***
Uzlete duše sa prevarom slasnom,
sa rečju ropskom – živ jezik bogova,
svetinju tihu – lakrdijom glasnom
on smeni, glup svet da prevari ovaj.
A kad sam, zbačen, razočaran vrlo,
setiti se htede lepote negdanje,
blasfemni jezik, pav u zemni brlog,
zalud je zvao nestrulive sanje.
Ljubavi tužne omamljive zvuke
bezverja zlobni krik zagluši sramno,
od dira željne ostadoše ruke
i bleda avet odlete u tamno.