O, ne vjerujte noćnom dobu,
Jer zla ljepota njega ovi.
Tada su ljudi blizu grobu,
Čudno su živi tek cvjetovi.
Zidovi topli, puni sjene,
Odavno je kamin bez plama…
Nenavide cvjetovi mene,
Od njih se nadam izdajama.
Među njima mi mučno, vruće,
Miris im drzak, pun sparine,
Uteći im je nemoguće,
Izbjeć strijele nećeš njine.
I kroz krv svile na lišće svelo
Večernjeg svjetla zrak slijeće…
Oživljava nježno tijelo,
Probudilo se zlo cvijeće.
Na ćilim, kapi ravnomjerno
S otrovnoga kozlaca struje…
Sve tajnovito, sve nevjerno…
Kao da raspru tihu čujem.
Ono se njiše, diše, šumi
I, ko, ljekari, mene prati.
Sve zna i čuje – što naumim,
I htjelo bi me otrovati.
O, ne vjerujte noćnom dobu!
Ni zloj ljepoti što ga ovi.
Tada smo svi mi bliži grobu,
Čudno su živi tek cvjetovi.