boli kojima si željela mir . Boli su bila tvoja radovanje . Bol i tuga te hranili . Bili zavjet nedorečenim snovima .

Osjećaš da se zaboravljeni život vraća u tvoje vene .

Ruža gubi sve boje osim svjetlosti . Miluje ti kožu i plovi ka srcu i puni ga toplotom . Znaš, ledu tu više   mista ni . Možda će trebati vremena , ali odlediće se on .

Pjesma klizi . Misliš , dakle tako izgleda   poslijednji jecaj umirućih snova . Lakše dišeš , nije taj jecaj ni tako bolan , kao što muzika i srce pjevaju.

Sa tim poslijednjim jecajima , ja vidim Dodu kako te ljubi u polju djevičanskih ljubičica , kraj izvora Modre rijeke.

Miluje ti kose , ljubi onaj nestašni čuoperak plavi . Tebi je toplo i ugodno , jer sunce kasnog proljeća vas miluje . Ušuškavaš se  ljubavlju i čvrsto stišćeš uz njega . Ne želiš da ti dodiri ikad prestanu .

Ti ne vidiš da je on tužan i sleđen . Danima ga nosi  prelijepa , a zlokobna vizija , a neće da ti je kaže , da te ne uplaši .

Vidi tebe , svu u bijelom , samo ti na čizmama izvezeni plavi listići nalik srcu . Prelijepa u plaveti dana , ti stojiš upravo na tom vašem proplanku , kao najmirisaviji cvijetak i veselo mu mašeš . Jedan poljubac rukom , kao dijete na oproštaju , mu šalješ.

A onda , sunca nestaje , tama je svud ,  ti  blještiš i lice ti se stravom grči , pretvaraš se u  gromadu od leda sačinjenu . On osjeća da gromada hoće da vrišti , ali ne može , neko joj ukrao glas i dsmsre . I ti si samo santa leda u mračnoj noći.

Vidim kako ti prilazi ljubi i suze briše . Kako ti maše i nestaje .

I još vidim kako mu suza na tvoje lice kanu . Ti je osjetiš ,zapeče te . Pridižeš se , hoćeš da je obrišeš . On ti ne da , bijelom maramicom ti briše vlažnost sa lica . Na maramici ostaje crveni trag , ali on skriva da ne vidiš . Ti si sumnjičava i pitaš ga :

-Mili, zašto plačeš ?

-Ne plačem mila , to je jedna grlica od sreće suzu kanula .

I zaista dvije bijele grlice , jedna sa plavetnim , a druga sa   rubinovim prstenom veselo  doletješe iznad njih , napraviše par  razigranih krugova , kao da žele da  podijele zajedničku sreću prelijepog dana.

Dodirnuše se vrhovima krila . Vazduh se ispuni  ljubavlju i ozonom . Cvrkut , sijevanje i odjek groma stopiše se i  ispuniše livadu sa cvijećem . Munja se  provuče između grlica udari u visoki jablan nasuprot tebe i Dode .

Veća  grlica , ona sa rubinovim prstenom  na vratu , pade na livadu . Manja , se bez glasanja spusti do nje ,  dodirnu je kljunom . Jednom ,  pa drugi put . Polegnuta ptičica ne mrda . Malena duša se uznijela na nebo . Ali , možda ne i sama . Kao da je ponijela i dušu ove drugu, jer ona poput insana , položi glavu na grudi mrtve grlice .

Nebo se skroz smrači , poče strhoviti pljusak .Ti si sleđena , pogled ti se ne miče od malih ljepotica . Glas ti zastao u grlu . Otvaraš usta , ali tona nedostaje.

I Dodo i ja slutimo samo jednu riječ :

-Zašto ?

Hoćeš da priđeš onoj što joj se grudi još miču . Da je skloniš sa kiše , u grudi sakriješ , da njen  bol ,  koji osjećaš do srži ,  prigrliš sebi.

I Dodo je prestravljen i rastužen . Malo mu srcu  lakše , misli to je bilo obistinjenje njegove vizije .

Jes , kako nije.

Tiho , da ne preplaši grlice , zagrli te i kaže :

-Idemo mila , pokisnućeš.

-Ne mogu je ostaviti samu .

-Biće ona dobro . Nadam se . Idemo mila moja .

Ti ne ideš , tebe Dodo vuče . Ti ne skidaš pogled sa grlice što diše . Kako se udaljavaš , ona je sve manja i ti je odjednom više ne zamjećuješ . I u tvojim mislima ostaće zauvijek dilema , da li je presvisnula ili je skupila snagu da ponovo uzleti.

Poslije trinaest godina si saznala .

Znam da se pjesma bliži kraju . Mnogim grlicama je procvjetala ruža u noćima poput ovih.

Moje oči su pomalo umorne . Teško je kriti pogled od tebe , Malena moja i držati ga okrenutog Nebu i Zvijezdama . Vrat se ukoči.

Ne mogu da se protegnem . Ti si tu.

Ti više nisi insan , ti si meleka koja se u pjesmu pretvorila i svoj bol istočila . Pjesma više nije o tvojoj  ruži , već o svim onim  tužnim ženama i njihovim ružama koje su  hajvani ostavili . Ja sam zabezeknut . Mnogo sam ljepota vidio i sreo na svojim putovanjima , ali tvoja…

Tebi žao svoje   i svih drugih  ruža . Koliko tuge na ovom dunjhaluku ima . Upitaš se kako je onoj jadnici , koja na onoj malenoj planeti samuje  bez njenog Malog Princa.

