Utkala u jezero zrake rujna zora.
Kroz zvonjavu tetrebi jecaju sa bora.
Plače negde žunja, u duplji se krije.
Samo ja sam veseo – do plača mi nije.
Znam, u suton ćeš doći daleko od puta,
sešćemo uz naviljak pored stoga žuta.
Ko cvet ću te skoliti poljupcima ludim,
bezumnom od radosti nikad se ne sudi.
Ti ćeš sama baciti bluzu razdragana,
odneću te opijenu u žbunje do dana.
Neka plaču tetrebi i neka romore,
grca čežnja vesela u rumeni zore.
5.
Niko nije zavirio – otkad Ovaj svijet posta –
za sudbine zastor, mada kušalo je ljudi dosta!
Sedamdeset i dva ljeta danju-noću ja razmišljam,
ali ništa ne doznadoh, neriješena tajna osta!
6.
Kakve nosi događaje ova noć – ne pitaj,
za sve ono što dolazi pa će proć’ – ne pitaj!
Ti ovaj čas upotrebi kao dobru zgodu:
što je prošlo, ne spominji, što će doć’ – ne pitaj!
Još samo ovaj lijepi dan
i ovu nježnu noć
još jedan krhki san
i ti ćeš meni doć
ja to iskonom znam
srcem djetinjim osjećam.