Ponovni susret
svesrdno slutim
mogao bi biti
d'bro jednostavan
patetično tugom obojen
prosjaku nalik
zvonim dva puta
vrata se otvaraju
u ramu zanježi
prelijepa djeva kaštela
nije zbunjena
samo iznenađena
a bijelo gleda
prepoznatljiv obris
ubogog lutalice
vidjevši u rukama
srce krvavo i još živo
okovano krhkim remenom
davno
u slavu ljubavnih dodira
odbačenom
izusti istinu suznu
kam se dala
milostiva duša moja