Pomisao na nju ti pomaže da shvatiš , da ne možeš dozvoliti da ti srce prepukne . Moraš ovom malom  blentovanu  izbrisati suze iz očiju i pokušati da mu  srcu vratiš , duše njegovih izgubljenih ruža i grlica.

Dok okrećeš glavu prema meni , ti  ne možeš da vidiš  da se ruža ,  ta svjetlost tvoje duše , tebi vratila i rumenom života obojila vrhove jagodice tvoga lica . Oči ti više nisu ledena polavet . Postaju nježni Ocean dubok kao istina .

Ali ja sam ipak tužan . Srce mi zebe . Znam da  je sve dato u provima . Nekom drugoj grlici ili ruži , bliskoj srcu mome , srce će da  prepukne.

 

Osjetim da sam se vratila , lakša i nikad blaža . Ne znam ni kako je pjesma završila . Noć se obojila svjetlošću , dignem pogled ,  jer upravo sada , jedna zvijezda pada i nekog će da obraduje . Ja poželim da…

Ne dovrših želju, uplašim se. Pomislim :

-Nije li ovo ona zvjezdica , koja treba da ga vrati njegovoj ruži i baobabu.

Spustim pogled i vidim , Dobri je još uvijek tu . Nije nestao . Njegov pogled je otplovio  daleko , za onom zvijezdom i tužan je.

Ne znam da li ga je pjesma dotakla  ili ga njegovi  boli biju.

Kasnije sam saznala da ga svaka pjesma dirne ,  jer  svaka pjesma nosi sjećanja, sjećanja tugu,  tuga  bol. Povremeno i suze .

Gledam i pomislim , kako je ovo dijeto lijepo . Bilo bi se tako lako zaljubiti u njega i voljeti ga . Kako  bi bilo lijepo da je malo stariji . Imala bih snove i nadu.

On se okreće , gleda me i šuti . Šuti i gleda me . Osjećam hoće nešto lijepo da mi kaže , ali se suspreže . Oči mu svjetlucaju , ali ne od tuge i suza , već od neke  , meni nepoznate čežnje. Ove noći , oči su mu  crne , skoro ljubičaste i u njima slutim plavetnilo neba i zvijezda .

Djelić , mali malecni djelić sekunde bljesnu mu u desnom oku  sjaj nečeg prekrasnog . Pomislih da tako mora izgledati raj . Toliko cvijeća okupanog u prozračnoj plaveti i purpuru ja još nigdje i nikad nisam vidjela . Osjetih veliku ljepotu i mudrost   tog krajolika . Naježih se i uplaših . Htjedoh opet da ga pitam:

-Tko si ti?

Ali ne mogu . Neka nedefinisana blagost , puna umilne dobrote  me ispunjava i  tjera da ćutim i da ga gledam . Da upijem svaku nedostajuću pjegicu  tog prelijepog djeteta .

On zatrese ramenima , kao da neki teret baca sa leđa i kao da se uspavi i postade viši . Priđe mi , uze mi  lijevu ruku i poljubi mi  dlan.

-Ja sam samo maleno , ludo , zaljubljeno dijete , koje je umislilo da mora spašavati svu djecu ovog svijeta.

 

 

 

Blažena Luca – Deveti dio


**

Ne sjećam se da je ikada pričao o budućnosti , bar ne o konkretnoj i dalekoj , jer mislim sa djecu poput njega ne interesuje budućnost . Prošlost još manje . Žive u ovom trebu što ga neuki zovu sadašnjost.

On jednom reče :

– Sadašnjost ne postoji ; samo smijeh , igra i ljubav . Mnogo radosti i svjetlosti . I to je to. Sasvim dovoljno za prelijepi život .

Ali to veče kad  me ispratio na spavanje ,  on  me ozbiljno pogledava :

-Malena , moram sutra rješavati jedan veliki  problem . Ne mogu ti pričati o tome , ti si sa drotovima vezana , ali stvarno je ozbiljno . Ako mi dozvoliš otišao bih tokom dana . Ne znam kada , javiće mi .  Vratio bih se do ponoći ili do jutra . Zavisno kako se stvari budu odvijale.

Zlokobnica mi šapnuće:

-Ako sve prođe kako treba , osta on do jutra . Takar ,  garant . Ako dobije nogu , evo ti njega da se sa tobom igra i da ti pamet muti.

Dobrica ne ostaje dužna :

-Pusti je nek laje . Ne znam kako je možeš trpjeti , samo neku pakost sijeva . Vjeruj Dobrom . Da li te dosad iznevjerio ili išta nažao učinio? Ili bilo kome ?

Ja se ne obazirem na njih i protupitanje sipam:

-Otkad tebi treba dozvola za bilo šta ?

-Uvijek te pitam za bilo šta , za svaku sitnicu.

-Jes , kako nije . A koga pitaš kad se po tavanu skitaš ili dok po gradu trgovine obilaziš i meni poklone kupuješ .

-Kuća se mora srediti . A za izlaske? To sam morao . Red je na  dobro dobrim uzvratiti . A kako da te pitam , kad si po čitav dan na poslu?

Zlobnica :

-Zvekni mu šamarčinu , šta ti ima govor držati .

Dobrica :

-Rakla sam ti da imaš povjerenja u njega .

Odjednom shvatih da mi nije po volji to neko njegovo izbivanje . Možda se ne vrne . Ta me misao  naljute i ja mu odbrusih .

-Uostalom radi šta ti je volja . Slobodan si čovjek . Radi šta ti na pamet padne.

