Blažena Luca – X dio / IV Nastavak

 

 

*

Sjedne pored mene .Opet me prime za ruke , prinosi ih usnama , čelu pa usnama , pa čelu , pa još jednom usnama . Prije me taj ritual smetao . Mislila sam neko mahalsko pre… uveličavanje datosti . Činio mi se kao  pomalo primitivan i servilan način ispoljavanja privrženosti . Sada me taj čin ježio do miline , od  koja nasrhne koža . I često sam poželjela da to češće čini . Bilo je u tim dodirima toliko toga mističnog i tajanstvenog , punog neke snage koja odiše blagošću i koja čovjeka svog obuzme i ugodno opušta.

Sagne se i kupi suđe .

Ja sva treperim kao list na grani  , prije nego što ga vjetar  razigra . Sve u meni je buna damara.

A on . Glupan . Prelijep  je . Mio i drag . Uslužan i dobar . Ali glup . On je sada našao da skuplja suđe i da ih slaže . Zamislite , nabavio je barska kolica na kojima se vuče posluženje . kao da mu je to zanat, pa želi da ga lakše obavlja. Glupi slugan !

Gledajući ga , bura u meni se ne stišava , postaje prijatnija i ugodnija . Nisam više nestrpljiva.

Vatreni damari su se preoblikovali u čežnju i ljutnju .

Odjednom ja mogu da ga čujem . Misli mu čitam :

-Bože mili , kako je samo lijepa i čedna . Ja za sebe nemam želja . Sve su uslišene . Podari njoj sreću , molim te , Oče naš…Ti oprosti mi .

I još čujem:

-Ako u nečijim očima nešto vidiš , to je odraz tvoje duše ili tvoje pomisli da to trebaš da vidiš. Mislim da je to vezano za dan prije i njegove muke . Ali o tome ništa ne vidim , niti čujem , niti znam .
Shvatih da sam se našla ispred zida šutnje . Te večeri kada su ga izmrcvarenog donijeli , svi su imali nekog posla ili se pravili da ga imaju . Niko ni jedne jedine da progovori šta se tamo negdje desilo , ili šta   se njemu desilo .

Ni moj Eso . Kažem moj jer radi za mene . Pitam ga šta je bilo , on ne spušta pogled kao lažovi . On diže pogled nebu kao da se moli za oprost :

-Ne znam . Malo se popilo i ja zadrijemo .

Znam da laže , ali opraštam mu . Spasio ga je i donio .

Poslije , mnogo poslije kada su lutanja i traganja nosila boli , Lela Jela Jelena mi ispričala šta je bilo . Vjerovatno ne bi ni ona . Slamala se ,  jer joj je Herco slomio srce . I dijete koje je izgubila.

Ta priča je bila njena osveta Bjelavskim mahalašama . Poslije kada se sabrala , reče :

-Draga moja , ovo što ti ispričah , samo je mahalski trač . A znaš ti mahalu . Od slona pravi muhu ili obratno . Ja baš ne vjerujem u tu priču . Nekako mi nije sa ovog svijeta .

Ja je zovnula , nisam imala mira . I bila sam strašno usamljena . Nedostaje mi toliko ,  da mi  to izgleda kao zemlja bez svjetla , ili noć bez mjesečine i zviježđa . Golo , tamno i prazno .

Bilo je predvečerje kada je došla . Iznijela joj kafu i hurmašicu . On malo peči lice  i kaže :
– Nisi morala . Barem da je tulumba . I nešto ljutice . Težak vakat . A lijepa noć. Biserje se prosulo , miris zviježđa nas kupa , a u nama pelin je , a blentovija nema . Tvoj će se vratiti , i obasjati i ispuniti i tebe i tvoj đardin . On se uvijek vraća . A moj je za mene mrtav . Neka ga Gospod  poživi , dobar je on .

A priča ti izgleda ovako :

-Onomad , kada si dala privesti Dobrog , nije se bunio . Znaš to . Samo se smješio .  Znao je da će to da se zbude .

Ne pitaj me kako znam .

Onaj Mojsije je kao nekakav Prorok .

Oni Oma je kao neki  veliki Čarobnjak .

Deba je neki ludi uskotračni filozof .

Lenjije fatalist , koji svijet svijet pokreta vidi iz svog ležećeg ugla mirovanja .

Baška baša dijeli svijet onako kako najbolje zna . Ljubavlju , uglavnom fizičkom . Ali ljubav je uvijek ljubav .

Moj Herco nije tolikoi slab koliko se čini . Samo je njegovo srce trošno . Tako rođeno . A u tom srcu samo vizije i snovi .

A Dobri ti ima djetinje srce koje sve osjeti i spaja sve njih . Spaja i vidi onu ukupnost svega postojećeg . I voli Boga svoga Jedinog . Nikad nije rekao : ja Ga vjerujem . Samo kaže : ja ga Volim . Za njega je ljubav sve. I vjerovanje i milost i bezuslovlje . Odakle mu znanje ?  Ti izaberi  i nećeš pogriješiti .

Nikad ti on nije maknu iz kuće . Osim u dvorište i najčešće u baštu. Umoran ti je on , bona. Tamo se odamrao , radeći oko cvijeća i sanjajući ljepotu i dobrotu na ovom dunjaluku.

Kada mu je nešto trebalo , nazvo bi  me i ja bih mu obavila posao .  Ne pitaj zašto je mene izabrao ,  jer to ne znam . Bilo koju  od nas   da je bilo šta zamolio  , bilo bi mu učinjeno .

Možda je to zbog mojih anterija i moga ukusa , jer znao da su one moj odabir . Svaka koja je zaplesala pred očima naših blentovija je moj rad .

Joj da samo znaš koliko su blentavi i dobri . I kako srce ženi mogu svezati u čvor , pa ga onda Damoklovim mačom presječi.

Da ti mozak stane , a srce ne prestaje da krvari .

Svaku anteriju , koja je tebi poklonjena , ja sam uradila onako kako je on to zaželio . Svaku unešenu stvarčicu ja sam mu izabrala i donijela . Preko bašči , jer nije želio da tvoji kerovi išta vide i da se zabrinu .

No , oduljih , taki smo ti mi mahalaši . Razvezemo priču i nikad kraja . I onom drugom , najljepšem nikad ukraj ne možemo stati . Vjerovatno i ne želimo .

On je znao da će se ono zlo desiti . Da li mu je Mojsije nešto reko ili je on samo pozvao njega , Debu i Lijenjeg radi društva i pomoći ne znam .

Omu nije zvao jer slabo vidi , i često mu se zlo prisniva .

Hercu nije zvao jer bez mene nije znao disati , a ženskim tu nije mjesto .

Baška Baša . Njega nikad niko nije mogu uhvatiti ni stići .

Nikad prije nisu bili u Brezi , to ti mogu garantovati . Niti jedan . Kako su znali gdje će se parkirati , to ni ptice ne znaju . I zašto su fešatali ? To je bar lako reći . Oni od svega prave feštu .  Kažu tako su život i zlo podnošljiviji .

I njima je sve lako . Imaju zavodljivo i bolečivo oko . Žene na to padaju ko mala janjad . Kad oni feštaju , to je poj slavuja ili let grlica u đardinu ili barem bašti . Tu mozgu nije mjesto . I obavezno mora biti trešnja . Da li je prije njihovog dolaska ispred te trokatnice bila bašta i trešnja ne znam , ali je tog dana trešnja drugi put rodila . Odjednom preko noć . I mještani se ibretili . Ali i uplašili . Drugo sazrijevanje uvijek priziva neko zlo .

Organizovali oni pravi teferić , samo se Dobri malo izmako . Žao mu , ali ne smije teferičiti. Mora biti spreman .

Pitaš zašto ?

Joj ,  jesi nestrpljiva i naspi'der jednu bona . Onaj njegov hlađeni Kurvoasier , znam da je uvijek spreman .

Može nalećet . Tko mu ga zna ?

A i  život je nekad prava kurva . Nisam došla samo da ti pričam . Hoću dušu da ti se  isplačem . Kome ću ako neću tebi ? Treba ti učiteljica . Letjeti može svako i to je barem lako . Ali pasti i krhotine skupljati ? E , zato ti treba nauk mila moja . A ja sam tako pala , slomila , da se nikad  više neću sastaviti .

Gledam je . Nije okusila ni kafu ni slatko . Jesam luda . Dobri kaže : Slatko i kafa se pristave na kraju , da insan ima čime predahnuuti i ruke zabaviti , jer najčešće poslije dolazi ono glavno . Prije bih bila u čudu i mislila , vidi glupače , ne zna šta zbori . Ili je pijana ili je luda . Vidim nije pijana , a znam da nije luda . Barem do juče nije  bila .

Više nisam kao prije i nisam u čudu . I u pravu je . Ne može se na prazan stomak pričati . Uz priču ide piće . Uz piće meza i krug nikako da se zatvori .

Donesem nam piće , tri četiri tanjurića meze i  zrnastog voća .

Dobri me naučio :

– Piće bez meze je otrov . Sto bez voća sluti bolest . I flašu obavezno stavi pored stola . Može zatrebati,  a insan nije ringišpil da se svaki čas diže .  Flaša na stolu flaša bez veze smeta .  Ljudi vole mahati rukama , može se proliti i sluti na nekontrolisanu žeđ . Skontam priča će potrajti , da ne bih ponovo ustajala , vrnem se i donesem čitavi flašu .

Ona podiže čašu u visnu očiju , čeka da je ja podignem , nasmiješi se , povučemo po gutljaj

, nasmiješimo se i coknemo .

-Poznato , zar ne ?  Došla bih ti ja prije . Dobri me zamolio . Kad god uzmogneš , kaže , ti joj odi . Trebaćeš joj . Krhka je ona . Ne daj da mi se slomi . Ja kontam šta on to zbori ? Bedevija od , haman dva metra da se slomi , zbog bale od metra i dva žileta . Hajd’ , nemoj facu motat u papirni fišek pun vode . Samo se šalim . Čovjek bi ga na srce privijo. A bogami kod tebe veliko ,  ima se na šta privijati.

Dobri se osamio ,  okrenuu  leđa drugarima i bulji u jedan balkon na drugom ili trećem  spratu i dva prozora sa strane . Nikakav mig , zvuk ili bilo šta da se javi . I njemu ne smeta , jer on postaje kip .

Mojsije drži harmoniku   pored sebe , sa lijeve strane . Da je Zlata tu , on bi je teška srca prislonio na desnu butinu . Malo je zamišljen , nadrko onu crnu obrvu , reko bi čovjek ovi nikad ne može zaspati . Deba neke folove prosipa . Ženske koje su se primakle se valjaju od šege , muškarci su malo dalje , ne smiju priči , jer ih niko ne zova . Čini se Deba je samo dekor , koji treba popuniti prostor ,  jer Lenji   ne mrda i ne diše samo ponekad mrdne palcem i izusti :

-A – a.

To daje znak da je živ . Ja razgulila priču ko hodža teraviju , a ženama se žuri večeru  gotoviti . Ti ko na iglama . Takve smo ti mi mahalke . Volimo haustorke mezetit i. Jes da si naša postala , ali uglavnom njegova i to te vadi . Inače ni riječi ne bi čula .

Organizova Mojsije kadu , vodu , šlauf mjesto šadrvana , mezu iz aščinice i jedan teferički hastal . Baš ko da su rođeni u Brezi . Jedna mu djevojčica i dječak nabraše sve trešnje sa grane . Ispade čitav sepet . On sepet na leđa , ode do rječice , zagazi do nasred nje , onako u haljinkama i mokasinama  i butum sve tršnje izli u rijeku . Ljudi se čude zašto to . On kratko :
-Otrovne su i da zlo ne zazivaju . A i ribe ih neće . Osjete bolest Otplivaće do mora . Tamo će so zlo izjesti .

I samo što su se oni razmjestili dođaše oni tvoji drotovi . Parkirali se sa strane. Deba ih ne gleda , nema dobro iskustvo sa organima  . Instiktivno bubrege gladi . Mojsije zove jednog čovjeka , dade mu tri pive i reče :

-Dvi za one plave , jedna za tebe .

Dođe i mjesna policija , ali brzo odoše . Tvoji ih otpraviše . Kažu :

-Luca naredila bez intervencije , njeni su , ili belaj.

Ženske moljakaju da se malo zasvira . Jok kaže Mojsije , nemamo klarinet . Lenji malo živnu ali se vrne u besvjesni položa . Deba ga pita šta je sa tarabukom .

Mojsije se okreće damama i bespemoćno širi ruke.

– Eto nemamo ni tarabuk za ovog blentovana .

Donesoše i klarinet i  ogromni ciganski doboš , nije bilo tarabuka  . Deba zino , rasplako se ko dijete na tuti kada ima tvrdu stolicu i kaže Mojsiju .
-Hvala ti brate i gdje čuo i gdje čuo . Otkako sam se rodio , sanjam da bubam i hekam u cigansko ćemane . Joj što volim cigančice .

-Da znaš što ne znaš , bježo bi od njih  ko gušter od poplave .

 

Blažena Luca – Deseti dio / III nastavak

 

 

 

 

 

 

Gledali smo u predvečerje koje nam se poklanjalo . Kao i uvijek ,  ljeti , sunce polako mimoilazi Igman , smješta mu se sa one strane od srca ,   iznad blažujske raskrsnice i šalje pupur ka dolini u kojoj sve odiše  Ljubavlju  i Milošću .

Grad bliješti kao mlada koja se stidi ljpote i rumenila svoga . Slatkasti mirisi ružica i baklava , mješaju se brašnjavim mirisima somuna . Mogu se naslutiti zveckanja tisuća sofri  i zadovoljnu molitvu Bogu Jedinom , a svojim milosrđem neizmjerno dariva .

