Noć tri kapi krvi , peškuna i šadrvana
Vrijeme kao da stoji. Život nikako da ponovo krene . Mrtvaja . Čega god se prihvate stere ih pomisao o uzaludnosti. Nekako im mnogo toga nema smisla.A opet osjećaju da ništa nije bez svrhe. Da sve ima svoje odgovore. Shvate ,da nisu toliko pamenti koliko misle da jesu. Ima mnogo toga što ih može poremetiti i izgirati. A to nije baš veselo. I tjera na razmišljanje . a kad čovjek počne razmišljati … , uh tek onda boli glava. I zato ni neće da misle. Od misli im otekne um i crne misli se roje.
No , mladost osjeća damare .Život cvate u njima. Znaju . sve što je živo , živjeće dok mu ima života. Možda se oni zpravo zbog toga bune Život je prelijep , ali ga ljudi zacrne i uprljaju. Ne znaju zašto je to tako. Ne shvataju. Život ih još nije iskvario da prihvate zlo. Mole se Milostivom da in brani od zla.
Činilo se da su zaboravili presvijetlu i preliejpu Kosaru. Od dostojanstvene i skromne sahrane , kojoj su prisustvovali majka , dva brata , Luce , Frka Frkica , Dobri i mahalaši sa ljubama,niko je ne pominje. Niti riječ da zucne. Suzu da pusti. A bol ih dere , proganja i proždire, a oni je ne mogu vratiti ni zaboraviti.
JednosatvnoKosa Marija Magdalena je usnila . Nema je . I to je to. Svaka priča je suvišna. Prelijepi život opdi dalje. Ko vam kriv što niste savladali osnovne zakone levitacije i reinkarnacije. Sve bi bilo lakše. A sada se snalazite kako znate i umijete.
A opet ništa , nikakvo znanje i saznanje nije vrijedno ljubavi i milosti Božije . I ljudske.
Ome nema, Blentoviji se Kosa kasno u umu desila. Odletjela grlica dok je on budalesao. Konta – gdje je pogriješio. Tegari dijete krivicu bez krivice. Niko nije kriv. Da nije budaleso ne bi je zabavio , radovao i srećnom činio.Ne bi upoznala toliko dobrih , nježnih i osjećajnih insana.
Deba i Lenji se nekako izolovali. Krivicu nisu mogli saprati. Jedino se Mojsije borio sa svojom krivicom i činio sve da se iskupi. Znao je da je debelo ogriješio dušu i da mu se možda neće oprostiti..On , Zlata , Jela Lela Jelena i Herco su pokušavali Frku Frkicu i Dobrog da dignu iz „ mrtvih.“..
I pored sveg truda druženje nije išlo .Sjena Kosarine smrti se navukla nad njihove đardine.Debi i Lenjeg nisu zvali kada su Frku i Dobrog zvali.
Luce je sa distance pazila na njih. Znala da su sada lomni , da ih je zlo nanjušilo , i da će im trebati paska i pomoć da ga izbjegnu . No , znala je da nije mogla mnogo učiniti. Sada je sve bilo u rukama više sile.
Mahala ima svoje nepisane zakone.Previše oholosti i objesti ne može proći bez posljedica. Sve se vraća . I činjene i nečinjenje. I sve se plaća .A oni su dosta toga poremetili i ugurali mimo svakog reda. Lako je reći sve je igra i zabava. Ali treba biti i časnosti i dostojanstva. I čestitosti. O oni su se i ne htijući znali ogriješiti o zakone , etiku i časnost mahalskog bitka.
Luce je znala da se njen svjetovni dani bliže kraju.vrijeme koje je provele oko mahalaša joj je pomoglo da donese odluku. Ona nije za ovog svijeta.Previše je bola i tragike u njemu. Neprikosnoveno ima ljepote i oaza gdje se neka djeca vole , igraju i jure i zlo kasni.ali kada ih otkrije zalomata se mešu njih.
U stvari , nju su samo Frka Frkica i Dobri vezivali za mahalu. Nije znala šta sa njima. Ako se Frki i Dobrom nešto desi , ne bi sebi mogla oprostiti. A svijet u kome živi bi bio nepodnošljiv. Samo zbog toga se još nije povukla i konačni zavjet dala. Nije znala koliko još vremena ima, ali zna da će se definitvno morati odlučiti.
Frka i Dobri se osamili , svako u svom halvatu . Činilo se da ih nema. Tek bi se pojavili u Zlatinom đardinu , kada bi ih ova pozvala. Njen poziv nisu mogli odbiti.Jela Lela Jelena i Herco bi im svojoj dobroti i srce dali , da su im iskali.Mojsije je pognute glave svirao , samo one stvari koje su im drage bile.Ugađali su im.
Frka i Dobri su im bili zahvalni , ali kad nešto napukne ,praznine se nikad više ne mogu popuniti i zatvoriti.Na Frki se vidjelo da je obnevidjela od bola i tuge. Na neprebolnu ranu Kosarinog odlaska se nadovezala nova tragedija. Frka Frkica se zaledila od bola , a nije ga mogla nikom ispričati.
I Luce i Dobri su znali da se nešto grozno dešava , da Frka očajnički traži neki mir koji joj otimaju.Kad bi je pitali šta je muči. Samo bi panično dfosta agresivno odmahivala glavom:
-Nije mi ništa . Sve ovo što se dešavalao me izmorilo.
Nisu joj vjerovali. Ni Luce ni Dobri . I pomno su pazili na nju. Frka Frkica se u neko doba primirila . Na licu joj se pojavila neka konačnost , neka spokojna tuga i odlučnost. Kao da je spoznala šta joj je raditi .
I taman kada su svi mislili da će se stvari kako tako dovesti u neki neophodni minimum normale , nad mahalom su se ponovo nadvili tamni oblaci. Sve se istumbalo. I ponovo su vremena postala obijesna i stampedasta.
Zlata po ko zna koji put hoće da sastavi Frku Frkicu i Dobrog., iakao dobro zna da se ništa ne sastavi , što sudba razdvioji ili ne odobri. Mojsije je još uvijek ka stećak u Zlatinim , pa tako i mahalskim susretima. Naravski pozvala Hecu i Jelu Lelu Jelenu. Igrom slučaja , skoro da se veče „ skršenih srdaca „ kako ga Luce nazva poklopila sa Kosinom četrdesetinom. Dan dva gore dole.
Zna zlata njihovo osnovno pravilo:
– Mi ne tugujemo,mi ljubav slavimo i kada nas smrt nečija mori.
Aha kako ne , misli Zlata.Nije insan kamen. Kada ti je sve potaman i ljepota staviš ga u dđep da te bar nešto žulja.i nosiš ga neko vrijeme. Kad ti dosati ili se pojave tmurni oblaci , izvadiš ga i baciš što dalje od sebe. Eh , da je tako lako. Čak i mjesto gdje si držao kamen će te još mnogo vremena žuljati. A kako ba nećeš za živim , prelijepim insanom suzu pustiti i tugovati.
A opet , naučila. Ovi mahalaši samo stisnu zube. Prihavte se ćemana . Pa ćemane i ljube u ruke . mere i koja ljuta .Ako ljube izgube , onda snove i tišinu u srce i snij, i snij. I ni jene suze , ni jednog jauka ne pusti. Ne daj da ti se zlo , dušman tvojom tugom sladi i raduje.Sviraju , pjevaju , igraju , ljepotu i tragove one koje nema traže u svakom dahu i trenu prelijepih noći što im Nebo poklanja.