-Nemoj se ljutiti , Malena . Nisam ti ja ništa kriv . Mene su protiv moje volje ovdje doveli . Ne ljutim se i ne bunim se . Meni je ovdje ugodno i toplo , i prija mi . Toplije nego bilo gdje prije . Samo smatram da mi treba tvoj dozvola . Tek toliko .  Ništa više . Ako ti nije po volji , neću ići.

-Radi šta hoćeš!

I zalupim mu vrata ispred nosa ,ko neka razmažena frajlica ili što bi na Bjelavama mahalaši rekli :

– Razmažena pizdunka.

Dugo nisam mogla zaspati . Čujem ni on . Škriputavi koraci po tucaniku u dvorištu.

Pakosnica:

-Uzvrtio se ko ker pred veljanje .

Dobrica :

-Idi bona , izvini mu se.

Ne slušam ni jednu.

Ustane , ogrnem safirni čipkani šal preko rubinove anterije i odem u kuhinje . Na sto pristavim svijeću . Volim u polumraku sjediti . Misli su sporije i ne vide se . Pripremim limunadu i sjednem . Ne  mogu se smiti . On je napolju tako sam . Ko zna kakve ga brige more . Možda treba moju  pomoć .

Izvadim kurvozije . Uvijek je hladan . On ne vjeruje u sugestije konjak i sobna temperatura . Naspem dvije kristalne čaše . Pola velikog prsta u ležećem stavu ,  kako se on voli šaliti . Navijem bolero . Izađem u dvorište.

On je naslonjen na baštenska vrata . Čeznutljivo gleda ka nebu . Prvi put nije u konobarskoj odori . Sav je u bijelom . Jedino šal ima plavetne niti , a čizme  rubinove fragmente umjesto plavih.

Meni se u grlu stegne . Ne mogu ni da kriknem .Tako je izgledao Dodo kad sam mu poslijednji poljubac slala , časak prije nego je poginuo . Zanijemila sam.

Dobri me upitno gleda:

-Ne možeš da spavaš . Ni ja . Večeras nebu sebe nudim kao žrtvu , umjesto nekog drugog . Nevino  janje , zato sam u bijelom . Simbolika . Valjda . Vjerovatno si se zbog mene uzrujala . Oprosti mi , Mila , molim te . Nisam mislio ništa loše .

Taki vam je on . Ja došla da se izvinem , on svoje  tegobe zaboravlja i  moju grešku na se prima .

Primim ga za ruku desnu , onu od milosti.

Prinosim je usnama i ljubim . Vlažno i nježno . Ženski .

Naslanjam je na  čelo , spuštam je i ponovo ljubim . I još jednom tako . Zadržim je u ruci .

Onom drugom uzmem mu lijevu ruku , onu od srca . Prinosim je usnama i ljubim . Vlažno i nježno . Ženski . Prinosim je čelu . spuštam je i ponovo ljubim . I još jednom tako . Spuštam je na lijevu stranu mojih grudi , iznad srca koje drhti i  kažem:

-Oprosti Mili . Idemo unutra . Ili još bolje sjedimo ovdje . Zvijezđe noćas  tako  umilno žmirka , a đardini opijajuće mirišu u ovoj  prelijepoj , kasnoj ljetnoj noći .  Grehota se zatvarati među cigle i malter. Idem samo…

-Ne molim te , ti samo sjedi , umorna si od sinoć . Ja ću donijeti piće koje si nasula .

Ode . Vraća se . U jednoj ruci tacna . U drugoj gitara rubinove boje . Pruža mi je , spušta tacnu i ne sjeda . Ne pali nam dvije cigarete , već samo jednu . Odakle zna da nikad ne pušim kad pjevam . Samo  se naslanja na dovratak , par metara dalje , nasuprot mene , podiže čašu , gleda me u oči tako čisto i sneno i kaže :

-Za ljubav Mila , magdje ona bila.

Diskretan je i sveznalica . Neće  da smeta mojim uspomenama , kojima se nada da će izviriti .  Zagleda se u mjesec , koji tiho i sramežljivo svjetluca . Zasjeo je sjaj u mojoj i njegovoj kosi . Znam , kada bi nas neko sada vidio , uplašio bi se i pomislio;

-O Bože moj , Otkad to anđeli , po zemlji u ljudskom obličju  hode.

Ja bih mu prenijela Dodine i Dobroga riječi :

-Ako ikad Anđeli po zemlji budu hodali , biće to u mome Sarajevu , Gradu čednosti.

Ova  gitara  je moja i Dodina . Dodo me naučio da sviram i to dobro , jer on je bio umjetnik . Sve što je radio ,  radio  je savršeno . Odjednom mogu razmišljati o Dodi , a da me ne boli . Odjednom mi uspomene dolaze , a da ih ne odgurujem . Grlim ih i milujem . Odjednom život nije metalni strug što stišće , već grlica bijela koja lebdi . Odjednom život nije praznina i tupost. Odjednom…

Gitara me  gurka  i šapće :

-Život je lijep.

Poslije mi je Dobri opisao kako se to njemu činilo . Ne ,  nije rekao : činilo . Njemu se   to prisnilo.

Ti , plava i stasita , okupana crvenilom rubinove anterije , koja hoće da  bježi , da prepukne , da otkrije ljepotu koja se ne bi smjela skrivati . I prelijepa i mila ,  brmenita oblinama i sjajem , sa likom djevojčice što sanja , obasjana zvježđem i ljepotom koja postiđuje krajolik , pružaš ruke . Iz tebe se mila moja ,  tuga  gubi ,  tek malo sjete  titra , koja uvijek može da se vrne u tugu i bol.

