Deba prvi put te večeri, pametnu progovori:
„Ne reče nam, jesi li ti nju natakario?“
Niko ni riječi.Svi oboriše poglede.
Samo se Hana zarumenila i pogled spustila,kao da joj čitaju misli.
Mojsije sumnjičavo mjerka harmoniku.Konta,skroz naskroz je glancerica .Nije vrijedno.
Uzima harmoniku,svi u nekom iščekivanju.
-E tako vam ja i sa svakom mojom harmonikom. -cijedi Mojsije i otpuhuje. Nevoljno sa Zlate ruku skida.
Prihvata se harmonike , onako, nježno kao sa ženom.Ispred sebe je stavlja.Otkopčava je polako kao da ženu svlači. Lijevu ruku ispod remena do sto dvadeset basova primiče i titra kao po bjelini lijeve nabrekle dojke. Desna ruka slobodno po klavijaturi klizi, desnoj nabrekloj dojki kao da se nešto imputira.
Akord prvi se javlja, pa zatim drugi i treći, to je već muzika koja se prepoznaje.
Prvo Frka,zatim Lela i na kraju Zlata puštaju zvonke, biserno čiste, nestašne, radosne, vrckave i poletne glasove:
‘Joj,mamo mamice
Crven fesić u dragana mogajoj mamo mamice
da ga hoće nakriviti
joj mamo mamice…
dala bih mu medna usta…
srce iz njedara
joj,mamo mamice…
Noć po ko zna koji put miriše na anterije i ono što one nude, sevdah, bolero i ljubav. Mogu se tu naslutiti neka buduća tanga.
Hana naslonjena na Dobrog počinje da uči.
Frka tužno gleda u njih, njeni su snovi ukradeni. Ništa ona tu ne može učiniti.
Vrijeme buduće…
Ni harmonike nema, samo gitara u ušima, i muzika neka mi šapuće znane riječi :
-Bacila je sve niz rijeku i pošla u drugi svijet, nek čuti bol u srcu mom. No glasnija je guši i pobija.
Nježno najnježnije usne dodirujem, cjelov joj, za života željenog darujem.
Darujem..
Darujem…
Kao da me neka strujica tresnu, usne žive cjelov upiše.To se njena duša tek tada od tijela rastala. Čekala na dodir mojih usana što život znače.
Penđer se iznenada rastvori. Hladan vazduh pohrli u sobu. Odar uzdrhta. Niotkuda , grlica bijela sa rubin ogrlicom , na prozoru se stvori, pogledava ka nebu. Kiša je prestala i sve je svijetlo.
Dugo , pogledom grlicu pratim i ona mene; dvoumi se. U duši mojoj , neizmjerna punoća i mir, u njima hiljadu pahulja bijelih večeras pada. Molim grlicu da još malo ostane, priče naše završio nisam; ni pismo pročitao, bar jednu pjesmu da joj pročitam. Želim da mi svjedoči tome.
Ona kao da klimnu glavom, neku grančicu nađe i na pismo je spusti. Malo se odmakne od njega pa zastaje.
Otvaram pismo i gledam. Rukopis sitan, blag, pravilan i okrugao, skoro pa ženski. Vidim skorilo se tisuće požutjelih suza.
Grlica mi na lijevo rame doleprša.
Čitamo.
Dobri moj,
Ne mogu ni oproštaj početi sa mili moj. Bilo mi suđeno da te volim i da bježim od tebe.
Nekako si se polako uvlačio u moje snove, zbog nježnosti i tuge koji si krio. Uvijek je među nama titralo, ono neko , veliko nešto.
Onu večer kad pričao si o anterijama i nevinosti vidjela sam bajku o kojoj ne želiš pričati. Ljepota neka koja ti bol, mnogo boli nanosi. Sve riječi si nekoj stvarnoj djevojčici poklanjao i molio se za nju. Ali sebičan nisi bio, dio bajke si nama i ostalim ženama svijeta poklanjao. Ja sam to osjetila i u srce svoj dio zakopala. I zavoljela te , čisto i iskreno; kako to djetinje srce može činiti.
Znam; tu istu veče sam te i zauvijek izgubila. Neko druga djevojčica je u tvoje srce ušla, ne i u dušu , to sam znala.