Mio je je ovaj naš Grad čednosti i prelijep u ovoj Blagoj noći . Rekli su joj da niko ne zna tačno koje se noći javlja . Ja želim da ona bude i ove noći . I iduće i da se ponavlja sve dok je on tu ili  mi se duša ne uznese .

-Noć i dan su prošli mila .  Svašta se dešavalo . Hvala ti, Malena moja . Idemo se osvježiti i presvući . Večeras nema uzmicanja i bježanja .

Ja sam u panici i u žurbi . Pa onda smirena i odugovlačim . Istuširam se . Šminku ne stavljam nikad mi nije trebala . Stavljala sam je da ljudima pružim masku koju očekuju . Nemam ideju šta da obučem . Nisam više ona napadna , strašna Luca . Ja sam mala djevojčica , kojoj srce i duša vape da se žena  probudi i rodi  . Vrijeme je . Sinoć  sam  osjetila da   pupam. Možda je vrijeme da procvjetam .

Da nije njegovih anterija , večeras ne bih imala šta obući . A opet nije li to to previše napadno

i prozirno . Sjetim se da je jednom rekao .

-Žena bez anterije je kao cvijet bez mirisa . Žena u anteriji je kao pupoljak ruže . Skine je , pupoljak  otvori lati , jedan po jedan i   polako se rađa centofilija . Žena sa stotinu velova . Obučem  onu bijelu ljepoticu koju mi je neku veče dao i zbog koje su mi suze iskrile . U njoj sam nježna , krhka i čedna . Nekoliko uvojaka sam uvila i jednu pletenicu na strani srca uvila .

Nemam potrebe za ogledalom . Znam kako izgledam , već sam se u njoj vidjela . Šta ću , taka sam .Bez lažne skromnosti , prelijepa . Vila . Uzimam lančić sa safirom . Dojke su mi malo življe , da ih dodir zlata i safira   umire.

Sada sam spremna . Za šta ? Možda se sve ovo meni prisnilo .

Nije . Čujem lagano kucanje . Srce mi počinjem tući kao ludo , ko nekoj balavici , ja moram pod hitni do zraka doći , zato mu kaže:

-Samo malo .

Sjednem i duboko dišem . Uh . Uh . Joj , mamo majčice . Šta sad ?

Misao mi leti na onaj dan kada sam se ovako usplahireno i radosno osjećala . Vidim Dodu , kako se niz Džidžikovac na svom harleju  klizi . Ja mu mašem i jedan poljubac šaljem . Škripa kočnica … Zatresem glavom .

-Ludačo ,  sada si našla da misliš o tome . E , svaka ti čast. Hoćeš li neko zlo da zazoveš ?

Misli mi se vraćaju na poljanu kraj izvora Modre rijeke . Dodo i ja ležimo . Sretni smo i zaljubljeni . On mi priča o tome kako su svi Bosanci pjesnici , je ih ljubav i Božija milost tome od rođenja uče . I vidim malo dalje na Mostu duge Mali Princ stoji i tužno me gleda . Tada sam mislila da je to neki voajer koji je upečio oči u dvoje zaljubljenih među cvijećem , Sada znam da je to on bio .

Nisu to čista posla . Ali nije me briga . Moje smirivanje se oduljilo . Bojeći se da mu čekanje dosadi i da mi može  pobjeći , sledim se i disanje se uravnoteži .

Izlazim . Nije pobjegao. Neuobičajeno , osmjeh mu blista . Prelijep je kada se smješi . Vidim prikriveno divljenje . Ono je obostrano .

Prima  me za ruku , ispreplićemo prste , malo šeretski , kao djeca koja se spremaju da zijane u cvijeću čine . Vodi me u baštu iza kuće .

Sve je tako jednostavno , neprepoznatljivo , a  blisko mi i svečano .

Nikad nije izgledala urednije i ljepše . Neko je  upriličio šedrvan ,  koji nikad nije bio tu . Bašta više nije bašta . Ona je đardin koji se prelijeva u tisuću boja .  Ruže i još ruža . I cvijeće i još cijeća .  I rosi ih , veseli žubor iskrica vode ,  koje se razlijevaju sa mramora . Bijeli mramor iluminozno svijetli ispod violetne noenske  sijalice , koja noć i bjelinu  pretvara u fluoroscentni  bjeličasto plavetni  san .

Malo  dalje na ivici violetne svjetlosti naziru rubinovi peškuni od mahagonija . Nisu moji .

Zapravo kad bolje razmislim moja je bašta , cvijeće i ja . Baštu je uzurpirao , cvijeće posuo svojim bojama . Šta li će tek meni uraditi ? Nije bitno , sada kada mi se vratio .

Noć  je onakva kako sam uvijek željela da bude . Nježna i blaga kao  pahulje na plačnom kapku , koja se boji da tugu ne povrijedi . Zvijezdice su manje sjajne i sramežljive , pogleda okrenutog ka svjetlosti u đardinu . Osjećam , da bi mnoge  od njih željele da su na mom mjestu . Mjesec polako oblake lovi . Za sobom vuče jedan smotani u oblik snova . Kada dođe vrijeme zakloniće se iza njega . Uvijek je bio nestašan , ali sramežljiv . Zviježđe se sada igra . Kao da ablenduje . Približava se i udaljuje . U jednom momentu se toliko približe i izgleda da će se svakog trenutka strmoglaviti na nas . A onda shvatim da samo plešu slijedeći ritam moga srca . To je bolero. Možda i tango .

Više ne znam šta je šta . Smućena sam i ustreptala . Nisam zbunjena ni munjena , ali me malo strah.

Sofra je pristavljena . Sa mjerom i ukusom .  Gladna sam .  Muzika krenu . Ništa određeno . Lagani , nedefinisani zvuk gitare , koja se višeslojno rasipa po đardinu , da bi se vratio i i srce doticao . Ono osjeti da je muzika ljubavna i prepusti joj se .

Nema veze što je ovo naša veće . Znači i njegovo . On ne sjedi . On čak nije ni konobar ,. On je ukočeni batler koji samo treba da mi prozbori :

-Da,  miledi.

Samo ga osmjeh spašava da ne zakucam kašikom po sahanu i kažem:

-Batler , slijedeće jelo , pliz .

Ta mi pomisao zazove smijeh . Koliko je samo miledi miledilo batlera svojih . On mi se pridruži , dodade mi kristalnu čašu što podsjeća na ružu , sebi uze drugu , malo je podiže i reče:

-Sa srećom , miledi .

Obrok je bio po mom ćeifu , kafanski: teleći medaljoni sa sufleom  od gljiva , koji je preliven preko umaka od rajčica , vanilije i češnjaka . Dodatak je bio pregršt u vodi kuvanog pasulja , posoljenog i pobiberenog , pristavljenog u pasirani grašak sa češnjakom i korpicu od prženih krompirića . Salata obična : paradajz-krastavac . Nikad čula kombinacija , ali vrlo ukusna i pikantna.

Tada mi pade na pamet , da ga u stvari nisam nikad vidjela  jede . Uvijek bi stavio nešto od jela na tanjirić ,i grao se viljuškom , jelo ubadao i obrtao ,  a ni šta u usta nije stavljao .

On se skoro nasmije i kaže:

-Dobro si to primjetila mila moja. Meni je neugodno jesti u društvu ljudi. Suviše su upečeni

i šablonizirani . Jedem sa njima kad moram , ali mi ne prija . Nisam primitivac , ako si primjetila.

Ali jelo je ritual koji nosi zdravlje . Ja sve jedem rukama . I ljudima to ne prija . Neki se zgroze . Jedem rukama , jer su mi za jelo date ruke . Ne jedem ništa što traži kašiku ,  viljušku i nož . Da mi trebaju za jelo Nebo mi  umjesto ruku dalo pribor za jelo .

-Kako jedeš supu i čorbasta jela ?

-Bolje ti je da ne zna .

Gledam ga zapanjeno . Pred kraj dvadesetog vijeka neko ne  upotrebljava ekscajg . Zagledam ga i pitam se da li je normalan i sa ovog svijeta . Ili me laže.

-Normalan sam mila moj , probaj i ti jednom . Možda ti se dopadne .

Više ne čudim što se nadovezuje na moje misli . Navikla sam , a i on mi malo pojasnio , da on to ne umije i ne smije raditi . On čita ljude . Nije me uvjerio . Čuj molim te  ; čitati ljude.

-Šta misliš kad bi ljudi bili rođeni sa viljuškama , noževima i kašikama . Kako bi ljubav vodili .Zamisli tog cirkusa , tuge i straha . Cirkus jer dvoje se upinje da se miluju , a ne mogu i samo metalne zvuke rade . Tuga  , jer da joj grudi ,    bradavice   stegne , milodarje koje mu se nudi stegne , pomiluje   ne može . Straha te  , jer ne znaš sa kakvom zvijeri ležeš i šta ona može činiti.

-A zato ti od mene bježiš . Strah te i ne vjeruješ mi . Evo vidi mi ruke . Ženske su i meke .  Čak i nemaju duge nokte .

-Nije zbog toga mila moja . Tebi bih dao da me miluješ da imaš giljotinu umjesto ruku . Tvoja je duša tko čedna i neokaljana da se bojim za nju. Ti ne znaš kako večeras izgledaš . Zamisli neku meleku , koja je djevojčica u kojo se rađa žena . Želi to i nije je strah čina .

Strah je da ne učini neko zlo onom drugom djetetu . Ona zna da to dijete njoj nikad ne može učiniti zlo , osim ako je moranje ili sudbina  da v ode ljubav zlo .

Zamisli  plavetnu meleku čija dobrota toliko  voli toliko da je boli i sama pomisao da nešto krene po zlu. Zamisli prekrasnu meleku koja svoju ljepotu nikad nije darovala jer je tuga sa putanja ljubavi skrenula . Uvijek zastani i osluškuj svoju dušu mila .  Nikad nećeš pogriješiti i sve će ti biti rečeno . I znaj , šta god da odlućiš , meleke nikad  ne griješe .

I ne bježim ja . Samo pazim da se stvari dešavaju redososlijedom kako im je suđeno . Srklet radi grozne stvari i može ih obrnuti na zlo . Mnogo toga ti ne znaš mila moja . Ali te tvoja čednost štiti . I volim te mila moja . Za čitav život . Nemoj to nikad zaboraviti.

Obiično bi me poslije toga ovlaš poljubio . Djetinje . I sada me poljubio . Ali ne ovlaš i dječije . Pokupio mi je usne u jednom dahu ,  kada sam se najmanje nadala . Prislonio je svoje  onako kako to obično čini . Nježno i blago u desni ugao  .  Ali sada nije stao i odmakao se . Sada je nastavio da lagano klizi ka lijevom uglu mojih usana ,   pritiskajući ih duž putanje . Tada su nam se usne cijelim svojim ružičastim dijelo spojile prvi put . Tada je zastao . Usne su bile spojene i titrave .Tražile su još dodira . Osjetim da je otvorio oči  i moje se otvore i vidim da mu u lijevom oku iskri suza . Ona koja nikad ne pada . A u kojoj ja vidim slike . Ovog časa u toj suzi ja vidim proplanak sa violetnim ljubičicama i bijelim ružama . Orošene su i svjetlucaju . Sasvim lagani vjetar ih jedva primjetno talasa . I ja osjetim da su se to njegova čista duša i ljubav spojili u proplanak , koji onj meni poklanja . Ja nisam kao on . I moje suze su nevaspitane i same padaju , dok srce upija te darove njegove djetinje duše.Ja  osjetim da su i moje oči počele da šalju slike . Vidim kako se on ogleda  njima , zadovoljno se smješi . Nikad prije , a ni kasnije nisam vidjela toliko sreće i dobrote  u tim prelijepim očima koje su govorile:

-Večeras živimo za tebe mila naša djevojčice .

Na čas , samo na čas mislim da ludim . Jer , eto , umom se povezujem sa očima . Nije mi žao ako i poludim , jer se učim da tijelo može da govori . A ono što se meni govori je tako iskreno i možda malo naivno , ali gane do srži.

 

 

 

Blažena Luca – Deseti dio / II nastavak

 

 

*

Budim se . Ne , ne budim se . Sretnim se . Sunce je visoko . Pružam ruku , plahta pored mene je prazna i hladna . Ne opet . Ne mogu , ne mogu  to opet podnijeti.

Ovog  jutra se , moje  umorom pokošeno tijelo , ulijenilo i prepustilo toplini snova. Tuga kao da se rasplinula u hiljadama onih valera o kojima je Dobri pričao . Svaki moj damar je mirisao i cvrkutao ljubavlju . Svaka moja pora je vapila i molila :

-Nemojte mi ga sada oteti .

Tog jutra, za koji sam podsvjesno znala da je od  onih koji rađaju nadu , moj se um ulijenio .

Sanjam da   latice bijele ruže padaju po meni i prekrivaju me svojim oblačastim mirisima . Prelijepi anđeo lebdi , krilima svojim me štiti i miluje . Latice se boje krvlju i  stežu  me tako da ne mogu da dišem . Nikako da do vazduha dođem , hoću da zovem Dobrog da mi pomogne , ali nemam snage.

Osjetim da je on na vratima i da me gleda .

Anđeo u snu , anđeo na vratima . Pa nek se ugušim . Ništa mi više ne treba . Sretna sam .

Ulazi , spušta mi jedan poljubac na usne , lagano da me ne probudi , drugi utiskuje na čelo , tamo gdje se ono spaja sa kosom . Ne vidim mu oči , ali osjetim jednu suzu na mom licu kako me peče i miluje . Poljubi mi ruke , i lijevu i desni i čelu ih prinosi . I srcu ih prinosi .

