Oda Đardinu oliti Đul bašči
/ Vagina oliti venerin brijeg /
Ova basna je zabilježena u osvit rađanja matrijarhata. Govoriće se o malenoj predivnoj i nestašnoj zvjerčici. Zvjerčica ima nebrojene, prelijepe osobine i samo par onih, nažalost neophodnih i ne tako najpozitivnijih karakterizacija.
Ispredaju se bajke o prelijepim đardinima i đul baštama. Svaka bajka ljepša od ljepše, poneka i nije. U onim lijepim i prelijepim sve je savršeno, dosta čedno i pomalo nestvarno. Tako i treba biti.
Ipak moramo biti realni i reći ,da je ono što đardini i đul bašte pružaju, može biti i prelijepo i savršeno i čedno i pomalo nestvarno; ali ponekad i ne.
Da se ljepota sagleda u pravom svjetlu moramo početi priču ispočetka.
Stvarali se životi i prvi parovi, Adami i Eve biljnog , hajvanskog i insanskog roda. Na kontrolni pregled svi prozvani dođeše. Pregleda ih glavni hećim među anđelima ; notaru diktira, polazimo od nižih ka višim oblicima živoga života (!?):
Tačka jedan:
-Pozvan je biljni svijet da u redovima, po vrstama, podvrstama i bez zastoja dolaze pred konzilij radi utvrđivanja činjeničnog stanja.
Konzilij jednoglasno konstatuje da je biljni svijet pregledan i utvrđuje se da mahane nema. Zapisano je da je mnogobrojan, raznovrtsan i prelijep, milijarde boja, mirisa i nijansi ima. To im je dato zbog njihovog hendikepa, nemogućnosti kretanja. Da bi se insani i hajvani nesvjesno zaljubljivali u te ljepote i pomagale im u takarli , odnosno oplodnoj priči.
Ali sve svoju svrhu i cijenu ima. Razum im je nižeg nivoa, kaže hećim i ispod oka u konzilij gleda i tiho , ko za sebe , dodaje: možda. U ljepoti i svršenstvu svome plodit će se i razmnožavat, kako je to kome uputama dato, određeno i zapisano.
Svaka biljčica, travčica, cvjetić ili drveće visoko, čak i amebe i protozoe, plodit će i razmnožavati o svom vaktu i sredini kako se to zapovjeda. Pošto su mahom nepokretne hajvanima i insanima je naređeno, da im zaradi lakšeg života svu potrebnu pomoć pruže.
Prigovora biljni svijet nije imao.
Biljni svijet može krenuti ka izlazu broj tri , prema stazi broj tri koja vodi u raj. Bez prtljaga , molimo. Tamo imate sve što vam treba.
Tačka dva:
-Pozvan je životinjski svijet da u redovima, po vrstama , podvrstama i bez zastoja dolaze pred konzilij radi utvrđivanja činjeničnog stanja.
– Konzilij jednoglasno konstatuje da je životinjski svijet pregledan i utvrđuje da mahane nema. Hajvani su malobrojniji od zelenjave, raznovrsni i sasvim pristojno lijepi. Zbog svojih zadataka, potreba i pokretljivosti nije mu se mogla dati ljepote i boje biljnog svijeta. Ali skoro da su tu negdje.
U ljepoti i savršenstvu svome plodit će se i razmnožavati, kako je to kome u posebnim uputama dato i zapisano. Data im je snaga, brzina, prilagodljivost i veći stepen razumu od onog biljnog, kaže hećim i ispod oka u konzilij gleda i tiho , kao za sebe , dodaje: možda, možda. U ljepoti i savršenstvu svome plodit će se i razmnožavat, kako je to kome uputama dato, određeno i zapisano.
Svaka životinjica, zvijerčica i grdosija plodit će se o svom vaktu, u jednom odabranom vaktu ili već kako je to zapisano; ali samo u jednom mjesecu godišnje. Svaka iznimka se strogo genetski kažnjava. Hajvani će biljnom svijetu pomagati, a njima insani zarad ugodnijeg života svih u ovom predivnom kolu života.
Neko iz konzilija dobacuje: Nema takara međ’ vrstama.
Glavni hećim se unezgodio zbog upadice koja ne pripada okruženju pa zaboravio aminovati, misleći da se podrazumjeva.
Prigovora životinje nisu imale.
Hajvani, mogu krenuti prema izlazu broj dva odnosno prema stazi broj dva koja vodi u raj.
Vi sigurno pomislili da je ovo neka narodna basna.