Javlja   se osmijeh koji obasjava đardin . Meni se  se činilo , ruke hrle  prema mojim .Htio sam da koraknem , da ih prihvatim  , da se u tvome  zagrljaju utopim , ali ljubomorna gitara me preduhitri .

Uleti  u  tvoje naručje  , počne da ti miluje ruke i da zadovoljno prede .  Cik malog mačeta koje traži sisu , vrisnu , gitara odgurnu mače , više joj ne treba . Sada joj trebaju dugački ženski prsti , koji će milovati  strune i natjerati  reski i umilni ženski glas  da pusti čežnju i prospe bol.

Đardin je zanijemio , Mjesec i Zviježđe su se spustiki nisko kao nikad prije . Iskon im šalje znanje , čuje kako se  jedna grlica nabija na trnje ruže , krvari i voli , ali svoju tugu ne da nikomne.

Tada ti  čuješ akorde Dodine najdraže pjesme , kako se slijevaju iz tvog  srca , u tvoje  ruke i gitara počinje da prosipa , neznano dugu  čežnju i ubijenu tugu:

-Jutros  mi je ruža  procvjetala…

 

Blažena Luca – Osmi dio / IV Nastavak


**

Probudim se .  Sunce mi zašlo u sobu . Miluje me ,  i znam, uvilo se u moje plave čuperke i oni sada nestašno  blješte . Zatim  se spušta niz vrat labudice i hoće da ide dalje . Ali je ne dam , jer  znam da Dobri vrlo često okreće glavu , da sakrije oči ,j er mu  pogled moje grudi  muti um i nosi grešne misli .

Plavet mi zašla u sobu i mami me . Ja sam malo lakša nego sinoć , još lakša nego preksinoć, mnogo lakša nego neki dan . Da li je to zbog toga što mi Dobri malo usporio život ili zbog tetošenja  ne znam .

Vidim da sam prespavala svu noć i već je kasno za posao . Odjednbom me nije briga za posao i obaveze . Samo hoću da ležim . Hoću ovog , ne znam čega . Ali šta god da je to , to je tako nepojmljivo lako i ugodno.

Hoću da vidim , hoću da iznenadim onoga koji je uzročnik ovih promjena .

Skidam prekrivač i hoću da ustanem , ali samo vrisnem.

Bjelina mojeg mramorastog tijela bi htjela da se utopi u plavet , da sa njom zapleše ispod sunca , ali me stid . I ja se ušuškavam , čvrsto stišćem pokrivač i  postajem ljuta.

Osjetim, tijelo mi nije dirao . Ali se bijednik sigurno nauživao dok me je skidao i u krevet smještao . Zlurada Luca mi dobacuje:

-Bezobraznik je bar  imao šta gledati . Bezbel ga fras samo što nije strefio.

Opet ona Dobrica mi šapće :

-Pusti razvratnicu i zlobnicu , ne zna šta priča .Vidiš ništa se nije desilo . Dijete se uvijek trudi od pomoći biti .

Kucanje na vrata . Bijesno kažem :

-Slobodno !

Dobri oprezno proviruje , skoro da i ne gleda prema meni . Osjećam krivicu u njegovoj bojažljivosti  i on , nekako stidljivo izdeklamuje :

-Dobar ti dan Malena . Malo si odluljila sa snom . Neka si . Tako treba.  Puno je srkleta    i praznoće u tvom životu .

Mene načisto izluđuju njegovi kratki zaključci , a  kad pomislim na moje golo tijelo , bijes me havlja i osjetim da gorim i hoću…

On me  presijeće jednim pokretom . Stavi prst na usta . Ovaj put ne na svoja ,već na moje rumen usne .

-Ne srdi se . Nemoj biti takva . Ne boj se mila . Nisam te ni  tako ,  ni pogledao. Ne bih te dirno , sve da mi život od toga zavisi . Zvao sam Lelu Jelu Jelenu da ti pomogne . Ona odmah doletjela . U nju imam najviše povjerenje i žensko je . Više zna o ženskim obeznanenjima od ikoga . Dobrica je ona i uvijek drži usta mengelama stegnuta . Ona te oprala i u krevet smjestila . Ti joj pomogla , ali Lela Jela Jelena kaže da je to u bunilu i da se sigurno nećeš sjećati , ali ćeš biti kao nova . Evo ti ova haljinka za ozdravljenje . Idem ja ,sa'će doručak.

Ne znam da li da mu vjerujem . I nisam . Nisam ja naivna , ako to on misli . Odakle sada Lela Jela Jelena . A opet , pa šta ima ako je malo zavirio u moje blagodati . Barem mi se našao pri ruci i pomogao.

Poslije, kada to više nije bilo bitno , pitala sam Lelu Jelu Jelenu kakvu me zatekla kad je Dobri zvao meni.

Ona se našla zatečena i pita me :

-Gdje sam te to ja , bona , trebala zateći.

-Nigdje ,  samo ona lažovčina će mi debelo zaplatiti . Najviše mrzim kad me lažu.

-To ti misliš na Dobrog . Nije bona , on lažov . Nikad ti on ne laže . Nego je meni rekao ,  da nikom ništa ne pričam , da sam bila kod tebe i šta sam to veče vidjela . Nije on tako rekao , već samo : Večeras ovdje nisi bila . Ja mislila da se to i na tebe odnosi . I znaj nikada ga nisam vidjela tako smetenog . Brižnog da , to mu je u opisu karaktera glavna crta , ali smetenog i pomalo stidljivo smotanog nikada . Šta si mu to bona učinila ,  pa mu mozak u čvor vezala .