Iz srca se lako gubi, iz duše nikad. Tako si me učio. Čitala sam i krala neke tvoje pjesme i misli, kad si drugim ”poslovima” zauzet bio.
Te tvoje crne oči. Kako su iskrile .o koliko sam ih voljela.
Želio si sanjati svoju bajku i ja sam tvoju želju poštovala.
U tvoj život , poslije đardina skršenih srdaca, više nisam dolazila. jedno vrijeme nisam smjela, a poslije…
Recimo bilo je kasno. Tada ti je ona prekrasna plavet ušla malo dublje od srca.
Znam da si me volio najviše što si mogao, odmah iza svoga djeteta i plaveti.
Meni to dovoljno nije moglo biti. Patila sam onoliko koliko bih patila , da sam koji slučajem sa tobom ostala. Možda i malo manje jer sam troje djece rodila. Moje radosti i ljubavi. Život je često bio podnošljiv.
”Srećom” nisam tugovala kao ti, koju godinu gore dolje, ali žešče. A onda je usud dodao bol do neba, zvijezda i maglica. Dijete nalik tebi, Princa Malog majčinog, su na moje oči nestali.
Dogodilo se , to što se dogodilo.
Za neke sam stvari kriva, za većinu nisam. Život i neki pogrešni odabiri su krivi.
Ne tuguj Prinče ljubavi i dobrote; ovo nije došlo iznenada. Tako je moralo da bude.
Samo mi žao koliko je u meni ljubavi bilo , a koliko malo su ljudi milodarja mojih uzeli.
I tebi sam se darovala i od tebe krala. Dosta si toga uzeo, kad si htio sve , nisam mogle. A i suđeno nam nije bilo. Znam svileni srebreni šal, svjedoka te noći , još uvijek čuvaš. Ipak toliko toga je prelijepog i dosanjanog bilo. Dovoljno da kasniji život podnošljiviji bude.
Od trešanja onih, me zvijer ščepala i polako mi utrobu trgala. Prije godinu su mi je svu izvadili. Borila sam se koliko sam mogla, ali više nisam mogla izdžati. Rekli mi neću dugo ida će me sve više boljeti.
Bolove sam za živote sve pregrmila, nisam ih se bojala. Ne može me boljeti koliko ja mogu izdržati i podnijeti.
Nisam htjela da me bolest izjede i nagrdi. I da na teret kćerki ili tebi budem.
Htjela sam da se sjećaš one Frke, one malene tvoje djevojčice kako pleše i lebdi nad obroncima i baštama srećnih dana. Kako za svojim snovima, po poljima ljubičica leprša ka oblacima i iznad njih.
Mili moj
uvijek sam te voljela
Ti
oprosti mi.
Znam da ću te boljeti više od ijedne druge.
Hvala ti za ono što si mi dao i za ono što sam ti krala.
Zauvijek tvoja mala Frka
P.S. Ponekad mi na grob dođi , kćer mi povedi. Čitaj o nama, nebeskim plesačicama i jahačima, ljubavi, muzici i tvome i mome Gradi čednosti. Novi je vakat ,dijete skoro ništa ne zna, a treba unučadima mojim o svojoj majci pričati.
Ponekad je nazovi, provjeri da li je dobro. Jaka je kao ja i mnogo srećnija. Valjda joj usud vraća ono što je meni oteo.
Ako želiš i bajku tvoju, onu skrivenu, mi pročitaj . Neće me više boljeti.
Tu se jasno pismo završavalo, pa i ono usnilo.
Noć je bila trptaj sna i ljubavi.
Dijete je samo to od života htjelo.
Ljubav i ništa više.
Sabah se stidljivo i tužno, nekako inatno, skoro veselo promalja i prepušta mjesto ezanu.
Ezan hiljadu i jedne džamije klizi i slijeva se od čaršije i mahala ka Bjelavama.
Sve slavi usnulu ljepotu. Ezan tiho jeca i bruji. To vjetrove ljubavi, milosti i oprosta sa nebamojoj malenoj Grlici šalje.
Dunjaluk osjeća da se nešto veliko događa.
Kad je ezan stao duboku ; bolnu tišinu i prazninu je dao. Razmaknu se put do zvijezda i maglica. Sve se oboji safirom, rubin sunce zaiskri, suze na oči navlači.
Poljubi me Grlica bijela. Shvatam to se Frkina duša oprašta sa mnom.