Znam da ih je duši prinosio . Blagost me neka i osjećaj sigurmosti učinio lakom ko leptiricu razigranih krila . Osjetila sam  da me ona miluje ,  ali sam zaboravila gdje mu se duša nalazi . Vrlo blizu srca. U to  sam sigurna , jer sam vidjela da srce moje   luđakom  nadom bije .

Nevoljko je pošao , ne odvajajući pogled sa moga otkrivenog tijela u cvatu , zastao je  na vratima , poljubac , dječiji , rukom mi šalje , okreće se ,tiho zatvara vrata i odlazi.

Danima poslije ga pitam , kako ga nije sram gledati golo žensko tijelo dok žena spava.

On se nasmije i sasvim ozbiljno kaže :

-Veče prije , kad  ne znah za se , ti si grudima i skutima  milovala i gnječila , još i sada mirišem na tebe . Nisi se ni ti sramila , jer znaš da u  ljubavi nema stida , samo poštovanje.

Onda mi mozgom sjevne.  To se on opet  iskrada . Odlazi .  Opet mi bježi.

Vrne se i poljubi me , malo jače ,  da se rasanim .

-Ne bježim mila . Idem da se zahvalim onim mahnitovima .

Tek tada postadoh svjesna da me muzika probudila . Mahalaši uvijek varaju smrt i život slave.

-Dobri su oni, ali ne znaju mjeru. I upravo zbog toga ih volim i beskrajno im vjerujem . I onom tvom  Esi . Mrak čovjek . Kao da je sa Bjelava . A gore , malo više njih , ima i Gornja i Donja Mrakuša . Sve same bašče , đardini , grlice i ljubav . Često mo ga viđali kako jorgovane miriše .
Čije i kakve ? E ,  jesi  radoznala . Pitaj ga , možda ti nešto lane . Bolje nemoj , nećeš od njega ni slova izvući . I nikad niko nije . A zastidjećeš ga  . Nismo sigurni , ali Deba kaže da je po jednoj od te dvije Mrakuše i prezime skonto. Mraković . Valjda od Gornje . Ta bi mu bolje čehri pristajala .
Neka ih još malo , dok se vratim . Samo poslić da obavim . Eso će me odvest i vrnuti . To je, da   opet nešto ne zabrljam . I da se ne brineš .

I ode  . Ni kamo , ni zašto . Uvijek neki poslići,  a život mu bucakaju ko budala novine . I ne znam šta mi je ?  Ja skroz pošandrcala . Počela da pričam i pišem ko mahnitovi sa Bjelava.

Taki vam je on . Samo se okrene i ode . A ti Milla  Luce plači .

 

Uvijek bi me zvao Mila , vrlo rijetko mila moja,

Rekao mi je imena su previše štura i opšta da kažu kako me doživljava . Mila je milina koju mi stavraš u duši. Mila je bol od prevelike ljubavi koju gajim za tebe.

 

Nikad me nije zavao Luco ili Lucija kao drugi.

Kad bi nas vođenje ljubavi raznježilo ili bio raznježen mojom dječijom nevinošću

zvao me Luce moja . Tako me zvala nesritna  mater moja . I Dodo moj.

On je znao kako će me raznježiti i rasplakati . Osjećala sam se tako sićušna u njegovom zagrljaju i uvijek bih isplakala svoje boli . On bi rekao Luce moja , ja bih plakala.

On bi rekao , ne boj se mila Luce moja . Ja bih se isplakala. On bi rekao ne boj se Luce , ljubavi moja . Ja bih ridala .  Zeru po zeru , suza po suzu i ja sam ozdravila.

Ozdravivši  shvatila sam da ga volim toliko da ne mogu bez njega . A morala sam. I to odmah , bez odlaganja . Znala sam , asnije bi nas to moglo ubiti.

Kada je bio u groznici , u bunilu , u umiranju , kad su mu oči bile zavrnute ka mozgu , glas iz te tame me ne pita , nego samo konstatuje i zabada , gura zadnji cenat sablje kojom  me danima kasapi i kolje .

-Ti si izgleda zaboravila da si od dobrih ljudi rođena . Nikad ne pričaš o njima . I nastavi da ječi i da se trza  , ko  struna gutare kad u nju ciganin istresa svoju dušu .

Tek tako , to reče i zajeca :

-Nemoj to činiti , mila moja.

Moj mozak nijemi i vidim da se vijuge ravnaju i brišu   , kao u umrlog priključenog na sisteme održavanja živots . Alarmi se glasaju , linija je ravna , svi se uzmuhaju , pomoći nema , samo neko uplakano čeljade vrišti . I ja čujem u ovoj sobi se javlja vrisak . To nije vrisak to  je zvuk zaboravljenih alarma koji upozoravaju na atomski napad .

Okrećem se po sobi .  Nikog sem Dobrog i mene nema .Vrištanje  ne oprestaje samo se pojačava . Gledam Dobrog on tihom skoro bešumno ječi i trza se . Ne glasa se . Pa odakle ta nepodnošljiva rika hajvana , kojeg macolom u mozak zatucaju .

I tada shvatim to ja , šestogodišnja djevojčica stojim iznad tijela mrtvih roditelja u njihovoj sobi i vrištim . Znam da su mrtvi jer se ne miču . I krvavi su . Mnogo je krvi . Tata je zagrlio mamu . Pritišće joj jednu sisu , onu koju sam više volila da dojim . Kroz prste mu hjoš uvijek prodire krv .Njemu fali oko . Tu je krvavi otvor . I odjednom ja , šestogodišnja Luca prestanem vrištati . Sjetila se riječi onog svećenika koji me  volio pipkati , da smrt nije ništa . Ljudi odu na nebo i tamo čekaju svoje . Sad samo plačem . Više zbog mame , ona je uvijek vesela bil a. I uglavnom tužna . Otac , vremenom postajao  čutljiv i zao . Vidjela sam da je mamu vrlo često tukao .

Jedan krvavi trag vodi do prozora , Zavjesa strgnuta i pokriva onog  čiku koji se uvijek nasmijan bio . Sjećam se da bi me tada mama , sa bedinerkom slala da odim na rivu . Voljela sam te odlaske . Uvijek bih dobila vanilin sladoled . I to dvije kugle . I koktu .

Ja šestogodišnja djevojčica gacam u crvenoj boji . Skoro da nisam ni svjesna , da je to krv . Satima gacam i školicu igram . Krvlju je nacrtana . Nikog nema  , svuda tišina je oko mene.

Gladna sam . Probam krv . Malo slankasta . Bljak .

Sišla sam sa sprata i sjela na stepenice . Znam da će bedinerka naići . Naišla je i povela me sa sobom .

Sutradan je došla mamina sestra  Ane i rekla da ću ići sa njom u Sarajevo . Tamo ona živi . Više nikad niko nije pomenuo moje roditelje . Nisam ni ja . Jedno vrijeme sam se molila za nju , ali sam prestala . U Sarajevu se ljudi ne mole toliko mnogo , kao kod nas u Splitu . I nisu toliko opaljeni suncem . Vrlo su blijedi i providni . Valjda sam svoju svijetlu put zarazom primila od njih .

Nema veze što je  Luca dijete samo par trenutaka vrištala . Ja vrištim i dalje , ali pogled na dijete koje umire me presječe . Pa ja stvarno nemam nikoga , osim njega . Tetka je umrla malo poslije Dodine pogibije . Nikad se nije udavala . Bila sam joj kao dijete , i ja sam često zaboravljala da mi nije mati .

Ljutim se na Dobrog iako se sa životom dijeli .

Taki vam je on . I kad ga groznica drma i kad ne zna za sebe , dušu čeprka i ja moram vrištati.

Ali on , onaj jutrošnji  , se vraća . Nije nigdje išao , samo me pustio da osjetim samoću i da mi sjećanja rade.

Zagrlio me , pa sageo glavu , usnama mi skupljao suze i pio ih . I kao da nikad nije vidio suze

zbunjuje se  :

-Vidi , vidi , baš su slane . I slobodno vrišti i plači . Kao prava pizdunka .

Šta ću nego se nasmijati . Zagrlim ga , zažmirim i poljubim . Čvrsto ,  jako , ljubavnički , kao Dodu nekada . On se odmiče i ustaje . Šta mu je . Da nije…

-Nisam mila . Ja želim da ljubiš mene , a ne prošlost . Idemo da onim napolju otkaz uručimo .

Oni napolju , ustadoše ko vojnici pred starješinom i nakloniše mi se . Mojsije i Lenji mi poljubiše ruke . I jednu i drugu .

Deba mi oprilazi i cereka se:

-Jel’ te…

Nije zavšio . Dobio je dvije noge u potkoljenic . Jedna Mojsijeva ,  druga  od Lenjeg. Eso malo sporije trza i za pendrek . Hoće da ureduje , da brani šeficu .

-Šta vam je konji jedni ? Šta se ritate . Samo hoću meleku da pitam , da li je ovaj naš slunto sinoć uplašio . Ništa više .

No, ja sam radosna  , vas bih dunjaluk izljubila.

-Nije Deba , nije me natakario . Tebi bih prvom rekla bez da me pitaš . Dušom se dijelio . I uplašio me toliko , da sam mislila da će mi srce puknuti . Uplašila sam se toliko da bih ga umlatila da mi je umro . Sad ga je groznica popustila . A nadam se i da nije , da ga opet grijem . Ostalo  je u Božjim rukama.

– Onda će sve biti dobro . On ima neke veze gore . Nego ga , za svaki slučaj opet  , ovih večeri, plaho pripazi .  Hajmo se  mahlukati  maknuiti odavde i  sada za pravo zapiti . A ti nam malena javi ako te bude diro ili sekiro , da ga mi malo naerendamo.

I odoše. Sva trojica i vuku Esu sa sobom.

Kreneše u votaži.

Taj život im uzeo sedam dana.

Kasnije sam čula da se Eso Mraković jedva uspio opravdati kod žene . Išli mu  mahalaši , sa drugama kući , da ga opravdaju . Samo je nasmijali i dever joj napravili . Tri joj dana sa imanja nisu mrdali . I nije im vjerovala . Vidi Aiša da i njima i drugama  viri iz očiju ono što je i njoj  nekada virilo . Sada malo manje , dvije kćerke su tu . A Esi vatra iz očiju niti manjka niti se stišava . Ko konj vrani gazi . I neka . Neka je taki dok je živ . Da nije taki ne bi ga ona begenisala , niti ćeri sa njim izrodila . I ne bi dever trpila da nije taki . Nije ona ljubomorna , samo se boji neka će joj ga ukrasti . Vrijedan je on i veseljak . A kad udruži osmjeh , gitaru i oči . santu leda bi na šilte namamio .

 

 

Blažena Luca – Deseti Dio

 

 

 

*

 

 

Ja na muci. Kako da se skinem kad nikad nisam gola pored muška legla. Osim… Kago da ga ugrijem kad ne znam kakav je dodir muškog tijela.

On se ukoči , uspravi,zakoluta očima , pa se počne talasti.

Meni u ušima  tople riječi bruje :

Ne mogu te nikako zaboraviti ljubavi mila .

Zato dođi   da ti snove sanjane poklonim

Zato dođi   da ti pjesme nježne pjevam

Zato dođi   uhvati me za ruku

Zato dođi zagrli me čvrsto jako

Zato dođi meni i ne boj se više mila

Dođi svojoj ljubavi ljubavi jedina .

Šta ću ja opet moram plakati . Baš sam neka razmažena pizdunka . Barem se svučem i zagrlim ga . Čvrsto da mi ga ko ne ukrade.

Nisam osjetila nikakvu bojazan , ni sram.  Samo vrelinu  tog gorućeg  tijela koje se dijeli . Tačno  mi se priviđa da pehlivani na tankoj , najtanjoj liniji.

I puštam svoje svoje  srce i boli  da ga griju a moja trinaestogodišnja tuga izbije , odlazi iz mojih grudi, kao da nikad nije postojala:

-Još ne sviće …

Samo što sam prvu riječ pustila , zatitra Mojsijeva bjelica . Pa gitara . Prepoznajem moja gitara me parti . Eso je svira . Čula sam da nikud bez gitare ne mrda . U gepeku fiće uvijek je tegari .
Kao da vidim , Debine razvaljene žvalje , dohvatio se tarabuka i tandara . Ali ne mahnito , kako to inače ćini , već nježno kao da mu je lira među koljenima . Lijenog  se krneta ne čuje . Znam , pustiće on dva , tri akorda tek toliko da moju bol gurne u provaliju , gdje se gube oči ovog nevoljnika .

Pjevam i plačem , ne zbog boli svoje . Nje više nema. Nego zbog ovog djeteta koje mi se gubi ,a ja nisam spremna  da ga pustim, jer ne želim novu bol koja će nas oboje ubiti..

Vreo je , kao vazduh u pustinji . I znam sada je usamljen . Najusamljenije biće na ovom svijetu . Bori se . Trza se . Ne da se.

Tek ponekad jekne :

-Nemoj , mila . Ne čini to .

Znam ne govori meni . Ja mu ništa ne činim . Samo ga umotavam u svoje toplo tijelo , pjevam i plačem .

Taki vam je on . I kad ne zna za se , hoće o ljubavi da se pjeva.

Stišćem ga  i grlim . Glavu mu na grudi tople stavljam . Ne znam zašto , on se okreće i odmiče . Valjda i nesvjestan neće da skrnavi bjelinu moga tijela .

Taki vam je on . I kad umire , ne da , na nevinost  grlice svoje .

Onda  sam prestala pjevati . Imam prečeg posla . Stisnem ga da mi ne bježi . Ljubim ga u krhki vrat i meku  kosu  koja miriše mojom mladošću .

-Nemoj da bi mi sada umro , mili moj . Ubila bih te . Šta bih ja bez tebe ?  Zar mi nije bilo dosta boli . Još i ti  treba da mi odeš . Nemoj ubiti svoju djevojčicu , mili . Molim te  , nemoj . Daj mi barem još samo malo tvojih dana .