Jok, boni morali smo je tako započet. Da smo rekli da je Deba sanjo, vi bi pomislili sada će pa sad , on neke svoje takarli bisere nizati ili barem neki ekspoze za desetku proturat , pa bi možda počeli štajk nečitanja. Ovako nemate kud jer ste započeli čitanje. Što se započne mora se završiti i svršiti , a i ponoviti ako treba i opet i opet, ako se fulalo.
Mi sada ne mislimo na čitanje, jer nam u međuvremenu pao pogled na jedan đardin. Ide on blistav i cvijetan, miris se mahalom širi u mozak načisto buba. Joj, kako su te žene čarobna , raskošna , jedinstvena i neponovljiva bića .
Bilo je to jedne kaharli zime. Snijeg zapo do za vrata, pa presto. Pa zahladnilo. Pa ope zapado i zapo do preko glave. Zaledilo tako da su Bjelavski mraz i onaj iz Sibira postali mrazna braća.
Ako je Deba išta mrzio te godine, onda je to bila zima. Nije je mrzio kao stađun. Nikako, nije mu to bilo ni na kraj malog mozga. Ova ga zima naopako zatvorila u kuću, a njemu đardini u glavi. Kako ne bi, jako mu je devetnaest mubarek godinica. Skoro ni punoljetan nije.
Zima ga zatvorila u kuću sa materom koja mu ronda:
-Šta ćeš ti hajvane sa životom svojim? Školu nisi završio, posao ne tražiš , samo ti se neke stvari , bezbeli nevalajste , po toj pupa havi od mozga vijaju.
Majka ronda, njemu miris đardina u očima, otac šuti, u plafon zuri. Vidi Deba i njemu se baš te iste stvari po sijedoj blentari motaju. Pubertetska kriza onih godina pred prdekanu i veliki post. Nisam zloban, kaže Deba sam sebi, ali tako to ide. Otac pred penzijom, sin ide zanate kaliti. Što više šegrtluka , to bolji majstor života. A ova zima ne da zanat kovat i nauk primati.
Kako mu dosadno bilo ,on bi u hodniku klekno na koljena i pušto i brojao vjetrove. Sestra bi ga u prolazu heknula nogom u prdekanu i rekla mu:
-Nosi taj smrad iz kuće.
On bi jaknu nagrnuo, pa u najbliži poznati đardin. Tuga ga sahavata. Đardin bijel i gologuz , haman ko anamo ona u osamdesetgodišnje kokare. Poneka grančica ružinog grma strši i skuplja se ko smrznuta kokoš u zamrzivaču.
Ode ti on do drugog halvata, pa do trećeg , gdje god kreneš tamo te dočeka ista hladnoća i gologuzavost. Do četvrtog đardina nije trebo ići. Znao je da je svugdje isto, a i anamo onaj mu se smrzo , ko vanjska šteka na minus četeres četiri.
Pokušo on jednom majci u kuću djevojku prošvercovat. Majka na vrata i pita djevojku:
-Imaš li ti papir da nemaš svrab i da takar možeš rabiti.
Djevojka iz fine porodice bila, pa ne razumije riječ takar. Deba joj šapće ,da mu mater ne čuje, da je to anamo ono.
Djevojka jasno nema papir i Debina mater joj reče:
-Popi tu kafu i sikter. Kad nabaviš čage, mereš se rješavati svrabeža do mile volje.
Donese Debina izabranica papir da nema svrabež. Debina mater će ga hladno odbiti .
-Imala ti svrabež, il’ nemala u mojoj kući se nećeš češljugariti. Vodi ga svojoj materešini. U mene se bez pravog papira nećeš svrabinjati.
Dobri je Debi, preko neke mazne sestrice, nabavio neki papir sa potpisom i muhurom doktora Živanovića, na kome piše da je dotična zrela za takara i da se on zdušno preporučuje češljuganje ili medicinski:
-Dg.Takarus neminovnus et neophodus zagarantus.
Neminovnica i Deba u radosnom behutu, trk kod njegove matere i papir joj pod nos poture.
-Nije bona to niki papir. Doturu Živanoviću odavno ne vjerujem. Njemu iz očiju takar viri , a bulbul mu sve pjevucka i gleda ima li koji đardin u blizini. A jopet, doktorski papir kod mene ne igra niku igru, samo oni sa muhurom vlasti. A ni taj vam ne vrijedi dok se ova moja blentovija , barem ne zaposli. Osim toga za takar vam ne treba nikakav papir, jal ga bude , jal ga ne bude. Na cedulju vam zapisano, a ja je zagubila. Nego ako joj se toliko primeračilo, pametnica će smislit nešto.