Nisam mogla ništa drugo , neka me toplina u srcu uzela , nego da  njome zagrlim Lelu Jelu Jelenu i dugo je stišćem.

Ova se otimala i smijala i bockala:

-Šta mene grliš , idi pa Dobrog grli i cjelivaj . Vražićak si ti , Malena.

Lice mi se malo smrknu , vidi sigurno joj je pričao o nama.

-Šta si se smrkla , nije bona on ništa pričo . Ja te samo malo peckam . Nije on taki . Dok sam ga tjerala , da se ja rahat mogu brinut o tebi , njemu se ote :

Molim te , Lelo Jelo Jelena pobrini se za Malenu , kako zaslužuje . Vidim ja , čim je to reko , kao  da se ugrizo za jezik . Pomislim , imam te Dobri u šaci . Nećeš se ti  meni više tako lako za Dobricu prodavat .

Neću da joj kažem da tada ništa nije bilo , nek misli šta hoće . Imam preča posla . Ja na krilima letim  ,  radost sa njim u đardinu hoću  da podjelim , a onda zastanem.

Što ti je insan . Malo ga radosti u čelenku strefi , i on namah um gubi .

Eto ,  kome ja to hitam da s njim podjelim radost . On je već odavno…Čak i u pisanju radost čovjeka povuče i on hitna pred rudu .

Donosi doručak . Mlijeko , med , puter , dva vrela tosta , đem od kupiina  i dinju .   Mrštim se , još je samo krupicu trebao natakariti .

On se nasmija.

– Baš si alčak Malena . Stralno me nasmijavaš . Čini se da je to hrana za djecu , ali je zdrava . A  ti si zaista moja mala djevojčica.

Ja za tost da ga gađam.

On se skuplja u pozu Mironovog bacača diska . Kao silno se plaši.  Šta ću, nasmijem se.  Baš je blesav . Bijes tako lako pretvara u smijeh . A smijeh u tugu . Pogledom pita može li sjesti na kraj kreveta . Nisam ni klimnula , on je već sjeo . Takav vam je on . Pristojan , ali se puno ne predomišlja . Uradi zacrtano .

Sjede i zauze poziciju Rodenovog Mislioca . Pomislim sada imitira djete na tuti , ali lice mu govori da je tužan , pa se suspregnem smijeha.

-Ne znaš ti malena , kako je to , kad ubiju jedno dijete ?

Kako da ti pričam o tome , kad nebo samo što se ne raspukne tuge?

Svake sekunde , nebo vrišti zaustavite ljude . Zaustavite ubice . Niko se ne obazire . Misle to nije njihova bol .

Kao da ti pričam mila , da svakog trena jedno dijete siluju ?

Oni vrište , pomoć traže , a nje nema . Sva ta vrištanja , u meni , u mojim grudima i mojim ušima vrišti .

Ne znaš malena , kako je to kad oči tvoje vide kako cvijetak siluju , a tebi ruke vezane . Usne začepljene . Ne možeš ni vrištati , samo gledaš dok je čereče , a vrisak ti siječe um.

Bolje je da ti ništa ne pričam mila , imaš ti svoju bol da sa njom liježeš i nju vrištiš..

Ništa me ne pitaj mila , i oprosti mi što ti svako malo o bolu pričam . I o ljubavi . Ljubav je čista bol . Djecu dok ubijaju , ona počnu sanjati o Ljubavi . Znaju da u njoj leži spas .I Ljubav im dođe i spasi ih . Uh , uh i uh . Zar tako treba da se desi da Ljubav dođe i spasi ih . To me boli mila moja . Nije to pravedno . Ne mora tako da se desi.

Dok to priča , blijedi , postaje vazdušast i svjetlucav . Uspravlja se , imam osjećaj da je viši i da lebdi , kao da se upinje da zguli kožu i da odleti sa ovog svijeta . Ona uvijek prisutna suza u zakutku lijevog oka titra i nikako da padne .

A onda , bolje pogledam i vidim da to nije suza ,već odraz njegovih misli što se kovitlaju njegovom dušom . Počeše se javljati konture djece što u kolonama hode i prije nego me safata tuga , on se strese , zatvori oči . Otovri ih i vrati se . Prestade lebdjeti i guliti kožu.

Blijeđi i prozirniji od kristala , priđe mi , uze mi obje ruke , okrenu ih i  dlanove prisloni na lice.

-Tako ti je mila moja . Ubijaju djecu . Bjesomučno . Nemoj i ti.

Ruke me zapekoše . On mi vrati ruke . Jednu prisloni među skute . Drugu na srce i ode . Tek tako.

Pogledam šta me to  žari . Na desnoj ruci maleni otisak krvave suze nalik na dječije srce . Na lijevoj plavetan  otisak nalik na žensko srce .

Zaplakah . Tek tako . Iz čista mira . Praznog uma , bez ikakvih misli . Ne znam zašto . Znam samo da sam morala.

Kad suze prestadođe , bijah vesela i shvatih šta je želio reći . I riječima i rukama.