Luce , Frka i Dobri su znali da je to bilo na četerestinu.Da li je dan obaveznog pomena imao kakvog uticaja na događaje koji su se izredali kao po nekoj zacrtanoj neumitnosti nije bilo jasno.Svi su u mislima nosili Kosaru , ali je niko nije pominjao.Nisu želili da poremete noć novih mladenaca.U svakom slučaju činilo se da se bauk predodređenosti nadvio nad umilnu noć u čudesnom đardinu koji je bio smješten u jednoj prelijepoj ulici niže Bjelavskih mahala.
Ulica je imala simboličan i epski naziv . Ašikovac.Eh , koliko je ašik ljuba stolovalo u beharli i cvijentim đardinima Ašikovca.Koliko se ljubavi i mladosti ispreplelo i ostavilo traga , irpičanim i neispričanima bajkama i tragedijama u stoljećima prije ove snene zvjezdane noći koja je mirisala na sreću i ljubav.
Dakle , sve se uresilo po ašik tabijatima svih vremena . I birvaktile i današnjih. I islamskih , i jevrjeskih i krišćanskih. Lijepa , mirisna noć puna zviježđa , cvijeća i utihlih ptiica Puni purpurni mjesec je tiho i nestašno blagoslovljenim nebom plovio , obasjavajući mramorna zdanječestočesmenog šadrvana, koji je gornjim dijelom bio fontana želja. U donjem dijelusa isticala frljavo hera druga slavinom, nalik na žensku dojku koja se u pubertetu malo otela anatomiji.
Raskošno cvijeće , tisuća vrta u tisuću bopja u sjeni jorgovana i jasmina je treperilo i svjetlucalo tragajući i kradući mjesečevu svjetlost Sum šadrvana i kapljice vode koja se prelivala u tisuće mjesečevih kristalnih iskrica preplavila je đerdin. Huk sove i krik kukavice su ponekad prekidali tišinu koju je nosila čarolija noći.
Kada su Frka Frkica i Dobri ušli i baštu zastali su opčinjeni prizorom.Nikad ni jedno pozorište , koliko oni znaju , nije imalo ljepšu , autentičniju i fascinantniju scenografiju.Uz ivičnjak cvijetnjaka postavljen je oveći , svijetlo plavi plišanji otoman , nalik francuskom ležaju, sa puno mekih jastuka i prekrivača.
Frka Frkica takvu ljepotu nikad nije vidjela.A opet malo je to smetalo. Previše je asociralo ne nešto što bi trebalo da se desi.
Dobri je mislio :
-Još mu samo baldahin fali , pa da izgleda kao budoar neke kurtizane.
No , dobra namjera ,četiri zaista vesela lica i par stoljetnih peškuna su ublažili nametljivi asocirajući dojam ležaja.
Dobri se sjeti jedne izreke, ne znajući odakle mu i zašto se baš sada javi:
-Dobre namjere ponekad prizivaju nevolje!
I Frka i Dobri pomisliše isto:
-Scenografija je pripremljena bez konsultacije sa budućim glavnim akterima. Nisu načisto da li im sve to odgovara. Još uvijek im damarima rumore suze , prelijevaći se u krvotok kao eho jecaja srca.
Njihova dobrota ih priječi da bilo kakvom rječju , gestom ili pokretom bace sjenu na zaista mnogo uloženog truda.
Pogledaju se , nasmješe se , stisnu ruke , on je poljubi u obraze . Zlata i Jela Lela Jelena mu uzeše iz ruku i uvedoše u kuću.
Kao što rekosmo , poslije onoga oni Frku zvali kad Debu, Omu i Lenjog nisu zvali. jadni Oma nije bio ništa kriv.Nije ni bio prisutan tu veče.Ali svi osim Baška baŠe i Dobrog mu zamjerali prebrzu ženidbu.Nije prošlo ni šest mjesečevih ciklusa on se oženio.Jedino bi tako došla. Mojsiju oprostila. Zna kriva je. Skrnavila i kršila mu cvijeće, njegovu treću najveću ljubav.Zlatija, harmonika i cvijeće.Jednako im t4epi.Jednako ih mazio.Nije bilo vjernijeg čovjeka od Mojsija.On i njegovo sveto trojstvo – dok ih smrt ne rastavi. Oprosti Bože Milostivi ovo nema veze sa vjerovanjem u Tebe.Znaš nas.Bog je Jedan.
Deba je znao prigovoriti.
-Ih ,jes ti jaka ljubav.Harmoniku glanc novu hek niz jendek.
Mojsije bi samo odmahnuo.Nije se sporio.Đe će mu reći da je bolje heknuti harmoniku niz strminu, nego njega .Sprcati insana na bigajri hak je veliko zlo,poganluk.A i ako ubije harmoniku, ipak je to bila ljubav dok ih smrt ne rastavi.BI na kraju krajeva,bolje rikavela harmonika nego on.A i nije muzika u harmonici.U njega je, u damaru.
Frka Frkica bi se srdačno izgrlila i izljubila sa drugama. Zlata i Lela Jela Jelena bi je za ruke krhke uzele u kuću uvele.
Iz nekog inata bi dolazila u odjeći maržoretkinje. Imala ih plavih i bijelih i kombinacija i bijelih plavih. Pa onda bijelo i bijelo i plavo i plavo.Ponekad i ljubičasto sa roze.Pa kombinacija sa suknjicama i vrućim pantalonicama. Imala i pantalone bijele i plave,ali oni sakrivali ljepot noge Afrodite , mrven manje.
Mogla je meržoretkinja raditi šta je htjela sa odjećom , jer je tijelo njeno , Fidija uzimao kao urnek , dok je grčke božice vajao .
Maržoretkinu odoru bi joj skinule , anterju obukle. Bijelu , prema duši njenoj. U kosu , na ruke i noge mnoge zlatne okove svezale. One bi se slično uresile. Zlata rubin, Lela Jela Jelena safir anterije. Sada njih tri imaju tri čovjeka, tri princa po njihovim anterijama skrojena.
One su druge blentovije su malo skrajnuli. No ,vratiće se oni Još blentaviji. Oprostiće im se . Mladost , ludost . Tren nerazuma?Uh,nisu ni svjesni u beskonačnost tog trena.
Ljepota mila, okupana bjelinom, orošena tugom, sjela bi sa strane, kao dijete koje se plaši nepoznatog društva. Pokunjeno bi spuštala glavu kao da se nečeg stidi. Najiskrenije se sramila svojih pogrešnih odluka. Odsutno pogledom po cvijeći šarala i malo drhtala kao djevojčica koja željno išćekuje prvi poljubac.
Da li je o onoj noći mislila , bilo je teško dokučiti. Jeste. Ponekad bi joj pogled bljesnuo kad bi prepoznala koju žućkastu ružu, kadificu i jagorčevinu.Od bijelih djevičanskih ljubičica pogled odmicala, ugledala bi modre pa bi se smirila.
Kada bi čitav đardin pregledala i više nije imala gdje pogled kriti , Dobri bi joj prišao, uvijek tamno modrom kadifastom odijelu, bijeloj košilji i plišanoj leptir mašni boje ljubičice. Naklonio bi joj se i onaj dio čela, pri samoj kosi , dašak poljubcem orosio.
Ona bi se na tren ozarila, pa ukočila. Desnom rukom bi je blago zagrlio. Uzeo njenu desnu ruku u svoju lijevu, vrške prstiju nježno usnama dotakao i malo stisnuo. Zatim bi joj nešto šapnuo, ona bi se nasmijala , ponekad bi jecaj cvijeću poslala. Nikad to ”nešto” nismo razabrali niti čuli.
