z a p j e v a j s v o j u p j e s m u n e b e s k u
zapjevaj svoju pjesmu nebesku,
Sinjarko očiju kao ljubiučice na crnoj armaturi.
Grlo ti se dovikuje sa hukom oceana
i sa saharskim pješčanim vjetrovima,
oči su ti izvor sviju rijeka Crne Afrike
kroz koje plovi moja usijana glava
kao poslijednja zakašnjela galija s crnim robovima
koja umjesto očiju ima dva ogromna bezdana,dva
beskrajna
tunela,kojima mrakom i tamom određuje svoj put,
dok sve okolo zasljepljuje svjetlošću
i sunce,sunce,sunce!
Sunce se popelo na tjeme glave,
glava je užarena,usijana,prezasićena od vrućine,
samo iz dvaju hladnih očnih bezdana,iz dva tunela
šiba mrak i tama se raspostire kao crno tijesto,
pa galija uzačud za pristan traži svoje nesuđeno
mjesto.