Suze mi  počinju još jače teči . Vrele su . Bol ih zapekla . Prelivaju se na njegovu kose , pa na vrat , preko leđa , čitavog ga zapljuskuju . Ja hoću da ga obrišem . Uzimam paškir . On me uhvati za ruku i slabašno je stisne . Pokušava da mi brani da ga brišem . Prvi put je učinio   pokret koji nije padanje u ponore , iz kojih se mnogi ne vraćaju .

-Nemoj mila , ne čini to.

I drhti , počinje tiho ječati .

Taki je on . I kad ječi , ja se moram smijati , jer nenadano sjećanja klize…

Od 1968.  se u mome gradu , pojavljuju neki eksponenti nezabilježeni u našoj policijsko-socijalističkoj poraksi . Ima znalaca , neukih ljudi i neznalica . Ima časnih , poštenih ljudi i kriminalaca . Ima dobrih ljudi i mnogo komunista . Naš posao je da branimo ovaj svijet od neznalica i kriminalaca . Tako sam van ja razmišljala .

I sada mi tu , na mojimčvrstim bjelokosnim dojkama , na mojim Lucicama , jedan od njih umire . Lijevo mi oko zaiskri , a iz  desnog   suza ne prestaje da lije.

Na um mi palo kako  je jednoć jeknuo , zbog neke gluposti koja mu se motala po slatkoj glavici.

Opet on nešto nije razumio.

On je taki . Nikad ništa ne razumije , a sve mu je jasno .

Kod vas insana se dan završava u ponoć ili nula nula  , pa još jednom nula nula časova , kako neki pametuju . Ha se priko toga  samo jedan stotina , jedna sekunda natakari i bude pet nula i na kjraju jedinica ,  počinje drugi , novi dan , drugi datum .

Kako neko zna kada nastupa to  nula nula i opet nula nula časova . To nekako i mogu svariti . Kod vas vlast kaže tako je , vi klepite ušime i  papci poviču tako je . Ono što me istinski buni ,  je finta da  ( novi ) dan počinje u ponoć . Nije mi nikad bilo jasno kako dan može započinjeti u ponoć . Čuj molim te dan počinje  pet šest sahata  prije sabaha . To nikad nije bilo , niti će . Barem koliko se mi u mahali  razumijemo u geografiju . Ono u što se ne razumijemo , drugi još manje poznaju . A geografija vam je najopširnija nauka . Vi nju izmislili da možete u  nju  sprcati šta god vam na um padne .

Evo na primjer , neki neku obljubi . Vi kažete to je čista geogarfije , jer se to desilo na toliko i toliko stepeni širine i toliko i toliko stepeni dubine .Pa onda uključite strane svijeta . Neću se sad pitati kako znate koja je koja strana svijeta . Pa klimu , i vrijeme , pa još hejbet toga , samo da bi trač bio sveobuhvatniji .

To se jednostavno  kaže , dvoje je vodilo ljubav , zato što se vole . Čak ni to ne treba reći . Šta ,  kako i gdje će se  ta ljepota desiti , to je   problem problem oni koji se obljubljuju . Isključivo . Već kada ste navrli na geografiju , komotno uključite fiziku , hemiju i biologiju . Samo nemojte pozivati filozofiju , loguku i psihologiju upomoć . Kad se dvoje zgomba tu ništa ne pomaže . Ni malj .

Vrisnu :

-Neee…

I klonu .

Uplaših se . Jedva da diše , ali bar nema grčeva .

Osjetim da ga moje suze griju . Da mu prijaju . Još čvršće ga zagrlim .I vrele suze  za njega lijem i ljubim ga u sljepoučnicu .

On se se malo po malo umiruje i opušta .

-Bože mili , pa on još miriše na bebu . Ne tražim mnogo Gospode .  Nikad nisam , osim da me primiš sebi . Sada hoćeš da mi ga uzmeš . Zar mi nisi sve uzeo , i nisam se bunila . Molim te nemoj i njega . Samo mi ga vrati . Biću dobra . Samo daj da mi se moj maleni vrati .

Neka lagana tišina , koja nije sa ovog svijeta   uvuče se u  kučicu . Ništa se ne čuje .Ni muzika .

Ni kiša . Kao da sve očekuje nešto . Samo suze moje žumore . Padaju po njegovom tijelu i klize kao rosa po djevičanskoj ljubičici . Kao da smo tišinom i prazninom odjeljeni od ostalog svijeta . Dobri i ja sami na kraju svijeta . Nije me briga , samo da mi se vrati.

Nije se vraćao . Samo je sve tiše i tanje disao . Gubio se . Hropac i ništa . Presta da diše . Ja sam kip . Ja sam sleđena gromada . Ja sam rekvizit , pozorišna lutka odbačena iza kulisa , što nepomično zuri u glavnog srtistu .

Tišina . Tajac.

One se dvije pojaviše . Prvi put otkako je Dobri došao .

Ne obazirm se na njih . Sada je sve  sasvim nevažno.

Pakosnica:

-Opauči ga , bona , iz sve snage . Zar ne znaš da doktori pljusnu bebu da zaplaču . Hekni ga iz sve snage , da te više ne sekira . Mlatni ga iz sve snage da više ne plačemo . Molim te , samo me ovaj , jedan jedini put poslušaj.

Dobrica:

-Poslušaj je . Ionako nemaš šta pametnije raditi .  Zvekni ga iz sve snage da mu se sve zamanta i da mu se život prisnije .

Ja ga lupim polako , ženski .  Žao mi sjenovito dijete tući . Jer on bijeli , postaje sjena i vazduh  .

Pakosnica mi priđe , uhvati me za lijevi ruku . Onu od srca . Dobrica mi priđe , uhvati me za desnu ruku . Onu od milosti .

I moje ruke spucaše , iz sve snage , djetinje lice . Prvo lijeva , ona od  ljubavi , hek , pa onda desna , od duše , zvek . Glava poleti  lijevo ,  pa desno. Ta dva brza tap tap i ništa . Okrenem  se , pa  ih bijesno pogledam.

One prstom upiru iza mojih leđa . Osvrnem se .

On se uspravio . Sjedi . Oči mu okrenute naopako . Nema zjenica , samo bjelina . Znam da me vidi.

Zagrobni   , ne njegov glas ,  grmi na mene :

-Ne znaš šta si tražila , ali evo ,  molba ti je uslišena .

Svi bi se uplašili od te prilike . Go ,  krvav , izobličen , modar , izgreban , slomljen , sa tom besprizornom bjelinom umjesto očiju , ne čini se od ovog dunjaluka . Pobjegli bi i duhovi glavom bez obzira.

Ne i ja . Meni samo on treba . Nije bitno sve da je i meit . On je moj , samo moj . Ne dam ga .

-Samo mi se vrati mili . Zagrli me . Molim te . Pogledaj me i reci mi :

– Kako ću te bona zaboraviti .

Samo mi to kaži mili.

Da  samo oči imaš , vidio bi ljepotu koja se ne smije ostaviti i bolom skršiti..

Da  imalo uma imaš ,vidio bi   neizmjernu dobrotu i tihu mudrost , koju treba prviti na srce i unijeti u dušu .

Vrati mi se mili i zagrli me . Molim te . Samo ti to tražim . Ili me povedi s tobom . Znam da ti to možeš . Molim te .

Nije me zagrlio . Bar ne još . Nije me ni poveo  sa sobom  . I neće . Otići ću sama. Za našom Malenom.

Povratio je na moje gole tijelo . Modrozelenu  zindansku tekučinu . Litre nje . Začudo mirisala je na ljubučice i nebo .

Klonuo je . Pao nauznak .Više mi nije bilo svejedno . Znala sam da se vratio . Posljedice moždanog udara ili potresa mozga je povraćanje.

I onda sve  bude u redu . Ili ne bude . Omijeh na licima onih  bezobzirnica , koje sada odlaze mi kaže da će mi mili moj ostati .

Tekućina je odmah  isparila , legoh pored njega . Pokrih nas  ćebetom nade , zagrlih ga čvrsto, nježno i šapnuh mu.

-Hvala ti što si mi se vratio mili moj . Ja sam samo zaljubljena djevojčica .

Znala sam da će sve biti dobro , jer on prisloni lice na dlan moje lijeve ruke , reče samo jedno nesvjesno :

-Znam .

Okrenu leđa mom golom tijelu , da ga ne skrnavi njegova golotinja  , ali ne i mirisima ljubičica i ljubavi ,  jer ne ispušta moju   ruku , i držeći je na usnama , usni . I ja sa njim .

Taki vam je on . Kad on usni , morate i vi za njim .

 

 

Blažena Luca – IX Dio / V Nastavak

*
Nešto mi šapuće , idi  . Ne časi smjesta idi . Gitare i piana  zvuk mi mi reže misao . Njih dvije mi tiho pjevaju.

Ne daj ga . Smjesta idi . On je tvoj . Ne daj da ti ga druge ukradu.

Smjesta idi . Samo tvoj .

Ne znam šta da radim . Ponos dežura , duša šuti , srce bije . Blentače poju . Uzmem gitaru i sviram   stihove neke pjesme  koju nikad nisam i neću čuti . Moji su i samo moji i  glas je moj i tuga je moja .

 

Ja nemam drugi dom

 

osim doma u srcu tvom

 

osim tebe nikoga na svetu

 

nemam ja…

 

Blentače plaču , ali ja ne . Više nema plača . Ne , ova  Luca više neće plakati . Samo preko mene mrtve  će suze poteći .

Idem da tražim ono što je samo moje . Polako se spremam . Kada , hladan tuš , jer tijelo je uzavrelo , uzbibano . Korim ga :

-Tiho , ne talasaj , nemam vremena za igru .

Sjednem u baštu , zapalim , uzmem  kurvozaije i to njegov . Zaboravio ga . Ili ga je ostavio . Misli se vratiti ?

Šta da obučem ?

Vedra je avgustovska noć . Zrikavci ljubav vode i glasaju se . Cvijeće šumi . Maglice su tužne , vidi se . Sleđene su i ne žmirkaju . Mjesec tek malo viri iza jednog oblaka koji ga u stopu prati .

Osjetim miris suza u vazduhu , ili je to miris kiše . Sve mi to navlači sjetu i bojazan .

Ne ,  nije on prevrtljiv i nikad ne laže . Ništa mi nije obećao . Samo je rekao da me voli . I nije me ubrao iako je mogao. I vidjela sam da ga boli  odlazak njegov , ili rastanak naš , ma kad god to bude.

Odjednom sam sigurna da to nije večeras i zahvalno dižem pogled ka nebu . Uzmem gitaru i samo sviram . Sviram i sviram . Muzici i ljubavi nekad nisu potrebne riječi . Bio je to neki potpuri , koji je iznjedrilo moje znanje čeznutljivog  sevdaha , sefardske nostalgije i traganjem za domom , ciganske tuge utkane u večeri obasjane mjesečinom i galopom vranih konja . Muzika me tjera da budem tužna , iako to nije moja tuga .

Sve će biti u redu .

Nije bilo .

Odjednom kiša iz vedra neba . Lije li lije . Dok sam uletila u hodnik sva sam mokra , a gitara puna vode . Istresem je u hodniku . Nemamo volje zatvarat vrata da mi nevrijeme ne ulazi u kuću . Još mi je samo to trebalo . Podsvijesno vodu spolja prosipam po kući , dozivam mu stope.

Sati su prolazili . Napolju kijamet huče i zavija , a vedro nebo . Ledeni potoci se sa neba slijevaju kao vodopadi , a sunce se smješka . Led fijuče , a kišobran nekom neće pomoći večeras .

Ke sera sera.

Ne znam odakle mi to . Možda iz malog mozga . Sada shvatam Dobrog . Veliki mi ne treba , kad mali izvlači znanje koje mislim da nemam .

Eso se nije javljao . Nisam htjela da zovem . Čini mi se da mi je nona govorila:

-Kad gre , ono samo naprid gre .

I grelo je .

Mokra , mrzilo me da se sušim , zakunjah Usnila sam sam da on pada i da mi ga krvavog donose. Probudi me zvono na vratima .

Puna nade otrčim da otvorim.

Nada vam je čudna stvar. Ili je imate ili je nemate . Uglavnom se ne obistine . Moja se obistinila i nije . Proklestvo parova .

Otvaram vrata , njega unose na nosilima . Eso i trojica njegovih . Morki ko svilene gačice u veš mašini. Sav je u krvi . Ja zinem da vrisnem . Mojsije me presječe pogledom , od koga bi se vjetru zamntalo . Stavlja prst na usta i pokazuje da se malo sklonimo u stranu . Bazdi na pivo . Zakopitila mu se u bradi . Šapće :

-Biće on dobro . Stravi bošču na krevet da ti ga ne peksini . Tople vode , peškira i ćebadi što više . Ako imaš termofor , dobro bi došo. Ili golo tijelo uz tijelo prisloni . To najprije pomaže . Treba ga oprati i ugrijati . Pothladio se, heroj blesavi . Moro bi  , a neće u bolnicu . Reče :

-Vodite me Luci , obećo sam da ću se vrnuti . Samo da je vidim , biću dobro.

Meni suze naviru , Mojsije me opet presječe :

-I još je reko  , ne bojte se neće plakati . Ka stina je ona . I tada je zakovrno očima . Hajd pokaži mahlukatima đe će ga istovariti . Blenuli u tebe ko bikovi u rasplodnu junicu . Ko da žesnkog insana nisu nikad vidjeli . Hajd , ova moja dvojica , oni su rođeni da bleje . Ali onaj tvoj plavac bleji ko oni , a sijede ga već oblile . Vidi se nije mu mrska djevičanska  ljubičica.