Mislili smo, znajući Dobrog, moglo je biti nešto poput:
-Dobroto moja ,dobro mi došla … mila moja, evo mene ništa se ne brini sve će biti u redu …malena moja čini mi se da te malkice volim i da se zaljubljujem u tebe.
Ili samo jedno usudno :
-Glumi milo dijete moje, od nas se večeras ljubav i snovi očekuju.
Ne da Mojsije , ne popušta. Neće Frki i Dobrom niko ukrasti ovu noć. Još se nije iskupio za jazuk zijan , a samo nebo zna hoće li ikad.
Navalio na Mitu bekriju i Zilhu Silvanu, zvanu rane moje nesrećnicu. Vrti se ukrug, improvizira, bolero ubacuje i doziva, rukom strogo ušutkava neku drugu nevoljnicu koja gori i hoće da vatru glasom zaljeva.
Lelujaju umilni akordi, usporeni , ali reski i blagi. Cvijeće treperi, mjesec se smiješi, zvijezdice žmirkaju, ustreptjele maglice su u zasjedi, sve iščekuje…nešto će se dogoditi.
Zatim bi Frka i Dobri udahnuli duboko i grčevito, pa izahnuli joj dublje, grčevitije. Kao da bi im lakše bilo, kao da im je nervoza prvog kontakta popustila. Ništa nisu pričali, samo bi se pogledavali. Iz početka , kao stidljivo i krišom, ispod oka, pa sve češće, dok im se pogledi ne bi susreli i čvorom svezali. Tada bi se smješili, ona bi glavu na njegove grudi naslonila i zaplakala.
Uvijek, baš uvijek bi zaplakala. To je dobro,mislili su. Bol izbaci Frko mila . Bilo ga je toliko mnogo, još će se nadodati,da ga nikad, za života, nije stigla izbaciti.Bol se gomilala, jer je nova u talasima stizala. I čini se nikad nije prestala nadolaziti.
Za večerašnje suze je krivac bio Mojsije. Njegova te muzika natjera da osjetiš prostranstvo i ljepotu neba i savršenu ,neuslovljenu ljubav što ka zemlji i ljudima hita. Dok ih ta ljubav i milost Božanska opija i uznaša ; osjete se tako sitno i bespomočno, u grudima ih nešto probada i stišće i pomoći nema i ne želiš je :suze same liju. Samo Nebo, jedno jedino,neponovljivo takve molitve prima. Stvoritelj se zato pobrinuo.
Mojsije zna da je milo dijete bolje, dušu je malo olakšalo. On dodaje novi potrebni nož-valer boli u ovu noć, u ovaj prelijepi đardin.Okupan svježinom sarajevske čedne noći , šadrvan šumi i kupa se u mirisima đula i probuđenih djevojčica.One sakrivaju svoje suze koje im izgledaju blijede i sitne , jer se pored njih ispklakala Kraljica vrišteće boli.
Vraća se Mito bekrija, kojeg niko nije mogao pjevati kao ona; možda njena najstarija sestra (?) .
Marija Magdalena je mudraca naučila; podučila, kako harmonika u ovoj pjesmi treba da titra i jeca.Nema tu jakih i glasnih uvoda koji odskaču od krhkog glasa.
Nema ni bučnih i bombastičnih prelaza koji su u disharmoniji sa elegičnim tonalitetom koji pjesmu uznosi do srca , do boli, do jecaja i krikova očajnice, koja je svesna da svog dragana nikad neće imati.
Ona je lavica, borac koja svoje krhko čedo, ljubav, ne da. Ne odustaje; jer ako odustane to nije ljubav, to je samo još jedna zaluđenost. Zbog toga su ovakve elegije tužne i tragične. Zbog toga im treba vjerovati i ne oduzimati izvornu poetiku i patos..
Mojsijev Mito je uvijek bio sevdah posvećen Frki i Dobrom. Oni su oboljeli od neizliječive bolesti : Ljubavi. Umirali i umrijeće od nje i zbog nje. Sve će to Mojsije doživjeti i boljeće ga. Dva male djeteta prerano gurnuta u okrutni santa svijet, gdje se ljubav nemilosrdno siluje i ubija.
Ovaj đardin je umirujući.Tako je pun neba i ljubavi.I nebeskih blagodeti. Sada su , ona i on , samo dva sićušna bića koja svoju ljubav grade prema snovima nadahnutim od putanja i maglica.
Usud, pravedni usud ili neki ožalošćeni anđeo naklonjen drugom bolnom i ustreptalom biću, je napravio sićušni pomak u rasporedu zvijezda.
Njihove ljubavi su se okrznule i mimišle u udaljenosti molekula vazduha. Oni to još ne znaju. Tako se čini . Zaboliće ih kad saznaju, tako da će svaki damar sami za sebe isplakati.
Univezumu je to sve tako blisko i tako daleko i uvijek mora postojati harmonija i red. Nekad bi se njihove molekule za tren pomiješale, ali univerzum traži sve u parovima.Troje već nije par, to je nerazum
Mojsije ustaje, melodija stane ,okreće se usamljenoj djeci, jer iako nisu sami, oni su dva najusamljenija bića na ovom dunjaluku. Ruku na usta pa na čelo stavlja,još jednom ruka na usta pa na čelo, i poklanja se djetinjoj ljubavi.
Sedefaste klavijature klize, tek jedan dva basa se uključuju. Prelijeva se dašak vjetra u muziku, muzika vuče mali potoćić. Ovaj stidljivo kreće na put, nejakih, nesigurnih koraka traži pomoć, maestro ga podržava. Akord , dva nijansu snažnija se glasaju , pa ih vraća nazad,hoće da potočić sam ojača. Potok klizi, do bijele anterije dolazi , izmiče se i oko ljubavi obilazi i puni krug pravi.
Potok je zarobio ljubav i ona nema uzmaka, ovo je njena pjesma.
Ona pogledava u Dobrog , on joj se osmehuje stišće joj ruku , ona više nije nesigurna jer zna da se njemu njen glas sviđa. Ona još ne ustaje , glas treperavo, neodlučno a tako bolno počinje i objavljuje:
Sve je nekako usporeno i trenutak kao da se ponavlja.
Frka pogledava u Dobrog , on joj se osmehuje stišće joj ruku , ona više nije nesigurna jer zna da se njemu njen glas sviđa. Ona još ne ustaje , glas treperavo, neodlučno a tako bolno počinje, kao da se rađa i objavljuje:
“Ponoć već je prošla
Vreme je da se spije “
Glas je tih, jedva čujan, to je šapat, molitva nebu koja moli : zaustavite vrijeme. Glas je sanjiv, pun čežnje , ali se još uvijek ne da naslutiti jasnost kristala.
Dobri zna da je stvarno ponoć i da će proći, njihov dan je izdahnuo; povratka nema. Tuga je to. On je prijateljski prihvata.Nije mu uopšte strana.
I Mariji Magdaleni se ote glas:
“Srce joj je budno
Davnu želju krije “
Ona je sada ljubav i glas koji se pretvara u nju samu: krhku, bojažljivu djevojčicu , koja je i žena i dijete.I preplašena srna i raskošna ljubavnica . I hoće svome draganu da se svidi , jer njeno srce ne neče da spi. Frka je poput davne želje koja se krije , ali koja evo, sada na koljenima kleči, dok bijelina anterije otkriva da to nije djete , već bolna žena,koja samo što ostrašćenu ljubav ne vrišti.
Dobri je zatečen, on se ježi , vazduh traži i ne nalazi. U grlu ga grebe , ništa ne čini; san da ne otjera. Magla mu oči polako nadvladava, on je tjera, ne želi ni sen krajolika ili glasa da propusti.
