Moja tišina i sni
Neminovnost
Nebeska čarolija
Zelena tuga
Stari jedrenjak
Išao je pravo
stazom od Oceana
mora jadranskoga
koje tišinom sni
ne gledajući ni lijevo ni desno
došao joj na vrata
prosjak
kaiš prodaje
ruka umornog starca
za velikih vrućina
sklonjen u prelijepoj sjeni
dubokog hlada dugo zvoni
izađe ljepota mramorna
stegom uplakana
nevjesta nesuđena u udovičkoj bjelini
vezenoj davninom
sa mirisom jasmina u očima
za koricu hljeba zamoljena
dade mu novčić srebreni
prosjaku zatitraše ramena
vrnu ga
hljeb je hljeb
novac kvari ljude
pogleda ga u oči
zadrhtaše joj usne
tako je gledao
tako je govorio
onaj sa nježnim rukama
mlađana žena udova odavno
bez ljubavi disati ne mogaše
a brane mu da joj se javi
ona se vrati
noseći na dlanu posječenom
pogaču krvlju oblika srca posvećenom
saplete se
o snove tužne
o poderane djevičanske halje
on je prihvati iako ne smije
izdajničko srce joj jeca
moja si i ti to znaš
nije ga prepoznala
nije smjela da ga prepozna
nutrine otkucaje oslušnula zaglušila
bolom misli
starac ludi
još uvijek
ljepotu svoga Anđela sanja