 

 

Blažena Luca – Osmi dio – III Nastavak


**

**

Ah , ta mahala , tako mila razigrana , tako mirisna i sladunjava  , sa dunjama i dudovima koji  prkose vijeku . Ljudi nisu ludi  ili nisu smjeli da ih sijeku , jer ljubav je mnoga ispod njih i ježno i  mahnito vođena . I mi bi malena , da smo se ranije sreli . Bolje da nismo , mnoga je djeva bremenitošću sleđena . Ali neka djece ,  njih Bog mili čuva . I šta je život bez djece i igre ? Samo jedan tren bez milovanja  i radosti davanja.

Ah , ta mahala tako lijepa i sanjiva , u drskosti sablažnjiva , u milosti nedostižna , kao egzotika naših ljubavi . Odakle mi vrijeme u mahali frajeru . Kraj tolikih djeva vatrom obasjanih , što te za rukav vuku i pitaju , reda radi : hoće li te dunje i dudovi . Znaju da uskoro će i njihovo vrijeme doći.

Ne moraš se ni spuštati niz sokake.   I ne brineš ,  jer ovdje , pogotovu nikad ne možeš zalutati. Nisi frajer , jer vremena nemaš . Ove mile djevojčice , odavde sa mahalskih  strana , pomno čekaju , ozbiljno na mene računaju.

Ah , te Mahale uvijek ljubavlju osunčane . Tako je u svim mahalama , svi putevi vode iz života donjih ljudi.

Mislim šteta što ne piše svoje riječi . Jedno vrijeme vodila me kušnja da uključim magnetofon i da snimam . A opet bojim se da nešto ne lane i očas gotov posao . A baš mi se njegovo  društvo omililo . Poslije trinaest godina posnih , imam nekoga da mi barem par dana društvo pravi i da mi bajke priča . Kao onaj moj , nesretni Dodo . Ljubav moja , jedina.

Dobri uvijek šuti kad se meni misli jave . I kad one stanu , on nastavi tamo gdje sam ja stala , a  tokove svojih niti ne gubi.

Mahale su najljepši i nemilosniji dio grada.

Mnogi pa i ti , da ti se ne sviđam i da mi ne vjeruješ , bi pomislili da je štorija o mahali samo šuplja priča.

Neću da ga prekidam . Neka , reći ću mu ja šta ga slijeduje , ne zvala se ja Luca strašna.

Ljudi misle da mi to izmišljamo zbog pripadnosti , vezanosti i ljubavi prema toj ljepoti . Griješe , grdno griješe . Mi svim srcem volimo  male sokake , basamke i đardine.

Pogledaj ih ponekad malena moja . Zastani,uspori osvrni se . Tvoja i njegova kučica prelijep pogled na mahale  Grada čednosti ima . Bjelave su uvijek  suncem obasjane i kada se nad gradom nadvije magla . U njoj je previše samoće i tuge . Tako joj zapalo , a nije trebalo . Još od Isaka , tahtali sokaka i sepeta . Vidjećeh kako te strme uličice , taj koloplet uskih kaldrma ,  koje su rađene tako da ostave više prostora za bašće i voće , lagano spuštaju i brane tuđinu da neopažen uđe u te oaze ljubavi i milosti . Gledaj  i vidjećeš kuće i kućerke , tako neobične , zakopčane i izolovane u svom miru i okrenutosti ljubavlju i sokacima.

Prekidam ga , jer moram . Dosta više aluzija i razbacivanja onim što je meni misao , što je meni moje i samo moje . Prekidam jer , sad sam već ljuta i povišenim tonom kažem :

-Odakle ti pravo da mi kažeš  da ti se sviđam . Odakle ti pravo da mi prigovaraš . Odakle ti pravo da govoriš da smo se ranije sreli ili nismo.

On me začuđeno pogleda i kao da o nečem veselom razmišlja , lice mu se razvedrava . To me još više ljuti , jer vidim da on ništa u ovoj kući i priči mojoj ne shvata ozbiljno.

-Ti , ti si jedno obično razmaženo derište i …

On se nasmija od sveg srca . Rijetko je to činio , ali to je bilo tako dječije i tako zarazno , da sam se i ja morala nasmijati . I shvatim da ima pravo . Smiješna je ta moja pomisao da je on dijete .  A opet i nije. On je pravo dijete . Samo djeca vjeruju u milost i ljepotu . S tim se rađaju , i godinama ta sjećanja nose, dok ih ne razmaze i iskvare . Pojedine ne uspiju ,Vjerujem da ni Dobrog neće.

-Ta ti je dobra , ja dijete.

I ponovo prsne u smijeh . Neodoljiv i odjednom pomalo tužan . Zatim mu  , češće nego što ja to primjetim , reklo bi se iz čista mira zaiskre suze.

To mi je bilo najtužnije kod njega . Pune oči suza , o on ih ne isplače . Pune oči suza , a on ih u se gura . Pune oči bola , a on ga guta . Tada bi mi dolazilo da ga zagrlim i stisnem , kao željeno , a nerođeno dijete i da mu kažem:

-Daj , plači više maleni . Isplači bol svoju.

Umjesto toga on gleda u zvjezdano nebo i skoro šapuće:

– Djece je sve manje malena  moja . Ne znam zašto . Možda se boje biti djeca ? Mnogo boli im odrasli nanose . Možda prebrzo odrastaju , zato što odrasli nemaju vremena za njih ? Možda jednostavno ovo nisu vremena za djecu . Puno je boli i nestajanja . Puno je tuge i ubijanja.

A možda ih jednostavno previše ubijaju ? Sve to užasno boli i svijet postaje sve tamniji. I sve manje nade ima.

