Autor
Hajro Šabanadžović
Crveni otisak Lebdeća tuga
Plodnost Aleja snova
Osunčana dolina Nebo zalazećeg sunca
Evergrin srce Đardin skršenih srdaca
Plava nježnost Neupoznata milina
Tko sada pleše moj poslijednji tango
Tko sada živi moj nestali život
dok lagana kiša leprša u susret
očima
brisačima
poslijednjeg ponoćnog tramvaja
crvenog i tamnog kao noć
što klizi paklu
usamljenog bića što zaboravu hiti
tužan sam danima
možda se svjetla upale
cijelom svijetu
možda sam ponovo zgriješio
ipak
nije pravo
ne
nikako nije pravo
kada ti ukradu poslijednji ples
kada ti žive preostali život
dok sunce počinje da diše
bojama moga srca
zaista
nije pravo
ne
nikako nije pravo
ali
hvala Nebu
vratiću se
kada mi rode donesu darove
moje poslijednje ljubavi i snova
Govorim otvoreno, i to je moja sreća,
ljubavi rob sam, oslobođen oba svijeta.
Ptica sam bašte rajske, i kako da opišem,
pad svoj, u zamku zle kobi ovoga svijeta?
Anđeo sam bio, a raj, dom moj uzvišeni,
Adem me je doveo do ruševnog svijeta.
Sjenu stabla Tube , hurija draž i obalu zdenca,
maštajuć’ o tebi dovedoh do zaborava.
Na ploči moga srca, do elifa vitkog, ništa nema.
Pomoći mi nema, učitelj naučio nije druga slova.
Nijedan astrolog ne otkri zvijezdu sudbe moje,
o Bože! Za koju me sudbu rodi majka svijeta?
Čim postadoh robom na vratima krčme ljubavi,
svaki čas me iznova neka tuga pohodi.
I s pravom mi se oko krvlju srca napaja,
jer dadoh srce onom što najdraže je ljudima.
Obriši suze Hafiza vrhom uvojka,
da ni bit ne odnese bujica neprestana.
Катюша
Расцветали яблони и груши,
Поплыли туманы над рекой.
Выходила на берег Катюша,
На высокий берег на крутой.
Выходила, песню заводила
Про степного, сизого орла,
Про того, которого любила,
Про того, чьи письма берегла.
Ой ты, песня, песенка девичья,
Ты лети за ясным солнцем вслед.
И бойцу на дальнем пограничье
От Катюши передай привет.
Пусть он вспомнит девушку простую,
Пусть услышит, как она поёт,
Пусть он землю бережёт родную,
А любовь Катюша сбережёт.
Katjuša / Kačuša
Rascvjetale jabuke i kruške,
Rasule se magle nad rijekom.
Hodila na obali Katjuša,
Na visoku strmu obalu.
Hodila, pjesmu pjevala
O stepskom, plavom orlu,
O onome, kojeg ljubi
O onome, čija pisma čuva.
Oj ti, pjesmo, djevojačka pjesmice,
Leti za jasnim suncem,
I borcu na dalekoj granici
Od Kaćuše prenesi pozdrave.
Nek on sjeti se djevojke obične,
Nek čuje, kako ona pjeva,
Nek on domovinu čuva rodnu,
Dok ljubav Kačuša čuva.
pB
Moji snovi u daljinu hrle
gde se čuju vapaji i lelek,
tuđe jade ko svoj da prigrle,
tuđu muku i bol da podele.
Mene čeka tamo u daljini
nova radost i novo pregnuće,
i tamo ću, uprkos sudbini,
potražiti sebi nadahnuće.
Venus
A Goddess on the mountain top
Was burning like a silver flame
The summit of beauty and love
And Venus was her name
She's got it
Yeah, baby, she's got it
Well, I'm your Venus
I'm your fire, at your desire
Well, I'm your Venus
I'm your fire, at your desire
Her weapons were
Her crystal eNo
Making every man mad
Black as the dark night she was
Got what no-one else had
Wow!
She's got it
Yeah, baby, she's got it
Well, I'm your Venus,
I'm your fire, at your desire
Well, I'm your Venus,
I'm your fire, at your desire
Ah-ah-ah-ah-ah-ah-ah!
Ah-ah-ah-ah-ah-ah-ah!
She's got it
Yeah, baby, she's got it
Well, I'm your Venus,
I'm your fire, at your desire
Well, I'm your Venus,
I'm your fire, at your desire
Venera
Božanstvo na vrhu planine
Sijala je srebrenim plamenom
Vrhunac lepote i ljubavi
Venera je bilo njeno ime
Dobila je
Da, dragi, dobila je
Ja sam tvoja Venera
Ja sam vatra u tvojoj žudnji
Ja sam tvoja Venera
Ja sam vatra u tvojoj žudnji
Njeno oružje bijahu
Njene kristalne oči
Koje svakog izlude
Crne kao tamna noć
Dobija što niko ne može imati
Vauu!
Dobila je
Da, dragi, dobila je
Ja sam tvoja Venera
Ja sam vatra u tvojoj žudnji
Ja sam tvoja Venera
Ja sam vatra u tvojoj žudnji
Ah-ah-ah-ah-ah-ah-ah!
Ah-ah-ah-ah-ah-ah-ah!
Dobila je
Da, dragi, dobila je
Ja sam tvoja Venera
Ja sam vatra u tvojoj žudnji
Ja sam tvoja Venera
Ja sam vatra u tvojoj žudni
Cveće zla IX
Po klosterima nekad beše slika
Svete Istine, čija je uloga
bila da, grejući duh iskušenika,
ublaže tolika pokajništva stroga.
Tada, kad Hristovi cvetali su vrti,
mnogi monah, što će u zaborav pasti,
ćeliju držaše za raku, a Smrti
odavaše stalne hvale i počasti.
Duša moja grob je, a ja rđav monah
što na grobu živim, i uvek stanovah;
Ničeg da ulepša golotinju zida.
O, leni monaše! Hoćeš li ikada
pretvoriti žive prizore svog jada
u čin svojih ruku, i sjaj očnjeg vida?
Sjećanja klize
a vidim ženu na rubu Oceana
uvijek se sjetim nje
Princeze Malene
sjećanja mole
ne skidaj vječanicu
nevinošću orošenu
neskinutu pod zvijezdama
sjecanja bole
crne kose raspletene
zapliću mi sanje
kao bolera zvuk
Sjećanja šute
nježna
topla
kao krhka ruža
plove pijeskom nade
još samo jedan ples
sjećanja zamiru
suze isplakane
kao kapljice rose
na sjenama prošlih dana
ukradenih
tugom obojenih
otrgnute nevjeste neudate