Pošto sam pehar tvoj, još pun, usnama tako;
Pošto u tvoje ruke zaronih blijedim čelom;
Pošto dah blagi katkad udisao sam lako,
Dah tvoje duše, miris tamnim ovijen velom;
Pošto mi bješe dano da te još čujem reći
Riječ onu što na srce svoj tajni melem toči;
Pošto viđeh u tuzi, pošto viđeh u sreći
Tvoja usta na mojim, a pred očima oči;
Pošto vidjeh gdje mi je nad sretnom glavom sjala
Zvijezda tvoja, avaj, uvijek maglom omotana!
Pošto vidjeh gdje mi je na val života pala
Latica s ruže otrgnute od tvojih dana!
Ja mogu godinama sada žurnim da velim:
– Letite dalje, jer će starenje moje stati!
Odlazite odavde s tim vašim cvijecem svelim,
Ja imam cvijet kog nitko ne moze uzabrati!
Udrite krilma, prosut nećete moći njima
Tu čašu tako punu iz koje sada pijem.
U meni više plama, no u vas pepela ima!
Više no vi zaborava, ja ljubavi krijem!