Unesoše ga , ja postavih čaršaf prije nego ga heknuše . Bez milosti . On nije jekno , jer ne može ili neće . Nije pri svjesti .

Izađoše iz sobe . Ja po peškire , toplu vodu , termofor , ćebad i zastanem . Treba ga skinuti . Kako li ću jadna mi majka . Ne bi se reklo , ali nikad muškarca nisam skinula .  Osim onomad , i to baš njega. Moram ga skinuti , i vidjeti ga golog . A nikad golog muškarca ili bilo kakvog muškarca u ovoj  kući nisam imala . Osim njega.

On odjednom otvori jedno oko . Ono lijevo , od srca , kako on tumači . On mene ne vidi .  On mene osjeća . U  mom pravcu   ga samo srce okreće . Znam to , jer to je izvrnuto oko kurbana koje su upravo nedoklali .

Kristalno oko mi poručuje :

-Snaći ćeš se ti . Samo misli na moje riječi .

I snašla sam se , jer ljubav sve čini mogućim :

 

– Kako ću te zaboraviti ljubavi moja ?

Tebe bi bilo lako voljeti za čitav život.

Tebe koja si nestašno lijepa

Tebe koja mojim gradom čednošću sijaš hodiš

Tebe kojoj cvijeće mirise krade miris

Tebe koja samo za ljubav živiš

Tebe koja sjaj sa suncem dijeliš …

 

Svukla sam ga , ali pogled na golo muško tijelo me ukoči . Kako ću ja to ? Muško mi tijelo ,trinaest godina,  ruka nije dotakla . Osim njegovog , prije četiri godine . A ni tada nije znao za sebe . Moja sreća .

Zatvori lijevo oko , ono od ljubavi . Otvori desno oko od milosti , kako on kaže . On mene ne vidi . On mene srcem osjeća. Znam  to , jer oko mu uvrnuto ko u nedoklanog kurbana   ,  kojeg hoće još jednom da prikolju , za mnom klizi.

Biserno oko mi poručuje :

-Snaći ćeš se ti . Samo na ljubav misli.

I snašla sam se jer strah od još jednog gubitka  čini čuda :

 

Kako ću te zaboraviti malena?

Tebe koja se uranjaš u ljepotu duge

Tebe koja nevinost djeteta nosiš

Tebe koja plavetnilo neba oslikavaš

Tebe  koja dubinom mora zračiš

Tebe koja u očima zvijezde nosiš.

 

Počeh ga prati i obradovah se i zbog ovoga i zbog onoga , što vidjeh .

Nigdje rana . Ogrebotna mnoga , modrica još više . Kažu hematomi se zovu .  Znači vanjska krv nije njegova . Uglavnom . Od ogrebotina koije ima , ne bi je ni u petinu krvi bilo .

Brišem krv, a ona se ne da . Obrišem je , a ona se pojavi , još krvavija . Dva lavora i i dvije kade sam vode promjenila . Dvije veš mašine peškirima napunila . I ništa . Krv izbija i ljepi se . Na crno vuče. Veštičija krv tako izgleda . Dobri počinje da drhti i da se grči.

Čujem kucanje na vratima . Otvaram . Mojsije je diskretno okrenut leđima.Neće da gleda u golog druga.

-Ne peri ga . Sada je najpreče da osjeti ljubav i toplinu , inače rikavela . Zamalo ga ubi gadura . Ni krivog ni dužnog . Samo lezi pored njega i čvrsto ga zagrli . I pjevaj mu ono pjesmu koju si večeras pjevala . To neće biti vaša pjesma . Vi nećete nikad imati vašu pjesmu .Vaše će biti sve pjesme koje vas zabole . Takva su vam srca . Nisu sa ovog dunjaluka . Široka su i duboka ko pramaljeće , a djetinja .

I ode .

Šta je ovim mahalašima ? Jesu li svi takvi ?

Nešto izmudruju . Ni što , ni kako , ni radi čega . Samo se okrenu  i odu . Kasnije , mnogo kasnije sam shvatila da su skrivali suze u očima . Vizije , tuga i ponos .

Zatvorim vrata i legnem pored pored njega . I zagrlim ga . On drhti li drhti . Grči i bacaka ko pijetlić kome su otfikarilu glavu .  Ili kao da ima goropadicu .

 

Blažena Luca – Deveti dio / IV Nastavak


**

 

Tog jutra se  moje  slatkorečivošću obljubljeno tijelo , ulijenilo i prepustilo toplini snova . Tuga kao da se rasplinula u hiljadama onih valera o kojima je Dobri pričao . Svaki moj damar je mirisao i cvrkutao ljubavlju . Svaka moja pora je vapila i molila : hoću još ovoga , hoću još ove bajke .

Tog jutra , za koji sam podsvjesno znala da je od  onih koji slamaju srce , moj se um ulijenio.

Sanjam da me neka ogromna šaka stisla za grlo i da ne mogu da dišem . Nikako da je se oslobodim , hoću da zovem Dobrog da mi pomgne , ali nemam snage.

Osjetim da je on na vratima i da me gleda . Ulazi , spušta mi jedan poljubac na usne , lagano da me ne probudi , drugi utiskuje na čelo , tamo gdje se ono spaja sa kosom . Ne vidim mu oči , ali osjetim jednu suzu na mom licu kako me peče i miluje . Poljubi mi ruke , i lijevu i desni i čelu ih prinosi . I srcu ih prinosi.

Znam da ih je duši prinjeo , blagost me neka i osjećaj sigurmosti učinuio lakom ko leptiricu razigranih krila . Osjetila sam  da me ona miluje ,  ali sam zaboravila gdje mu se nalazi . Vrlo blizu srca . U to  sam sigurna , jer sam vidjela da luđačkom  nadom bije .

Nevoljko je pošao , ne odvajajući pogled sa moga otkrivenog tijela u cvatu , zastao je  na vratima , poljubac , dječiji , rukom mi šalje , okreće se , tiho za tavara vrata i odlazi .

Danima poslije ga pitam , kako ga nije sram gledati golo žensko tijelo dok žena spava .

On se nasmije i sasvim ozbiljno kaže :

-Veče prije sam ti o ljubavi pričao i ljubav nudio . U ljubavi nema stida , samo poštovanje.

Onda mi mozgom sjevne .  To se on  iskrada . Odlazi . Bježi .

Pakosnica me rasanjuje :

-Dobro si prošla frajerko jedna .Mogla si sinoć biti natak… a jutros nogirana  , jadna ti . Šta  bi onda ? Ne bih ti života mi tvoga pomogla oko pelena .

Dobrica me brza.

-Ne laj zlobnice . Nije veljača već avgust . Ustaj merhumko . Podne je prošlo . Šta si se razlijenila ? Leti za njim . Uhvati ga . Ne daj mu da mrda , dok ne vodite ljubav . Za dijete ne brini . Ja ću mu guzu brisati.

Ne znam zašto mi  odjednom  krivo što sam se uspavala , što ga nisam ispratila . Uhavti me panika da se neće vratiti . Osjetim sam bol u tek zaliječenom srcu . Trčeči izletim na kapiju , taman na vrijeme da vidim kako taksi boje tuge zamiče za ugao i odlazi .

Otrčim do kuhinje , naspem bokal sa vodom , ponovo izletim i pospem vodu za još toplim tragovima njegove dječije duše .

Nisam sujevjerna , ali rekli su da to pomaže .

Zlobnica .

-Jes ti to neki fol . On će se veljati , a ti ćeš ga čekati . Otkad si mahnitulja postala?

Dobrica:

-Šuti pakosnice , da je mene pitala kadu bi vode za njim prosul .

Meni je pomoglo . Vratili su mi ga tu istu veče .

Vidim patrolna kola su preko puta . Zaboravila da im kažem da mi više ne trebaju i još mi se blečci oko praga motaju . Prilazim im i pitam onog za volanom ko bješe u taksiju .

Bolje pogledam i vidim to je onaj Eso , čovjek sa planine . Kršan je i visok , i uvijek ima osmijeh , na licu koji kazuje:

-Život je lijep , samo ga treba ubrati.

– Bješe li ko u autu ?

-Onaj sa bradom što harmnoniku svira i onaj što nikad ne mrda , pa ljudi provjeravaju da li je živ . I onaj  treći što ga mi često u  centralni šaljemo . Onaj što ga zovu Deba , a on ko girica ili fićfirić tanak . Njegovi jarani . Zapisali smo broj taksija , a nismo trebali .Vozi ga njihov pajdo Šaćir Šok . Sumnjiva je to družina , neko bi reko . Ja im opet , nekako vjerujem i pustio bih ih na miru .

– Vozi za njima i vidi gdje će i šta će . Javi mi sve.

-Ako nešto pođe po belaju ?

-Samo ih pusti , snaci će se oni . Vi samo nadzirite i redovno mi se javljajte .

Sjedim , u fotelji ko na kamenju izloženom usijanom ljetnom suncu u podne . Sve mi se urezuju u sjedalicu i pale me.Ako ne gore kamenice crvi orgijaju.Hoće li taj Eso više? Gledam na sat

Zlobnica:

-Ha,nisi više puna sebe.Stvarčice se otimaju kontroli jedna po jedna.Samo cmizdriš i brineš.kakva si mi ti Luca strašna.Tebe u vrtić treba smjestiti.

Dobrica:

-Pusti je bona na miru.Tebi krivo što više nije uhabljena i ne možeš je više na osorne staze voditi. Meni nikad draća i slađa nije bila.Procvjetala je i proljepšala se,ako je to uopšte moguće.

Vrisnem:

-Žačepite više lajavice.Ne mogu vas više smisliti.Da znam kako sad bi vas opaučila po blentačama.

Namah su udunule.Milina od tišine.A opet mi neobično i žao mi ih.U mojoj samoći mi one jedine druge bile. Lajave i svađalice, ali mi nosile život kroz nemilost. Ne mogu ih zazvati i izvinuti im se,jer ne znam kako.One tako dođu same od sebe,kada im je ćeif.I nikad jedna bez druge.

Utom  policijski radio zazvrči.

Znam, Eso je .Samo on ovako čvrsto i muški i na policijskom telefonu zvuči.

-Evo nas u Brezi.Njih trojica sjede ispred jedne stambene zgrade, u hladu jasmina. Brada, Deba  i onaj što jedva diše se izvalili,u ladovini i pijuckaju iz klipače. Neko im kadu iznio,  poristavio šlauf i dvije gajbe pive.I ćebad su zboksali.Brada naručio.Naručili i bukadar  meze iz obližnje aščinice. Kaže potrajače , a i kiša će velika pasti, i belaj izazvati.Mi ne anlaišemo kakva kiša? Nema je za ilađa već dva mjeseca. Ni kišne dove učenih podvornika ne pomažu. Nećeš se ljutiti ,nama Brada poslo već treću turu hladnih klipača.Nije red odbiti,mere mu se prsten vratiti. A to je jazuk. A i mađar zvizno ko koksara pri ljevanju čelika.Lenji samo živne kad eksira klipaču i to je to.

-A onaj četvrti šta je snjim.

-Ništa.On ima svoje ćebe dalje od njih.Na Suncu je.Ako ga mađar ne strefi ,ja ću ga palicom potjerati sa sunca.Ne mogu gledati insana na suncu, a on ni mukajet.To nije normalno.

-I to je sve?

-Nije .Ona dvojica nešto šarete i samo se klibere, onaj treći kunja i samo prstom daje znak da je živ. U sred Breze skontali teferić.Ovdašnji im drotovi htjeli sijelo prekinuti,ali mi ih zaštitili.rekli im da su to naši na specijalnom tajnom zadatku.Oni pitaju kojem.Mi kažemo da ne znamo, i da samo Luca ,odnosno ti ,zna. Jedan njihov se napravio važan i kaže:

-Kakv boni tajni zadatak.Usred Breze šator dići , teferičiti i cirkuzati , to može samo mahniti

špija.Vidi ih. Vaskoliki se svijet   se oko njih iskupio i ibreti se,oni ni mukajet. Jko da su sami ko opatica u svojoj sobi sa svijećom.

Ja njemu :

-Pod jedan .Tako ti prave špije rade. Naprave ujudurmu.Ljudi se oko nečega zadeveraju i bleje,a oni svoj posao rade.Pod dva.Ako slučajno Luca čuje da protiv njenih nešto zboriš ,ne gone ti  jal Gornja jal Donja Bljuzgavica pa ti vidi šta ti je raditi.Tvoje ga ime odmah smuti i on se poče izvinjavati.Te on se samo šali,ne bi on na Lucine pulene, samo mu krivi što on rmbači na Suncu a ,oni hladno pivo u službi žmare.

Prekine ti je Esu,osjetuim , malo ga mađar drmno,malo piva raspričalka:

-Manje te pive,više kontrole i svaki sat se javlja.

-A šta ako ne bude ništa.

-A ti mi javljaj o tom ništa.

I javljo se .Od dva sta do šest je bilo četiri puta ništa.Iglas mu se malo razabrao.Više nije velika pričalica.Kaže uveli njih dvjica jedbnosatnu dežuru i klima hlađenje.Tako lakše kontroliše i može se više klipača konzumitrati.Ona dvojica nove dvije gajbe i mezu pristavili.Pravo se udomaćili.Neke ih ženske dvore.Ne zna se koja je ljepša.Sve bleje u njegovu bijelu harmoniku i mole da im nešto zasviraju.Oni se pravdajuda su zaboravili tarabuk, a bez tarabuka   Deba ne zna guknuti. Nađe se tarabuk, a oni kažu zaboravili krnetu,a bez nje je Lenji još mrtviji.Nađe se i krneta, ali Brada kaže:

-Ova moja bijela nlentara od harmonike se prije neko vrijeme zainatila i neće da svira prije akšama.ja tu ništa ne mogu.Evo vidit.

