Prolazi vrijeme
uvijek se zaklinješ
tamo jednoj djevočici
/a najviše samom sebi/
koju ćeš ponovo sresti
avaj i možda
Neću biti leptir lepršavi
tjeran nejasnim nagonim
što pogubno usne peku
od gorkih cjelova
zbog kojih sebe manje voliš
zato nikad se ne kuni
duša vene mnogo boli
manje laži ima
i sviđa se svima
vrijeme ne staje
uvijek se zaklinješ
dobro znanoj djevojčici
/a najviše samom sebi/
koju ćeš ponovo sresti
avaj i pusti snovi
Bićer lepršavi leptir
tjeran ljubavlju jasnom
dodirujući mirisnu ružu
poljupcima od kojih srce lupa
a tijelo i diša čiste
zbog čega sebe voliš
zato nikad se ne kuni
duša vene mnogo boli
manje laži ima
i sviđa se svima
vrijeme ističe
prestaješ da se zaklninješ
djevojčici ljubavi jedinoj
/ a najviše samom sebi /
koji sreo si pije neki dan
onog ponovljenog avgustovskog dana
noseći toplinu sanja
dok sunce je bilo okupano
mirisima nadolazećeg proljeća
koje mi reče
probudi se prinče moj
ja sam tu
zato nikad se ne kuni
duša vene mnogo boli
tome ni snovi ne šljive
zakletve su proklete njive
vrijeme je odavno stalo
sada se ne zaklinješ nikom
/a ponajmanje samom sebi/
ni ljepoti koju voliš
ljubav sama po sebi je zakletva
čisti od grijeha samoće i tuge
predaješ se bez iluzije
u zagrljaj proljetne duge
ljubav je san koji se budan sniva
zato nikad se ne kuni
duša vene mnogo boli
izgubiš mnogo riječi i dana
i ništa nemaš osim sanja
ta tako je to bilo
ljeta Gospodnjeg
davne šezdeset i osme
bio je to svijet
stvoren radi cvijeća i nas
bilo je to vrijeme snova i ruža
kad zaklinjati se bilo je smiješno
jer male i velike radosti
koje se ganjaju i jure
bile su testament ljubavi.
i zato se nikad ne kuni
duša vene mnogo boli
prestaneš vjerovati sam sebi
znaš ona nikad neće doći tebi