“Ej, kraj penđera stojim
Čekam da ti vrata otvorim.”
Sada je ona goruća čežnja koja mira nema . Ona i šeće, i strpljivo stoji ali trepti da svom draganu vrata otvori. Glas je pola oktave vrisnuo jer ona otvarajući vrata, želi da otvori sve ono što Mito u njoj izaziva , a ne dolazi da ubere. Vrisak je bol vatre kojom tijelo plamti i gori. Klečeći , krasotica Dobrom koljena zagrlila, mirisnu kosu i glavu u skute naslonila. Odmara, zatvara oči i časak sanja. Čeka je ono najteže u ovoj pjesmi. Možda i u ovoj cijeloj noći?
Dobrog hvataju srsi od ovog vriska , jer zna da za njega je on kriv.I nije kriv. Tako se to desi ; nesklad djelića sekunde i malog atoma i nekoga boli. Čitav život. To njega ne opravdava . On je kriv!? On je njen Mali princ koji hoće da se svidi i ljubav da. Njemu je ljubav ukradena, oteta . Ostalo je bogatstvo ljubavi i sna, čije djelove može i mora podijeliti. Ali ova ponosita djevojčica hoće sve. A to bi je spržilo.
Dobri pribrao misli i čini mu se da jasnije vidi, ustaje i podiže je. Ne želi da ona kleči. Ako iko treba da kleči i oproštaj da moli to je on. Zagrli je i ovaj put u usne ljubi. Ona se pribija uz njega i srce bolno otvara:
“Zašto, dušo ne dođeš
Da me kući povedeš
Da ti svoje srce predam
Da ti staru majku gledam
Dobri, Dobri bekrijo. “
Njih dvoje su već zagrljeni, ništa više ne postoji ; samo njih dvoje i glas. Jer to više nije pjesma. To su Frka i njen glas. To je obostrana bol ljubavi , zapletena u blagosti noći , pred nebeskim svjedocima. To je smiraj pred još veću bol; kojoj će jedini izlaz biti sanjanje ove noći.
Ovo ona pjeva u dahu, jer se boji ako zastane , njen ponos je neće dozvoliti da nastavi. Slomiće se. To je zvonki glas, koji svoju kristalnost koristi da nježno moli , da dragi po nju dođe , da mu srce preda i da njegovo srce napokon procvjeta i otvori za njenu ljubav, za njene snove .
Glas odzvanja i hoće da se nesebično da , ali i da joj se dragi u potpunosti preda. Frka je ova put refren skratila na jedno pjevanje. Bilo joj bolno i besmisleno moliti za nešto što zna ,da se neće zbiti. A skoro da se zbilo.
Dobri osjeća tu izvjesnost što vrišti u glasu i izvire iz njenih suznih očiju , što ih ne skida sa njegovog lica. Dobrota mila kao da želi da upije i tetovira taj vrisak iz svoga uma u njegove snove. On vidi tu bol kojom lavica odlučuje ubiti svoje čedo.
On zna da je to jalova pomisao. Ne može se ubiti ono što rodiš, što samo od sebe poteče. Čovjek se može nadati da je pogriješio i da će neka druga ljubav doći. Tu uvijek griješi. To zna i ovo milo dijete i zato je ta bol i tuga. Gubitak nečega što se samo tren imalo ili nije?
“Obećo si Dobri
Da ćeš jedne noći
Kad se varoš smiri
Ti po mene doći
Ej, cvijeće tvoje bijelo
Već je čekajući uvelo.”
Marija Magdalena je čestito dijete, blažena žena, neće milostinju, on hoće ljubav i snove. Ona je dašak vjetra koji još uvijek ne prihvata bol i usamljenost. Ona je lebdeća tuga koja jeca i koja shvata da vrijeme njenih ljubičice nevinosti i čednih snova neumitno vene . Njena velika djetinja duša se očajnički bori da njen dragi, kojeg napušta bude sretan i neokaljan. Ona će se već nekako izboriti sa bolom i tugom. Bitno je da ljubav opstane u svjedočenju zvjezdanog neba i svjetlosti Mjeseca .
Kako je pjesma odmicala Dobri je sve više snježio. Glas ga ledio, vrisak ga bolio, nježnost mu dušu drmala, sjeta mozak ubijala. On hoće da vrisne ja nisam bekrija, ja sam samo dobro dijete , koje hoće da voli , ali riječi ne izlaze , valjda ga glas izdao.
A stvarno nije bio bekrija; njega su obijedili, njemu su to nametnuli,njega su svojatali i krali.On je bio samo Mali usamljeni Princ koji je htio jedino da ga puste da bude dijete da se igra i da voli.
Marija Magdalena se na njega oslonila da bi opet molbe poslala. Opet je u bunilu,
“zašto…Dobri bekrijo…
Zlata i Mojsije ,Lela Jela Jelena i Herco su zatečeni i zapanjeni. Prisustvuju nečemu što se više nikad neće ponoviti.Znaju to.
U Marije se ,u slomljenom srcu njenom,neočekivano rodi glas.U jadu vremena,u jadu jada,u jadu sjemena,u jadu pada,u bolu ljubavnice i prijateljice,golubice i grlice,princeze dobrote i milosti Rodi se glas vrišteće kraljice boli.Rodi se jecaj,rodi se krik kao pahulja bijelih kristalni let.Ah da, Marija Frkice mila i pad je let .Kad je Marija pustila glas,dok je pjevala o Dobrom čovjeku svom,ptice su ušutjele i plakale,drveće je stiskalo lišće, rijeke su prestale da šume,more se nije talasalo.Toliko ljubavi i tuge utkanih u safirnu čistoću jecaja,u brilijantnoj jasnoći bola ledilo je ljude i nebo. Takvo nešto nikad nisu čuli kad u Marije Magdalene rodi se glas…
Da; ona mijenja i ime i čini se da ovo ime bolje pristaje, jer ovo ime ima lik i stas. i neku plemenitu dobrotu koja Miti nedostaje. Nije to, tamo neka , opsjena iz pjesme.
Sada kad je pronašla ime i identifikovala tog nedolaznika, koji neće da dođe i kući je vodi, oslobađa glas. On postaje još bolniji, pjesma ubjedljivija.
Molba se ponavlja, refren bruji.
Muzika postaje tek sjena lahorca; koji pjevačicu sili da se iz petnih žila, ali vrlo tiho pobrine da plima elegije dospije do njegovog srca. Bol se uvlači u srce njenog dragana, njenog dobrog bekrije. Ona vidi da to nije ona uvijek prisutna dječija tuga. To je nova, plemenitija tuga utkana u njenu bol, bol voljene žene što voljenog gubi.
Zbog toga ona ovdje pjesmu naglo prekida. Muzika je zatečena i još malo titra pa se uz jauk gasi. Niko nije zatečen.
Krasotica svoju dušu u prekrasni đerdan nanizala, pa ga skršila i bisere blještave po đardinu prosula. Svima je mnogo toga poklonila. Više se nije imalo ništa reći. Ona je svoje isplakala.
Nije joj bilo lakše. Nosiće ovo breme cijeli svoj život. Ali i sanjati sve ove noći i radosti koje su joj poklonjene . I koje je krala.
Vremenom će oprostite sebi? Možda? Drugima nije ništa zamjerala i oni su bili skoro djeca, osim onih koji su bili zvijeri.
Dobrog ništa neće moći oprati. Slagao je one večeri kad se slamala, kad je svoj usud proklinjala.