-Uze harmoniku u ruku,namjesti se da svira,a harmonika samo jeknu:

-Šta me budiš,nije akšam.

-A onaj  četvrti.

-On ne mrda .Ni jedne.Samo sjedi i  u  prozore jednog  stana na drugom spratu prikanto pogled,ne diše.Čitav dan nije mrdno niti bilo šta u kljun stavio.Ne znam kako čeljade može biti mrtviji opd Lenjeg.Ja na primjer…

Vidim ja, Eso se skroz na skroz pomahalio. Čini se i malo ga drmno,pa ga prekidam.

-Dobro javi se za sat.

-Čekaj bona nisam ti reko glavno.Onaj četvrti ti ne sjedi ispol bilo čijeg balkona.On ti sjedi ispred balkona najljepše Brezanke.Nije ona zapravo Brezanka,već Sarajaka sa Bjelava .Iz sokaka njih četverice.Zbog nje su izgleda došli. Harmonika ,piće , meza; to   miriše svatove. A  i onaj četvri je sav u bijelom.Baš za svatova prispio.

Ovaj me put ništa nije steglo u grlu.Ovaj put me pokosilo.Kliznuh niz zid i sjedoh na pod.Spustih slušalicu. Ništa ne osjećam. Samo tupost iz koje izbijaju riječi:

-Stalno sebe korim,kako ćeš ahmaku,zaboraviti tu grlicu, taj Nebeski dar što plamti, ljubavlju ,snovima i čežnjom.

Kažem sebi , kako ćeš bolan , blento jedan zaboraviti , najnježniju devojčicu  koje se smeje, a   srce joj se lomi.

Ali jok,blentovija mora iza onog  brijega iči,tami su ažbahe koje treba tjerati i grlice spašavati.Pa iza tog brda ima još jedan.

Kada ja jednom odem ti ćeš i dalje da šutiš. A tvoje nebo će uvijek biti uvijek plavo i blisko..

Tebe sigurno ne mogu zaboraviti.

Kako ću te bona zaboraviti,kažem tebi mila  moja?

One se vraćaju.

Pakosnica:

-Zaboravio nego šta.A šta si drugo mislila.Taki su ti muškarci.Pomute slatke male glavise i noga.Rekoh li ti ja.A opet žao mji ,i tebe i njega.Niste bili baš skladan par,ali najskladniji koji sam je vidjela.

-Vidi ,vidi ko bi to reko daće pakosnica i jene lijepe lanuti,.Nemoj klonuti mila.Nije on taki.Nešto se ozbiljno i tužno dešava.Vjeruj mi.

Nas tri se u tišini  zagrlismo,kleknusmo na koljena i:

-Oče naš koji jesi …

 

 

Blažena Luca – Deveti dio / III Nastavak

**
Raznježim se , načisto se raznježim i opet rasplačem.Znam ,ovo su drugačije suze , jer me ne bole .

Taki vam je on . I kad vas raduje on vas rasplače.

Sjetih se , neko mi je pričao , da je jedna pjesma ostavila poseban trag u njegovom srcu , ona o bekriji i htjedoh da mu se zahvalim za lijepo veče . Počeh prebirati strune .

On me , na sekund hladno pogleda , a se nasmiješ i, malo , sjetnim osmjehom . Ja ustuknem . Nisam znala da ima tu stranu .

On prvi put , te večeri , sjede . Prinese stolicu do moje i sjede nasuprot mene . Noge nam se dodiruju . Naka struja mi unosi vatru i  vrti je  u nogama i one drhšću , toplina hoće da se penje . Ja joj ne dam .

Mrzim ga zbog toga što mi radi . Ja ne znam zašto , ali njegova blizina me uznemirava i zabrinjava.

Zlobnica:

-Zvekni ga biće ti lakše . Šta ima balo da te pali ?

Dobrica:

-Poljubi ga bona , pa kud puklo da puklo .

On to vidi . Ja sam sigurna da vidi moje druge .

Uzdahnu . Duboko uzdahnu . Jednom , pa drugi put .Valjda zbog parova . Blago mi prisloni desnu ruku na lijevo koljeno . Nešto toplo i milo u tom dodiru me umiri . Znala sam da će sve biti u redu .

Baš !

On me gleda u oči . Dugo i uporno . Pogled mu je skoro prazan . Ja vidim iz dubine zjenice se prvo javi tačkica svjetlosti , pa se ugasi . On spusti pogled . Strese glavom , kao da nešto tjera . Diže ga.

U očim vidjeh i ljubav i bol . Čuh mnoštvo  riječi . Ne znam da li ih je moja duša osjetila , ili ih je on izgovarao :

-Meni tek tako iz čista mira srce počne plakati ,duša se lomatati i tuga počne vriti na oči . Ja onda zavirim u mali mozak . Veliki je otišao sa odlepršalim grlicama . Sa svakom , jedan djelić . Puno je to djelića .

Velim šta će mi veliki mozak , kad mi one nestaju , a pjesme izdaju . Ljubav ni jednu da ti vrate , a toliko sam riječi pjesmama , poklonio.

Za život mi je dostatan i mali . Dovoljan je za bujice ljubavi i snova .I  sjećanja- Malo je potijesno u mom malom mozgu . Sve su se te bujice izlile i sada mi dušu zapljuskuje plavetni Ocean  – Tisina i sni

Ocean kao svaki okean . Dubok i valovito šumi . Topao i leden . Miran i uzburkan . Svjetlo i tama .

Kad mali mozak više ne može zadržati Ocean , vratim djelić velikog i njega poklonim nekom novom anđelu .

Mali mozak je veliki sanjar , a veliki mozak je vrelo istine . I ništa ne može sakriti.

Malena , ljubavi moja .

Tebe sigurno ne mogu zanoraviti .

Kažem sebi , kako ćeš bolan , blento jedan zaboraviti , najnježniju devojčicu  koje se smeje, a   srce joj se lomi . Komada u milone konfeta , a svaka konfeta jedna suza , a svaka suza krvari bol .

Bubam glavom zid ,  krv na licu  osjećam , mislim da su suze , pa mi drago . Odavno ih nisam pustio .  Radi tebe bih morao.

Rijetko sam zbunjen , ali sada jesam .Već danima dumam:

-Zašto , ti.

Nisam ja pametan da to shvatim . To je nešto više od mene .

Tebe sam prokužio , na mah i  skroz na skroz .

Anđele je lako prepoznati . Beličasti su i plavkasti , sjajni i svetlosni kao biljur iznad naše Modre reke , što  teče pokraj našeg   Sarajeva Grada Čednosti i kroz našu Bosnu zemlje  Božije milosti .

Par puta su tvoja zlaćana krila okrznula moj krajolik , ali nismo se dotakli , osim ono jednom . Još nisi  pokazivala opekla krila . Zapravo ti ih nisi opekle , tebi su ih spalili.

Ti si od onih Anđela koji ljudima donosi spoznaje i slike . Slike prelijepim licem , spoznaje šutnjom sa malo reči .

Mislio sam da si jača od svih . I bila si , dok nisi , ovih poslijednih dana , dan za danom ,    dušu počela izbacivati . Srećom prevagnulo je dobro . Tako izgleda.

Ali nije bilo odjednom . Tebi se čini da sam te ja izlomio , ali nisam . Ja sam samo sakupljao parčiće i pokušavao da ih spojim . Parčiće koji su   čekali  da ja naiđem i da ih  pokupim.

Samo se pitam ,  kako ćeš bolan , zaboraviti krhku ljubičicu , čiju su dušu kvrcnuli kao maslinovu granćicu u usnama bele golubice .

Hoću kose da čupam , a setim se , nisi si ih ni ti čupala , kad ti  se život slamao .

Hoću nekog da kunem , a padne mi na um , nisi ni ti klela . Samo si u samoći bez glasa vrištala i Bogu Jedinom se molila da te uzme .

Htio sam ti pomoć darovati . Znam ,  ne  bi je htela . Ponos i vjernost Princeze , mila moja Djevojčice .

Stalno sebe korim , kako ćeš ahmaku , zaboraviti tu grlicu, taj Nebeski dar što plamti ljubavlju , snovima i čežnjom . Kako ćeš bolan zaboraviti tog anđela , što te nevinošću tijela svoga milovala i spasila.

Kada ja jednom odem ti ćeš i dalje da šutiš . A tvoje nebo će uvijek biti uvijek plavo i blisko.

A ovaj se neće nimalo stidjeti . Bez imalo srama poziraće svijetom . To je uvijek i bio . Pozer koji glumi život i dobrotu . A njemu će njegovo nebo uvijek biti tamno i daleko .

 

Kako će te bona ovo maksumče zaboraviti

kažem  ja tebi mila  moja?

Da  samo oči ima

vidio bi  ljepotu koja se ne smije ostaviti.

Da je malo uma imao

vidio bi da  neizmernu dobrotu i tihu mudrost

koju treba prviti na srce i unijeti u dušu.

Ali jok

blentovija mora iza onog  brijega ići

tamo su ažbahe koje treba tjerati

grlice spašavati

Pa iza tog brda ima još jedna planina

 

Kako ću te zaboraviti ljubavi moja ?

Tebe bi bilo lako voljeti za čitav život

Tebe koja si nestašno lijepa

Tebe koja mojim Gradom čednošću sijaš  hodiš

Tebe kojoj cvijeće mirise kradeš

Tebe koja samo za ljubav živiš

Tebe koja sjaj sa suncem dijeliš

 

Kako ću te zaboraviti Malena?

Tebe koja se uranjaš u ljepotu duge

Tebe koja nevinost djeteta nosiš

Tebe koja plavetnilo neba oslikavaš

Tebe  koja dubinom mora zračiš

Tebe koja u očima zvijezde nosiš.

 

Ne mogu te nikako zaboraviti Ljubavi mila

Zato dođi   da ti snove sanjane poklonim

Zato dođi   da ti pjesme nježne pjevam

Zato dođi   uhvati me za ruku

Zato dođi zagrli me čvrsto jako

Zato dođi meni i ne boj se više Mila

Dođi svojoj ljubavi ljubavi jedina

 

Šta ću ja opet moram plakati . Baš sam neka razmažena pizdunka.

Zlobnica:

-Znala sam je da će krelac neku fintu izvesti . A ti ko najveća bekanka  nalećeš na mine mahalaša.

Dobrica:

-Ma pusti je bona . Ne slušaj ljubomornicu . I ja bih ga zvoljela samo da smijem i da se nije u tebe zaćorio.

-Idemo mila spiti . Sutra će biti vrlo gusto . Moramo se odmoriti .

Uzme za ruku, ulazimo u hodnik .Vodi me do mojih vrata . Ja ne znam šta ću . Mene je i strah i radosna jeze me hvata , i drhtim i treperim . I vatra sam i led .  Raznježena sam a  ljuta .

Kod vrata spavaće sobe , on se prope na prste , poljubi me  nježno , punim suhim usnama .

-Laku noć Mila . Izvini , naše vrijeme nije došlo.

Samo se okrenu i ode.

Mene ko da neko ofuri vrelom vodom , pa zali tečnim azotom . Uđoh u sobu , htjedoh da zalupim vratinma , tako jako da se čitav svijet sruši , a onda čuh malopređašnje riječi :

-Hoću kose da čupam , a setim se , nisi si ih ni ti čupala , kad ti  se život slamao .

-Hoću nekog da kunem , a padne mi na um , nisi ni ti nikoga  klela . Samo si u samoći bez glasa vrištala .

E,  jes mi  to , vala ,  plaha utjeha.

I još čuh :

Bubam glavom zid ,  krv na licu  osjećam, mislim da su suze , pa mi drago . Odavno ih nisam pustio . Radi tebe bih morao .

Rijetko sam zbunjen , ali sada jesam.Već danima dumam:

-Zašto , ti .

Nisam ja pametan da to shvatim . To je nešto više od mene

 

Šta ćeš , pomislim , ili dijete ili maloumnik . Možda oboje.

I bi mi lakše . Zeru . Jer je đentlmen . Dijete, maloumnik ali gospodin.

Nikad ni pomenuo da se sjeća noći ,  kada je prvi put trebao umrijeti u mom očajničkom zagrljaju.

 

Blažena Luca – Deveti dio / II Nastavak

 

 

 

**

 

 

Milosni šapat se razlijeva tišinom , zvuk gitare nježno titra , cvili . Damari jecaju , suze ti teku, ti im se raduješ , a tužna si.

Tužna ,  toliko te  boli da bi radije vrištala nego pjevala .

Boli te toliko da bi kose čupala , ali se odjednom iz tvoga glasa ruža otrgla i   pristavila se  pred našim  očima .

Bjelina je nestvarna . Ruža je čudesna . Tačno stotinu lati ima. Znamo to i ne brojeći. Trepće svakim tvojim uzdahom . Svaka lat titra i svaka plače . Svakim titrajem struna  rubovi im  postaju krvaviji , ali polako se boje    plavetnilom ove noći i zvijžđa koje nose nadu.

Ruža ti šapuće , ali ja je razabirem:

-Izdrži bar ovu pjesmu , malena . Pokloni mi milosti , i uznesi  moju bol do kraja . Barem me , prije nestanka,  rodi   mila.

Glas ti je napukao , vazduha u plućima nema , srce ti se cijepa na dvoje . Niji ni za onog ni za ovog svijeta .

Ali ne ide to tako , mila moja . Ne može se srce tek tako pocijepati . Treba birati , a pjesma ne može birati umjesto tebe . Treba odlučiti , a ruža je slabašna.

Ako ne prepukne , nema tvoje mladosti , ljubavi jedine , tvog milog Dode.

Ako ne prepukne , ostaju ti samo daleke uspomene , sjene nedoživljenih radosti.

