Jednoć
reče mi
l'jube moja
željela bih da kamen i led nisi
taj izvor znanja nepotpun je
s drugog vrela napjat se treba
onog što kamen u prah sreće zdrobi
onog sto led u kapljice smiraja topi
i sve u Rijeku modru smjesti
da teče huči
brzake svoje utiša
zastadoh ne tren
na trepataj tvoj
zaronih u mirise
đardina tvojih
vrela drugog
kaljice smiraja da grlim