Ustane , priđe mi , klekne. Gleda me molećivo . Lijevom rukom prima mi desnu ruku  . Prinosi je čelu, pa usnama . Poljubi je . Pa je opet prinese čelu , prisloni je na obraz spušta  je i poljubac dodir lahorca . Prislanja je na svoje srce .  Ono bije i vrišti .  Ja ne razumijem što. Ali to me boli , čini se da je moja.

Zatim  , desnom rukom krade moju lijevu nježno , daškom bez dodira je ljubi , prinosi čelu , miluje je obrazu i opet ljubi .

-Molim te ,nemoj mi ubiti tu djevojčicu u sebi . Ubij bol , a nju pusti da zaleprša da  se raduje , igra i juri. Vremena za ostale stvari će se naći . A i koga briga za njih .

Tu zastane , kaže mora nešto završiti i ode.

Mislim , hoću da vjerujem da je izašao samo da ne bih vidjela da plače nad mojom sudbinom . Ja zaplačem , ali se brzo smirim . Ne ide to . Nisam trinaest godina plakala , a sada da me jedan balo , svako malo  natjera da plačem .

A onda začujem   milozvučni glasa Barbare  S . Koja pjeva onu o onoj nekoj zaljubljenoj blentači . Mogu ja pričati šta hoću . Ploča je moja i bila dobro skrivena , pod katancem . Još koliko  juče sam , sam sehara provjeravala , neću vam lagati da ne znam zbog čega . I sve je bilo u redu . A sada evo ploča iz sehare mi srce muči.

Moraću malo provjeriti . Možda se on u obijanje razumije i kalauz ima . Uostalom odakle djetetu ovoliki novac za sve ove troškove.Troškali neko  dijete , za novac ga nije briga . Neće da uzme , samo slegne ramenima i kaže:

-Neka , ima se . Dao jedini Dobrotvor da mi se nađe pri ruci  , ako usfali.

Uto on ulazi i pruža mi ključ . Poznat mi . Ključ od moje sehare sa tavana . Ali kako ulazi na tavan to mi nije jasno . Neko me već dva puta orobio dok sam bila na poslu.

-Jutros kad sam pospremo tavan vidjeh otključanu seharu . Nemoj tako malena . Pripazi malo . Uvijek ima lopova u blizini . Hoće tat očas  orobiti . Znam to iz svog iskustva . Sada nemoj više brinuti . Ja sam seharu zaključao . Evo ti ključ . Sad ga možeš slobodno baciti . Sarajevske barabe ti se više nikad neće približiti . Moje mahale će paziti na tebe.

To nije izgovorio onim svojim poluzamišljenim blagim tonom .To je izgovorio neko ko vijekove strogoće u sebi krije . Skoro da me uhvati  jeza.

On ponovo kleknu na dno mojih skuta . Uze mi lijevu ruku , onu od srca obadvejema svojim , pomiluje je obrazuma , i lijevim i desnim . Poljubi dlan , zagrli je rukama , kao da je beba . Ni čvrsto da je ne ugnjavi , ni labavo da je ne izgubi. I poče da je lagano njiše i nešto joj tiho pjevuši . Ja ne razabirem riječi , ali znam da o ljubavi pjevuši.

Meni tek tada nasrhne koža , jeza se uvuče do samoga srca i ono šta će , od neke silne miline počne da plače . Ne nema tu zvuka ni suza . Meni se tako čini . Ali ja osjećam da se led topi i da srce bol od sebe tjera . Odjednom  mi se pluća  nekom vatrom pune , meni nestaje daha i ja se gubim . Poslijednje što vidim je jedva primjetni smješak u zakutku onog njegovog oka iz kojeg je manje lila bol.

 

Blažena Luca – Osmi dio – II Nastavak

 

 

 

Mnoge stvari su smješne,kaže on ,  a da to inasan ne primjeti.

Evo,njemu Malom Princu je ,na priliku i nepriliku,bilo smiješno  to  insansko lijevo i desno,pa čak i sredina.Nikako da se navikne na njihova poimanja.

Nije on pravio test,samo je ponekad želio, da mu neko objasni neke dunjalučke stvari. One  koje su njemu bile nepoznanice.

Zaustavio  bi čovjeka.Ne,nikada ženu.Njih mu je bilo žao.One tegare cekere i nemaju vremena za njegovo  pametovanje i finoću. Ta još je dijete.Da li baš? Ni to mi nije bilo jasno.

Muškarci samo hode i češkaju se.Kako koji i kako gdje.Neki prst u nos ili uvo zavlače ,misleći da ih niko ne vidi.I rasipaju to prstima okolo.Neki i dlanom.Rade još groznije stvari,ali Princ ih ne zna imenovati.On zna njihova značenja,ali ga sramota da ih izgovara.

Zaustavljenog bi pitao:

-Izvinite, molim vas.Nismo odavde.Možete li nam reći , gdje je ovdje desno?

Čovjek bi pogledao oko sebe,zavrtio se oko Malog Princa, vidio da nikog osim njih dvojice nema,prekstio se,izustio : hvaljen Isus i marija sveta i produžio dalje.

Drugog bi pitao:

-Izvinjavamo se ,mnogo se izvinjavamo ,nismo odavde i možete li nam reći , gdje je ovdje lijevo?

Ovaj bi samo odmahnuo rukom,izustio Ala'selamet i produžio dalje.

Trećeg bi pitao:

-Izvinite , mi nismo sa ovog dunjaluka ,pa ne znamo gdje je ovdje sredina.Možete li nas uputiti u sridu?

Ovaj bi zino jko tele u šarena vrata,izustio: pomiluj Gospode i produži dalje.