-Ništa se ne brini malena moja , sve će biti u redu. Ja sam tu.
Ona zna ništa nije u redu. I nikad neće biti. Slagao je , a još to ne zna – i opet bi. Vrijedilo je. Frka mu je svu djetinju ljubav poklonila.
I zato se ovo drugima piše, iako mu je Frka od srca oprostila. Njena velikodušna duša je dal mig da i njeno skršeno srce bude milostivo.
A, on? On se već naučio kako da ljubav sanja i voljenu u snove doziva. Njemu je lako; on svoje ljubavi na papir,na paltno baci pa ih ubija, da bi ih ponovo rodio i opet ubio. Samo je poslije svakog ubijanja slijedila jača bol i jači sni.I ljepše slike i nježnije riječi.
Snovima žao Malene Princeze i Malog Princa što ne mogu da se vrate u one dane, kada bi jedno pred drugo mogli stati čisti i nevini. Oni to i sada jesu, Možda(?), tek malo, sasvim malo zaprljani. To malo je njima veliko i nepremostivo i ne mogu ga oprati. Nisu to oni htjeli , to su im drugi učinili.
Noć je odmakla. Još mnogo ima do sabah zore.Frka ga još jednom očajnički ljubi, on je grli i ona kaže :
– Dragi vreme je da se spije.
Frka ga još jednom očajnički ljubi, grli ga i on joj kaže :
– Draga vreme je da se spije.
Oni su bili samo djeca koju su ranjavali i koje hoće svoju djetinjost , svoju bjelinu da vrate. Sada ne žele drugima da se svide.
Nisu se obazirali na Lelu Jelu Jelenu, i Zlatu; na Mojsija i Hercu još manje. Četiri sjene uđoše u kuću. Ostaviše ih same.
Frka Frkica uze ibrik, sapun i peškir u ruke, frkičasto povede Dobrog do šadrvana .Odrvrnu česmu, inatno , onu prvu razrooku desnu dojku poli hladnom vodim iz druge česme koja je malo hera bila. Niko ne zna zašto se naherila i zašto je niko ne popravlja. Bilo bi to lako. Očas posla .
Slimi anteriju, bez imalo stida, onako kako to djevojčice rade, jer to je sasvim jednostavno, dječije. Dodade anteriju Dobrom. Ispred njegovih očiju ostade samo uzbibana bjelokosna ljepota.
Podiže kosu , pa je u punđu zamotava. Slavuji budni! Poznati poj ih probudio, znatiželjno gledaju prekrasnu bjelinu i ne okreću glavu. Što bi ptice rekle, to je sasvim prirodno.
Odvrnu česmu do kraja, malom ručicom, skoro djetinjom šakicom , vode zagrabila, ko grlica srknula, jednom . pa još jednom. Inatno , onu prvu razrooku desnu dojku poli hladnom vodom .Plaknu se, ne , jako se isprska , zali vodom, i onu drugu posu vodom hladnom i istrlja. Od žudnje gorila , od tuge sagorila, bol ispirala. Tijelo je rosila, pa se mila umorila.
Dobri zamišljeno pogledava maglice. Neko bi reko , gleda da vidi jesu li im zvijezde naklonjenjene. I bez toga je znao da njima dvoma pomoći nema. Ne zna zašto i odakle mu to , ali on jasno sluti i muči bol .
Trznu se, razbistri oči , pa sa druge strane šadrvana, zaklonjenom od pogleda sa prozora, anteriju polaže na šadrvan. Košulju , pantale, cipele i čarape skida , hoće da se pere i umiva. Frka se već oprala, dodaje sapun, bliže, jako blizu mu prišla, pa ga mazno bokovima gurka. Grudi jedre, djevojačke, rukama njegovim prinosi. On se njenom nestašluku smije i gurka je od sebe.
Ona natoči ibrik hladne vode, pa ga proli i ponovo natoči. Dade mu da vodu proba, on je proba , pa joj klimnu glavom. Uze ona ibrik i pljusnu ga cijelom sadržinom.
Kaže:
-Kad ti je dobra evo ti je.
Ispod mokrih gaća pripijenih uz tijelo pokvašeni slavuj se uspravlja i nečujno glasa, kao da cvrkuće.
Naga Frka Dobrog oko struka zagrlila, pa se privija. On je za ramena drži, ljubi je u lice, usne, kosu, međ mirisna ramena usne uvlači; ona drhti i još jače se pribija. On joj se smješi, odvaja se od nje, pruža joj anteriju, ona je navlači. Dosta je golotinje, svijetlosti ima, pa je do ležaja vodi.
Zagrljeni, polako se vrate do otomana. Nigdje im se ne žuri. Ovo je njihova prva mladalačka noć, ništa ne može po zlu poć.
-Ah, kako da ne!
U svojoj ljepoti i uzvišenoj opstojnosti tužno se smješka sudba.Vrlo je ironična. Kao da je boli i jedi zla kob koja se večeras ponovo mota oko dvoje zaljublhjenih . Takav joj posao.A ona ga časno i pošteno radi.Niko ne može zamisliti kako joj je.
Otoman raširen, dva tri čaršafa razastrto, blještavilo vezenih jastuka i pokrivač od plavoga brokata. Pored njega veliki bijeli peškun.Na peškunu : dvije kristalne čaše na niskim nogama, između njih u simetriji, nestašno strči flaša kurvoasiera, malo ustranu zalegle gitanes cigarete bez filtera, sedaminpedeset i kristalna pepeljara pored .
Ispred zdjela i u njoj grozd rozaklije, u grozdu dvadeset pet zrna , jedna smokvica, rumena breskvica , poveća tulumba između malene baklavice i nijansu veće ružice. Preko puta kourvazijea mala zdjelica crvenih ribizli na kojima pupaju tri bijele ljubičice.
Frka gleda u Dobrog , raznježena i dirnuta , ali njena veselost samo što ne prsne u smijeh, on je ozbiljan, svečan i kaže.
-Ne broj , nema potrebe, dvadeset četiri ribizle su tu.
Oboje rukama prikrivaju i prigušuju smijeh. To ih obijesna Zlatica , rubinova mladica , Mojsijevog bolera leptirica , malo gosti i puno zeza. Damare im namješta. Svega se dosjetila i prisjetila. Još im kasetofon pristavila. Ne trebaju ni to pogađati. Ima u njemu jedna divna Meri Cetinić. Samo pritisneš dugme i ona nabraja njihova četiri stađuna. Ovo je bilo suvišno. Ne miriše na dobro. Dobri to sasvim izvjesno zna, Marija Magdalena još bolje, ali ni jedno ništa ne govori.Muče kao da su zavjetom šutnje vezani.
To je bilo ono što su oboje voljeli i snivali i to je njihovo samo njihovo zajedničko bilo.Posjede je Dobri i kleknu na koljena, uze je za ruke, poljubi ih i šapće joj:
Dodirni me
ove svilene noći
kao da je poslijednji put
kad zvijzde za nas bdiju
dodirni me
u ovom trenu sna
kada milujemo se kao djeca
kao labudovi
koji tajnu svaku znaju
a se boje
neko ukrašće im igru tu
dodirni me
ove svilene noći
kao da je poslijednji put
dodirni me
usnama od snova
grijeh što nose
u ovom beskraju
kada tijela umiru
od jecaja i bola
a nose ih
uzavreli otkucaji srca
kao bura usred oceana
dodirni me
ove svilene noći
kao da je poslijednji put
dodirni me
šapatom zvijezda
na ovom splavu davljenika
dodirni me
u ovom očaju
kao da je zadnji put
i ljubi me
molim te
kao da je prvi put
dodirni me
ove svilene noći
kao da je poslijednji put
i čuvaj me
stisni jako da boli do neba
i ne daj
mili anđelu
da nam ovaj treptaj sna
ukradu
jer volim te
jer voliš me
Frka Frkica, ne može suze da zadrži i bez glasa plače. Njoj nikad niko nije poklonio pjesmu ili barem stih. Osjeća, iskrena ljubav je to Zna, samo veliki sanjari i ljubavnici pjesme o ljubavi snivaju i kad ljubav žele da vode.
