Daily Archives: 22. Aprila 2023.

Možda je bolje
što nismo stigli
jedno drugom da kažemo
te poslednje reči.

Poslednje reči
mogle bi nas zavesti.

Previše živo
da se drže teme.

Neoprezno
mogle bi da dodirnu
buduće vreme.

Prerano da sahrane
nešto u nama.

Mogle bi da nemaju
ništa da kažu.

Mogle bi da govore
preko svake mere.

Da nam kažu
previše sve.

Možda je bolje
što nismo stigli
jedno drugom da kažemo
te poslednje reči.
U poslednjim rečima
zatvoren je tetreb.

Razmišljam, tren sav je u kišnoj ugodi:

A umah i stvarno, nadahnuća silom,

Čedo što – svjesno je razvraćeno bilo –

Krvoproliću se u blizini rodi.

Tu noć, kad sve žedne sazvao sveti je

Bartolomej na pir, bio je toliko

Slab plač onog što još, među vatre dvije,

Ne bje hugenotom, a ni katolikom.

Još ptiče, što jedva besmislice poje,

Još jare, što nema o hodanju znanja,

Preživje i prvi dah prisvojilo je,

Uzet od smaknutih, njihovog disanja.

Kako god, dadiljo, dijete njegova,

Čak cvjetnim mlijekom meda ako njega

Hranjaše, uredna i mala njegova

Krv čuvaće gutljaj kisika tuđega.

Ono je lakomo, još bi piti htjelo,

Ne zna organizam, još neprosvijećen,

Kako nezasito i slatko i vrelo

Kuša dah grkljana koji je presječen.

Naviklo da diše, ono krivo nije

Za te religije, daleka smaknuća,

I prima dim gusti koji pun krvi je

Kao svakodnevni dobitak za pluća.

Sjen ga ne znam čijeg ramena ušika,

U sjenci djetinjstva i zločina spije

Ugodno, no krvnik i žrtve krvnika

Jednako skrnave san djetinji slijep.

Kakvom, kad otvori oči – za vidjeti,

Sudbom isklijaće otrov u njem? Biće

Radošću ubijen? Ili umrijeti?

U koristoljubnom ropstvu pocrniće?

Na suvišak smrti svikli, zacijelo,

Grdite se, ljudi dobri, i borite,

Vi što njegujete djecu tako smjelo

Da se, pouzdano, djece ne bojite.

A ako dijete u snu s plačem krene,

Ne zabrinite se, kriva je sitnica:

Desni znaju biti malo zapaljene

Od vukodlakovih mlječnih sjekutića.

A ako, tičući kožu, što se osu

Mrazom jeze, nešto proviri iz grana –

Ne bojte se! Lišca sve djetinja to su,

U hladu zločina sva njegovana.

No u nesvjestici, rajskoj, može biti,

Taj plač u čast drugog izbora se čuje,

I vlastitu lomnost, a koju ne štiti

Ništa, svako malo grlo oplakuje

Grozom prekomjernom – u stih ne bi sjela –

Glazbom koju nećeš objasnit iz nota.

A uopšte uzev, kakva bagatela!

Trideset hiljada, svega, hugenota.

z a p j e v a j     s v o j u   p j e s m u   n e b e s k u

zapjevaj svoju pjesmu nebesku,

Sinjarko očiju  kao ljubiučice na crnoj armaturi.

Grlo ti se dovikuje sa hukom oceana

i sa saharskim pješčanim vjetrovima,

oči su ti izvor sviju rijeka Crne Afrike

kroz koje plovi moja usijana glava

kao poslijednja zakašnjela galija s crnim robovima

koja umjesto očiju ima dva ogromna bezdana,dva

beskrajna

tunela,kojima mrakom i tamom određuje svoj put,

dok sve okolo zasljepljuje svjetlošću

i sunce,sunce,sunce!

Sunce se popelo na tjeme glave,

glava je užarena,usijana,prezasićena od vrućine,

samo iz dvaju hladnih očnih bezdana,iz dva tunela

šiba mrak i tama se raspostire kao crno tijesto,

pa galija uzačud za pristan traži svoje nesuđeno

mjesto.