Miriše na krv i sramotu klanice,
Bezrepi pas pripija ismijan zadak uz stub.
Pravilne su i mirne tamnice.
Šeširi dama s cvijećem, u čipkanom oblačiću dima.
Pogledi s krastama, pogledi beznadni
Preklinju kamenje, preklinju dželate…
Gužva, tramvaji, auta ne daju
Da u zaplakane oči zagledate.
Prolaze, prolaze sivoslučajno,
Kartonski im pogled nikad preinačen.
Govori se grozno, govori se tajno:
”Nečiji se čas i sramota primače”.
Ljepota, ljepota u vječnom treptanju,
Stvara se ljubavlju i stvara iz snova.
I prenosi u svakom disanju
Sliku obeščašćenih visova.
… Tako dočekajte svakog pjesnika ismijavanjem!
Udarajte ga bičem!
Nek prihvati pjesmu svoju ko na oltaru žrtvovanje.
U carstvu vaše vlasti nek ide s okrvavljenim licem!
Da u času kad pred ulicom što laje
Sa obraza mu poteče krv, shvati
Da je u svijet mesara i automata
Došao ljubav propovijedati!
Da je ljubav svoju, ljubav vječnu,
Prodavao, ko bludnica, uz rug i ispljuvke njine –
A oni se kikotali, kikotanjem opijene,
U pravo na ubijstvo odjevene dobričine!
Da kad se, sve svršiv, već iznemogao, sruči
Svima na smijeh, na kamenje polupijan –
U očima, pod modnim šeširom zasmijanim ne trepćući,
Odrazi se uvijek ista kartonska praznina!