Samo , zašto tuga pita se? Zar i on zna koju će joj bolnu pjesmu sutrašnji vjetrovi šumjeti?
Dobri je voli, zna to , ali je neizmjerno tužan . Zašto ta tuga, ne pita se on. Ustaje , gleda je u oči i lagano, nježno, kao dijete kada se prvi put ljubi. Dotakne joj od čežnje, mirisom trešanja otekle usne.
-Volim te , velika malena moja , ljubavi moja.
-Znam velika srećo moja, ja sam tebe uvijek voljela.
Sjedaju, on joj pomaže da polako svuče anteriju. Ona drhti, nije joj hladano. Uplašena je , kao da joj je to prvi put. On se smiješi i kaže:
-Jeste mila , ovo nam je , i meni i tebi prvi put. Ono prije nigdje u nebeskim knjigama ljubavi nije zapisano.
Oni se polako međ pokrivače spuštaju. Uzbibani su i vreli. Strast ih požuruje.Nemaju više šta čekati.Ona leže,povlači ga za sobom,skute šiti ,skutima stišće i mami ga. On je čvrsto, bez imalo dileme privlači otežalom sebi,Ona se propinje i predaje mu se …
Na prozora dvije anterije, rubinova i safirove , ruke jedna drugoj stišću i grle se . Malo prije su gledale i maglice i molile se za njih dvoje , svaka na svoj način. U molitvama zaželjele da nebo podari sreću onom djetetu u bijeloj anteriji.
Možda su pogriješile što i onom drugom djetetu nisu sreću poželjele. Suđaje su ljubomorne i osvetoljubive , rekoše stari Grci. Ne bi se reklo , kliče život. Tko da zna?
One još malo žele da gledaju kako se đul bašta darovima i svježinom natkrilila, svojim mirisima ispunila ležaj. Ptice su se već prije povukle, pjesme su ih dirnule i umirile. Sreća se nikad niže zemlji nije tako na dohvat daha približila..
Dvije sjene male sa prozora, hoće da se okrenu i prizor što nije za njihove oči zatome, kad čuju Frke Frkice očajnički krik.
I vide, ona savršena i prelijepa u nagosti svojoj, trči i vrišti , i bjesomučno lupa na vrata , i vrišti. Trese ih, razvaljuje, vrišti i uleće. One trče sa sprata. Čuju kako Frka grčevito vrišti i jezovito plače .Ona ne plače, ona riče i rida . Ona je histerija , bol je u stomaku presjekla i ona jeca:
-Joj, mamo mamice. Joj, seje sejice.
Gubi svijest i klone na mramorni pod stare jevrejske kuće.
Bjelina na ružičastim gravurama boji se kao raspukla ruža. Ima tu puno krvi.
Dobri , skamenjena gromada , omamljen ko da ga je neko mokrom čarapom punom sačme po čelenki hekno, ne hajeći, gologuz i nabrekao od čežnje, polako ka kući ide. Približava se vratima, hvata se za pozlaćenu šteku, hoće da je povuče i ugleda:
– Oh, usude , usude !
Tri kapi krvi vidi. Prvo sićušna, zatim veća i na kraju krupna na mramornom pragu cvijet nalik crvenoj , tek procvaloj ruži rišu. To je ona ženska krv , koja ima onu boju koja nije zdrava.
Šuti on veliki tajac. Ćuti i tišina. Đardin je potpuno umukao. Zvuka nema.Ništa niko ne govori, novu ogromnu bol ćute. On tu više ništa ne može da učini. To su već ženska posla. Ispušta kvaku, vraća se do otomana , oblači pantalone ,sjeda do na kraj sami , do peškuna. Stisnut je,skupio se ko ostavljeni labud na kiši. Nešto ledenije izgleda, nalik onoj okamenjenoj gromadi sa izvora Modre rijeke.
Otvara kurvo-azije i sipa , po prst kažiprsta položenog, rubin tekućine u čaše, prvo u onu od srca lijevu, pa onu izdajničku desnu. Spušta flašu , lagano čep zavrće.Otvara kutije sa cigaretama . Prvo sedaminpedeset, pa ž'tan na kojoj vranjanka pleše. Iz svake kutije vadi po jedan cigar i stavlja ih u usta i zlatnim upaljačem pali. Jednu bez filtera međ titrajuće usne ostavlja, drugu, onu sa filterom u ruci drži i gleda.Toliko intenzivno i zantiželjno ko da će postati gatalac u žar cigarete .
Okamenjena gromada pritišće ono pokretačko dugme na kasetofonu.To će se pjesma desiti sedam godina kasnije, ali Dobri ima prelijepe snove i čistu dušu da može sve snove i sve pjesme dozvati u bilo koji stađun.
Čiste klavijature zvuk vodi nevoljnu i pretužnu pjevačicu da pusti glas. U misli mu pohrle dva nježna safira, što su sjetne oči zarobile i sa iskrama modrih ljubičica plešu. Blagost i dobrota se preliva i pliva u plavetnilu što ga samo Jadran, more plavetno , more gorko i duboko mora i može roditi. Tuga će se kasnije udomaćiti u te prelijepe oči. Nježne dječije ruke, dugih tananih prstiju prebiru crno bijele tipke.
Umilna tuga, čini se poznata, ali to nije Frke glas. Glasa se isto , treperi i boli isto , ipak onih par stađuna više, što ih Meri Cetinić ima prave tu razliku.Pjesma je snimljena i ispjevana u istom mjesecu, stađun gore dole nikad ništa značio nije. Svima nama riječi , akordi i snovi na sličan način u zagrljaj jure.
Mi smo stađune uvijek osjećali i nikad i nismo ih brojali. Kako ćeš izbrojati toliku ljepotu . Samo smo uživali u njima i oni sa nama. Sa njima snove sanjali i u njihove sehare snove polagali.
Meri to jednom drugom proljeću pjeva. Muški akter isti, proljeća različita, četiri ih stađuna i još sedam godina ih dijele, ali ih ljubav, bol i tuga spajaju. Meštrica zvana usud za sve se pobrine.
“Sa rukom za ruku sa četiri stađuna
moji se dani kroz vrime vuku
s teplin i ladnin život se miša
žari me sunce , pere me kiša
Sa rukom za ruku sa četiri stađuna
a daje gazim vrime mi biži
stađuni moji još od početka
korak po korak , kraju su bliži
Stađuni ,stađuni moji
di je sad ono proliće cvitno
stađuni, stađuni moji
i lipo lito vedro i sritno
dok jesen stere lišće na stazi
ruke me stišću o zime mrazi
stađuni, stađuni moji
Sa rukom za ruku
ko će izdura do kraja gazit
jedni će nestat ko da ji nima
na me će pazit još samo zima.”
Zna Dobri ova pjesma priča o onom nekog drugom proljeću i zagubljenim stađunima koji nikad više vratit se neće , koji su , eto , vrlo bliski ovom vaktu.
Cigare , ona u ruci i ona u ustima dogorjevaju. Gasi ih , zima nove,stavlja ih među usne i pali. Slobodnom rukom hoće da opet obrne pjesmu.