Spremna je.
Tiho odleti. Odleprša do neba, među zvijezde i maglice, svoje druge. Znam , tamo ćekaće me . Ako oprost dobijem. To će biti vrlo teško. Varalo je srce moje.Mnogo.
Odleti i dio moje duše sa njom.
Neko mi šapće , ne tuguj Prinče Mali. Veseli se, evo živa sam i čekam te .
Uskoro eto i tebe meni. Ne brini, zaslužio si.
I nek to druga grlica otpjeva, onu istu pjesmu. I to si zaslužio.
Muzika utihnu.
Bol kao santa leda zaleže u dušu , koju ona u tisuće kockica ledenih u srce prenese.
Dvije kockice leda u očima. Jedna plava , iz oka na strani srca nikako da padne. I nikad neće.
Druga crvena kockica iz onog nevjernog oka, koje nije na strani srca je kanula. Kako je to zaboljelo. Ali se odmah tu, ispod oka i zaustavila. I sada i peče i boli. Naročito kada se tango ili zvuk neba javi.
A u međuvremenu? Tajac. Tišina.
Tišina i tajac.
Samo pitanja.
Kako, šta i zašto?
Odgovori ?
To će poslije doći, kontam.
Ili neće. Bolje da sniju.
(Frku, moju Malenu ljepotu i frkicu uvijek u duši prtim i bolim. I moje oči nisu lažne. Svjetlucave su i nježne. samo vole da lutaju, jer su oči estete. Toliko ljepote na dunjaluku ima , na svakom koraku. A insan ko hajvan u polju ljubičica, ne mere a da ne utone u nju , dok je svu ne upije…
A lutanja krše srca. Sada to znam. Al’ džabe…)
Na sahrani bili kćerka i ja.Tako željela.Sin nije mogao doći posla imao.Frka mu je oprostila.Majka je to,predobra.
Lijep dan bio.
Davno prije jednu sam pjesmu sročio. Njoj i svima ženama što bol i jecaj u srcu nose.
Malo je nevesla, šta se tu može. Znam Frku, sigurno bi je u damar strefila i malo nasmijala. Takva je bila djevojčica mila .Boli je , a ona se smije. Janje malo iz mog sna na tren odlutalo.
Za sve mile djevojčice što mrenjem ljubavi kroče:
Vrišteća kraljica boli
Znate li onu plahu srnu
Frku proljećnu
Pa još Frku frkicu
Nesrećnu.
Lirik, pjesnikinja
Reći ćete – kanda
Frka nikad luđakinja
Donekle – valjda..
Ali – vapaja ljubavi
Krika ljubavi
Željna
I posne korice hljeba
I gladna ljubav traži
Hoće da se da.
Njen očaj krik
Plaši
Muškarce
– biti kukavice
Bola krik
Plaši
ženskinje– zle vučice
Muškarce na kuje sviklih
Ne na Srne u ljubavi niklih.
Žene na grubosti obučene
Na prinčeve male naučene.
Ne na ljubav frkičavu
Neštedimice što se daje
Ljubav majke preplašene
Bol-žene ostavljene.
Bol djeteta dobrote
Anterija od safira
Nježne mile krasote
Let malog leptira.
Bol srne ljubavnice
Što u jadu vremena
Što u jadu jada
Što u jadu sjemena
Grlica let sanjaju
Ne želi potkovice.
Bol košute majke
Troje djecu što ljubi
Dvoje spašava od hajke
Sina od istih neljudi gubi
Put rubina želi da kroči
Srna Ljubavnica
Srna prijateljica
Srna poetesa
Srna umorna
A se zaspila.
Uvijek samo nježne žene
Bijelini anterije da iskoči.
U ljubavi uzlet vidi
A bila je samo – lane
Što hoće da se svidi
U proljeća snene – dane.
Golubica u sve dane ružne
Kraljica vrišteće boli
U sve njene snove tužne
Nikada nikoga ne moli.
Starog a novog zadnji dan
Dragana milog spoznala
Ostvari se djevojčaki san
Al’ se njemu nije dala.
Dugo se molilo i snilo
Za hiljadu pahulja bijelih dan
Nekako se dockan zbilo
Iako bio je dugin dan.
Kraj IV Epizode
/ In momoriam jednoj anteriji i jednoj nevinosti…/