Ako ne prepukne , uludo je bačeno trinaest godina radovanja .

Ako prepukne ,  nema više ovog nesnosnog derišta sa suzama u očima koje ne padaju , i daška na usnama koji ljubi , ali zato više bole i gode .

Ako  prepukne , nikad više nećeš osjetiti njegovo lice na svom dlanu.

Ako prepukne , nema više ovakvih blagih noći.

Ako prepukne i   prekrasna ruža tvoja umire sa tobom.

Ako prepukne nema …

Znam nije pravedno mila. Ova noć kasni samo trinaest godina . Ali,šta znaju djeca šta je vrijeme . Ona znaju samo da  se igraju i vole . Izbriši ih .  Zapravo one se već same počele da se brišu.

Pjesma je tužna , ti još tužnija . Rastaješ se od nečega što ti je trpalo  boli kojima si željela mir . Boli su bila tvoja radovanje . Bol i tuga te hranili . Bili zavjet nedorečenim snovima .

Osjećaš da se zaboravljeni život vraća u tvoje vene .

Ruža gubi sve boje osim svjetlosti . Miluje ti kožu i plovi ka srcu i puni ga toplotom . Znaš, ledu tu više   mista ni . Možda će trebati vremena , ali odlediće se on .

Pjesma klizi . Misliš , dakle tako izgleda   poslijednji jecaj umirućih snova . Lakše dišeš , nije taj jecaj ni tako bolan , kao što muzika i srce pjevaju.

Sa tim poslijednjim jecajima , ja vidim Dodu kako te ljubi u polju djevičanskih ljubičica , kraj izvora Modre rijeke.

Miluje ti kose , ljubi onaj nestašni čuoperak plavi . Tebi je toplo i ugodno , jer sunce kasnog proljeća vas miluje . Ušuškavaš se  ljubavlju i čvrsto stišćeš uz njega . Ne želiš da ti dodiri ikad prestanu .

Ti ne vidiš da je on tužan i sleđen . Danima ga nosi  prelijepa , a zlokobna vizija , a neće da ti je kaže , da te ne uplaši .

Vidi tebe , svu u bijelom , samo ti na čizmama izvezeni plavi listići nalik srcu . Prelijepa u plaveti dana , ti stojiš upravo na tom vašem proplanku , kao najmirisaviji cvijetak i veselo mu mašeš . Jedan poljubac rukom , kao dijete na oproštaju , mu šalješ.

A onda , sunca nestaje , tama je svud ,  ti  blještiš i lice ti se stravom grči , pretvaraš se u  gromadu od leda sačinjenu . On osjeća da gromada hoće da vrišti , ali ne može , neko joj ukrao glas i dsmsre . I ti si samo santa leda u mračnoj noći.

Vidim kako ti prilazi ljubi i suze briše . Kako ti maše i nestaje .

I još vidim kako mu suza na tvoje lice kanu . Ti je osjetiš ,zapeče te . Pridižeš se , hoćeš da je obrišeš . On ti ne da , bijelom maramicom ti briše vlažnost sa lica . Na maramici ostaje crveni trag , ali on skriva da ne vidiš . Ti si sumnjičava i pitaš ga :

-Mili, zašto plačeš ?

-Ne plačem mila , to je jedna grlica od sreće suzu kanula .

I zaista dvije bijele grlice , jedna sa plavetnim , a druga sa   rubinovim prstenom veselo  doletješe iznad njih , napraviše par  razigranih krugova , kao da žele da  podijele zajedničku sreću prelijepog dana.

Dodirnuše se vrhovima krila . Vazduh se ispuni  ljubavlju i ozonom . Cvrkut , sijevanje i odjek groma stopiše se i  ispuniše livadu sa cvijećem . Munja se  provuče između grlica udari u visoki jablan nasuprot tebe i Dode .

Veća  grlica , ona sa rubinovim prstenom  na vratu , pade na livadu . Manja , se bez glasanja spusti do nje ,  dodirnu je kljunom . Jednom ,  pa drugi put . Polegnuta ptičica ne mrda . Malena duša se uznijela na nebo . Ali , možda ne i sama . Kao da je ponijela i dušu ove drugu, jer ona poput insana , položi glavu na grudi mrtve grlice .

Nebo se skroz smrači , poče strhoviti pljusak .Ti si sleđena , pogled ti se ne miče od malih ljepotica . Glas ti zastao u grlu . Otvaraš usta , ali tona nedostaje.

I Dodo i ja slutimo samo jednu riječ :

-Zašto ?

Hoćeš da priđeš onoj što joj se grudi još miču . Da je skloniš sa kiše , u grudi sakriješ , da njen  bol ,  koji osjećaš do srži ,  prigrliš sebi.

I Dodo je prestravljen i rastužen . Malo mu srcu  lakše , misli to je bilo obistinjenje njegove vizije .

Jes , kako nije.

Tiho , da ne preplaši grlice , zagrli te i kaže :

-Idemo mila , pokisnućeš.

-Ne mogu je ostaviti samu .

-Biće ona dobro . Nadam se . Idemo mila moja .

Ti ne ideš , tebe Dodo vuče . Ti ne skidaš pogled sa grlice što diše . Kako se udaljavaš , ona je sve manja i ti je odjednom više ne zamjećuješ . I u tvojim mislima ostaće zauvijek dilema , da li je presvisnula ili je skupila snagu da ponovo uzleti.

Poslije trinaest godina si saznala .

Znam da se pjesma bliži kraju . Mnogim grlicama je procvjetala ruža u noćima poput ovih.

Moje oči su pomalo umorne . Teško je kriti pogled od tebe , Malena moja i držati ga okrenutog Nebu i Zvijezdama . Vrat se ukoči.

Ne mogu da se protegnem . Ti si tu.

Ti više nisi insan , ti si meleka koja se u pjesmu pretvorila i svoj bol istočila . Pjesma više nije o tvojoj  ruži , već o svim onim  tužnim ženama i njihovim ružama koje su  hajvani ostavili . Ja sam zabezeknut . Mnogo sam ljepota vidio i sreo na svojim putovanjima , ali tvoja…

Tebi žao svoje   i svih drugih  ruža . Koliko tuge na ovom dunjhaluku ima . Upitaš se kako je onoj jadnici , koja na onoj malenoj planeti samuje  bez njenog Malog Princa.

Pomisao na nju ti pomaže da shvatiš , da ne možeš dozvoliti da ti srce prepukne . Moraš ovom malom  blentovanu  izbrisati suze iz očiju i pokušati da mu  srcu vratiš , duše njegovih izgubljenih ruža i grlica.

Dok okrećeš glavu prema meni , ti  ne možeš da vidiš  da se ruža ,  ta svjetlost tvoje duše , tebi vratila i rumenom života obojila vrhove jagodice tvoga lica . Oči ti više nisu ledena polavet . Postaju nježni Ocean dubok kao istina .

Ali ja sam ipak tužan . Srce mi zebe . Znam da  je sve dato u provima . Nekom drugoj grlici ili ruži , bliskoj srcu mome , srce će da  prepukne.

 

Osjetim da sam se vratila , lakša i nikad blaža . Ne znam ni kako je pjesma završila . Noć se obojila svjetlošću , dignem pogled ,  jer upravo sada , jedna zvijezda pada i nekog će da obraduje . Ja poželim da…

Ne dovrših želju, uplašim se. Pomislim :

-Nije li ovo ona zvjezdica , koja treba da ga vrati njegovoj ruži i baobabu.

Spustim pogled i vidim , Dobri je još uvijek tu . Nije nestao . Njegov pogled je otplovio  daleko , za onom zvijezdom i tužan je.

Ne znam da li ga je pjesma dotakla  ili ga njegovi  boli biju.

Kasnije sam saznala da ga svaka pjesma dirne ,  jer  svaka pjesma nosi sjećanja, sjećanja tugu,  tuga  bol. Povremeno i suze .

Gledam i pomislim , kako je ovo dijeto lijepo . Bilo bi se tako lako zaljubiti u njega i voljeti ga . Kako  bi bilo lijepo da je malo stariji . Imala bih snove i nadu.

On se okreće , gleda me i šuti . Šuti i gleda me . Osjećam hoće nešto lijepo da mi kaže , ali se suspreže . Oči mu svjetlucaju , ali ne od tuge i suza , već od neke  , meni nepoznate čežnje. Ove noći , oči su mu  crne , skoro ljubičaste i u njima slutim plavetnilo neba i zvijezda .

Djelić , mali malecni djelić sekunde bljesnu mu u desnom oku  sjaj nečeg prekrasnog . Pomislih da tako mora izgledati raj . Toliko cvijeća okupanog u prozračnoj plaveti i purpuru ja još nigdje i nikad nisam vidjela . Osjetih veliku ljepotu i mudrost   tog krajolika . Naježih se i uplaših . Htjedoh opet da ga pitam:

-Tko si ti?

Ali ne mogu . Neka nedefinisana blagost , puna umilne dobrote  me ispunjava i  tjera da ćutim i da ga gledam . Da upijem svaku nedostajuću pjegicu  tog prelijepog djeteta .

On zatrese ramenima , kao da neki teret baca sa leđa i kao da se uspavi i postade viši . Priđe mi , uze mi  lijevu ruku i poljubi mi  dlan.

-Ja sam samo maleno , ludo , zaljubljeno dijete , koje je umislilo da mora spašavati svu djecu ovog svijeta.

 

 

 

Blažena Luca – Deveti dio


**

Ne sjećam se da je ikada pričao o budućnosti , bar ne o konkretnoj i dalekoj , jer mislim sa djecu poput njega ne interesuje budućnost . Prošlost još manje . Žive u ovom trebu što ga neuki zovu sadašnjost.

On jednom reče :

– Sadašnjost ne postoji ; samo smijeh , igra i ljubav . Mnogo radosti i svjetlosti . I to je to. Sasvim dovoljno za prelijepi život .

Ali to veče kad  me ispratio na spavanje ,  on  me ozbiljno pogledava :

-Malena , moram sutra rješavati jedan veliki  problem . Ne mogu ti pričati o tome , ti si sa drotovima vezana , ali stvarno je ozbiljno . Ako mi dozvoliš otišao bih tokom dana . Ne znam kada , javiće mi .  Vratio bih se do ponoći ili do jutra . Zavisno kako se stvari budu odvijale.

Zlokobnica mi šapnuće:

-Ako sve prođe kako treba , osta on do jutra . Takar ,  garant . Ako dobije nogu , evo ti njega da se sa tobom igra i da ti pamet muti.

Dobrica ne ostaje dužna :

-Pusti je nek laje . Ne znam kako je možeš trpjeti , samo neku pakost sijeva . Vjeruj Dobrom . Da li te dosad iznevjerio ili išta nažao učinio? Ili bilo kome ?

Ja se ne obazirem na njih i protupitanje sipam:

-Otkad tebi treba dozvola za bilo šta ?

-Uvijek te pitam za bilo šta , za svaku sitnicu.

-Jes , kako nije . A koga pitaš kad se po tavanu skitaš ili dok po gradu trgovine obilaziš i meni poklone kupuješ .

-Kuća se mora srediti . A za izlaske? To sam morao . Red je na  dobro dobrim uzvratiti . A kako da te pitam , kad si po čitav dan na poslu?

Zlobnica :

-Zvekni mu šamarčinu , šta ti ima govor držati .

Dobrica :

-Rakla sam ti da imaš povjerenja u njega .

Odjednom shvatih da mi nije po volji to neko njegovo izbivanje . Možda se ne vrne . Ta me misao  naljute i ja mu odbrusih .

-Uostalom radi šta ti je volja . Slobodan si čovjek . Radi šta ti na pamet padne.

-Nemoj se ljutiti , Malena . Nisam ti ja ništa kriv . Mene su protiv moje volje ovdje doveli . Ne ljutim se i ne bunim se . Meni je ovdje ugodno i toplo , i prija mi . Toplije nego bilo gdje prije . Samo smatram da mi treba tvoj dozvola . Tek toliko .  Ništa više . Ako ti nije po volji , neću ići.

-Radi šta hoćeš!

I zalupim mu vrata ispred nosa ,ko neka razmažena frajlica ili što bi na Bjelavama mahalaši rekli :

– Razmažena pizdunka.

Dugo nisam mogla zaspati . Čujem ni on . Škriputavi koraci po tucaniku u dvorištu.

Pakosnica:

-Uzvrtio se ko ker pred veljanje .

Dobrica :

-Idi bona , izvini mu se.

Ne slušam ni jednu.

Ustane , ogrnem safirni čipkani šal preko rubinove anterije i odem u kuhinje . Na sto pristavim svijeću . Volim u polumraku sjediti . Misli su sporije i ne vide se . Pripremim limunadu i sjednem . Ne  mogu se smiti . On je napolju tako sam . Ko zna kakve ga brige more . Možda treba moju  pomoć .

Izvadim kurvozije . Uvijek je hladan . On ne vjeruje u sugestije konjak i sobna temperatura . Naspem dvije kristalne čaše . Pola velikog prsta u ležećem stavu ,  kako se on voli šaliti . Navijem bolero . Izađem u dvorište.

On je naslonjen na baštenska vrata . Čeznutljivo gleda ka nebu . Prvi put nije u konobarskoj odori . Sav je u bijelom . Jedino šal ima plavetne niti , a čizme  rubinove fragmente umjesto plavih.

Meni se u grlu stegne . Ne mogu ni da kriknem .Tako je izgledao Dodo kad sam mu poslijednji poljubac slala , časak prije nego je poginuo . Zanijemila sam.

Dobri me upitno gleda:

-Ne možeš da spavaš . Ni ja . Večeras nebu sebe nudim kao žrtvu , umjesto nekog drugog . Nevino  janje , zato sam u bijelom . Simbolika . Valjda . Vjerovatno si se zbog mene uzrujala . Oprosti mi , Mila , molim te . Nisam mislio ništa loše .