Jedna ručica mala, jedno milovanje veliko, pogladi ga po licu .Iz ustiju mu vadi nanijećenu cigaru , pored njega sjeda, podiže mu desnu ruku, na svoja uzdrhtala pleća je stavlja. Drugom tipku gasi, ta druga krasota, oni drugi predivni glas, ovdje nema šta da traži. A ni vrime joj ni. Stavlja cigar usta.
Kao po dogovru , oboje , istovremeno udišu duboke dimove, pa vade cigare iz ustiju, dugo otpuhuju, dižu čaše u oči se ne gledaju , se čašama ne kucaju.
U očima praznoća , srećom zajednička, i nema suza, otpijaju po gutljaj. Bilo bi sasvim normalno da ona kraći, on puno jači cug ima. Međutim sada su ravnopravni, prinose čaše ustima , ne cokću i zabacujići glavu unazad ; polako do kraja ispijaju piće.
Mramorna se Afrodita zgrcnu, brzo dođe do daha. On ništa, u kam kameni se pretvorio, u kamenu gromadu ubistio.
Ona ga gleda i šali se:
-Baš je ovaj život ponekad prava kurva,mili moj.
On je ne gleda i ne šali se:
-Dobro došla , ponovo,u naš svijet, mila moja.
Meri in gleda ali nauk ne privata. Njoj se to ni i ne m're desiti. Još uvik. Oči joj zaslijepljine prvom ljubavlju.Ona to još ne zna , ne i pravom.
Šute i kraju privode cigare. Lica im nježnija i bjelja od tisuću pahulja bijelih, koje ih negdje , u nekom vremenu budućem sa nestrpljenjem čekaju.
On opet sipa kurvoasier , kažiprst položeni rubin tekučine što mami . Prvo u onu lijevu od srca, izdajničku, pa zatim u onu desnu povratničku.
Kao po dogovoru, oboje stavljaju istovremeno cigar usta, udišu duboke dimove, pa vade cigare iz ustiju, dugo otpuhuju, dižu čaše u oči se gledaju, a se čašama kucaju.
U očima im led ledeni malo se mućka i plovi. Srećom zajednički , nema suza, otpiju po srk, ona malo manji, on malo veći i cokću, i ne zbacuju glave unazad.
Ona se ne zgrcnu i nema borbe za dah, samo se malo strese i mramor se prosu u iskrice maglica. Gromada se malo opustila, više je žalosna vrba.
Gledaju u prelijepo , raskošno nebo zajednički , sinhronizovano.
Ona ga ne gleda i raznježeno kaže:
-Baš je ovo nebo uvijek prekrasno, dobri bekrijo moj.
On je gleda i zaljubljeno kaže.
– Ti si uvijek tako prelijepa ,kao preslika neba , krasotice moja.
Ona ga zahvalno gleda, malo se propinje i poljubac mu otima. On joj ga uzvraća i mnije :
– Ipak nikada nije sve crno.
Poslije su ležali poluskupljeno na bokovima ;dva fetusa jedno ka drugom okrenuti , samo su se u oči gledali ; u oči ljubili. Ponekad bi im se neki ljubavnički poljubac oteo.Po licu rukama milovali kao dva slijepca koja hoće da upamte, svaku crticu; svaku boru i poru i sve, u duše , u mali mozak da ih unesu i zacrtaju.
Sa prozora ih s glede četiri sjene male i daleke , a uplakane .
Zatim su se njih dvoje nježno zagrlili i blago milovali. Ona je oko struka imala srebreni šal , onaj isti ,što je dobila kad je život proplakala.
On se nasmija i reče joj:
-Srebrom si označila garnicu.
Ona uzvrati:
-Bolje srebrom nego crvenom đuvezijom.
Prsnuše u smijeh.
Ona se meškolji i polako se uvlačii na njegove grudi. On je blago grli, miluje i ljubi. Njoj se oči rose od ljubavi i tuge, jer zna nešto što će on sutra saznati.
On je stišće , nježno šapuće:
-Sve je u redu mila moja, nema žurbe, život opet počinje nov.
Ovaj put je bio u pravu.
On ne vidi suze na njenom licu, jer ona je zavukla prelijepu glavu malu , duboko u njegova njedra.
Netom, stišava se i glas tanani mili i samo za dragana njenog klizi. Glas nebeski, mio i anđeoski. Možda Meri još uvijek gleda i nauk prima? Glas jasan, njemu muzika ne treba, jer to dijete je i muzika i ljubav, i izvor nove rijeke boli , bježi od mjesta gdje je pred ponoć nastao:
” …Ponoć’ već je prošla
vremeee jee da se spijeee…
Eeeej’,cvijeće’ tvoje bijelo
Već je’ čeka'jući u'vel'o..”
U predahu, dok bi ona smirivala dah i stišavala tugu , a se ne bi preočita bila, on je sipao piće, palio im cigare, nestašan bio, ali samo do pojasa, dalje nije . Da ne prepadne prelijepo dite malo. A i pogano je.
Ona bi pjesmu ponovo počinjala , iznova i iznova , dok ne bi došla do kraja. Dobri je raznježen , vidi suze, mnogo suza u njenim očima . Cjelovečernja tuga se pojačava do sablažnjivosti, on bi da plače, ali ne može. Nema to veze sa muškošću. On jedostavno večeras nema suza. A za kasnije? Nemojmo biti zlehudi…
Zato je samo grčevito stišće , u kosu ljubi. Otimaju mu se duboki jecaji koje ne želi. Boji se pretvoriće se u jecaj, jecaj u krik , krik u bol , bol u nerazum i slomiti dijete.
Frka kao da osjeća da se njenom dragom duša dijeli i ovaj put nije željela da preskoči zadnje stihove:
“Sa drugari svoji
po meane odiš
s vino i sa pesma
noći ti provodiš
ej,mladosti pusta prođe
mili Dobri
ti po mene ne dođe. “
Ovaj put ne otpjeva refren. Da li to ona određuje životni put svog milog ili je vidovita. Tko da zna? Izvjesno je da ga pušta u meane, i da više ništa ne moli.
-Život je to, može on , ponekad, biti predivan i podnošljiv.
Mudruje Dobri tonući u san.
-Život je bol i tuga, i prelijep , a suza je sve manje.
Žaluje Frka ne tonući u san.
Budna je.
Jezivo budna i pribrana . Vrlo pribrana ; kao čeljade koje je svoju sudbu izgatala , pa je vrlo dobro zna i prihvata . Mireći se bez pepela , pokore i bez pobune.
One četiri sjene male sa prozora više ne plaču, okreću se, idu da spiju. Mojsiju toplo oko srca, sad bi tamo odeltio i oboje ih izljubio. Drago mu , pomoglo se siročićima, možada se jednu mrven iskupio.
-Dobri , kučkin sine, srećan si ti bekrija.Tri su ti djeteta i život i ljubav poklonila.
Šapuće u mirisnu noć , što opet ona sama – ljubav je? Čudi se odakle mu ona pogana psovka! Valjda to dođe sa godinama.
Frka polu budna usni, neki zbrkan san. Srce jeknu joj ili jaoj. Ona se budi, i san joj se gubi, samo veliki nedorečeni strah ostaje. Nosiće ga cijelog života.
Ustaje i gleda usnulog Princa malog. Raznježi se , kao uvijek kada je gledala u njega.
Toliko je lijep i smiren. Prelipo dite malo. Ona želi taj prizor zauvik da gleda. Da ga utisne u sjećanje.