Ljudi bi se našli zatečeni i dizali pogled ka nebu,kontajući nisu mu sve na broju,i produži dalje.

Oni pametniji ,ko biva, bi postavljali kontra pitanja.Onako ljudski,bez ustručavanja,persiranja i ljubaznosti:

Koje desno,moje ili tvoje? Ili od one okuke?

Kakvo lijevo te spopalo,moje, tvoje ili onako levatsko?

Koja sredina: moja,tvoja ili njena?

A ona tamo?

To je nečija druga sredina koja nas ne interesuju.

Neki su se trudili da budu smiješni pa bi konstatovali:

-Toga ovdje nema.Bolje da pitate na drugom mjestu.preko mosta.

A oni dobronamjerni bi mu savjet davali:

-Idi bolan,pa se liječi.

Tako je mali princ za vrlo malo vremena, za pola ure ,doznao nekoliko bitnih stvari:

-Ljudi su uglavnom neuki,nervozni i ne vole da im se postavljaju pitanja,  koja svaki normalan čovjek ne postavlja. Onda postanu agresivni .

-Zašto što im se neki neznanac tek tako,nepozvan obraća i remeti njihovo znanje.

Valjda su zbog nedoumice,nervoze i agresivnosti zaboravili , da kod kuće imaju riječnik u kome je zaokružena jedna riječ:

-Bonton

Tako je Mali Princ morao  razmisliti i rješiti enigmu.Po pravilima mozgalica morao je prvo poći od osnovnih pitanja:

-Kako nešto , istovremeno, jednom može biti lijevo, a drugom desno. Kako nešto može biti  desno, a  kad se okreneš ono više ne bude desno?

-Kako nešto može biti desno, pratiš  grlicu u letu, oni te i ne pitaju, samo ispravljaju mešto što ti na um nije palo ii kažu da je to lijevo?

Kažu ti,  sredina je i ova granica između nas. Nisam ja znao da između insana ima sredina , koja je granica.I šta je to molim vas granica. Nijedna  granica nikad nije obilježena,osim na papiru i ljudskom rukom i mozgom.

-Ako smo baobab,ruža i ja poređani u trougao koje je od nas,lijevo,ko desno a ko je u sredini  i kako povući granicu između nas?

Tako   zaključujem , da sam  mjerilo i za lijevo i za desno i za sredinu   oduvijek znao. To   je jedan ,jedini i pravilni pokazatelj.

Srce i samo srce. Ponekad. Ali uvijek uz prisustvo duše.Ona je mjerilo stvari,jer je u njoj znanje o svemu udahnuo Stvoritelj.

Baobab mi je je uvijek govorio:

-Strana srca je nepogrešiva.Kud god se okreneš vidiš svu tu ljepotu i ona je uvijek na strani srca.Ako  ti se na lice  navuče sjena ,ti odmahni glavom i kaži: ono je na onoj drugoij strani, gdje nije srce.na mjestima gdje srce ne stanuje  vrijeme je skoro uvijek tužno.Ako nije tužno onda je očajnu i krv ledi.Zato nikad ne gledaj u stranu od koje srce pkreće glavu.Tako se nikako ne mogu pomiješati stvari.I ko će pamtiti koja je koja ruka,kada obadvije grle i miluju.

Svaka ruka ima pet prstiju.Znači ima još strana na svakoj strani.

Ruža bi sneno dobacila:

-Šta su to strane?Meni treba samo jedno srce   da me voli i jedna duša da me miluje.

Tako je Mali Princ zaključio  da  bi trebala postojati samo jedna strana.Ona prema kojoj je okrenuto srce tvoje.Jer nad njom bdije i svijetli duša tvoja. Jedina moja.

Ukoliko,kojim slučajem čiovjek riješi problem strana i nauči to lijevo i desno  po nauku srca on postane vjeran samo sebi,ali ne i doslijedan.

Tako je bolje, konta insan.Bez slatkih riječi,bez pravog smješka.Sve je jasno .Imamo lijevo i desno.I sredinu koja nije sredina nego granica. Kad je sve jasno nema  varanja.Sve je lijepo ,dok ništa ne zahtjevamo,a prijateljstvo je opasno iskušavati.Ljubav još opasnije.

Tada bi se Dobri rastužio i počeo nesuvislo pričati,samo da prikrije tugu.

Zvuci tišine koji se rasijavaju nebeskim plavetima,ispod kojih sanjamo snove,vodeći ljubav sa ženom koja nas voli. Ponekad vi sami tražite predah,jer  su one koje vas ne vole iscrpljuće i zahtjevne.

Svaka koja vas voli je tako nezaboravna,tako puna nadanja,zanosa i snova,tako osvježavajuće uljudna.Da ,jako je dobra; ima svoj mir i svoju tugu nosi.Njih uvijek ostavljaju.Najčešće su to oni sa Bjelava.Nema opravdanja za njih.Nije važno što su njih po rođenju najmiliji ostavili.

Ah,te Bjelave svjetlošću obasjane.

Malena moja to je najpraktičniji dio grada.Kuda god kreneš ili naumiš,spustiš se nizbrdo i ne brini.Nikad ne možeš zalutati,nismo mi frajeri i vremena nemamo.One  odozdo ,iz haustora,pomno čekaju,ozbiljno na nas računaju.

Ah , te Bjelave!Ah,te Mahale uvijek ljubavlju osunčane.Tako je u svim mahalama,svi putevi vode iz života u votaži , ješta mai rista.Život počinje iz mahale,vodi preko čaršije završava u mahali.