Taki vam je on . Ja došla da se izvinem , on svoje  tegobe zaboravlja i  moju grešku na se prima .

Primim ga za ruku desnu , onu od milosti.

Prinosim je usnama i ljubim . Vlažno i nježno . Ženski .

Naslanjam je na  čelo , spuštam je i ponovo ljubim . I još jednom tako . Zadržim je u ruci .

Onom drugom uzmem mu lijevu ruku , onu od srca . Prinosim je usnama i ljubim . Vlažno i nježno . Ženski . Prinosim je čelu . spuštam je i ponovo ljubim . I još jednom tako . Spuštam je na lijevu stranu mojih grudi , iznad srca koje drhti i  kažem:

-Oprosti Mili . Idemo unutra . Ili još bolje sjedimo ovdje . Zvijezđe noćas  tako  umilno žmirka , a đardini opijajuće mirišu u ovoj  prelijepoj , kasnoj ljetnoj noći .  Grehota se zatvarati među cigle i malter. Idem samo…

-Ne molim te , ti samo sjedi , umorna si od sinoć . Ja ću donijeti piće koje si nasula .

Ode . Vraća se . U jednoj ruci tacna . U drugoj gitara rubinove boje . Pruža mi je , spušta tacnu i ne sjeda . Ne pali nam dvije cigarete , već samo jednu . Odakle zna da nikad ne pušim kad pjevam . Samo  se naslanja na dovratak , par metara dalje , nasuprot mene , podiže čašu , gleda me u oči tako čisto i sneno i kaže :

-Za ljubav Mila , magdje ona bila.

Diskretan je i sveznalica . Neće  da smeta mojim uspomenama , kojima se nada da će izviriti .  Zagleda se u mjesec , koji tiho i sramežljivo svjetluca . Zasjeo je sjaj u mojoj i njegovoj kosi . Znam , kada bi nas neko sada vidio , uplašio bi se i pomislio;

-O Bože moj , Otkad to anđeli , po zemlji u ljudskom obličju  hode.

Ja bih mu prenijela Dodine i Dobroga riječi :

-Ako ikad Anđeli po zemlji budu hodali , biće to u mome Sarajevu , Gradu čednosti.

Ova  gitara  je moja i Dodina . Dodo me naučio da sviram i to dobro , jer on je bio umjetnik . Sve što je radio ,  radio  je savršeno . Odjednom mogu razmišljati o Dodi , a da me ne boli . Odjednom mi uspomene dolaze , a da ih ne odgurujem . Grlim ih i milujem . Odjednom život nije metalni strug što stišće , već grlica bijela koja lebdi . Odjednom život nije praznina i tupost. Odjednom…

Gitara me  gurka  i šapće :

-Život je lijep.

Poslije mi je Dobri opisao kako se to njemu činilo . Ne ,  nije rekao : činilo . Njemu se   to prisnilo.

Ti , plava i stasita , okupana crvenilom rubinove anterije , koja hoće da  bježi , da prepukne , da otkrije ljepotu koja se ne bi smjela skrivati . I prelijepa i mila ,  brmenita oblinama i sjajem , sa likom djevojčice što sanja , obasjana zvježđem i ljepotom koja postiđuje krajolik , pružaš ruke . Iz tebe se mila moja ,  tuga  gubi ,  tek malo sjete  titra , koja uvijek može da se vrne u tugu i bol.

Javlja   se osmijeh koji obasjava đardin . Meni se  se činilo , ruke hrle  prema mojim .Htio sam da koraknem , da ih prihvatim  , da se u tvome  zagrljaju utopim , ali ljubomorna gitara me preduhitri .

Uleti  u  tvoje naručje  , počne da ti miluje ruke i da zadovoljno prede .  Cik malog mačeta koje traži sisu , vrisnu , gitara odgurnu mače , više joj ne treba . Sada joj trebaju dugački ženski prsti , koji će milovati  strune i natjerati  reski i umilni ženski glas  da pusti čežnju i prospe bol.

Đardin je zanijemio , Mjesec i Zviježđe su se spustiki nisko kao nikad prije . Iskon im šalje znanje , čuje kako se  jedna grlica nabija na trnje ruže , krvari i voli , ali svoju tugu ne da nikomne.

Tada ti  čuješ akorde Dodine najdraže pjesme , kako se slijevaju iz tvog  srca , u tvoje  ruke i gitara počinje da prosipa , neznano dugu  čežnju i ubijenu tugu:

-Jutros  mi je ruža  procvjetala…

 

Blažena Luca – Osmi dio / IV Nastavak


**

Probudim se .  Sunce mi zašlo u sobu . Miluje me ,  i znam, uvilo se u moje plave čuperke i oni sada nestašno  blješte . Zatim  se spušta niz vrat labudice i hoće da ide dalje . Ali je ne dam , jer  znam da Dobri vrlo često okreće glavu , da sakrije oči ,j er mu  pogled moje grudi  muti um i nosi grešne misli .

Plavet mi zašla u sobu i mami me . Ja sam malo lakša nego sinoć , još lakša nego preksinoć, mnogo lakša nego neki dan . Da li je to zbog toga što mi Dobri malo usporio život ili zbog tetošenja  ne znam .

Vidim da sam prespavala svu noć i već je kasno za posao . Odjednbom me nije briga za posao i obaveze . Samo hoću da ležim . Hoću ovog , ne znam čega . Ali šta god da je to , to je tako nepojmljivo lako i ugodno.

Hoću da vidim , hoću da iznenadim onoga koji je uzročnik ovih promjena .

Skidam prekrivač i hoću da ustanem , ali samo vrisnem.

Bjelina mojeg mramorastog tijela bi htjela da se utopi u plavet , da sa njom zapleše ispod sunca , ali me stid . I ja se ušuškavam , čvrsto stišćem pokrivač i  postajem ljuta.

Osjetim, tijelo mi nije dirao . Ali se bijednik sigurno nauživao dok me je skidao i u krevet smještao . Zlurada Luca mi dobacuje:

-Bezobraznik je bar  imao šta gledati . Bezbel ga fras samo što nije strefio.

Opet ona Dobrica mi šapće :

-Pusti razvratnicu i zlobnicu , ne zna šta priča .Vidiš ništa se nije desilo . Dijete se uvijek trudi od pomoći biti .

Kucanje na vrata . Bijesno kažem :

-Slobodno !

Dobri oprezno proviruje , skoro da i ne gleda prema meni . Osjećam krivicu u njegovoj bojažljivosti  i on , nekako stidljivo izdeklamuje :

-Dobar ti dan Malena . Malo si odluljila sa snom . Neka si . Tako treba.  Puno je srkleta    i praznoće u tvom životu .

Mene načisto izluđuju njegovi kratki zaključci , a  kad pomislim na moje golo tijelo , bijes me havlja i osjetim da gorim i hoću…

On me  presijeće jednim pokretom . Stavi prst na usta . Ovaj put ne na svoja ,već na moje rumen usne .

-Ne srdi se . Nemoj biti takva . Ne boj se mila . Nisam te ni  tako ,  ni pogledao. Ne bih te dirno , sve da mi život od toga zavisi . Zvao sam Lelu Jelu Jelenu da ti pomogne . Ona odmah doletjela . U nju imam najviše povjerenje i žensko je . Više zna o ženskim obeznanenjima od ikoga . Dobrica je ona i uvijek drži usta mengelama stegnuta . Ona te oprala i u krevet smjestila . Ti joj pomogla , ali Lela Jela Jelena kaže da je to u bunilu i da se sigurno nećeš sjećati , ali ćeš biti kao nova . Evo ti ova haljinka za ozdravljenje . Idem ja ,sa'će doručak.

Ne znam da li da mu vjerujem . I nisam . Nisam ja naivna , ako to on misli . Odakle sada Lela Jela Jelena . A opet , pa šta ima ako je malo zavirio u moje blagodati . Barem mi se našao pri ruci i pomogao.

Poslije, kada to više nije bilo bitno , pitala sam Lelu Jelu Jelenu kakvu me zatekla kad je Dobri zvao meni.

Ona se našla zatečena i pita me :

-Gdje sam te to ja , bona , trebala zateći.

-Nigdje ,  samo ona lažovčina će mi debelo zaplatiti . Najviše mrzim kad me lažu.

-To ti misliš na Dobrog . Nije bona , on lažov . Nikad ti on ne laže . Nego je meni rekao ,  da nikom ništa ne pričam , da sam bila kod tebe i šta sam to veče vidjela . Nije on tako rekao , već samo : Večeras ovdje nisi bila . Ja mislila da se to i na tebe odnosi . I znaj nikada ga nisam vidjela tako smetenog . Brižnog da , to mu je u opisu karaktera glavna crta , ali smetenog i pomalo stidljivo smotanog nikada . Šta si mu to bona učinila ,  pa mu mozak u čvor vezala .

Nisam mogla ništa drugo , neka me toplina u srcu uzela , nego da  njome zagrlim Lelu Jelu Jelenu i dugo je stišćem.

Ova se otimala i smijala i bockala:

-Šta mene grliš , idi pa Dobrog grli i cjelivaj . Vražićak si ti , Malena.

Lice mi se malo smrknu , vidi sigurno joj je pričao o nama.

-Šta si se smrkla , nije bona on ništa pričo . Ja te samo malo peckam . Nije on taki . Dok sam ga tjerala , da se ja rahat mogu brinut o tebi , njemu se ote :

Molim te , Lelo Jelo Jelena pobrini se za Malenu , kako zaslužuje . Vidim ja , čim je to reko , kao  da se ugrizo za jezik . Pomislim , imam te Dobri u šaci . Nećeš se ti  meni više tako lako za Dobricu prodavat .

Neću da joj kažem da tada ništa nije bilo , nek misli šta hoće . Imam preča posla . Ja na krilima letim  ,  radost sa njim u đardinu hoću  da podjelim , a onda zastanem.

Što ti je insan . Malo ga radosti u čelenku strefi , i on namah um gubi .

Eto ,  kome ja to hitam da s njim podjelim radost . On je već odavno…Čak i u pisanju radost čovjeka povuče i on hitna pred rudu .

Donosi doručak . Mlijeko , med , puter , dva vrela tosta , đem od kupiina  i dinju .   Mrštim se , još je samo krupicu trebao natakariti .

On se nasmija.

– Baš si alčak Malena . Stralno me nasmijavaš . Čini se da je to hrana za djecu , ali je zdrava . A  ti si zaista moja mala djevojčica.

Ja za tost da ga gađam.

On se skuplja u pozu Mironovog bacača diska . Kao silno se plaši.  Šta ću, nasmijem se.  Baš je blesav . Bijes tako lako pretvara u smijeh . A smijeh u tugu . Pogledom pita može li sjesti na kraj kreveta . Nisam ni klimnula , on je već sjeo . Takav vam je on . Pristojan , ali se puno ne predomišlja . Uradi zacrtano .

Sjede i zauze poziciju Rodenovog Mislioca . Pomislim sada imitira djete na tuti , ali lice mu govori da je tužan , pa se suspregnem smijeha.

-Ne znaš ti malena , kako je to , kad ubiju jedno dijete ?

Kako da ti pričam o tome , kad nebo samo što se ne raspukne tuge?

Svake sekunde , nebo vrišti zaustavite ljude . Zaustavite ubice . Niko se ne obazire . Misle to nije njihova bol .

Kao da ti pričam mila , da svakog trena jedno dijete siluju ?

Oni vrište , pomoć traže , a nje nema . Sva ta vrištanja , u meni , u mojim grudima i mojim ušima vrišti .

Ne znaš malena , kako je to kad oči tvoje vide kako cvijetak siluju , a tebi ruke vezane . Usne začepljene . Ne možeš ni vrištati , samo gledaš dok je čereče , a vrisak ti siječe um.

Bolje je da ti ništa ne pričam mila , imaš ti svoju bol da sa njom liježeš i nju vrištiš..

Ništa me ne pitaj mila , i oprosti mi što ti svako malo o bolu pričam . I o ljubavi . Ljubav je čista bol . Djecu dok ubijaju , ona počnu sanjati o Ljubavi . Znaju da u njoj leži spas .I Ljubav im dođe i spasi ih . Uh , uh i uh . Zar tako treba da se desi da Ljubav dođe i spasi ih . To me boli mila moja . Nije to pravedno . Ne mora tako da se desi.

Dok to priča , blijedi , postaje vazdušast i svjetlucav . Uspravlja se , imam osjećaj da je viši i da lebdi , kao da se upinje da zguli kožu i da odleti sa ovog svijeta . Ona uvijek prisutna suza u zakutku lijevog oka titra i nikako da padne .

A onda , bolje pogledam i vidim da to nije suza ,već odraz njegovih misli što se kovitlaju njegovom dušom . Počeše se javljati konture djece što u kolonama hode i prije nego me safata tuga , on se strese , zatvori oči . Otovri ih i vrati se . Prestade lebdjeti i guliti kožu.

Blijeđi i prozirniji od kristala , priđe mi , uze mi obje ruke , okrenu ih i  dlanove prisloni na lice.

-Tako ti je mila moja . Ubijaju djecu . Bjesomučno . Nemoj i ti.

Ruke me zapekoše . On mi vrati ruke . Jednu prisloni među skute . Drugu na srce i ode . Tek tako.

Pogledam šta me to  žari . Na desnoj ruci maleni otisak krvave suze nalik na dječije srce . Na lijevoj plavetan  otisak nalik na žensko srce .

Zaplakah . Tek tako . Iz čista mira . Praznog uma , bez ikakvih misli . Ne znam zašto . Znam samo da sam morala.

Kad suze prestadođe , bijah vesela i shvatih šta je želio reći . I riječima i rukama.