Nešto nedokučivo i sneno je u toj uspavanoj ljepoti. Nažalost ona mora putem svoje sudbe poći.
Prije nego ode , bol rastanka i tuge joj maglom obavi mozak .
Da vrišti ?
Nema smisla !
-Ovu poslijednju četerestinu je izvrištala i oplakala za čitav život.- tužno misli ona.
A ne zna – još je dijete , koliko čovjek u sebi suza ima i koliko se može toga desiti , a da prethodni jauci , jecaji i suze nisu ni mala maca u odnosu na ono što može slijediti.
Da ga probudi , da mu kaže šta je sudba njima dvoma njenim izborom spremila , od sutra pa ubuduće, samo će zakomplikovati i nove nerazume raditi. Zato mora otići od njega. Boli je život , ali tako mora biti. Zna povrijediće ga više nego ijedna koju zna.
Da kune ?
Koga i zašto?
Za sve su obadvoje krivi.Nije bitno ko je više ,a ko manje. Za svako dvoje se našlo pa se nisu našli potrebno je dvoje jednake krivnje.
Da osuđuje?
Zašto?Ne mogu se aveti prošlosti vratiti , ukrotiti i spengati i reći :
-Krivi ste !
Zna zaboliće ga , ali i oprostiće joj. A opet zna i njegovu časnost. Nikad više neće biti kao prije. Nikada oni neće biti par.
Njima nije bilo suđeno čak ni ono mahalsko – dvoje se našlo pa se opet nije našlo. Oni su imali nesreću da se susreću i da se zavole , ali da ne pripadaju jedno drugom. Uvijek bi se nešto ispriječilo između njih. Pogrešan izbor, nepravi momenat, splet okolnosti . Ma mogao je to biti i lahorac koji je duvao u suprotnom smjeru od njihovih putanja. Uvijek će nešto stajati na putu njihovoj ljubavi , kao muhur rastanka , na kraju tužnog ljubavnog pisma.
Jednostavno njima se nije dalo. Kao da se neko proklestvo ušunjalo među njih , i čim bi nešto po ljepoti krenulo, samo bi pogrešne strune zatitrale i ona je ostajala bez njega , nijemeći od tuge i bola. Uvijek se molila da im se bar jednom osmjehne sreća. Mislila je da ih tada ništa ne bi moglo razdvojiti.
“Vidjevši da je on snove prigrlio, polako sam se izvukla .U nekoj ljutnji i bijesu sve sam ponude na peškunu ispremještala.I ribizle , i rozakliju i baklavicu i tulumbu .I šal sam uplela. Sve sam pomiješala u neku nadrealnu sliku . Pa onda pokušala osmisliti neku konceptualnu instalaciju , neku sliku , poruku ostavila.
-Volim te mili , srce mi je slomljeno, moram te ostaviti , oprosti mi.
Napravila mu srce,od šala, ribizli i rozaklija. Malo kičasto, ali iskreno, dječije. Uzela sam njegov upaljač, curvoasier nasula i jednu njegovu ciganku zapalila.
Popušila i ispila, ružicu viljuškom poderala .Ustala,upaljač u ruku sakrila, ruku srcu njegovom prinjela. Vidjela sam kako je njegovo srce zadrhtalo kao površina jezera kad ga lahorac iznenada napadne.
Znam, slikar je i poeta , razumjeće poruku . Otpetljaće zbrku koju je učinila. I neki inat je proradio u njoj Samo sam smokvicu , nedirnutu na peškunu ostavila , kao žal za nebranjem.
Nikad u životu ništa nije ukrala.Uzela sam njegov zlatni upaljač , sa ugraviranom djetelinom sa četiri lista, što ga je nekad meni poklonio. Ma šta uzela ; prisvojila ga , ukrala. Htjela sam da imam nešto njegovo da me grije , tamo u daljini , i u nekom drugom stranom svijetu . Ali ostavih mu kameju od žada , sa svojom slikom, moj talisman da ga čuva od zla.
Tišina je bila takva kao da se neko sahranjuje. Ne , niko , nikad neće moći sahraniti moju ljubav , ali sad moram poči i ubiti njegovu . Zna neće moći . Niko ne može ubiti vječnu , bezuslovnu ljubav.Tiho se sagnula , nježno , u usne poljubila usnulog , nesuđenog ljubavnika .
Čitavo vrijeme je imala nelagodan osjećaj da je neko posmatra. Zato sam suze sakrivala. Zato sam se kad je on zaspao, pravila da spavaam .činilo mi se da sam čula prigušeni jecaj nekoga ko umjesto mene plače. Neki anđeo? Ne znam , ali bilo mi je lakše jer je neko dijelio moje suze.
Pođoh , ali se vrnuh i još jedan očajnički poljubac mu dala. On se nasmiješio i nastavio da sanja.Tiho sam se ka kapiji iskrala.
Izlazim ja , a Luca pred mene.Zastanem u meni straha nema, jer za njega mjesta nema. Svo mjesto je bol uzela i gledam, ništa ne govorim. Luce me zagrli i pitam, iako zna:
– Šta sada malena moja, kamo bježiš?
Pomirljivo i smireno , kao Dobri sliježem ramenima i odgovaram :
-Idem u Vranje da se udam ,za sina čovjeka koji me silovao. Mito mi rekao ako se ne udam ubiće i Dobrog i brata mi. Šta ću , moram , nema mi druge!?
Luce me ubjeđuje da mi može pomoć. Sumanuto skoro histerično niječem glavom:
-Nemoj molim te, ništa i niko ne može pomoći .Mito je taki kad nešto kaže on to i uradi. I molim te , najljubaznije te molim, ništa Dobrom ne govori , da me ne bi tražio ili krivicu osjećao. Ili nešto nepromišljeno učinio. I bolje je ovako . Boljeće ga , ali će se on praviti da mu ništa nije i ponos njegov neće me tražiti.
I nije me nikad tražio.Ne,nije bio ponosan ili ljut.Samo je malo izubio povjerenje u mene zato što nisam imala hrabrosti da mu kažem istinu.On bi već nešto smislio.A i sve je bilo gotovo.Ona je tuđa žena.U svetost braka ne treba barkati.
U strahu da Luce nešto ne uradi u ruke je dijete ljubim, ko majku svoju , suze mi navrše , htjedoh da se istrgnem i bježim. Luce mi ne da, zagrli me, do auta milicijskog me vodi. Posjeda me na zadnje sjedište ko princezu neku u bijeloj anteriji i njenom srebrenom svilenom šalu,koji mi je umjesto onog srcastog moga dala.
Kapu na glavu stavlja i motor pali.Gleda u retrovizor, ja se pravim da spijem.Čujem je kako tiho sa motorom priča:
-Motoru tiše , to dijete umorno leglo je da spije,snovima nesreću mije. Vozi je – prvac malo više Sedernika.
Pred kućom Mito sav na iglama čeka. Kćer mu Frka na usud docni. Ostavljajući me u autu prilazi mu i kaže:
– Ova će ti svadba nekažnjeno proći. Ne da dijete na tatku svoga, iako joj on nesreću sprema i život unoštava. Ali pazi se Mito , prneš li, pljuneš li ili se nakašlješ malo jače nego što mislim da je dozvoljeno Goli ti otok za vaskoliki život ne gine.
Tu istu veče , u Vranju ,Marija Magdalena je izgovorila bračne zavjete.Obučena u bijelu anteriju đardina skršenih nada i ogrnuta Lucinim bjelim šalom oprosta bila je nestavrno lijepa i uzvišena.Skamenjena sa santom leda u grudima, ali uzvišena i prelijepa.
